Pero i njegov bicikl
srijeda, 26.02.2020.
Jankovac 2019
Slike s ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu ovog putovanja možete pogledati ovdje.
U vrijeme moje srednje škole, 70-te prošlog stoljeća, imali smo predmet koji se zvao „Obrana i zaštita”. Između ostalog, na njemu su nas paranoično uvjeravali da smo mi ( a „mi”, to smo Jugoslavija) ugroženi sa svih strana i da ti „ružni, prljavi i zli” smo čekaju trenutak naše nesmotrenosti, u obliku opuštenosti, razdraganosti, veselosti, pa da nam naprave neku spačku, ako nas već ne napadnu, opljačkaju, pobiju i unište. Dakle neprijatelj nikad ne spava, pa stoga i mi moramo biti isto tako krvavih očiju (zbog neispavanosti), budno pazeći na tog „neprijatelja” (koji, usput rečeno, nikako da dobije konkretne obrise, već se samo spominje tom jednom, jedinom riječju „The Neprijatelj”).
Kao jedna od utvrda koja će tog The neprijatelja, ovih sa sjevera, skupo koštati ako se drzne napasti našu „samoupravnu, socijalističku, nesvrstanu”, itd, itd, zemlju, spominjao se Papuk. Planina, može se reći, sa visinom preko 900 metara biti će težak problem i tvrd orah pri nadiranju tih The neprijatelja sa sjevera prema jugu. Još i onda, kao tinejdžer, u svijesti mi se pojavio suosjećanje prema stanovnicima koji imaju tu nesreću, zlu kob, okrutnu sudbinu da žive sjeverno od Papuka a južno od Mađarske granice. Znači li to da su oni bezobzirno prepušteni tim The neprijateljima da ih okrutno napadnu, opljačkaju itd itd, dok mi sretnici, igrom sudbine, smješteni južno od Papuka, još uvijek uživamo u toplini doma svoga. Naravno, sumnju nisam glasom izrekao, (pod)svijest mi je bila već dovoljno istrenirana spoznajom da nije dobro baš sve pričati što ti se mota po glavi.
Kasnije, dosta kasnije, i nakon što se gore spomenuta država raspala ne zaslugom, The neprijateljaa (dva a, množina) nego problemima unutar same nje, Papuk je ostao isti, upisavši u svoje anale još jedan o niza primjera apsurdnosti masovne paranoje, ta se planina posvetila onima koji ju cijene i vole baš onakvu kakva jest, a ne kao sredstvo, oružje ili alat. To su, pored ostalih, planinari i biciklisti.
U ove zadnje i sebe ubrajam, jer mi je vožnja biciklom vezana uz Papuk uvijek pažnje i poštovanja vrijedna. To dokazujem i svojim putopisima na ovom blogu vezanih uz Papuk, kao i uz njegove brdsko-planinske susjede. Između ostalih tura, jedna je bila obavezni standard ljeta kojom tu planinu zaokružim kružnom vožnjom (vidi: Manje o biciklu a više o strahu)
A onda su me stisnule godine, pa je ta dugačka i teška tura postajala sve teža i sve duža.
Prvi znaci ulaska u treću dob života se pojavljuju u obliku nesklada između želja i mogućnosti, odnosno i dalje mi duša izgara za tom turom, no tijelo posustaje.
Stoga valja napraviti kompromis!
Ovaj put taj je kompromis olakšan glasinom da je cesta od Slatinskog Drenovca, preko Papuka, do Velike asfaltirana u prvom svom dijelu, do prijevoja.
Ako bi se uputio ovom cestom iz Požege ka spomenutom Drenovcu, te nastavio do Orahovice i preko Papuka i Kutjeva vratio se nazad u Požegu, pri tome bih prešao 100-tak km. Duplo manje nego dosadašnjim turama oko Papuka i stoga prihvatljivo mojemu psiho-fizičkom stanju.
Uz rizik da gore navedena glasina o asfaltiranosti nije točna, ipak sam se jednog sunčanog jutra u drugom dijelu kolovoza odvažio na avanturu promjene.
Do Velike vozio sam milion puta, pa sam nastojao to preletjeti što se brže može. Ipak vrelina sunca, čak i u jutro me primorala da za trenutak zastanem na pola puta, kraj crkve sela Mihaljevci. Posvećena je sv. Antunu pustinjaku.
Cesta kroz mjesto Velika u početku ide blagom uzbrdicom. U donjem dijelu mjesta je svojevrsno njegovo središte gdje se nalazi ambulanta, škola, pa čak i nogometno igralište. Taj donji dio mjesta je još uvijek u Požeškoj dolini mada ovdje, rekoh već, s nagibom. Tu je i svojevrsna biciklistička dekoracija.
Cvijeće oko bijelog bicikla bilo je razno-raznih boja.
Gornji dio mjesta Velika je pod većim nagibom, mada se cestom još uvijek može voziti. Pored ceste je red kuća s obje strane, no posebnost čini potok s desne strane ceste koji veselo žubori kristalno čistom vodom.
Nakon kilometar i pol krivudanja u društvu veselog potočića došao sam do crkve.
Gotičku župnu crkvu Sv. Augustina 1575. preuzimaju Franjevci. Poslije oslobođenja od Turaka 1690. godine grade veliki barokni samostan s klaustrom, te produžuju i barokiziraju crkvenu lađu. Godine 1987. pronađene su gotičke freske u dva sloja na vanjskome južnom pročelju crkve. (Izvor: http://najboljeuhrvatskoj.info/ideje/crkva-sv-augustina-velika-1405.html)
Koliko se sjećam, iz knjige Povijest Hrvata, koju je moj sin dobio u osnovnoj školi kao odlikaš, u ovoj crkvi se sklonio fra Luka Ibrišimović. Nakon što je podigao bunu protiv Turaka u Požegi i rastjerao ih, kad su se oni vratili, Luka se sklonio u Veličku crkvu. Turcima se nije dalo osvajati crkvu nego su odlučili da glad i žeđ na kraju Luku istjeraju van. No, prije te gladi i žeđi, naišao je Eugen Savojski sa moćnom vojskom i definitivno otjerao Turke iz Požeškog kraja. Uz put je i spasio Luku.
Desno od crkve na gornjem snimku se ide na Veličke bazene, nekad čuvene, a sada zatvorene već više godina. Meni valja skrenuti lijevo.
Nakon crkve, asfalt na cesti me prati još oko pola kilometara, sve do kamenoloma koji je već dobrano halapljivo pojeo brdo.
Kako je ovo brdo koje nestaje s jedne strane ceste, sada već uske i neasfaltirane, a pogoni za preradu iskopanog s druge, treba riješiti problem transporta sirovine. To je napravljeno tračnim transporterom koji je na impozantnoj visini iznad ceste.
Iako ovaj impresivni transporter, zajedno s brdom koje nestaje, daje dojam visokoindustrijalizirane sredine, tek stotinjak metara dalje kada cesta, ili bolje rečeno sokak, zađe u šumu, kao da je stotinama kilometara udaljena od te visoke industrijalizacije.
Prema zaprašenim granama na gornjem snimku može se zaključiti o gustoći prašnjave magle koja nastaje nailaskom nekoga auta. Ne trebam ni napominjati da se takav neki pojavio čim sam se našao u sredini gornjeg snimka.
Par stotina metara sam probao čak i voziti, no onda sam odustao. Razlog odustajanju bio je šljunak i krupno kamenje koje podmuklo viri iz ceste, a ujedno se pojavila znatna uzbrdica. E sad, da li je uzbrdica bila stvarno znatna, ili su onaj šljunak i kamenje isto tako bili znatni, ili i jedno i drugo, ne znam. Znam samo da mi valja dugo, još duuugo pješačiti gurajući bicikl.
Ponekad su mi se sa strane pojavila suha korita potočića kojima za kišovitog vremena voda mahnito žubori.
Inače opća atmosfera u kojoj vršim špancirung je bezvremenska. To znači kao da je vrijeme stalo. Šuma, šuma i samo šuma, a uz nju i hladovina. Pojavi se još i pokoji povjetarac, te sve to začini dodatnom ugodom. Ako mi se i pojavi strah od zvjeradi koji obitavaju Papukom, tu je zvonce na biciklu, i samo par puta cin-cin i nema više straha. Volim se domaćinima javiti, a vjerujem kad me čuju da će se uljudno maknuti da si ne smetamo, ni ja njima, ni oni meni.
Cesta je često serpentinama savladavala uzbrdicu. Bilo dvostrukim, bilo čak trostrukim.
Ne bih rekao da se pojavila dosada, ali neka vrsta monotonije jest. Stalno, manje više, isti predjeli oko mene (šuma) stalno poskakivanje bicikla pri prijelazu preko kamenja, stalno tandrkanje termosica... Dok sam pješačio bio sam u potrazi za temama o kojim bih mozgao, razmišljao pretakao sam s sobom, čime si ubrzao dojam prolaznosti vremena. Nekad bi u tome uspio, a nekad, bome i ne.
Nakon sto dana pješačenja ili 7 kilometara, uzbrdica je, napokon, nestala. Slijedio je nekih kilometar i pol do dva manje više ravne ceste po kojom bih mogao voziti. Ili baš i ne! Vozio sam ipak, no iako je to bilo tek desetak kilometar na sat, prije je to bila terapija za izbacivanje bubrežnih kamenaca ili plombi iz zuba, nego ugodna vožnja.
Uživio sam u to zajedničko treperenje mene i bicikla, u silnoj potrazi za kakvim-takvim dijelom ceste po kojoj se može voziti prihvatljivom frekvencijom i amplitudom, kad se odjedanput skloni šuma i pred mene postavi prekrasan vidik na sam Papuk i Požešku dolinu odakle sam krenuo na ovo, trenutno, vibrirajuće putovanje.
A onda iznenađenje nad iznenađenjima – asfalt!
Dakle glasine su istinite!
Zaokupljen silnim pješačenjem po uzbrdici, potom vibrirajućom vožnjom, potpuno sam sam s uma maknuo kamo vozim, zašto uopće vozim i koje informacije (potvrđene i one druge) o ovom današnjem putovanju imam. Osim toga tu je bio kontrast, razlika između jednog vrlo mučnog i teškog dojma i drugog, prekrasno fantastičnog i impresivno ugodnog. Novi, novcati asfalt, ravan, gladak, s crtom čak, s prometnim znacima, kontra drndavom sokaku sa slojem šljunka koji podmuklo skriva kamenje koje viri, sokak koji je isto ovakoizgledao prije 10, 20, 100 godina. I sve to se stisnulo jedno uz drugo, spojeno tek tankom poprečnom linijom na cesti.
Stanje u mojoj duši je tražilo pauziranje. Jednostavno mi je trebalo vremena da se povratim od ovog šoka. Šok je pojačavala i spoznaja da sad slijedi nešto što se ne može opisati, nešto što treba doći i osjetiti: vožnja novim, novcatim asfaltom po krivudavoj nizbrdici, i još kroz šumu. Oprostite mi na slobodi izražavanja, ali žalim svakog onog koji to nije probao, osjetio. Barem jedanput u životu.
Nakon smiraja i duše i tijela od navedenog šoka, nakon pripreme za njihovo novo ushićenje krenuo sam u Raj zemaljski.
Bilo je tu i serpentina, naravno, no ne sjećam se koliko. Nisam ih brojao, imao sam pametnijeg posla – prepustiti se potpunom uživanju.
,
Nakon nekog vremena ove uživancije (stotinu godina valjda) cesti i meni na noj pridružio se potok.
Ma što ja vama to pričam, evo ovdje vam film koji sam snimio pa se sami uvjerite.
(Jedna slika kao tisuću riječi, jedan film kao tisuću slika, jedan posjet kao tisuću filmova)
Mali putokaz me uputio prema Jankovcu, pa sam skrenuo desno, kratkom uzbrdicom. Nakon uzbrdice našao sam se na platou, ravnici kojom je dominirao dotjerani planinarski dom.
No, prije doma, odmah na ulazu na taj plato, s desne strane je nešto kao Turistički ured. Ispred njega je bilo 3-4 bicikla, očigledno za iznajmljivanje. Parkirao sam svoj pored njih i uputio se do ljepotice koja radi u turističkom uredu. Zamolih je da mi okom pripazi na moj bicikl, dok ja, pješačeći, obiđem znamenitosti lokacije. Pristala je odmah, s osmjehom, na čuvanje bicikla i odmah potom me pitala odakle sam i kako došao. Rekoh joj u dvije rečenice ovo što ste vi do sada pročitali, uz dodatak kako im je cesta od vrha prijevoja dovde san snova.
"Pa kad VI niste htjeli učestvovati u projektu!", dodala je na kraju bez prijekora, iako sam se za trenutak osjetio postiđeno. MI smo za nju Požežani, odnosno Požeški gradski oci koji nisu (prema njenom mišljenju) htjeli učestvovati u projektu. Da jesu, ja bih umjesto 9 kilometara prašine do prijevoja uživao u novom asfaltu, kao što jesam nakon prijevoja.
A sad slijedi obilazak znamenitosti lokacije zvane Jankovac.
Iznad njega je izvor, zatim i jezero. Voda iz jezera se obrušava vodopadom visine oko 16 metara do potoka koji mi je bio još od ranije pratilac dok sam se spuštao do Jankovca. A taj potok, prije nego se sjedini s vodom vodopada, prolazi kroz kratki, ali uski i na momente veoma egzotični kanjon, u kojemu je napravljena šetnjica.
Cik-cak stazom od onog Turističkog ureda dopješačio sam do podnožja slapa i do početka šetnjice.
Kako slap izgleda možete vidjeti ovdje na ovom kratkom filmu, a kako šetnjica kroz kanjon izgleda možete vidjeti ovdje na ovom drugom filmu.
U drugom dijelu i pri kraju gornjeg filma se vidi novo asfaltirana cesta kojom ću nastaviti biciklom nakon obilaska i odmara ovdje, na Jankovcu.
Red je malo i odmoriti, pa sam u domu uzeo dva piva. Jedno sam sasuo u termosicu da se nađe na putu (ima još dosta do Orahovice), a drugo sam polako i s guštom popio. To sam učinio u hladovini za takve stvari uređenog objekta.
Odmah i malčice iznad bilo je ranije već opisano jezero.
Nakon odmora, kontemplacije, sređivanje utisaka i svega ostalog, nastavio sam vožnju.
Po izlasku na "glavnu" cestu, na onu kojom sam došao, zastao sam za trenutak snimiti kanjon i slap, koje ste već ranije vidjeli u obliku filma.
A onda sam se ponovo vratio prekinutom užitku spuštanja nizbrdicom po novom asfaltu i hladovini. Trajalo je, što se kilometara tiče nekih 3-4, no što se vremena tiče, kratko, vrlo kratko, puno kraće nego što sam to želio.
A kako je to dodatno spuštanje izgledalo, možete vidjeti ovdje na ovom filmu.
Dolaskom u Slatinski Drenovac i izlaskom na asfalt skrenuo sam desno, pa bih preko sela Pušine stigao u Čačince i tako izašao na Podravsku magistralu.
Nisam siguran da u Slatinskom Drenovcu ima žive duše, a tako nešto skoro bih mogao reći i za te Pušine
U selu ima kuća, i to velikih, prave rezidencije. No, cijelo selo je zaraslo u povisoko i gusto raslinje. Tek ispred pokoje kuće, pred ulazom u dvorište, to je raslinje pokošeno. I to tako izgleda nepromijenjeno već godinama. Vozeći bicikl kroz Slavonska sela uočavam da ta sela tiho, polako, ali nezaustavljivo - umiru.
Čačinci su mi bili svojevrsni oblik povratka u civilizaciju nakon tjeskobnog psihodelika kroz Pušine. Trebala mi je nekakva trgovina da se opskrbim hranim i pićem. Našao sam je pored željezničkog kolodvora, pa kao i svakom ljubitelju željeznice, i meni srce zaigra kada vidim tračnice.
Nakon objeda (burek i keksi) i odmora nastavih prema 8 km udaljenoj Orahovici. Na ulazu u taj grad naiđoh na tablu sa posebno zanimljivom informacijom.
Orahovičani su prije par godina isključili promet po cesti kroz sam centar i napravili malu, ali simpatičnu pješačku zonu.
