Gospon profesor već u nekoliko uzastopnih postova analizira sve učestaliju pojavu u našim školama: profesori postaju sve manje važni (lim ->0), roditelji postaju odlučujući faktor u procjeni znanja njihove djece (lim->oo), učenici se nalaze u procjepu između ta dva ekstrema i na znaju na koju će stranu, a vlast/država/“pedagozi“/“pravobranitelji“ u ime tzv demo(n)kracije dozvoljavaju anarhično stanje.
Ali moj gospon profesor, još NIJE KRAJ!
Današnji 2009.11.09. donosi članak preko cijele jedne stranice: „Profesorici prijeti kaznena prijava zbog zlostavljanja; Zbog ocjene na sud?; Učeniku sam dala jedinicu pa me tuže braniteljici; Postala sam zlostavljačica jer nisam dopustila da pod satom dijete igra križić-kružić, kaže prof Gordana Samson"
To su naglasci na prvoj stranici lista kao najava članka u kojem se izdvaja, citiram: "Učenikov otac: Ići ćemo do kraja. Zbog nje je mom sinu poljuljano samopouzdanje".
Čitajući članak saznajemo:
- radi se o profesorici engleskog jezika IV. gimnazije u Zagrebu
- profesorica ima 15 godina radnog staža
- profesorica se pitan kao će se profesori ponašati i raditi kada o tome više ne odlučuje struka već učenici i roditelji
- učenikov otac je ugledni zagrebački liječnik
- majka učenika je sveučilišna profesorica
- sin je bio u osnovnoj školi odlikaš
- sin je prvi razred gimnazije prošao s vrlo dobrim i to isključivo zato što mu je profesorica Samson poljuljala samopouzdanje (sic!)
- otac je uvidom i prijevod jednog teksta s engleskog uvjeren da je za taj prijevod sin trebao dobiti peticu, a dobio je dvojku
- sam učenik je navodno pred nadzornicom izjavio kako ne bi htio da se njegovi roditelji na taj način miješaju u njegov školski život.
Svaki citat mogao bi biti posebna tema za jedan post. No ima li smisla o tome uopće raspravljati u državi u kojoj osuđene ili optužene osobe za gospodarski kriminal, zločin ili ratni zločin u susjednoj državi (vrijedi i obrat) slobodno šeću po „Lijepoj našoj“ i primaju mirovinu od 8000 kn za 15 godina radnog staža + tri godine staža u kažnjeničkoj bojni uznika Tute?
Ipak ne mogu a ne nabaciti tek neke impresije:
Zanimljivo je kako se u ovih 15 godina tek sada našao jedan ugledni liječnik i sveučilišna profesorica i optužila profesoricu da zlostavlja njihovog sina. Nije valjda profesorica odjednom postala čudovište? Zanimljivo je i da se to desilo baš sinu tako uglednih roditelja. Asocira me to na slučaj kada je sin iz jedne ugledne obitelji usmrtio dvije djevojčice na pješačkom prijelazu i dobio uvjetnu kaznu jer je „iz ugledne obitelji“. Kako to da ta „zla“ profesorica nije zlostavljala i dijete nekog radnika (djelatnika po novohrvatskom)? Ili možda je, samo što se dotična obitelj ili ne usudi suprotstavljati instituciji škole ili pak smatra da je profesorica ipak postupila ispravno? A možda se boje da bi im dijete moglo „nagrabajsati“ kao što bi prošli i oni da se kojim slučajem nešto bune u svojoj tvrtki zbog šefovog „zlostavljanja“.
Jedan od argumenata oca „zlostavljanog“ djeteta, koje je zbog toga izgubilo „samopouzdanje“, je kako je njegov sin u osnovnoj školi bio odlikaš i nemoguće je da bi prvi razred gimnazije mogao proći s vrlo dobrim. E, jakog mi argumenta!
Opće je poznata činjenica, i ne od danas, kako prijelaz iz osnovne u srednju školu uvijek prouzroči stanoviti pad u uspjehu. S jedne strane zbog nove okoline, novog načina rada i novih profesora, a s druge strane zbog „puberteta“ kada djeci postaje interesantno i nešto drugo, a ne samo škola. Kod zaista dobrih, pametnih i vrijednih učenika sve se to kroz godinu dvije dovede u prijašnje stanje. I sâm sam u osnovnoj školi bio 100% odlikaš, a prva dva razreda u gimnaziji prošao s vrlo dobrim, da bi na kraju opet bio 100% odlikaš. Slično mi se dogodilo i na fakultetu. Prvu godinu sam prošao kroz iglenu ušicu, položivši matematiku u posljednjem mogućem roku „zlatnom i brilijantima optočenom dvojkom“ (kako sam je kasnije zvao), iako sam u gimnaziji slovio kao jedan od najboljih učenika iz tog predmeta, da bi u već u drugoj godini iz posljednje matematike dobio vrlo dobar samo zato što sam iz prve imao dvojku. Svih tih godina niti mojim roditeljima niti meni nije padalo na pamet da za ta svoja „lelujanja“ krivim nastavnike ili profesore.
Ugledni gospon „dotur“ je pregledao kontrolni tekst i donio odluku: ocjena je trebala biti – odličan. Je li bi se taj isti „dotur“ složio da optužena profesorica zatraži njegovu dijagnozu nekog pacijenta, pročita je i izjavi: dijagnoza je potpuno kriva. „Kaj god, pa to nebre biti, nije ona dotur!“ rekao bi ugledni zagrebački doktor. Da nije, ali je gospon „dotur“ profesor engleskog jezika i on zna. Možda mu je u tome pomagala i njegova supruga, dječakova majka, sveučilišna profesorica (možda čak na kroatistici) pa je ustvrdila da je pogrešna procjena optužene profesorice kako njihov sin zna ili ne hrvatski jezik.
I dobro se pita profesorica Samson: je smo li na putu gdje će roditelji i učenici a ne struka procjenjivati koliko učenici znaju i kakve im ocjene treba dati. U konačnosti će možda biti najbolje da djeca više ne idu u školu i gube „samopouzdanje“ (barem će državni proračun imati manje izdataka) već će im onako punim „samopouzdanja“ i vjerojatno nešto manje znanja svjedodžbe i diplome davati njihovi roditelji, uvaženi doktori i sveučilišni profesori.
Post je objavljen 09.11.2009. u 15:50 sati.