Bilo je pola četiri. Sunce je potpuno poblesavilo pa je grijalo u nakani da sve živo oko mene, zajedno sa mnom, bezdušno sprži. Čudno je, sjetiti se pri ovakvim žestokim poslijepodnevima preko ljeta, da je sunce izvor života na zemlji. Sada mi izgleda sasvim suprotno.
Dilemu da li po ovoj žezi krenuti u savladavanje dugačkog uspona prema Kutjevu te se koliko-toliko za dana vratiti kući ili sačekati još sat-dva da vrućina popusti uz dolazak u Požegu po mraku, riješio sam izabravši potonju opciju. Zbog toga sam u, odnosno pokraj picerije, za koju znam od ranije, pronašao nekakvu skromnu, ali ipak hladovinu na njenoj terasi, i častio se glavnim dnevnim objedom - ručkom.
Do vrha prijevoja od Orahovice ima skoro 11 km. No, ovaj put sam si priskrbio dodanu informaciju o postojanju drugačijeg puta, barem u prvom dijelu tog uspona.
Radi se o Gutmanovoj željeznici.
Prema wikipediji Slavonsko-podravsko vicinalna željeznica, poznatije kao Gutmanova željeznica, bila je mreža pruga širine 1000 mm, a dugačka 165 km.
Protezala se od Osijeka preko Valpova, Belišća, Donjeg Miholjca do Orahovice, a drugim krakom do Slatinskog Drenovca i Voćina pa skoro do pod sam vrh Papuka gdje su bila brojna šumska radilišta. Pruga je bila prvenstveno namijenjena za prijevoz drveta od slavonskih brda do Belišća na Dravi gdje je bila tvornica za preradu sagrađena 1884. godine. Usput prevozila je i drugi teret i putnike.
Glavni odvojak ove pruge išao je od Osijeka preko Valpova i Donjeg Miholjca u Noskovce, gdje se vezao na prugu Našice-Sveti Lovrinc. Prvi dio pruge od Belišća do Kapelne gradila je tvrtka S. H. Gutmann 1890. radi eksploatacije šuma, a drugi dio pruge Noskovci-Viljevo (Kapelna) predan je u promet 1896. godine. Dvije godine kasnije 1899. na prugu Osijek-Našice gradi se odvojak Belišće-Prandauovci.
Pruga je ukinuta 1960-ih godina, tračnice i pragovi povađeni a vagoni i lokomotive izrezani u staro željezo.
Dakle, umjesto klasičnom cestom, manji dio bih vozio trasom navedene željeznice koja je sada uređena u oblik asfaltirane šetnjice koja vodi do Orahovačkog jezera.
Kad mi je dodijalo odmaranje, kad je sunce smanjilo isijavanje i kad su se sjene produljile, odlučio sam krenuti.
U Orahovačkom parku izložena je lijepo uređena i dotjerana lokomotiva koja je vukla vlakove navedenom Gutmanovom željeznicom.
Do sadašnje šetnjice, a bivše željeznice, došao sam prelaskom preko Orahovačkog potoka pješačkim mostom.
Ne znam kako je nazvat, kućom ili zgradom, uglavnom čini mi se da je sagrađena za vrijeme željeznice i bila je namijenjena kao stambeni prostor za željezničare.
A sad šetnjica!
Omeđena je gustim zelenilom, nađe se i pokoja klupa da se umorni šetači odmore. Sunce se dobrano približilo zapadu, pa mi je pri vožnji stazom uglavnom bila hladovina. Ta hladovina dodatno mi je pojačavala ugodu pri vožnji.
Šetnjica me je dovela do Orahovačkog jezera. U stvari netom ispod njega, pa sam morao sada vrlo strmom stazom izaći na cestu oko njega. Sunce mi je lijepo obasjalo jezero pa bi bilo grehota ne snimiti ga.
Osim preko gornjeg snimka, kako izgleda Orahovačko jezero možete vidjeti ovdje na kratkom filmu.
Nakon jezera, prošao sam pored njegovog ogromnog parkirališta i strmom, jako strmom uzbrdicom popeo sam se u mjesto Duzluk. Ta strma uzbrdica bila je obilno osunčana još uvijek toplim zrakama tako da sam se dobro i oznojio i zadihao. Nakon smirenja daha i tjelesne temperature uskom ulicom sam se provlačio između Duzlučkih kuća da bi na kraju izašao na glavnu cestu Orahovica – Kutjevo. Još sam imao par stotina metara Duzluka a nakon toga ulaz u šumu i uspon. I tako slijedećih 7 kilometara.
Tih 7 km uzbrdice sam uglavnom propješačio. Pri tome sam se zaustavljao tisuću puta, na dulji ili kraći odmor. Dobra strana ovog uspona, što se mene trenutno tiče, što je cesta uglavnom na istočnom obronku brda, što znači da je sada, u ovo kasno poslijepodne, hladovina. Uz tu hladovinu često pirne svježina iz šume tako da nije bio neki veći problem, osim klasike: uzbrdice i mentalne dosade. Opet ona potraga za temom za razmišljanje sve u cilju osjećaja bržeg prolaska vremena.
Tek par stotina metara prije prijevoja cesta izađe na osunčanu stranu i to tako da mi je sunce iza leđa.
Nakon standardnog odmora i smirenja i duše i tijela na prijevoju, nastavio sam dalje dugim spustom prema Kutjevu. Prijevoj nisam snimao jer je na ranijim putopisima o vožnji ovim krajem već više puta sniman. Osim toga, očigledno mi je da će me do Požege uhvatiti noć, stoga sam htio da to bude što bliže mome gradu.
Evo kako je izgledao taj spust u slici.
A ovdje možete vidjeti kako je taj spust izgledao u obliku filma.
Spust je dug, osvježavajući, očaravajući. Suton dana sa svojim mirom i tišinom je ovoj nizbrdici dao dodatnu vanzemaljsku notu. Čista uživancija!
Na ulazu u Kutjevo skrenuh s glavne ceste u nakani snimanja Kutjevačkog dvorca, prekrasno uređenog i dotjeranog.
Cesta, odnosno glavna ulica kroz grad prolazi blagom nizbrdicom tako da bicikl bešumno klizi sam od sebe dok ja dokono promatram grad. Zabilježih gradsku vijećnicu.
Na izlasku iz grada skrenuo sam desno prema zapadu cestom koju ovdje nazivaju "Vinska cesta" jer spaja vinograde i sela u kojima se grožđe pretvara u rajski napitak, mada meni ne baš pretjerano prijatan.
Ostalo mi je još koji tren da prozborim sa suncem, obzirom da vozim prema njemu. Još koji tren, velim, jer ono samo što nije otišlo na počinak.
Taj dio dana nakon zalaska sunca a prije noći uvijek mi je posebno zanimljiv, pogotovo ako se nađem izvan gradske vreve i ljudi. Ne znam objasniti, a taj mir i tišina oko mene djeluju smirujuće, opuštajuće i olakšavajuće. Pravi prirodni antidepresiv! Čak mi ni beskonačno ravna cesta nije bila uznemirujuća.
Već je bila potpuna tama kad sam ušao u selo (ili mjesto, možda?) Jakšić.
Kad već jesam pobornik stava da je u prometu bitno vidjeti, no možda i više od toga biti viđen, na sebe sam stavio reflektirajući prsluk.
Nakon 9 km došao sam u svoj grad i završio ovu iznenađujuće zanimljivu vožnju.
Osim u obliku slike, kako je izgledao noćni ulaz u moj grad možete vidjeti ovdje u obliku kratkog filma.
četvrtak, 20.02.2020.
Otok Hvar, drugi pokušaj - III dio
Za povratak na II dio ovog putopisa, kliknite ovdje.
Bile je nešto iza 6 kad sam ustao i vratio sve na bicikl.
Kako je izgledalo mjesto mojeg noćašnjeg počinka možete vidjeti ovdje u obliku kratkog filma.
I dalje oko mene izuzetan mir i potpuna tišina, ista kakva je bila sinoć kad sam došao i ista kakva je bila noćas dok sam spavao. Ravnodušnost kampa prema mom boravku bila je tolika da je moja taština osjetila izvjesni stupanj uvrijeđenosti (Ah, što ti je čovjek, vječiti nezadovoljnik!).
No, imao sam sasvim konkretnije i važnije probleme od povrijeđene taštine, a čije rješavanje ne trpe odgodu. Jedan od njih je bio osjećaj neke neugodne, odvratne ljepljivosti po čitavom tijelu nastale nepranjem smjese znoja prašine i još koječega skupljenih po čitavom tijelu tokom jučerašnjeg dana.
Dokono vozeći bicikl po rivi, zujao sam u potrazi za nečim i li nekim, ni sam ne znajući što tražim.
A onda sam ugledao prizor koji mi je istog trena postao prilika.
Prolazeći pored gradske pijace diskretno sakrivena slavina je postala je taj prizor preobražen u priliku.
Bio je utorak, običan bezlični dan, pa je prolaznika u 7 ujutro bilo jako, jako malo. Skinuo sam se u kratke hlače, uzeo sapun i zdušno se nasapunao od glave do pete, a potom se isprao. Brišući se ručnikom imao sam osjećaj da s njim s tijela skidam barem 50 kg mučnog, neželjenog tereta. Samog sebe sam zaprepastio stupnjem ugode i rasterećenja.
Nakon kupovine namirnica i pića u obližnjoj trgovini,na klupi, isto tako obližnjoj, razastrao sam trpezu i doručkovao. Činio sam to polako, ne žureći, analizirajući što i kako dalje.
Okoliš mog doručkovanja možete vidjeti na kratkom filmu.ovdje
Tek sam sad, pri tom objedu i razmišljanju uočio dvije stvari. Prvo bilo je toplo, jako i neuobičajeno toplo, obzirom da je tek pola osam. Drugo, puhao je dosta jak i dosta topao, čak i vruć vjetar. Jugo, dakle. A ja bih se trebao pentrati danas dugom i strmom uzbrdicom. I to dva puta.
Čim sam se sjetio uzbrdice onaj, snom od prošle noći ne posve izliječeni umor, odjednom se pojavio, i to u pojačanom iznosu.
Ništa, nekad treba biti dovoljno snažan i priznati da se ne može dalje. Odustajem, po drugi put, od kompletiranja vožnje ovim otokom koji prijeti da mi postane svojevrsni oblik opsesije. Valjda ću treći put to kompletirati stavljanjem točke na i. Treća sreća!
Rasterećen i olakšan rješavanjem dileme okrenuh se sadašnjici. Prvo treba pronaći trajektnu luku za trajekt do Splita, a potom ću se baciti na obilazak grada (ako bude vremena, za što se nadam).
Nakon raspitivanja s lokalcma saznao sam da do trajektne luke imam oko 2 km pješačkom stazom, ali ipak asfaltiranom. Ta staza vodi lijevom, južnom stranom Starigradskog zaljeva.
Ranije, puno ranije 1985-te trajektno pristanište je bilo u samom gradu. Sad su ga izmjestili van grada izgradivši i pristupnu cestu do njega. Tada je ova staza po kojoj sada vozim stvarno bila ugodna šetnjica uz more. No, sada je, pored toga, i najbliži spoj grada i nove trajektne luke, namijenjen pješacima i ovakvima kao što sam ja.
Tih kilometar i pol do dva staza ide uglavnom ravno i uglavnom uz more, kroz borovinu. Zato je stvarno ugodno lagano okretati pedale pri vožnji biciklom po njoj.
U luci sam saznao da trajekt kreće u podne, a sad je pola deset. Izvrsno, jer su mi dva sata više nego dovoljna za obilazak mjesta.
Nakon povratka u grad, na rivi sam snimio gradsku vijećnicu.
Uz vijećnicu je smještena još jedna arhitektonska ljepotica.
Ispred njih je široka šetnjica u obliku rive sa zanimljivim uličnim osvjetljenjem i zgodnom njihovom dekoracijom.
Tamo gdje je vijećnica to je, valjda i centar mjesta. A to je u Starom Gradu na južnom dijelu zaljeva pri njegovom kraju. Taj zaljev me dojmio još od djetinjstva svojom duljinom i prodorom u kopno. Očigledno da zadirući u kopno postaje sve plići i plići, pa je njegov kraj, i dalje u obliku lijepo sazidane rive, rezerviran za male brodice i čamce.
Ovo je ujedno prizor koji sam sinoć prvo ugledao pri dolasku u Stari Grad i dolasku do rive.
Promatrajuću gornja dva snimka mislim da je nemoguće oteti se utisku kako je sve ljepše kad je osunčano i da je jutro (ipak) ljepše od večeri.
Kad sam se, nakon snimanja gornjeg snimka malčice zakrenuo u desno, ugledao sam veliku zgradu škole.
Nalazi se na samom kraju Starigradskog zaljeva, na njegovoj sjevernoj strani, a sagrađena je početkom XX stoljeća.
A sada idemo među uske dalmatinske kale starog dijela Starog Grada. Razlog tomu je...
Autor ovih redova, koje vi sada čitate, prvi doticaj s morem imao je kao desetogodišnji dječak došavši baš ovdje.
Svatko od nas, pretpostavljam, ima u sjećaju neizbrisive i duboko zapisane uspomene iz svog djetinjstva. I svaki put, isto tako pretpostavljam, osjeti posebnu toplinu u duši kada ih ponovo izvadi na svjetlo dana. Tako, eto, i ja se sjećam putovanja vlakom, pa trajektom, pa spavanja u zajedničkim sobama, pa zajednička menza, pa zajednički odlazak na plažu, pa zajedničko...Priznajem da sve to ukrašeno epitetom "zajedničko" zvuči nekako militaristički i pretjerano hladno što se tiče emotivnosti, no dječja logika podanosti sve to otrpi, naročito kad je ugodnih i duši dragih događanja na pretek. A to za što sam tim militarističkim zajedništvom bio prikraćen, nadoknađujem u daljnjem svom životu. Sve do sad i kao ovo sad. Kako već veli poslovica: Baš kad sam mislio da sam odrastao, kad iza ugla me očekuje - moje djetinjstvo!
Zgrada je, čini mi se, ista kao u mome sjećanju, jedino mi ulazna vrata izgledaju mlađe, dotjeranije nego prije (više od) 50 godina. Stao sam ispred njih i s druge strane čuo ciku veselog dječjeg razgovora. Za trenutak mi se učinilo da čujem i svoj glas iz mog djetinjstva, no tren kasnije sam se jedva primjetnim osmjehom sjete ukorio zbog slobode (pretjerane) sentimentalnosti ("što se babi snilo, to joj se i pričinilo").
Ruka mi je tek tren krenula na kvaku, no uplaših se da mi se bura u duši, koju su silne uspomene djetinjstva uzburkale, ne nestane, ne rasplini se u ništa. Možda mi je pretjerana sentimentalnost teško podnošljiva, no kad se priguši u neki prihvatljivi oblik, postaje mila i duši ugodna, pa se javlja želja da potraje malo duže.
Zato sam tren poslije onu ruku, što krenu za kvakom, vratio nazad. Neka moje uspomene ostaju samo moje, a ovi klinci neka tkaju svoje. Obzirom da tehnika napreduje daleko brže, nego ljudska psihologija, možda će jednog dana neki od ovih sadašnjih klinaca doletjeti letećim biciklom do ovih vrata za slijedećih 50 godina i proživljavati u sebi ovo što ja trenutno proživljavam. Uspomene su one koje određuju da li svoj život držimo smislenim ili tragičnim.
U toj nekoj mješavini sreće, sjete, nostalgije i lepršavosti u svojoj duši, nastavio sam obilaziti uske kale grada. Ostaje mi nejasno je li to moj subjektivni dojam, nastao zbog gore opisanog, ili je stvarno tako, no kale ovog grada su mi posebno zanimljive i dojmljive. A obišao sam ih podosta na Jadranskoj obali.
Jedini veći prostor u tom labirintu uskih kaalaa i visokih kamenih kućaa (opet po dva a, dakle množina) je ispred crkve. U skladu s ondašnjim arhitektonskim običajima zvonik crkve je odvojen od same crkve. Crkva je posvećena sv. Stjepanu pa se tako zove i trg ispred nje - Trg sv. Stjepana.
Prema internetu trg sv. Stjepana pred istoimenom župnom crkvom, nekadašnjom prvom hvarskom katedralom, najznačajniji je javni prostor Staroga Grada. U prošlosti su se ovdje izricale presude i sklapali ugovori a danas je, nakon preseljenja dnevnih ritmova stanovnika i gostiju na Rivu, postao oaza tišine i kontemplacije.
Crkva sv. Stjepana je barokna građevina, čija je gradnje započela 1605. godine nakon što je srušena stara katedrala i biskupski dvor.
Glavni portal, a vjerojatno i pročelje, sagradio je znameniti majstor iz Korčule Ivan Pomenić, graditelj današnje katedrale u Hvaru. Domaći su majstori gradili crkvu, a iznutra su je ukrašavali oltarima i oltarnim slikama umjetnici iz Venecije.
Zvonik je iz 1753. godine, a njegovi temelji i prizemlje sagrađeni su od velikih kamenih blokova uzetih iz antičkih gradskih zidina, o čemu govori i natpis nad ulaznim vratima zvonika.
(izvor: http://www.stari-grad-faros.hr/crkve-i-crkvice-staroga-grada.aspx)
Dok stojim ispred crkve pažnju mi privuče kuća s lijeve strane. Mogu je uzeti kao primjer kako je ovdje, u ovoj staroj jezgri, vrijeme stalo. Kao da su pročelja kuća i kaldrma kojom hodam, imuni na prolaznost vremena, te izgledaju potpuno isto kao prije 50, 60, 70...godina.
I ljudi je jako malo, skoro ništa. I oni se gibaju tiho, bešumno, ne želeći, valjda, remetiti ovu kontemplativnost u kojoj satovi ne rade.
Pojavio se jedan golub, tek toliko da pokaže da je živom svijetu ovdje pristup slobodan, no i on se trudio biti tih i obziran.
Jedan znak, znakić tek, da se sve ovo gdje sam ipak nalazi u XXI stoljeću, bio je znak firme koja se bavi nekom vrstom ugostiteljstva. I ništa više! Ili sam danas došao prerano, jer je bilo zatvoreno, ili je to, možda, također neki znak iz nekih drugih vremena.
Toliko o prostoru Starog Grada gdje je vrijeme stalo.
Imam još dovoljno vremena da pronađem još jedno mjesto - plažu na kojoj smo se onomad kupali.
Nalazila se na sjevernoj strani zaljeva, od grada udaljena nekih kilometar i pol. Sada je tu isto tako sagrađena uređena šetnjica.
Šetnjica završava uređenom mješovitom šumom palmi i borova.
Ispod te uređene šume nalazi se plaža. I ona je bila uređena i dotjerana. Jedva sam je prepoznao jer u "ono" vrijeme nije bilo tako dotjerana, ni ona, ni pristup k njoj. Bila je samo jedna od mnogih divljih plaža koja je imala osnovnu prednost - kupanje na njoj je bilo besplatno.
Sjećam se svog prvog kupanja u moru, kad sam fasciniran plavetnilom vode uzeo staklenu bocu (plastičnih onda nije ni bilo) i zahvatio u nju morske vode u nakani ponijeti je kući i mami i tati pokazati što je to plavo more.
No podigavši punu bocu iz mora primijetih razočarano da plavetnila nestade i da je voda u njoj bezbojna jednako kao i ona kod kuće.
Ostaje sada da se polako, bez žurbe, onako pedalu po pedalu, dovezem do trajektne luke koja se može uočiti na gornjem snimku negdje preko puta zaljeva. Pri tome evo par usputnih impresija.
A sada trajekt i vožnja njime do Splita.
Očigledno da je na ovoj liniji veći promet nego na onoj od jučer, jer je ovaj trajekt, u odnosu na onog jučer, prava grdosija. To mi je bilo jasno odmah čim sam ga gledao dok pristaje.
Priznajem, bio sam impresioniran jednim takvim svijetom, ogromnim, a opet izdvojenim, samim za sebe. Platforma za prihvat vozila je bila dovoljno velika za nogometnu utakmicu.
No, mojemu iznenađenju nije bilo kraja. Vozila se. osim ove velike, smještaju na još dvije platforme.
Jedna je ispod glavne, a da bi se njoj pristupilo otvara se podnica glavne platforme, kao neka ogromna mehanička usta koja proždire vozila.
Druga, pomoćna nazovimo je tako, je sa lijeve i desne strane trajekta ovješena lancima.
Kao što se vidi iz gornjeg snimka, fascinantna je gužva raznoraznih vozila naguranih na te platforme trajekta.
Trajekt je, rekoh već, grdosija, pa pored toga što prima mnogo vozila, prima isto toliko i putnika. Oni mogu birati hoće li na otvorenom ili u zatvorenom.
Ako je vrijeme toplo, kao što je sada, tu su klupe na otvorenom.
Kasnije, kad se sve ovo napunilo putnicima uočih najboljeg čovjekovog prijatelja kako stoički podnosi vrućinu u hladu klupe.
Ako je vani pretjerano vruće, može se u zatvoreni, klimatizirani prostor.
Plovidba traje oko dva sata. Ovaj put dovoljno da se sve obiđe i vidi, a na kraju i da se odmori.
Pred ulazom u Splitsku luku ispriječio nam se kruzer za kojeg je ovaj trajekt kojeg grdosijom nazvah, tek maleni čamčić. Sve je relativno, dragi moj Alberte!
Vožnju trajektom možete vidjeti ovdje kao kratki film.
A sada, grad Split!
Bilo je pola tri, vlak mi večeras kreće iza deset, dakle, vremena imam na pretek. I sve bi bilo lijepo, krasno, sve za pet, da nije ovoga...
Uz navedeno treba dodati vjetar, dosadan i uporan, a na momente čak i jak. Uz to je vruć, slan, težak, jednom riječju - jugo. Odmah mi postade jasno zašto ga Dalmatinci ne vole i zašto više preferiraju buru.
No bilo kako bilo, ovo poslije podne i večer moram u nešto potrošiti.
Prvo ručak, a kada sam u ovom gradu to su onda ćevapi u kantunu "Paulina"! Do tamo mi je trebalo proći Splitskom rivom, na kojoj nije bilo pretjerano mnogo ljudi. Zbog već opisane meteorološke situacije.
U navedenom kantunu standardna gužva meni poznata još od 1984-te kad sam saznao za ovo mjesto. Dojma sam da je ostalo isto, i interijer a i, bome, kvaliteta jela i pića (točeno pivo). Ista je i gužva, pa sam neko vrijeme morao biti strpljiv dok sam stajao u redu. Dvojica su posluživala, točnije to je radio stariji dok je mlađi pekao ćevape. Dok sam od starijeg preuzimao porciju rekoh mu da sam ovdje bio još 84-te, na što on odgovori da mu se tada sin rodio. Pitao me je odakle sam, i kad mu rekoh za Požegu, dođe mlađi i reče da mu je sin (ovom strarijem) i da je bio u vojsci u Požegi. Eto, što je svijet mali!
Nakon i dalje ukusnog ručka odlučih u ovom gradu pronaći borovu hladovinu vozeći se trim stazom i cestom oko poluotoka Marjan. Prav za prav, cestu oko tog poluotoka su na samom rtu zagradili, pa sjeverni dio proglasili trim stazom. To znači da mogu svi koji bi se rekreirali, od trkača do hodača, rolera, skejtera, i nakraju, biciklista, slobodno ući. Ostali ne!
Tu je bila i česma s vodom, i to hladnom, pa sam se osvježio umivajući se.
Iako na slici hladovina izgleda dosta mršavo, ipak je djelovala dosta osvježavajuće. Ili je efekt onog umivanja na česmi imao produženo djelovanje.
Trim stazu na Marijanu možete vidjeti ovdje kao kratki film.
Prolaskom rta poluotoka cesta je sebi vratila status koji cestama inače priliči. Tu su, dakle i auti i autobusi, no u ne pretjeranom broju. Zanimljiv mi je bio neki oblik rikše kao turističke ponude za one koji su lijeni a imaju novaca.
Split ima više zgodnih plaža osim izvikanih Bačvica. Jedna od njih se nalazi na južnom dijelu Marjana.
Napuštajući Marjan ispred sebe sam naišao na, recimo, zapadni ulaz u luku koji mi je pružao pogled na grad Split i brdo Kozjak iza njega.
Čuvena Splitska riva, koja navečer kada malo vrućina popustu bude krcata ljudima, sad se pregrijavala na žarkom suncu.
Splitsku rivu možete vidjeti ovdje kao kratki film.
Trenutno je na njoj i meni bilo neizdrživo, pa sam spas potražio u kamenitim hladovinama starog dijela grada poznatog kao Dioklecijanova palača. Na putu do nje prošao sam pored zaštitnog znaka Splitskog festivala zabavne glazbe - Hotel Bellevue.
Prije no što ću, konačno, ući u labirint starih, uskih Splitskih kala, na rivi sam prošao pored još jedne od arhitektonskih ljepotica.
I konačno, ulaz u Dioklecijanovu palaču.
Odmah čim sam prošao tunel na gornjoj slici našao sam se na Voćnom trgu.
Prema internetu među Splićanima je poznatiji po svom neslužbenom imenu (Voćni trg), nego službenom imenu Trg braće Radić. Svoje "narodno" ime može zahvaliti činjenici da je tu nekad bila bučna i živopisna tržnica na kojoj su žene iz okolnih sela prodavale voće. Na susjednom trgu, zapadno od Voćnog, prodavalo se povrće. Trgom dominira veličanstvena palača stare obitelji Milesi iz 17. stoljeća sa spektakularnom baroknom fasadom, jednim od najboljih primjera tog stila u cijeloj Dalmaciji (na gornjem snimku, iza spomenika). Pred njom je, pak, smješten spomenik ocu hrvatske književnosti, Splićaninu Marku Maruliću, koji je bio jedan od najvažnijih mislilaca i intelektualaca 15. stoljeća.
(izvor: https://visitsplit.com/hr/511/vocni-trg)
Centar Splita je svakako Peristil.
Peristil možete vidjeti, a i čuti ovdje kao kratki film.
Prema wikipediji Peristil je kao središnji trg Dioklecijanove palače, smješten u dijelu u kojem je bilo izgrađeno nekoliko hramova, a bio je namijenjen caru Dioklecijanu, slavljenog kao živi sin Jupiterov. Car se pojavljivao pod arhitravnim lukom središnjeg dijela protirona, podanici su mu pristupali, klečeći mu ljubili skute njegova grimiznog plašta, ili pred njim padali ničice, ležeći cijelim tijelom na zemlji. Crvena boja granitnih stupova naglašava ceremonijalnu funkciju. Naime, od cara Dioklecijana purpur postaje bojom cara.
Gradnjom novoga gradskog trga s vijećnicom (Pjaca) u 13./14. st., Peristil postaje vjersko središte. Danas ga sa zapada zatvaraju palače splitskih plemićkih obitelji Grisogono, Cipci i Skočibušić, naslonjene na njegove autentične kolone i lukove. Svojim renesansnim i gotičkim stilom gradnje i same postaju spomenicima. (izvor: https://visitsplit.com/hr/528/peristil)
Odmah uz Peristil je smještena splitska katedrala.
Prema internetu Splitska katedrala posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije, u narodu je poznata kao Katedrala sv. Dujma (sv. Duje). Katedrala je smještena u kompleksu Dioklecijanove palače u Splitu, na Peristilu i prvotno je bila carski mauzolej, sagrađen početkom 4. stoljeća. Katedrala sv. Duje najstarija je katedrala u svijetu. U VII stoljeću carski mauzolej je pretvoren u kršćansku crkvu, uklonjeni su poganski idoli i sarkofag u kome je car počivao. Iz srušenih bazilika u Saloni, prenijete su kosti svetih mučenika koje je Dioklecijan dao pogubiti: Dujma, prvog biskupa Salone i Anastazija, radnika, koje su pohranjeni u carev mauzolej.
(izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Splitska_katedrala)
Najveći trg u starom dijelu Splita je narodni trg. Nastao je krajem XIII i početkom XIV stoljeća kao posljedica naglog širenja grada. Splićani ga zovu Pjaca.
Na sjevernom dijelu trga smještena je stara gradska vijećnica (lijevo na donjem snimku).
Na zapadnoj strani trga je prekrasan hotel Central
Svi ovi trgovi su povezanim uskim, Dalmatinskim kalama. Osjećaj premale širine tih uskih, kamenom popločanih, ulica pojačan je visokim okolnim zgradama.
Iznad Dioklecijanove palače koji tren svog življenja posvetio sam monumentalnom spomeniku Grguru Ninskom.
Prema internetu, biskup Grgur je stolovao je početkom 10. stoljeća, a u povijesti je ostao upamćen kao gorljivi branitelj prava na korištenje hrvatskog jezika i pisma u služenju misa i za ostale potrebe. Nositelja najviše crkvene vlasti, nakon krunidbe 925. godine podržao ga je kralj Tomislav, no na crkvenim saborima 925. i 928. Grgur gubi tu bitku. Time ujedno ostaje bez pozicije ninskog biskupa i dobiva mjesto skradinskog biskupa, a vrhovna crkvena vlast prelazi u ruke splitskog nadbiskupa. Ipak, hrabri Grgur u narodu je ostao zapamćen kao junak te mu se naš slavni kipar Ivan Meštrović u 20. stoljeću odužio serijom velikih spomenika. Po jedan se nalaze u Varaždinu, Ninu i Splitu, pri čemu je potonji svakako najpoznatiji. (izvor: https://www.putovnica.net/odredista/hrvatska/split/sto-posjetiti-znamenitosti-u-splitu/spomenik-grguru-ninskom-u-splitu)
Vrućina me već dobrano umorila, ali vremena do kraja dana je bilo još dosta. Stoga sam nešto vremena utukao pijuckajući jedno točeno na Narodnom trgu, ili na Pjaci kako bi lokalci rekli.
Nakon odmora na Pjaci, i tjelesnog i duhovnog, krenuh polako prema željezničkom kolodvoru.
Pri prolazu kalama pažnju mi privuče kuća koja je bile veće visine nego širine. Umjesto krova, na kući je bila raskošna terasa s palmom.
Ponovo sam prošao rivom koja je bila čudno obasjana niskim suncem.
Inače zanimljiva zgrada Lučke kapetanije Split obasjana niskim suncem izgledala je stvarno prekrasno. Tu ljepotu dodatno je ukrašavao stari, rustikalni brod.
I to je to što se Splita tiče. Ciklokompjuter na biciklu mi pokazuje da sam za zujanje po Starom Gradu i Splitu potrošio 27 km. Nije puno, al' čovjeka veseli.
Evo prilažem još dva snimka kolodvora koje sam snimio skraćujući vrijeme do polaska vlaka.
Od dogodovština vezanih za HŽ i njihov vlak za metropolu lijepe naše napomenuti ću samo dvije.
Prvo, kasnili smo u polasku preko 10 minuta jer nakon signala za polazak, koji je dao željeznički autoritet s crvenom kapom, jer jedan od konduktera u vlaku nije potvrdio taj znak. Stoga je ovaj s crvenom kapom polako, kao da je na korzu, prošetao peronom duž vlaka ne bi li pronašao nestašnog konduktera. Kad ga je, najzad, pronašao i kad je ovaj s kiselim izrazom lica dao taj traženi znak, vlak je konačno krenuo. I sve to bez trunka nervoze i sekiracije, polako i opušteno. Pa ima vremena, kud se žuriš!?
Drugo, ovaj put sam, što se tiče gužve, imao sreće, pa sam odjeljak u vagonu dijelio sa samo jednim suputnikom. Stoga smo se, svako na svoju stranu, pružili preko tri sjedala i spavali snom pravednika.
U Zagreb smo stigli sa „samo“ 20 minuta zakašnjenja, pa sam imao 5-6 minuta da se biciklom odvezem do slijedećeg vlaka koji je bio malo niže, ali na istom peronu. Došavši do zadnjeg vagona pitao sam konduktera koji je vagon za bicikle, na što mi je odgovorio da brzo bicikl, i sebe, uguram u ovaj posljednji , jer vlak samo što nije krenuo. I stvarno, kao da su mene čekali, jer je odmah potom vlak krenuo. Priznajem da mi je ovo malo popravilo dojam o HŽ-u.
Dojam je dodatno popravljen dozvolom konduktera da ostanem u ovom vagonu bez obzira što je to bio vagon I razreda. Eto, bicikl i ja se, sa kartom II razreda, vozimo u I razredu. To se može dogoditi samo kod HŽ-a.
I baš kad sam pomislio da je ovo putovanje gotovo, i da mi samo ostaje rutinski povratak iz Nove Gradiške do Požege, kad ono iznenađenje!
Ono silno jugo od jučer nije bila osobina čudnog vremena samo na moru. Ovdje se ta promjena vremena pokazala u krajnje kataklizmičkom obliku. Kad sam došao kući, od svoje životne suputnice sam doznao da je jučer tako puhalo, sijevalo, grmjelo i padalo da je još samo falilo Noa sa svojom arkom koji krstari u potrazi za dvoje po dvoje putnika.
Posljedice toga sam vidio biciklirajući tih zadnjih 30-tak km.
Na prijevoju iznad sela Baničevac vodena stihija je toliko zemlje nanijela na cestu da ju je bager morao sklanjati. Umorni bager nakon obavljenog posla se sklonio u stranu u očekivanju slijedećih cestara koji će i ovo ukloniti sa ceste. Ne bi bilo dobro kad bi neko od auta zakočio na ovom tankom sloju zemlje na asfaltu.
U nastavku vožnje ne na jednom mjestu sam naišao na tragove bujice kraj ceste koja je bila narasla skroz do ceste ili se čak prelijevala preko nje.
Iza sela Zakorenje cesta prelazi potok, ili omanju rijeku Orljavicu. Prema do zemlje sagnutim stablima mladog drveća može se zaključiti o silini jučerašnje bujice.
Eto to bi bio neočekivani kraj jedne prekinute vožnje. Ipak, što vrijeme više odmiče, sve sam zadovoljniji s njome. Bože zdravlja, pa ću otići i treći put i završiti priču o otoku Hvaru.
Otok Hvar, drugi pokušaj - II dio
Za povratak na I dio ovog putopisa, kliknite ovdje.
Već u 7 bio sam spreman za pokret. Kamperska etika nalaže da ne ostavljam iza sebe nikakvih tragova svog noćašnjeg boravka na ovom mjestu.
Koliko god se u sebi hvalio zbog vrijednog jutrošnjeg ranog ustanka vozeći se šetnjicom do grada, krcatom turističkom ponudom razno-raznih oblika, vidjeh da je dosta bilo vrednijih od mene. Barem što se ustajanja tiče.
Tom šetnjicom do grada bilo je skoro kilometar. U tom skoro kilometru skoro svaki je metar bio ispunjen nečim što očekuje transformaciju u novac tokom dana. No, da ne bude samo bjesomučna strka za novcem tu je bilo raslinja i cvijeća razno raznih oblika i boja. Oku ugodno, a vjerojatno i olakšava pokret ruke za novčanikom kod turista koji dokono šeću ovom šetnjicom.
Tik pred samim gradom prošao sam pored pješčane plaže sa gustom, s vrlo gustom borovom hladovinom. Za one koji se boje sunca "k'o sam vrag", a ipak bi da su na moru.
A sad, grad Makarska!
Prvo sam naišao na neku vrst omanjeg parka, sa klupama i sa ogromnim palmama.
Stotinjak metara iza tog parka je glavna gradska riva s trajektnom lukom. Riva standardno popločana kamenom, tipično za mjesta na Jadranu.
Tu su i nezaobilazni jedrenjaci za turistička krstarenja.
Posebno mi je bila zanimljiva neka vrst uvale u koju se smjestila luka. Manje-više je nekakvog kružnog oblika sa uskim ulazom sa otvorenog mora točno preko puta grada. Idealno za luku, zaštićenu od otvorenog mora, a opet blizu njega. To se ljudi shvatili odavno pa je još u vrijeme Mlečana Makarska bila jedna od važnijih luka na istočnom dijelu Jadrana. To je, pored ostalih, lijepo opisao i Ivan Aralica u svome djelu "Duše robova".
Desno od ulaza, na poluotoku sv. Petra nalazi se skulptura sv. Petra koji drži u ruci ključeve od raja. Prema internet stranici o Makarskoj skulptura je visoka 3,6 metara, teška 900 kg i djelo je kipara Tomislava Kršnjavog. Ovaj svetac se ovdje smatra zaštitnikom ribara, pekara, mesara, brodograditelja i ostalih. (izvor: https://makarska-info.hr/hr/trgovi-i-spomenici)
Na samoj rivi smještena je jedna druga, na neki poseban način, zanimljiva skulptura. Prema gore navedenom internetu, skulptura nosi naziv "Spomenik turistu". Predstavlja "galeba" Juru i stranu turistkinju. Galebarenje, odnosno umijeće zavođenja je u Makarskoj bila jako popularna vještina. Spomenik turistu ili "U korak s vremenom" djelo je Varaždinskog kipara Nikole Šanjeka. Spomenik je načinjen od bronce, visine oko 205 cm, podignut u čast svim turistima koji su posjetili Makarsku.
Bronca je, kao legura bakra i još nekog metala, iako zlatno žute boje za razliku od crvenkaste boje bakra, zadržala osobinu stvaranja sivo-zelene patine na svojoj površini zbog djelovanja vlage i kisika iz zraka, kao što je to slučaj s bakrom. Ta se patina može lako skinuti poliranjem ili trljanjem. Kako je pristup skulpturi slobodan prolaznici je mogu ne samo vidjeti nego i opipati, da ne velim trljati. Zanimljivo je, gledajući skulpturu, koji je njen dio bio najzanimljiviji za to, je li,trljanje.
Kako detaljnije izgleda Makarska riva možete vidjeti ovdje u obliku filma.
Centar grada Makarske je trg Andrije Kačića Miočića. Prema navedenoj internet stranici o Makarskoj trg je dobio ime po najznamenitijem narodnom pjesniku, Andriji Kačiću Miošiću, piscu najčitanije knjige o Dalmaciji, "Razgovor ugodni naroda slovinskog". Spomenik Andriji Kačiću Miošiću, koji dominira trgom, djelo je hrvatskog kipara Ivana Rendića.
Trg je smješten na terenu koji je pod nagibom, stoga su tu raskošno široke stepenice. Iza Kačićevog spomenika se nalazi Makarska konkatedrala (zborna crkva) sv. Marka evanđelista .
Prema wikipediji sagrađena je u baroknom stilu, a gradnja je počela je 1700. godine na inicijativu makarskog biskupa Nikole Bijankovića, no nažalost nikada nije u potpunosti dovršena. Godine 1756. posvetio ju je makarski biskup Stjepan Blašković. Konkatedrala je bila znatno oštećena za vrijeme velikog potresa 1962. godine, te su obnovom unutarnjega djela crkve napravljene stanovite promjene.
Ispred svega ovoga na gornjem snimku, dakle ispred crkve Kačićevog spomenika je ravni dio trga popločan kamenim pločama.
Slijede dva snimka starog dijela Makarske.
Na istočnom kraju centra grada, uz rivu pažnju mi je privukao raskošno rascvjetan oleander.
Već je prošlo pola deset, krajnje je vrijeme da se odvojim od ovog grada. Desilo se što se inače događa svaki put pri obilasku svakog iole interesantnog grada - vrijeme munjevito leti. Stoga sam odlučio pronaći izlaz iz grada, mada je sigurno ostalo još dosta toga zanimljivog što bi trebalo obići, vidjeti i osjetiti. To ću drugi put.
Suđeno mi je da na ovom putovanju izlazi iz grada budu uzbrdo. Nakon Omiša, isto tako je i s Makarskom. I ovdje je stupanj uzbrdice bio povelik, te sam brzo odustao od pedaliranja i krenuo špacirungom.
Zaustavio sam se više radi zanimljivog prizora a manje radi umora. Pozornost mi je privukla stambena zgrada, očigledno nedavno izgrađena u maniru "moderne vile". Kao kontrast te njene modernosti iza nje se nadvila planina Biokovo, i te kako tradicionalna.
Baš dok sam snimao taj spoj modernoga i tradicionalnoga, magistralom je prošao turistički vlak, potpuno prazan.
U strahu da mi "ne utekne vlak" gornji snimak sam "opalio" na brzinu, te potom uvidjevši da mi njegova kompozicija nije baš neka. Zato sam s istog mjesta još jedanput škljocnuo u želji vam prikazati blizinu planine Biokova iza Makarske.
Završila je i ta uzbrdica na izlazu iz grada, pa sam sjeo na bicikl i nastavio vožnju kroz borovinu.
Ne toliko zbog lijepo uređenog podzida koliko zbog oleanderaa (dugačko a, množina) raznih boja koji su bili na tom zidu, morao sam stati i snimiti ih.
Inače od Dubaca pa na ovamo prema jugu nisam nikad vozio bicikl. Do Makarske sam prošle godine bio autom, no južno od tog grada, pa tako i ovdje kod ovih oleanderaa (opet dva a) nikad ranije ni na bilo koji način nisam bio. Dakle, potpuno novo, u svakom pogledu.
Tako mi je nova za mene bila i dobrodošlica pred mjesto Podgora u obliku brodića.
No prije Podgore još jedan pogled na impozantnu planinu Biokovo.
Superiorno, onako s visine, s desne strane imao sam uvid i u plaže Podgorske.
Nakon plaže Podgorske, dobio sam uvid i u samo mjesto Podgora.
Inače od Makarske pa sve do Drvenika, gdje sam trajektom s kopna skočio na otok Hvar, nema nekih većih naselja, gradova čak. Ova Podgora je jedno od većih naselja, a i to naselje, kao i sva ostala, Jadranska magistrala, a i ja s njom, ih obilazi prvo uzbrdicom a potom nizbrdicom. U stvari, nakon Podgore magistrala stremi više prema gore u toj igri gore-dolje. Obzirom da mi je želja bila što prije stići na trajekt, jer većinu današnje vožnje planiram obaviti po otoku Hvaru, nije mi se dalo istraživati da li ta naselja imaju ili nemaju sjeverni i južni prilaz magistrali ili samo jedan jedini. Dakle uglavnom nema naselja uz samu magistralu, a to znači da nema ni trgovina. Za sada, sa zalihom tekućine dobro stojim , ali..
S lijeve strane negdje po obroncima Biokova uočio sam cestu koja Makarsku povezuje s Vrgorcom. Za trenutak mi se pojavi ideja kako bi bilo zanimljivo vidjeti kakav je pogled s te ceste na obalu i mjesta na njoj, kao i na magistralu na kojoj sam sad.
Slijedi penjanje magistrale, masiv Biokova s lijeve strane, i negdje dolje mjesto Drašnice.
Ovo izbjegavanje naselja, i najmanjeg, koje magistrala čini postajalo mi je nekako tjeskobno. Neki blagi oblik usamljenosti, izoliranosti počeo mi se javljati u dnu duše. Kao da me svi izbjegavaju. Samo ja i cesta, a sve nekako podaleko, tek toliko da mogu čežnjivo uputiti koji pogled.
Tako je bilo i s mjestom Igrane. Komadić magistrale se na donjoj slici se vidi tek u gornjem desnom kutu slike.
Još od Makarske vrijeme je nekako čudno, zbunjujuće. Nema vjetra, uglavnom, no nema sjene, isto tako uglavnom. Po bijelim magličastim oblacima, koji prikrivaju sunce, vidi se da je vlaga visoka. Više nego što se vidi, ta se vlaga i te kako osjeća. Naime, iako izostaje zračenje sunca, skoro da je jednako vruće kao i jučer. I u konačnosti, visoka vlaga s visokom temperaturom uzrokuje visoko (odnosno jako) znojenje.
Svu ovu priču mogao sam jednostavno skratiti kratkom konstatacijom - ostao sam bez rezerve tekućine.
Sada mi je i te kako smetao nedostatak naselja oko ceste a s njim i nedostatak trgovine, pa i one najmanje moguće. Stoga sam pronašao nekakvu birtiju (možda čak i restoran) uz cestu i častio se pivom. To što je bilo točeno uspjelo me je oraspoložiti i uliti, osim same tekućine, u mene i ustrajnost da stoički podnesem tih 10-tak kilometara do Drvenika ispred sebe.
I konačno, taj Drvenik!
U dubini duše sam priželjkivao da trajekt bude tu, da u čekanju ne gubim dragocjeno vrijeme koje će mi i te kako trebati za vožnju otokom.
Čuvajmo se naših želja, mogle bi nam se ispuniti!
Ta mi je poslovica proletjela kroz glavu kad sam ispred parkiranog trajekta nekog od njegovog osoblja pitao kada kreće?
- " Za 20 minuta!"
- "A gdje kupujem kartu?"
- " Tamo!" neodređeno pokaza prema mjestu!
I sad slijedi trka s moje strane!
Prvo sam brzo, na ivici panike, pronašao trgovinu, zatim isto tako kupio pivo (samo limenke od pola litre, Paulaner, pšenično, orošeno hladno). Sada slijedi čekanje u redu na blagajni u kojemu su se svi ispred mene svojski trudili provesti s blagajnicom što je moguće više vremena. Ipak, na kraju sam uspio kupiti karte (da moj bicikl vrijedi koliko jedan čovjek saznao sam plaćajući karte, po 48 kn za mene i za bicikl).
Sa jednim velikim" Uh!" s kojim sam iz sebe istresao (pre)teški teret neizvjesnosti da li ću stići na vrijeme, pregurao sam bicikl preko ukrcajne rampe trajekta. Smjestio bicikl gdje mi je operater zadužen za organizaciju ukrcaja vozila na trajekt rukom pokazao. Uzeo sam novčanik, mobitel i fotoaparat i krenuo u promatranje spektakla zvanog "Vožnja trajektom"
Prvo sam snimio mjesnu plažu krcatu ljudima, iako se prema sjenama uočava izostanak sunčevih zraka.
Na cijeloj Makarskoj rivijeri, pa tako i ovdje u Drveniku sveprisutno je Biokovo. Dovoljno je samo malčice dignuti pogled s mjesta da bi se uočila sura superiornost sivila.
Da Drvenik nema tu trajektnu luku kao vezu za otok Hvar, vjerojatno bi ostalo poznato tek lokalcima. Da je stvarno malo mjesto, vidjelo se kad je trajekt otplovio od njega.
Red je da prikažem gdje se moj vjerni dvotočkaš odmarao na ovoj plovidbi.
Plavokosa ljepotica na platformi ispod mene, opčinjena pjenom plavetnila ispod, pustila je svoje misli da vrludaju kud-koja.
Zanimljivi su mi bili i vozila raznoraznih oblika, boja i namjene, navikla na kopneno kotrljanje, kako strpljivo miruju za vrijeme plovidbe.
Nakon dvadesetak minuta, koje su prošle brzo, munjevito čak, plovili smo pored svjetionika smještanog na krajnjem istočnom dijelu otoka Hvara. Trajekt, vožnja i okolina su mi bili toliko zanimljivi da sam bio krajnje razočaran skorašnjim krajem vožnje. Šteta, sve lijepo u životu kratko traje, ma koliko dugo trajalo.
Tjerao zeca, a istjerao vuka!
Fasciniran izgledom svjetionika prozujah internetom u potrazi za podacima tko ga je i kada sagradio. Umjesto toga dobih informaciju da svjetionik Sućuraj nudi klimatiziran smještaj s popločanim dijelom dvorišta, mogućnost posudbe bicikla, vrt, zajednički salon i besplatni WiFi. Ova vila uključuje 4 spavaće sobe, TV ravnog ekrana sa satelitskim programima, opremljenu kuhinju s perilicom posuđa i mikrovalnom pećnicom, perilicu rublja te 2 kupaonice s kadom u sklopu objekta svjetionik Sućuraj dostupne su privatna plaža i oprema za roštilj, a u okolici gosti mogu uživati u vožnji biciklom.
(izvor: https://www.booking.com/hotel/hr/svjetionik-sucuraj.hr.html)
Eto, sve za novce!
Nakon izlaza sa trajekta, stupivši na otočno tlo, prvo sam se okrenuo i pogledom pozdravio plovilo koje mi je učinilo da prošlih pola sata proleti kao pola minute. Što su trenuci u životi zanimljiviji to je osjećaj brzine prolaznosti vremena veći.
A sad, Sućuraj. Malo mjestašce sa lijepom uvalom, jedno od mnogih na Jadranskoj obali u kojemu je broj ljudi, zbivanja i događanja između zime i ljeta ima omjer 1: 100 000.
Prošlo je pola dva, stoga je vrijeme za ručak. Dakle, standardna potraga za odgovarajućom trgovinom (radi onog pogleda na bicikl), kupovina hrane i pića, potraga za mjestom objedovanja i na kraju, sam objed. Mjesto objedovanja sam pronašao na klupi u hladovini palmi.
Prije nastavka putovanja napravio sam jedan đir po mjestu. Mjesto je stvarno malo, pa za to nisam potrošio puno vremena.
Iako sam priželjkivao, nisam se previše nadao, pa sam možda baš zato - naletio na smještaj gdje smo prošlog ljeta moja životna suputnica i ja prenoćili.
Od zanimljivosti mjesta ostala je još samo mjesna crkva koja mi se činila dostojnom za spomenuti.
A sad slijedi onih 7 km uzbrdice koja nas je prošle godine slomila.
Ili sam sada duhom i tijelom bolje pripremljen, ili je to zbog bicikla koji ima povoljnije stupnjeve prijenosa ili je nešto treće, a najvjerojatnije sve skupa po malo, uglavnom ovu uzbrdicu sam odvozio bez pješačenja. Istina zaustavljao sam se hiljadu puta, no potom sam vožnju nastavljao bez većih problema.
Ovako, gledajući iz daljega, masiv Biokova stvarno impresivno izgleda. Pažljivim promatranjem može se uočiti povremeno pojavljivanje tanke linije koja predstavlja magistralu kojom sam prije koji sat prošao.
Kamp, zvanično udaljen 4 km od Sućuraja, nalazio mi je se negdje dolje.
Ona omara je prisutna i dalje, a sada je dodatno pojačana poslijepodnevnim satima. U takvim uvjetima posebno je prijalo Paulaner pšenično pivo, kupljeno u Drveniku, ohlađeno na optimalnu temperaturu. Pogotovo što oko mene nema "ni kučeta, ni mačeta", a kamo li ljudi.
Uzbrdica je bila tvrdoglava i neumoljiva, a bome i ja s svojim sporim ali upornim pedaliranjem.
Svemu dođe kraj, pa tako i ovom usponu. Vama, čitaoče, ovaj snimak ispod ne izgleda ništa posebno, čak se, možda, i zapitkujete "što je ovo uopće ovdje stavio", no meni ima posebno značenje. Ovdje na ovoj prilaznoj cesti ona je, naime, onim zadnjim preostalim atomom snage sjela i rekla"dalje ne mogu!"
Dakle , sad tek nastavljam tamo gdje sam prošle godine stao. Još jedanput sam se okrenuo i pozdravio kopno jer me cesta vodi na drugu stranu otoka.
I dalje je uzbrdica, mada blaža što se postotaka tiče. Osjećaj pustoši, što se ljudi tiče, prisutan još od izlaza iz Sućuraja, ovdje je stvarno poprimio maksimalni intenzitet. Nedefinirani brežuljci, kržljavo nekakvo raslinje, promet nula apsolutna, samo ja sa samim sobom.
Taj dojam sa mnom je, izgleda, dijelilo i poduzeće za održavanje ove ceste. Pa umjesto da na svakih stotinjak metara prometnim znacima upozoravaju na krivine, uspone, nizbrdice ili suženje, našli su Solomonsko rješenje u jednom (većem) znaku kojim nas izvještavaju da slijedećih 39 km na cesti možemo očekivati svega i svačega.
Stablo maslina svojim oblikom me oduvijek dojmilo. Jadno, malo, kržljavo, ali neuništivo. Samo svojim zavijucima pokazuje koje sve je nedaće preživjelo, a ipak ostalo živo.
Ima naselja u unutrašnjosti Hvara, nije da ih nema. No čini ih par neuglednih kuća, no ljude nisam uočio. Ni trgovina ni birtija, ništa. Samo mir, tišina koju povremeno remeti tek blagi dašak povjetarca.
Osim prometnih znakova, cestari su na Hvaru štedjeli i na branicima. Bilo mi je malo čudno vidjeti, a zlokobno za voziti, da je nakon ruba asfalta pravi pravcati ponor. Za svaki slučaj od tog ruba sam vozio udaljen dobar metar, što nije bio nikakav problem obzirom na izostanak prometa. Na tih 50-tak km od Sućuraja do Jelse susreo sam se tek s desetak vozila, u oba smjera.
A onda mi je (opet) nestalo tekućine. Baš kad sam mislio da mi preostaje jedino kucati redom po pustim kućama ne bi li na kraju pronašao nekoga ko bi mi dao čašu hladne vode, naišao sam na bolje rješenje. Umjesto hladne vode za strpljivost i ustrajnost bijah nagrađen - hladnim pivom. Kao spas u pustinji u obliku oaze, naiđoh na birtiju sa finom hladovinom i još finijim hladnim pićem. Za svaki slučaj uzeh dva. Jedno istresoh u sebe (ah, kojeg li užitka!) a drugo istresoh u termosicu. Nek' se nađe! Za svaki slučaj!
Negdje iza 6 sati sunce i ja nekako smo se postavili jedno kontra drugog. Naime cesta kojom sam vozio išla je prema zapadu, kao i sunce.
Znao sam stati koji put, okrenuti se i sa suncem iza sebe snimiti dvije stvari po kojima je otok Hvar poznat - po maslinama i po lavandi.
Crkva sv. Ivana krstitelja u mjestu Poljica je jedino što je, po mojemu mišljenju bilo vrijedno zabilježiti pri prolazu kroz mjestaa (opet dva a, množina) po otoku.
Prema wikipediji je u ovom mjestu godine 1900. bilo 314 stanovnika, dok ih je godine 2011 tek 59. Mjesto je udaljeno tek 15 km od Jelse.
Pri pogledu desno na komadić otoka Brača i na udaljeno kopno, očekujem da će biti spuštanja do Jelse, jer sam dosta visoko u odnosu na more..
A onda je krenulo. U stvari ne znam što bi prvo, ili nizbrdica, ili široka, nova cesta, ili, možda zajedno, no nije mi bilo važno. Važna mi je bila nizbrdica blagih postotaka i isto tako blagih krivina. Izgubio sam potpuno pojam o vremenu jer sam se cijeli, i duhom i tijelom, prepustio uživanciji vožnje po neočekivano luksuznoj prometnici. Sunce je bilo nisko tako de je prepustilo večernjoj svježini da mi ovaj užitak pri spuštanju dodatno začini.
Spust u Jelsu možete detaljnije vidjeti ovdje u obliku filma.
Nailaskom na tablu koja me je uvjeravala da je ono iza nje mjesto Jelsa, shvatio sam, s blagim žaljenjem u duši, da je užitku vožnje nizbrdicom kraj. Još jednom, sve što je lijepo kratko traje, ma koliko dugo trajalo!
Već je bilo skoro 8, dan je bio pri kraju, a s njime i moji zadnji atomi snage. No, bio sam sav ugrijan pa mi se činilo da ću izdržati i te kilometre, pogotovo što su bili uglavnom ravni.
Iako sam danas planirao zaustaviti se u nekom od usputnih sela, te tamo provesti noć, pustinja što se tiče ljudi me postupno gurala dalje da bih se na kraju našao gdje jesam. Pa kad sam se već spustio u Starigradsko polje, odlučio sa izdržati još malo. Razlog tomu su bile razne uspomene na taj Stari Grad, a jedna od njih bila je debela hladovina u kampu u kojemu sam noćio davne 1985 godine.
Baš kad je nestalo sunce, zajedno sa tim posljednjim atomima snage u meni, stigao sam u Stari Grad. Sati, pola devet!
Prvo sam koji minutu kontemplirao, smirujući dah i srce i smještajući dušu s nosa na mjesto gdje se inače nalazi. I prije nego sam pogledao današnju kilometražu polako mi je dolazilo svijesti osnovna spoznaja kraja ove vožnje - pretjerao sam! (ti kilometri su bili dasta brdoviti, kad se zbroji sve, danas sam savladao visinsku razliku od 1100 metara - vidi mape)
Sa zebnjom sam se pitao hoće li odmor i spavanje koje noćas slijedi biti dovoljno efikasno što se oporavka tiče, da bi sutra mogao još 40-tak kilometara do grada Hvara i nazad. Da, da, nije mnogo kilometara, ali između Starog Grada i grada Hvala je brdo, veeeeliko brdo.
A tada se pojavio drugi problem koji je potpuno zasjenio ovaj s velikim brdom.
Prvo sam pitao radnicu u trafici kako da dođem do kampa, a ona mi reče da se provozam do Jelse, jer je tamo najbliži.
S moje strane prvo "!!!!!!!", a potom "Kakve Jelse, pa na internetu vele da ima kamp u Starom Gradu!?"
"Ima ali je zatvoren, neki radnici su u njemu!", reče gospođa iz trafike vidno pokazujući da je bila kratka i jasna i da sa mnom nema više što zboriti.
Što je sad ovo!? Stao sam zbunjen, pokušavajući pronaći izlaz iz ove mentalne blokade. U tom pokušavanju u prvi mah nisam ni primijetio da su nestale i zadnje, ma koliko male zrake sunčeve svjetlosti. Grad, i to Stari, utonuo je u noć.
Desilo mi se prvo što se čovjeku događa kada sazna lošu vijest - ignoriranje.
"Ma što ta babetina iz trafike zna!? Pa neki dan sam lijepo pročitao na internetu da kamp radi!"
Ipak šetajući rivom u cilju smirenja bure zbunjenosti u mojoj duši, naletio sam na nešto kao Turistički ured i pitao lika u njemu: "Gdje se nalazi kamp?"
Čovjek je odmah, krajnje susretljivo i ljubazno, izašao van i poveo me dvadesetak metara do uskog sokaka, koji je više izgledao kao pješački prolaz nego kao ulica, a vodio negdje uzbrdo i rekao meni: "Evo ravno uzbrdo i doći ćeš do kampa. Samo mislim da je zatvoren jer su neki radovi oko grada, pa su radnici smješteni u njemu!"
Ovaj mi je već bio daleko uvjerljiviji. Krenuo sam uskom uzbrdicom, već pomiren da od (otvorenog) kampa nema ništa. Prisiljavao sam se ne tražiti alternativu dok ne vidim kako izgleda, pa bio zatvoren ili ne.
Bio je zatvoren!
Zagrađen čak, onim ogradama kojima se zagrađuje gradilište. No, dva elementa ograde bila su zamaknuta preko metar širine, tako da sam, gurajući bicikl, ušao u pusto područje kampa. Istina je da su tu neki radnici, čuo se veseo razgovor ljudi, no, nije istina da su u kampu već su bili razmješteni u bungalovima. Ostali dio, kampa, koji je činila gusta borovina bio je pust.
Odgurao sam bicikl na drugi kraj te puste borove šume, suprotan od bungalova i odlučio podići šator i prespavati. Pa što bude, neka bude!
Bio sam dobrih stotinjak metara udaljen od tih bungalova, pa sam se ponadao da će me tama guste borove šume dovoljno dobro sakriti da ostanem neprimijećen. Sad ne znam da li sam ostao neprimijećen ili ne, ali prema tome da me večeras, noćas a ni ujutro nitko nije uznemiravao, zaključujem da sam bio i ostao neinteresantan.
Podizanje šatora, raspremanje prtljaga i svu ostalu pripremu za noćenje činio sam uz svjetlost baterijske lampe. Kad sam sve to završio i uvukao se u šator bilo je već 10 sati.
Šator je dimenzija 190x120 cm, dakle teorijski za dvije osobe. U ovom slučaju druga osoba je bila moja prtljaga. Ispod karimata (podmetača) je luft-madrac, a vreća za spavanje je ono srebrno lijevo od mojih nogu.
Potpuno neočekivan, čak i šokantan završetak današnjeg dana. Legao sam bez tuširanja, pranja barem (osim ruku i nogu sa ono malo vode koja mi je preostala), bez večere, juhe barem. Toliko sam bio fizički umoran i duševno utučen sa ovim ilegalnim spavanjem da mi je želja biti samo da osvane sutrašnji dan.
Da budem, ipak, pozitivistički nastrojen, prednost ovog mog sadašnjeg mjesta za spavanje je bio izuzetan mir i potpuna tišina. Spavao sam kao klada, kao janje, kao mala beba. Pa ipak , kad sam otvorio oči i ugledao dnevno svijetlo, osjetio sam da posljedice jučerašnje pretjerane vožnje nisu potpuno nestale.
Za prelazak na III dio ovog putopisa, kliknite ovdje.
srijeda, 19.02.2020.
Otok Hvar, drugi pokušaj - I dio
Ako Vam se ne da čitati, slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Kartu putovanja od Splita do Makarske možete vidjeti ovdje
Kartu putovanja od Makarske do Drvenika možete vidjeti ovdje.
Kartu putovanja od Sućuraja do Starog Grada možete vidjeti ovdje.
Eto, držim pero iznad papira, odnosno prst u zraku iznad tipkovnice, u dilemi kako započeti priču. Zadnji put sam to radio prije skoro tri godine, što znači da se moj blog malo uspavao. Ništa novog na njemu već dulje vrijeme.
Što je razlog tomu!?
Jasno, ima ih više, lako mi ih je pronaći, no bojim se da će se njihova prozaičnost odmah uočiti. Bojim se da će se sve svesti na onu "tko hoće, naći će rješenje, a tko neće, naći će opravdanje.
Za te (skoro) tri godine neke su se stvari promijenile. Ni sam ne znam da li je tomu uzrok ili je samo posljedica, no u tom međuvremenu sam se "upisao u klub " 60+". Dakle ušao sam u sedmu deceniju svog života. Zanimljiva decenija života, mada se to može reći i za svaku drugu deceniju. Bilo bi sasvim normalno, "statistički prosječno", da se smirim, skrasim se u udobnom naslonjaču i pasivno komentiram zbivanja oko sebe, s primjesom suptilnog sarkazma, prepotentnosti i ironije, koje često pokušavaju sakriti nostalgiju i žaljenje za nekim danima iz prošlosti u kojima je sve bilo bolje, ljepše i lepršavije.
A ja se, eto usudih to odgoditi, a u međuvremenu (pokušati) odvoziti (još) neku turu.
To da okolina oko mene sumnjičavo vrti glavom na te moje neumjesne ispade neproživljene mladosti, na to sam (već odavno) navikao. No, osjećam da i u meni nekako klimavo stoji odlučnost za nove vožnje. Opasno ih ljulja nesigurnost, neodlučnost i strah. Po tko zna koji put pokušavam se uvjeriti, nagovoriti da isprazna razmišljanja samo pojačavaju to ljuljanje odlučnosti. Pokušavam, velim, no sve teže uspijevam.
Slamku spasa, da tako velim, čini unutarnji nemir u meni, kojeg godine (još) nisu pokolebale, u svojim nastojanjima da me pobudi, pokrene, gurne u nove neizvjesnosti biciklističkih kilometara.
Taj Hvar se dugo muva po beskrajnim stazama moje (pod)svijesti. Čak je 2016-te bio neki pokušaj da se i ostvari, no moj suputnik i ja morali smo sportski priznati poraz, te se, povijena repa povukli u sigurnost doma svoga (vidi "od Kravice do Hvara").
No, jednog sunčanog jutra u drugom dijelu lipnja ljeta Gospodnjeg 2019-te, krenuo sam u drugi pokušaj savladavanja tog našeg najsunčanijeg otoka. Na moju žalost, ovaj put suputnika, bilo kojeg, nisam uspio ni pronaći, ni uvjeriti, ni nagovoriti.
S tim ciklonama i anticiklonama nikako na zelenu granu. Prvobitno je bilo planirano ovu vožnju napraviti skoro mjesec dana ranije, no kad sam ja mogao skupiti 3 slobodna dana, to je učinila i ciklona s obilnom kišom. Ovaj put kiše nije bilo, no sunce se dobrano potrudilo da se početak žarkog i vrućeg ljeta podudara s njegovim kalendarskim početkom.
Plan, nakana, želja čak, bila je biciklom do Nove Gradiške, a potom vlakom do Zagreba. Nakon biciklističkog obilaska metropole noćnim bi vlakom ujutro osvanuo u Splitu. Prvi dan bih okončao u Makarskoj vozeći se Jadranskom magistralom, kojom bih produžio slijedeći dan do Drvenika gdje bih uz pomoć trajekta doplivao do Sućuraja, najistočnijeg dijela otoka Hvara. Po Hvaru bih se vozio i vozikao dva dana, a trećega dana trajektom i vlakom se vratio kući.
Dosta vožnje vlakom u ova 3-4 dana, no obzirom da sam, kako već rekoh, prešao 60-tu, HŽ me časti popustom od 50%, pa u konačnici i nije tako skupo za tolike sate u vlaku.
Dakle, prvo rutinska vožnja Požega – Nova Gradiška. Meni rutinska, velim, jer mi je to standardni dio bilo koje duže vožnje u mome kraju, pa stoga je više puta vožena tokom sezone.
Kao zanimljivost ovaj put izdvajam sami prijevoj kod mjesta Baničevac, koji koliko-toliko izgleda egzotično, jer tih 30-tak km uglavnom čine niz sela. Iako prijevoj, uspon do njega, a i poslije njega nije neki veliki tako da se, uglavnom, sve može voziti bez nekih većih napora (uglavnom, velim, mada ima nekih kraćih dionica kada se dobrano zapušem pri vožnji).
Dolaskom u Novu Gradišku,na tren sam se zaustavio ispred lijepo uređenog korza u koji, kao biciklist, nisam imao pravo pristupa. Čudna logika gradskih otaca.
Dolaskom na željeznički kolodvor kao da sam ušao u neki drugi svijet koji se nalazi u nekom drugom prostoru i u nekom drugom vremenu – Hrvatske željeznice. Na ovom putovanju više puta će me krajnje efikasno i temeljito zbunjivati.
Nakon kupovine karata izašao sam van na perone. Tamo kao da je vrijeme stalo. Iako bi se po svijetloj površini tračnica moglo zaključiti da vlakovi ovuda (ipak) putuju, izostanak vagona, i bilo čega što bi dalo naslutiti da smo u XXI stoljeću, daje neki groteskni, gotovo nadrealistični dojam. Povjetarac, već topao, skoro i vruć, nježno piri, poneka ptica stidljivo proleti, čak i pusti glas, kao da sam negdje daleko od ljudi i civilizacije, a ne, eto, na kolodvoru.
Ta groteskna nadrealnost je nastavljena dolaskom vlaka.
Iako, teorijski, bi vlak trebao imati odjeljak za bicikle (tako barem vele HŽ internetske stranice), skromno mjesto za svoje putovanje moj je bicikl je improvizirao na kraju posljednjeg vagona (srećom, bio je jedini, bicikl mislim, a ne vagon - to bi već ovu nadrealnost preobrazilo u apsurdnost!)
Da mu u tom improviziranom smještaju bude koliko-toliko lakše, imao je lijep pogled na predjele koje je vlak upravo prošao.
Istini za volju, ima razloga i za pohvalu HŽ-a. Nakon Nove gradiške, preko Okučana pa sve do Novske vlak putuje pravom modernom, Europskom brzinom – čak 160 km/h. Dobro, možda je u Europi ona i veća, no ovdje, u ovom podneblju, i ova brzina se impresivno primakla brzini svjetlosti. Zat,o promatrajući kroz prozor, prikazan na gornjoj slici, prizor munjevitog promicanja okoliša, leđima okrenut smjeru putovanja, u duši čovjeka može izazvati nelagodu na ivici podnošenja. Skoro da se javlja poriv, na ivici panike, za okrenuti se i spoznati kamo se to tako munjevito srlja.
Situacija u unutrašnjosti vagona me ponovo vratila u navedeni nadrealizam.
Bio je to vagon zadnje generacije, dakle (skoro) nov. Sjedala u tim novim vagonima, meni osobno, su neudobna, više liče na skučena autobusna sjedala. Osim toga nemaju mogućnosti nikakvog podešavanja.
Iako na prvi pogled izgledaju nova, na drugi pogled se vidi da su dobrano prljava, zamazana. To više govori o mentalitetu putnika, a manje za to okrivljujem službe željeznice.
Prozori nisu predviđeni da se otvaraju, jer je vagon klimatiziran.
Ili bi trebao biti.
Čim sam ušao po temperaturi zraka i njegovoj kakvoći u vagonu, pomislio sam da je klima uređaj podešen na pretjerano niski stupanj rada obzirom na vanjsku vrućinu. To sam rekao kondukteru koji me je "obradovao" odgovorom da klima uređaj uopće ne radi i, ako hoću, mogu preći u drugi vagon. Nakon što je to rekao, ode i ostavi me zapanjenog, a zatim i zbunjenog.
Što sad da radim!?
Komplicirano mi je na bicikl stavljati opremu, pa iskočiti iz vagona, pa žuriti i slijedeći…stoga sam odlučio stoički trpjeti situaciju kakva već jest.
Očigledno da je klima "krepala" nedavno, pa situacija nije bila nepodnošljiva. Za sad.
No, tokom putovanja postajalo je sve više i više vruće i zagušljivo, tako da sam na svako stajanje u stanicama trčao do ulaznih vrata da se, barem malčice, nadišem svježeg zraka. Ovo "svježeg" treba shvatiti uvjetno, jer je bio (skoro) jednako vruć, jedino je imao (malo) više kisika.
Jasno, nesreća nikad ne dolazi sama, ovaj put u obliku sporosti vlaka. Do Novske je bilo stvarno munjevito, kako već rekoh na Europskom nivou, no nakon tog grada vratili smo se u realnost regije u kojoj jesmo. Vlak se, ili vozio brzinom laganog obilaska prirodnih ljepota, ili se vukao krajnje sporom, opreznom čak, brzinom preko nekih friških radova oko tračnica i ispod njih. "Kuhanje" u vagonu se tako razvuklo do krajnjeg stupnja ispitivanja mojeg (s)tpljenja i podnošljivosti, kako fizičke, tako i mentalne.
Dolazak na Zagrebački kolodvor sam dočekao kao dan poslije dugogodišnje zatvorske kazne teške robije. Kako god bude, biće bolje nego ovo.
Da je bilo bolje, bilo je, no, puno bolje baš i nije bilo.
Oštro oko pažljivog promatrača uočiti će nedostatak sjene na gornjoj slici. Bilo je tek prošlo dva poslije podne, dakle još uvijek debelo dan, a ne neki suton. Imajući u vidu gore opisanu vrućinu, uz ovaj nedostatak sjene ne treba biti pretjerano pronicljiv da bi se stanje opisalo s dvije jednostavne riječi – vruće i sparno. Uz potpuni izostanak bilo kakvog povjetarca.
Pod takvim teškim vremenskim uvjetima, već dobrano načet situacijom u "klimatiziranom" vagonu valja mi potrošiti ovo poslijepodne obilaskom naše nam metropole.
Na Tomislavcu, parku preko puta kolodvora, pripremala se proba koncerta na otvorenom. Za sada su tehničari spajali što se spojiti treba, a večeras će doći glazbenici i probom uvježbati ono što se sutra treba slušati (i gledati). Kad se umorim od obilaska grada, i ja ću biti dio gledališta koji će, kada sunce zađe, uživati u klasičnoj glazbi, izvođenoj uživo.
Krenuo sam prema centru grada, trgu bana Jelačića. Taj trg Zagrepčani nazivaju Jelačić plac.
Do tog trga prošao sam jednim od najljepšim parkova grada, Zrinjevac.
Odmah na početku parka je Mažuranićeva bista.
U sredini parka je glazbeni paviljon sagrađen davne 1891 godine, oko kojeg su pješačke staze. Kako mu samo ime kaže, namijenjen je glazbenim događanjima izvođenih uživo.
Iako je bio petak poslije podne park je, a i glavni trg, bio dosta pust, što se tiče ljudi, Vrućina i sparina su učinili svoje, pa su ljudi, ipak, radije ostali negdje u zatvorenom (od onih koji su ostali u gradu), nego se lagano kuhali na gradskom asfaltu ili betonu.
Na sjeveroistočnom dijelu trga, negdje u sredini gornje slike, je izlaz prema Kaptolu.
Kaptol je trg, tek stotinjak metara udaljen od glavnog trga, ali nekako na višoj nadmorskoj visini, pa se tih stotinjak metara pređe ubrzano dišući. Tu je smješten crkveni vrh Hrvatske katoličke crkve zajedno s katedralom.
U katedrali je bila misa, ili vjenčanje, ne znam točno, pa mi je bilo neugodno ulaziti samo radi snimanja. Stoga sam situaciju u unutrašnjosti snimio izvana, pa kvaliteta snimka nije neka na nivou.
Vratio sam se na jug i prolazom kroz pothodnik provukao se ispod željezničke pruge.
Možda nije baš lijepo prema (ovaj put rijetkim) prolaznicima, no uvijek mi je gušt provozati se biciklom laganom vožnjom kroz taj pothodnik. Strop je tako nizak da mi se čini da fali tek koji milimetar pa da kacigom počnem strugati po njemu.
Poslovni toranj originalnog imena Zagreb Tower izdiže se iz zelenila u kojoj su diskretno skrivene stare stambene zgrade.
Kao primjer naličja (vele)grada snimio sam oronulu i, vjerojatno, napuštenu kuć(ic)u koja je započela proces samodestrukcije.
Da vrijeme nezaustavljivo leti, i k tome mi neupitno starimo, osvjedočio sam se posjetom studenskim domom u kojemu je svojedobno boravila moja sestra, a kasnije i moja kćer u svojim studentskim danima.
Približavao je se kraj dana pa sam se sjetio još jednog mjesta za evociranje uspomena. Da bi tamo stigao, ponovo sam se morao provući ispod željeznice. Ovaj put sam to činio ulicom koja je imala posebnu stazu za pješake/bicikliste.
Posebne uspomene, koje su čekale da ih otvorim, bile su smještene u Tkalčićevoj ulici. Elitna ulica u gradu glede "ludog" provoda.
Bez prometa je (pješačka zona), u starom je dijelu grada, krcata restoranima, kafićima i pivnicama. Za razliku od poslije podneva, kada mi je grad izgledao (skoro) pust, u ove (pred)večernje sate, kada dnevna sparina i vrućina popušta, svijet, mladi i stari, se sjurio u ovu staru ulicu. Trebao sam samo još pronaći strateško mjestu odakle bi pijuckanjem piva dokono promatrao rijeku ljudi koja se sporo vuče tamo-amo.
Pivnicu "Mali medo" "otkrio" je moj sin po dolasku u metropolu na fakultet. Poslije je to bio nezaobilazni ambijent, našeg višesatnog opuštenog razgovora uz 2-3 ture pića oko kojeg se stalno vode rasprave da li ga svrstati pod alkohol ili pod hranu.
Od tada je prošlo desetak godina (već!?). Spomenuti sin je odavno završio faks, zaposlio se, da bi se sada, dok pišem ove redove skrasio točno na simetralno suprotnom dijelu Zemaljske nam kugle – na Novom Zelandu.
Dok sa nostalgijom sam pijuckam piće božanskog okusa, hvata me sjeta nad sjetama, ona o prolaznosti vremena, ona kad se čovjek nađe neočekivano i iznenadno sam samcat, kad uoči da mu se jedan smisao života okončao pa zbunjeno pokušava pronaći drugi, kad se pita kamo i kako sad, kad...
Nevjerojatno je kako čovjek nije svjestan svakodnevnice sa malim sitnicama koje život znače. Da one život znače spozna tek kad te sitnice nestanu. Eto, na primjer obično, opušteno ispijanje piva u "našoj" pivnici je bilo tek jedna od tih sitnica, a kad je nestala postala je velika do neslućenih razmjera. A možda i nije bila tek samo sitnica, možda opušteni razgovor otac-sin u kojemu obojica nismo bili svjesni prolaznosti vremena (zar već tri sata sjedimo i pričamo !?) vrijedi puno, puno više!?
To shvaćam sad kad sam sjedim ovdje s čašom u ruci. Istina, shvaćao sam, naslućivao barem i onda, no zbunjeno sam se pitao što s tim?!
Pa, ništa!
Barem sam bio svjestan ljepote trenutka dok je TAJ trenutak trajao!
Čudno je to s tim roditeljstvom. S jedne strane je, nešto najbolje, najljepše što se čovjeku (i ženi) može dogoditi u životu. I nakon što s tim potomstvom provedeš najbolji, najkreativniji i najefikasniji dio svog života, nastojeći sve te naj epitete prenijeti na potomstvo, uspjehom se smatra kada to potomstvo od tebe jednostavno – ode. Ostavi te samog, zbunjenog, smušenog, ispražnjenog, bez smisla i cilja kako dalje!? Zbog toga nije ni čudo da poslije toga neki očevi, a naročito majke, lutaju uokolo ne znajući kamo i kako dalje.
Možda prema otoku Hvaru, i to s biciklom, kao ja sada !?
Dobre trenutke života treba biti svjestan dok traju, a ne spominjati ih kad prođu. Umijeće je, dakle, poimati sreću u sadašnjem vremenu, prezentu, a ne u prošlom svršenom vremenu, perfektu.
Eto, sada, u ovoj samoći gužve bezimenih ljudi oko sebe, nakon te nepodnošljive sjete koja mi je gušila dah i pritiskala grudi, nakon pretakanja misli samog sa sobom, sa iznenađenjem, a potom i olakšanjem shvatih da se ta sjeta neutralizirala tihim zadovoljstvom i blagom smirenošću u duši. Pojavio mi se dojam da sam uspio u drevnom nastojanju svakog od roditelja od kada je svijeta i vijeka - izvesti potomstvo na pravi put! Pa si sada, pod stare dane mogu dozvoliti i ovakav luksuz u obliku vožnje biciklom.
E da, a kako definirati taj "pravi" put!? Pa možda samostalnošću potomstva, njihovim vedrim osmjehom i svijetlim izrazom lica koje vidimo kod njih pri našim susretima s njima koji su jako rijetki i pretjerano kratki za naše roditeljske pojmove.
Sreća je, ipak, u malim stvarima.
Bilo kako bilo, nakon pronalaska mira u duši, počeo sam promatrati svijet oko sebe dok sam sjedio i pijuckao pivo.
Točno preko puta mog stola neki Hindus /Pakistanac srednjih godina sa moćnim fotoaparatom na stalku je strpljivo čekao nekog ili nešto da ga jednim klikom na fotiću uvede u vječnost. Koga ili što je očekivao nisam saznao.
Donja slika lijepo govori o multietičnosti naše metropole. Dok je s lijeve strane djevojka u običnoj, kratkoj ljetnoj haljini, s druge strane su, vjerojatno Muslimanke, pokrivene crnom tkaninom bukvalno od glave do pete. I prođoše jedna pored druge opušteno, ležerno. Nikakvog vidljivog znaka nelagode i potištenosti.
Oko pažljivog promatrača uočava nedostatak sjena, To nije zbog večeri, nego je to, i dalje zbog oblačnog, vrućeg i sparnog dana. Po takvom vremenu biti vani pokriven od glave do pete, je pažnje i poštovanja vrijedno. Radi toga svaka čast ženama u crnom – stoički trpe vrućinu.
Razvukao sam ovaj pasivni odmor za stolom pivnice na još jedno pivo. Gore spomenuti vremenski uvjeti su kod mene uzrokovali posebnu ugodu nastale zbog rashladnog djelovanja zlatno žućkaste tekućine.
Biće da su ova dva piva dodatno (kako se ono kaže: katalitički) djelovala na moju psihologiju jer sam iz te famozne Tkalčićve otišao vidno ugodnijeg, zadovoljnijeg i mirnijeg stanja nego pri dolasku. Mada pivo nije jedini razlog tomu.
Uputio sam se preko glavnog trga i Zrinjevca prema Tomislavcu, kraj kojeg je željeznički kolodvor. Na glavnom trgu sat je izvješćivao prolaznike da je skoro pola devet. A tih prolaznika je bilo bitno više nego prije 2-3 sata. Ugodna svježina ljetne večeri, već više od sat vremena, postupno je potiskivala nesnosnu omaru poslijepodneva.
Obzirom da moj vlak neće krenuti put juga dok ne padne mrkla noć (kreće oko 11 sati) i obzirom da mi je obilaska grada već pomalo dosta, odlučio sam se kulturno uzdizati koncertom na otvorenom, odnosno njegovom generalnom probom. Biće da nisam samo ja došao do te ideje, jer su se ljudi pomalo okupljali smještajući se ili na klupe, ili na travi, a neki su dokono šetali po parku u očekivanju odluke u sebi kuda dalje sa sobom.
Nekako mi je bilo nelagodno smjestiti se na finoj, parkovskoj travi, pa sam odabrao jednu od klupa sa strane, a ipak dovoljno blizu pozornice. Od repertoara za vrijeme koncerta prepoznao sam "Noći u Španjolskim vrtovima" od Falle i "Koncert za gitaru i orkestar " od Rodriga.
I konačno sam dočekao dovoženje vlaka na peron. Slijedi potraga za vagonom u kojemu se mogu smjestiti bicikli, a potom i ukrcaj. Ukrcaj je bio malčice psihodeličan jer u vagonu nije bilo svjetla.
Ali je zato bilo vrućine!!!
Biće da je vagon cijeli dan mirovao negdje na suncu sa zatvorenim prozorima.
Nakon ovješenja bicikla na jednu od kuka otvorio sam sve prozore koje sam mogao otvoriti, sve u nadi da će nesnosna toplina izaći van. I izlazila je, no nekako nevoljno i sporo. Razlog tomu je bio taj što je sve u unutrašnjosti bilo usijano toplinom, zidovi, sjedala, pod, strop… Trebat će mi, ponovo, strpljenja u pregrijanom vagonu Hrvatskih željeznica dok se temperatura ne spusti na podnošljivu vrijednost. Do tada mi ostaje biti kraj prozora i nagnuti se van što više mogu, barem dok ne putujemo.
Netko od osoblja HŽ-a reče "Neka bude svjetlo!" i bi svjetlo u vagonu. Od podmuklog, tamnog mraka u trenu smo prešli u raskošno blještavilo svjetla.
Što se tiče situacije gdje se trebam, kao putnik, smjestiti, potpuno je ista kao danas pri vožnji do Zagreba – tvrda i neudobna sjedala. U ovom vlaku će se njihova neudobnost dodatno pojačati činjenicom da mi valja noć prespavati na njima. Neka pritajena, plaha nada da bi ostao u kupeu samo s jednim suputnikom, te bi radi toga mogao leći na skup od tri sjedala, rastopila se najezdom silnih putnika. Preostalo mi je skupiti se na svoje mjesto do prozora i beskonačnim mijenjanjem položaja tijela pronaći onaj koji obećava koliko-toliko miran i ugodan san.
Ali još nije vrijeme za san (iako je 11 sati).
Već sam počeo dremuckat kad je vlak krenuo. Kroz polu spuštene očne kapke promatrao sam kako promiču peroni glavnog kolodvora. Baš sam se prepuštao laganim padanjem u san kad - vlak stade!
Prvo zbunjenost, potom nevjerica a zatim radoznalost. Otvorih prozor i pogledom unazad vidjeh da je zadnji vagon vlaka upravo napustio platformu perona. Eto, jedva smo napustili kolodvor. I kod mene, a i kod ostalih putnika koji su dremuckali, prepuštanje snu se rasplini, nestade. Potaknuta neizvjesnošću, pojavi se zavidna živost s zbunjeno-zabrinutim izrazom na licu.
Lokomotiva se pokvarila, čusmo od konduktera. Dugo je i trajala, čusmo komentare nekih putnika.
Slijedilo je neizvjesno čekanje u miru večeri ispred kolodvora. Koliko god se trudio, san nisam mogao dozvati.
Trebalo je dobrih 50 minuta da nam prikopčaju drugu lokomotivu i da vlak krene.
No, olakšanje zbog nastavka vožnje brzo je raspršila brzina, ili bolje rečeno sporost, kretanja vlaka. Milio je skoro brzinom pješaka kao da je u nedoumici da li preći još koji metar ili (opet) stati. Žurno proleti kondukter hodnikom vagona uz komentar. „Pa zar je moguće da nemaju ispravne lokomotive!?“
Desetak dugih, beskonačno dugih minuta je trajala dvojba lokomotive da li stati i dušu ispustiti ovdje, na zapadnom ulazu u glavni kolodvor, ili to odgoditi za neki drugi dan!? Srećom po nas, putnike u ovom vlaku, prevagnula je druga opcija. Iako priželjkivano, na neki način ipak i neočekivano, vlak je počeo ubrzavati, i ubrzavati i ubrzavati. Pri tome su se ljudi u njemu, uz veliku uzdah olakšanja, svatko na svoj način, vratili pripremama za putovanje u san.
Vrtio sam se, namještao, okretao, pod glavu podbacivao jaknu, ruku, majicu, pa sve to skidao… Valjda sam tu noć i spavao, ne znam. Znam samo da sam na kraju, nakon beskonačno mnogo progledavanja i ponovnog zatvaranja očiju - ugledao dnevno svjetlo. Prepoznao sam vijadukt Čupkovič iznad sela Bender te zaključio da nismo još ni do Knina stigli. Razočarano sam pokušavao ponovno zaspati. Ti pokušaji, zajedno s odustajanjima su nastavljeni do Perkovića kad sam konačno odustao. Nisam se osjećao naspavanim, ni odmornim, ni opuštenim ni radosnim pred konačno bicikliranje zbog čega sam sve ovo stoički podnosio. Osjećao sam se baš suprotno. Uhvatila me tolika malodušnost da se u krajičku svijesti pojavi ideja da se s prvim vlakom vratim kući.
Nakon razbuđivanja više iz dosade nego iz potrebe posegnuh za mlijekom i keksima i obavih nešto kao jutarnji obrok, doručak čak.
Nakon pola sata iznenađeno zatekoh samog sebe da mi je ona malodušnost nestala, rasplinula se. Umjesto toga pojavilo se tiho, ali uporno, stoičko strpljenje da se ovo putovanje okonča, te da konačno učinim taj prvi okretaj pedala.
Jednom riječju, bijah gladan, mada to krivo shvatih.
Spuštanje u Split je praćeno suncem koje je obilno i veselo sijalo prema nama, pa mi snimci nisu baš reprezentativni, no bolje išta nego ništa.
Pri tom spuštanju, kao na dlanu, imali smo pogled na Trogirsko polje i na sam grad Trogir.
I konačno smo došli do mora. No, još nije bilo vrijeme za kraj putovanja ovim vlakom, jer je to bilo kolodvor u Solinu.
Došlo je vrijeme pripreme prtljage i bicikla za iskrcaj. Tokom noći moj je bicikl dobio društvo, i to poveliko. I to ne istog roda, biciklističkog, već i u obliku jednog bicikliste koji je, ispružen u vreći za spavanje, još uvijek plovio prostranstvima sna. Kako meni ovo sinoć nije palo napamet!?
Dok sam sređivao svoj bicikl anulirao sam pređene jučerašnje kilometre. Zbog sinoćnje malodušnosti zaboravi sam to tada učiniti. Iznenadio sam se količinom tih kilometara. Od Požege do Nove gradiške ima 30-tak, a ostalo je pređeno pri jučerašnjem obilasku Zagreba.
I konačno Splitski kolodvor. Kraj egzotičnog putovanja Hrvatskim željeznicama. Usput smo još koji minut nabrali, pa je konačno kašnjenje dobrih sat i pol.
Čim sam napravio taj prvi okret pedalama odmah sam se osjećao bolje, čak što više, opet sam bio "onaj dobri, stari". Obilazak grada sam ostavio za povratak, pa sam se odmah uputio prema izlazu i pronalasku puta ka jugu. Pri tome sam prešao most preko završetka željeznice odakle se, kao na dlanu, vidi Splitski kolodvor. Dok sam s mosta promatrao kolodvor evocirale su mi se uspomene djetinjstva kad sam, kao desetogodišnji dječak, doživio tu sreću gledati prizor kojeg sada promatram. Neke crt(ic)e iz djetinjstva ostaju trajno zapisane.
I nije neki veliki kolodvor za tako veliki grad. Ali zato ima smeća.
Pogled s istog mosta, ali na drugu stranu prikazuje kraj željeznice koja iz kontinentalnog dijela stremi ka moru. U stvari ovih par metara tračnice nakon kolodvora služe za povrat lokomotive kad vlak doveze do kolodvora.
U nekoj od usputnih trgovina sam se opskrbio hranom i pićem, te sam konačno mogao putem izlaza iz grada. Jasno, nastojao sam pri tome izbjeći glavne prometnice na kojima je gužva. Vozio sam opušteno jer sam ovuda već ranije prošao.
Put me vodio širokom cestom uz more pored niza plaža na kojima je već bilo kupača.
Čak sam naišao na klupu u hladovini gdje sam obavio doručak promatrajući more preko puta.
Nakon 2-3 kilometra ugodne vožnje uz more sa još uvijek prisutnom jutarnjom svježinom, pored hotela Zagreb valjalo mi se popeti dosta strmom uzbrdicom. Nakon te uzbrdice skrenuo sam desno na lokalnu, usku, ali ipak asfaltiranu cestu. Krivudajući sam prolazio pored staklenika i plastenika za uzgoj povrća. Neki od njih su bili napušteni, a neki ne.
U Stobreču sam izašao na Jadransku magistralu i nastavio put juga. Dovoljno sam se udaljio od Splita, pa promet nije bio gust. Obzirom da mi je more bilo s desne strane, prepustio sam se uživanju u jutarnjem mirisa soli i osjećaja svježine zbog blizine vode.
Naišao sam i na zanimljivo rustikalno plovilo.
Da sam, ipak, na "najljepšem moru na svijetu" i da se ne može bez turističke ponude, vidio sam iz jednog od niza hotela koje ću još sresti na ovom putovanju.
Nakon 20-tak kilometara, sam stigao u Omiš.
Nevjerojatno je da me taj grad uvijek iznova oduševi bez obzira da ga znam još od svog djetinjstva, i u kojemu sam bio više puta i to na različite načine, od auta do bicikla.
Obzirom da je već na pola puta do Omiša počelo grijati kao u pol ljeta, rezerve tekućine su mi bile pri kraju, pa ih je trebalo nadopuniti.
E sad, to što putujem sam ima prednosti, ali ima i mane. Da ne nabrajam jedne i druge, ovaj put ću napomenuti jedan od nedostataka, krajnje prozaičan - kako ostaviti bicikl samog dok odem u trgovinu!? Možda pretjerujem s paranojom, no sebe smatram jednim od onih koji kažu da na mojemu biciklu mora biti barem jedna od slijedeće tri stvari - ili moja guza, ili moja ruka ili moj pogled.
Radi tog razloga slijedi potraga za trgovinom iz koje ću imati pogled na svog dvotočkaškog suputnika. Nekad se ta potraga razvuče k'o gladna godina, kao ovaj put u Omišu.
Nakon pronalaska odgovarajuće trgovine i nabavke potrebitog, naletjeh na neki park(ić) sa klupom u hladovini - idealno za odmor, predah, smirenje i tako to. Dok sam pivo pretakao u termosice primijetih preko puta svježe obnovljenu staru crkv(ic)u.
Prema sveznajućem internetu, radilo se o staroj župnoj crkvi sv. Petra koja datira još iz 9. ili 10. stoljeća. To je starohrvatska crkva iz davnih povijesnih vremena, sa dimenzijama bez apside od 9 x 5 metara. Crkva spada u bisere starohrvatskog predromaničkog sakralnog graditeljstva. Na krovu crkve se uzdiže četvrtasta kupola, na zidovima su lezene izvana i iznutra, a na prozorima transene. Osim toga što je riječ o spomeniku kulture, crkva nije prikladna za bogoslužje jer često crkva i njezin okoliš budu poplavljene od oborinskih voda kojima je izgradnjom novih zgrada zatvoren odljev u Cetinu.
Nakon kraćeg odmora, predaha i ostalog, krenuh kroz grad Omiš u kojemu sam se zadržao tek toliko da ovaj posjet ovjekovječim kojim snimkom. Ipak, moja opčinjenost ovim gradom je učinila da taj posjet bude malo duži. Čak sam malčice skrenuo na cestu prema Gatama, koja ide kanjonom uz Cetinu tek da snimim djelić sivila (skoro) okomitih stijena.
Kako detaljnije izgleda kanjon kroz kojeg se Cetina provlači, možete vidjeti ovdje u obliku filma.
Tehnika narodu, veli poslovica, pa sam ovaj putopis snimao uglavnom mobitelom (LG G4, primijetit će te po formatu 16:9), a manji dio sa starim fotićem (Olympus C-750, format 4:3). Skrušeno priznajem da sam bio neoprezan pa sam znojnim prstom ostavio otisak ka objektivu fotoaparata. To se na slikama vidi po mutnosti srednjeg dijela slike, što sam primijetio tek kad sam došao kući. Kako smatram da su snimci vrijedni za podjelu s vama, prikazujem ih u ovom putopisu, usprkos navedenom nedostatku. Eto, da se zna!
Glavno obilježje ovog grada bez sumnje je rijeka Cetina, odnosno njeno ušće u more. Pred sam grad, tek stotinjak metara prije njega, rijeka se provlači kroz spektakularni kanjon. Baš ta kombinacija grada i kanjona sa sivim, skoro okomitim stijenama ovaj grad čini posebnim.
Gornji snimak je snimljen s mosta preko Cetine, još uvijek jedinog u Omišu. Most je zbog toga i sastavni dio Jadranske magistrale i, zajedno s prolazom kroz centar grada, čini usko grlo kroz koje se promet vuče prije puževom nego magistralnom brzinom.
Da je u toku izgradnja Omiške obilaznice uvjerio sam se i sam na izlazu iz grada prema jugu dok sam gurao bicikl na podugoj i dosta strmoj uzbrdici. No, proći će još dosta vode Cetinom dok navedena obilaznica bude gotova. Dosta je zahtjevno sagraditi navedenu obilaznicu jer, pored novog mosta, valja probušiti i dva tunela kroz stijene kanjona.
Negdje pri kraju uzbrdice, kada sam se dobrano odmaknuo od Omiša, Jadranska magistrala vijaduktom prelazi nekakav ponor, dragu kako bi lokalci rekli. Stao sam u nakani da ga snimim, no okolno zelenilo mi ga je dobrano prikrivalo.
Sad kad se magistrala popela na zavidnu visinu, obzirom da mi je more s desne strane, bilo je nadasve zanimljivo i oku ugodno promatrati obalu s većim i manjim plažama.
Ova zadnja je bila kraj tunela, pa je kao takva među lokalcima i poznata kao "Plaža kod tunela".
Gornja tri snimka su pogled unazad, što se tiče mog smjera putovanja, pa je navedena plaža lijevo iza tunela.
Situacija prikazana na zadnjem snimku istodobno je prikaz uzbrdice slijedećih 4-5 kilometara. Magistrala se penjala na prijevoj Dupci gdje je odvojak za kontinent prema Imotskom, a magistrala se potom krene dugo, vrlo dugo spuštati prema Makarskoj.
Dakle uzbrdica, ne baš pretjerana ali ipak uzbrdica. Više sam vozio nego pješačio, no u oba slučaja, zbog vreline sunca, sam se znojio. A to što je izašlo treba namiriti, jer sam pio i pio i pio… Kad sam primijetio da je zaliha tekućine, obnovljena u Omišu, došla do upozoravajućeg nivoa, skrenuo sam u neki veliki supermarket. Sve je to nekako bilo smješteno na brdu pa je parkiralište bilo "dolje", a trgovina je zajedno s terasom kafića (koji ne radi!) bila "gore". I sad se pojavi problem gdje ostaviti bicikl a da budem siguran da putovanje neću nastaviti bez njega. Rješenje sam našao u još jednom biciklu, natovarenom za duge, višednevne vožnje, točnije u njegovom vlasniku. Brzo sam shvatio da je stanac, pa sam ga, preko Engleskog kao svjetskog jezika, zamolio da mi krajičkom oka pripazi bajs dok kupim što sam kupiti naumio.
U trgovini sam sebi kupio dvije litre radlera, jer mi je pivo dodijalo (eto, i to je moguće!) a čuvaru moga bicikla sok u tetrapaku.
Nakon zahvale i soka sjeo sam s njim na terasu (onog zatvorenog kafića) i razvezao razgovor.
Ispostavilo se da je Amerikanac (!) iz Kalifornije (!!) i da je na proputovanju Europom. Kad mu rekoh da mi je kćer prošle godine bila u njegovoj zemlji, ali u saveznoj državi New Hampshire, iznenađeno je podigao obrve s pitanjem u kojem je gradu bila. Kad mu rekoh da se radi o Lincolnu (gradu, a ne predsjedniku), odgovorio je: "Pa ja sam rođen tek 30-tak milja dalje!"(!!!)
Eto, što je svijet mali!
U nastavku spore ali uporne vožnje, stalnom ali ne pretjeranom uzbrdicom, izazovu u obliku raskošne borove hladovine na samoj cesti nisam odolio. Zaustavio sam se duže od minut-dva radi uživanja u povjetarcu s mirisom borovine. Gledajući, ovako, iz ugodne hladovine vrućina i nije bila tako teška. Problem je kad hladovinu zamjeni uzbrdica i direktan kontakt s suncem.
Ispod mene, promatrajući iz te hladovine, bio je poduži ponor koji je završio s dovoljno ravnim terenom da su se mogle i kuće smjestiti.
A onda je ispred jedne krivine došla najava da bi, ubrzo, ova magistrala, po kojoj se polako penjem, mogla krenuti nizbrdo. Čista logika nalaže da se između tog "uzbrdo" i "nizbrdo" nalazi - prijevoj. Dugo već očekivan i nadan iza sijaset krivina, u zadnje vrijeme prijeđenih.
Nakon što sam, posebno obodren i iznenađujuće ozaren, prošao i tu zadnju krivinu, ispred mene se, kao u prvom redu kazališta, prosula raskošna scenografija prijevoja koju samo priroda može napraviti. Dobro, de, uz malu pomoć čovjeka koji se u to upleo postavljanjem prometnica.
Onaj odvojak koji se, penjući cik-cak, odvaja od Jadranske magistrale je cesta za unutrašnjost, Imotski na primjer.
Kako detaljnije izgleda prijevoj Dupci može vidjeti ovdje u obliku filma.
No do tog raskrižja , koje je ujedno i prijevoj, ima još dosta, bitno više nego što se očima čini. I dalje valja uzbrdicom voziti uz žarko sunce koje je, valjda, baš ovdje postavilo svoju ispitnu stanicu za testiranje jačine zračenja.
Dominira siva boja stijena, hladovine u tragovima, a ako i naiđem na pokoju, uviđam da je nepristupačna, a i opasna zbog ambisa ispod.
Uz pomoć zooma fotoaparata približio sam si nepristupačnu stjenovitu obalu. Istina, iznad nje se vidi neka staz(ic)a no ostalo mi je nepoznato kamo ona vodi.
Da postoji i drugačiji način uživanja u ovom podneblju od ovog mog pokazao mi je lik u gumenjaku koji je uz pomoć snažnog motora glisirao po modrini morske površine. A čini mi se da nije bio sam, no to sad ulazi o neumjesno područje indiskretnosti.
I konačno sam se dovukao do prijevoja. Hladovine ni za lijeka, te mi je preostalo da se rashlađujem sadržajem iz termosice. Srećom, bio je dovoljno hladan, pa je donekle uspio kompenzirati nedostatak željene, ali neostvarene hladovine.
Osvrnuvši se nazad na cestu kojom sam se dovezao (dovezao velim, a ne dopješačio) impresionirala me je primjetna uzbrdica koja je izazvala u meni ponos na ustrajnost i, u konačnici, uspjeh dolaska do ovog mjesta.
Na gornjoj slici se uočava cik-cak puteljak do nečega što je na obali.
Taj puteljak pobudio mi je radoznalost. Jest da sam ovuda biciklirao više puta, a također jest da je prošlo dosta godina od kada sam to zadnji put činio. A život ide dalje, pa makar to bilo u obliku izgradnje ovog puteljka.
Svi puteljci nekud vode, pa tako i ovaj. Zumirajući, saznao sam da se dolje nalaze čak i neke kuće, mol, lukobran, a i neki oblik svetišta u obliku križa.
Ispred tog lukobrana, gledajući prema meni priroda je sačinila i nekakvu plažu, pješčanu čak.
A da je taj puteljak manje puteljak, a više pravi put kojim se čak mogu i auti voziti, uvidio sam snimivši ga malčice bliže pri vožnji prema prijevoju.
Odavde pa do Baške vode, dobrih 10-tak kilometara, bila je čista uživancija vožnje po nizbrdici. Toliku količinu uživancije čovjek može osjetiti jedino ako joj prethodi mukotrpno teško i znojavo pentranje! Kao što sam ja imao pri vožnji do prijevoja.
Ipak, u dva navrata smogao sam nadljudske snage da tu uživanciju nakratko prekinem zaustavljajući se radi snimanja prizora.
Do kampa u Makarskoj ne snimih ništa. Možda je i bilo motiva ali nisam skupio dovoljno odvažnosti za to. Razlog tomu možda je bio i umor, pojačan besmislenim gore-dolikanjem ceste, plus žestina sunca, koja u kasno poslijepodne doseže maksimum, plus neizvjesnost "gdje je taj vražji kamp", plus... mogao bih do sutra nabrajati. Ili mi se jednostavno nije dalo!
Ali sve to, taj umor, malodušnost, apatija, sve nestade pronalaskom kampa. Izabrah veliko mjesto s raskošnom hladovinom ispred sanitarija, da ne moram još dodatno pješačiti umornim nogama.
Bile je tek nešto uza 6 kad sam počeo podizati svoju noćašnju rezidenciju. Dakle, preostalo mi je dosta od dana, dovoljno i za odmor i za tuširanje i za večeru, a na kraju, i za stavljanje točke na i ovog zanimljivog dana.
Današnja kilometraža nije baš neka, ali konfiguracija tih kilometara im daje dodatnu težinu.
Smještaj šatora uz podzid je namjerno izabran, jer će poslužiti kao klupa (podzid, a ne šator), kao kuhinja i na kraju kao trpeza.
Međutim krem juha od gljiva (sva 3 tanjura) pokazala se nedostatnom za napore preživljene današnjim danom, pa sam skoknuo u obližnju trgovinu na pripremu dodatka večeri.
Noć nije bila od onih svježih i ugodnih za spavanje jer je vrelina preko dana ostavila svoj pečat i preko noći. Ostavio sam vanjska "vrata" šatora otvorenim ne bi li dobio više od daška koji se povremeno javljao. Da li je to i bilo tako ili mi se samo činilo ne znam. Znam da sam jutro dočekao odmoran i naspavan.
Za prelazak na II dio ovog putopisa, kliknite ovdje.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari
Komentare bilo koje vrste, molim pošaljite na
pero.dupcek@gmail.com
Neke od ovih putopisa na Engleskom jeziku možete vidjeti ovdje.
Retro
Priča Prva: The First Time Ever My Bike Saw The Camera
O prvom biciklu i prvoj slici prvog bicikla (godina 1982)
Priča Druga: Dan kad se rodila ideja
O mjestu, okolnostima i duhovnom stanju naratora pri rađanju ideje o vožnji bicikom na more (godina 1983)
Priča Treća: Prvi put na more biciklom
O ostvarenju ideja rođene u Priči Drugoj i zašto najbolje ali i najbolnije učimo na svojim greškama (godina 1984)
Priča Četvrta: Tara i most na njoj
Pod kojim okolnostima je vaš narator doživio jedan od dva naj trenutka života svog (godina 1985)
Priča Peta: Prvi put s curom na more
Kako je izgledala romantika oko mene, oko nje i oko bicikla 1986 godine
Priča šesta: Medeni mjesec 1987
Najmedeniji od svih Medenih mjeseca, jer je začinjen posebnim začinom - biciklom
Priča Sedma : Vršič 1990
Biciklom na 1611 metara nad morem
Priča Osma : Sa sinom preko Velebita 2000
Kako je pokušaj. da tata i mama sina uvedu u ljepote biciklizma, počeo kao u raju a završio kao u paklu
Vožnj(ic)e dnevne
Vožnja prva s ljetovanja 2009
O obilaskuTrogira i o požaru na Čiovu
Vožnja druga s ljetovanja 2009
O vezi između onog odlaska na more prije 42 godine i ovog danas, te kakve veze ima željeznica s tim
Vožnja treća s ljetovanja 2009
Kako sam krenuo na izvor rijeke Jadro, a završio na ćevapima u Splitu, vozeći preko Klisa i Kliške utvrde
Vožnja prva oko Otočca
Preko Vrhovina i Korenice, pa poreko Krbave prtenim putem (uz strah od medvjeda) do Čanka i povratka u Otočac (07/2009)
Vožnja druga oko Otočca
Zašt je Krasno polje krasno, po čemu su posebni putari ovog kraja, zašto sam hladio točkove, kako sam se popeo na Vratnik i zbog čega/koga sam se žurio u Zagreb (07/2009)
Petak Trinaesti
Kako sam iz skupine biciklista koji ĆE pasti, prešao u skupinu biciklista koji SU pali
Imotski Omiš 2010
Kako sam prije 28 godina krenuo, a sada završio putovanje i kako sam ispucao preko 300 snimaka foto-aparatom i to u jednom danu
Una 2009
Zašto su je stari Rimljani zvali Jedna i Jedina - Una
Priča iz Požeškog kraja
Kako izgleda grad u kojem živim i kako treniram duh i tijelo za vožnje po bijelom svijetu
Jankovac 2011
Obilazak Papuka sa posebnim osvrtom na Jankovački slap
Ružica Grad 2011
Rutinska vožnja Kutjevo - Orahovica - Kutjevo sa nerutinskim dodatkom grada iz naslova
Derventski vašar
Priča o sretnom djetinjstvu sa neočekivanim završetkom
Buško Blato 2008
Obilazak najvećeg Bosanskohercegovačkog jezera
Okolo Psunja 2012
Obavezna vožnja po Požeškom kraju (i okolici), barem jedanput u sezoni
Okolo Splita 2012
Turistički obilazak Splita i okolice, posebno zanimljiv nama, kontinetalcima
Bjelolasica - Kapela 2008
Od Ogulina preko Bjelolasice, Drežnice, Jezerana i Kapele u Ogulin
Slovenija 2007
Putovanje po Sloveniji na kojemu sve što je moglo zabrljati zabrljalo je
Viseći most
Povratak na viseći most preko rijeke Ukrine nakon 45 godina
Okolo Vučjaka 2013
Obilazak brda za kojeg sam čuo još u osnovnoj školi
Marija Bistrica 2009
Preko Sljemena do velikog Marijinog svetišta
Manje o biciklu, a više o strahu
Priča o jednom strahu, pobijeđenom na kraju
Žumberak - Plešivica 2015 I dio
Prvi dio - po Žumberku i do Jastrebarskog
Žumberak - Plešivica 2015 II dio
Drugi dio - po Plešivici
Graditelj svratišta I dio
Svratište je nekad bilo na Turiji a sad je samo prijevoj, a zašto je tako interesantno pogledajte ovdje
Graditelj svratišta II dio
Nastavak priče o prijevoju Turija
Karolina I dio
O jednoj od cesta kroz Gorski kotar
Karolina II dio
Drugi dio priče o cesti Karolinom nazvanoj
K potomstvu u metropolu 2017 I dio
Prvi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka
K potomstvu u metropolu 2017 II dio
Drugi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka
Arizona 2017
Obilazak biciklom tržnice Arizona u Bosni
Jankovac 2019
Preko Planine Papuk prašnjavom cestom do Jankovca, a potom od Orahovice opet preko Papuka
Istra 2020 - I dio
Prvi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao
Istra 2020 - II dio
Drugi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao
Vožnje višednevne
Jajce 2010
Zašto me to mjesto zove k sebi više od 40 godina, kako ipak nisam išao sam, i zašto ljeti po žarkomu suncu Bosna izgleda tako lijepa
Krk-Delnice 2007
Što se dobije kad se kombiniraju bicikl i vlak
K potomstvu u metropolu 2008
Prvo u nizu putovanja do svog potomstva, koje je na fakultetu, iz Požege u Zagreb
K potomstvu u metropolu 2009
Drugo putovanje do potomstva u Zagreb, i kako sam pokisnuo i duhom i tijelom
K potomstvu u metropolu 2010
Treće putovanje do potomstva u Zagreb i prvo samostalno noćenje u životu
K potomstvu u metropolu 2011 I dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb I dio
K potomstvu u metropolu 2011 II dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb II dio
Međugorje 2005 I dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - prva četiri dana
Međugorje 2005 II dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - peti šesti dan
Međugorje 2005 III dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - zadnja četiri dana
Vukovar 2007
Posjet gradu heroju uz malu pomoć prijatelja vlaka
Ivankovo 2012
Od Požege preko jezera Borovik do Ivankova i nazad
Virovitica 2012 prvi dan
Od Virovitice do Požege
Virovitica 2012 drugi dan
Od Požege do Virovitice
Očevija 2013 I dio
Prvi dan Brod - Posavski Podgajci i drugi dan Posavski Podgajci - Modračko jezero
Očevija 2013 II dio
Treći dan Modračko jezero - Očevija i četvrti dan Očevija
K potomstvu u metropolu 2014 I dan
Prvi dan puta u Zagreb 2014
K potomstvu u metropolu 2014 II i III dan
Drugi i treći dan puta u Zagreb 2014
Krk - Gorski Kotar 2014 I dan
Prvi dan vožnje po otoku Krku
Krk - Gorski Kotar 2014 II dan
Drugi dan vožnje po otoku Krku
Krk - Gorski Kotar 2014 III dan
Treći dan vožnje umjesto na otoku Krku, bio je po Gorskom Kotaru
Đakovo - Aljmaš 2014 I dan
Prvi dan hodočašća Požega - Aljmaš
Đakovo - Aljmaš 2014 II dio
Drugi dan hodočašća Požega - Aljmaš
Međugorje 2014 dan 02-08
Prvi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 03-08
Drugi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 04-08 i dan 05-08
Treći i četvrti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 06-08
Peti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 07-08
Šesti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 08-08
Sedmi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 09-08 i dan 10-08
Osmi i deveti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 13-08
Nakon dva dana odmora, slijedi priča o dvanaestom danu velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 14-08 i dan 15-08
Trinaesti i četrnaesti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 16-08 i dan 17-08
Zadnja dva dana velikog putovanja
Sombor Subotica 2015 I dan
Prvi dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 II dan
Drugi dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 III dan I dio
Prvi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini
Sombor Subotica 2015 III dan II dio
Drugi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini
Sombor Subotica 2015 IV dan
Četvrti dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 V dan
Peti dan putovanja Vojvodinom
Sam u ljeto 2015-to I dio
Prvi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to II dio
Drugi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to III dio
Treći dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to IV dio
Četvrti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to V dio
Peti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Od Kravice do Hvara I dio
Prvi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Od Kravice do Hvara II dio
Drugi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Od Kravice do Hvara III dio
Treći dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Krasno između 20 godina I dio
Prvi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina
Krasno između 20 godina II dio
Drugi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina
Otok Hvar, drugi pokušaj - I dio
Prvi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Otok Hvar, drugi pokušaj - II dio
Drugi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Otok Hvar, drugi pokušaj - III dio
Treći dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Belišće 2018 - I dio
Prvi dio dio priče iz Slavonskog kraja
Belišće 2018 - II dio
Drugi dio dio priče iz Slavonskog kraja
Knin - Split I dio
Prvi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split II dio
Drugi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split III dio
Treći dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split IV dio
Četvrti dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Una - Uvod i prvi dan 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Drugi dan, povratak i nakon povratka, 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Opet prvi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Opet drugi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Treći dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Četvrti dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Peti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, peti dan I dio
Una - Peti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, peti dan II dio
Una - Šesti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan I dio
Una - Šesti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan II dio
Gorski Kotar - Prvi dio
Prvi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Drugi dio
Drugi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Treći dio
Treći dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Četvrti dio
Četvrti dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Varaždin - Prvi dio
Prvi dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice
Varaždin - Drugi dio
Drugii dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice
Ljubljana 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
Ljubljana 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
Ljubjana 2022 - Treći dio
Treći dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
K potomstvu u metropolu 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju do potomstva
K potomstvu u metropolu 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju do potomstva
Ilok - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad
Ilok - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad
Gradačac, Gračanica I dio
Prvi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)
Gradačac, Gračanica II dio
Drugi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)
Blidinje I dio
Prvi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje II dio
Drugi dio priče o najvećem putovanju u 2013. godini
Blidinje III dio
Treći dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje IV dio
Četvrti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje V dio
Peti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VI dio
Šesti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VII dio
Sedmi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VIII dio
Zadnji dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Novo Mesto I dio
Prvi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji
Novo Mesto II dio
Drugi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji