Pregled posta

Jankovac 2019

Slike s ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Mapu ovog putovanja možete pogledati ovdje.


U vrijeme moje srednje škole, 70-te prošlog stoljeća, imali smo predmet koji se zvao „Obrana i zaštita”. Između ostalog, na njemu su nas paranoično uvjeravali da smo mi ( a „mi”, to smo Jugoslavija) ugroženi sa svih strana i da ti „ružni, prljavi i zli” smo čekaju trenutak naše nesmotrenosti, u obliku opuštenosti, razdraganosti, veselosti, pa da nam naprave neku spačku, ako nas već ne napadnu, opljačkaju, pobiju i unište. Dakle neprijatelj nikad ne spava, pa stoga i mi moramo biti isto tako krvavih očiju (zbog neispavanosti), budno pazeći na tog „neprijatelja” (koji, usput rečeno, nikako da dobije konkretne obrise, već se samo spominje tom jednom, jedinom riječju „The Neprijatelj”).
Kao jedna od utvrda koja će tog The neprijatelja, ovih sa sjevera, skupo koštati ako se drzne napasti našu „samoupravnu, socijalističku, nesvrstanu”, itd, itd, zemlju, spominjao se Papuk. Planina, može se reći, sa visinom preko 900 metara biti će težak problem i tvrd orah pri nadiranju tih The neprijatelja sa sjevera prema jugu. Još i onda, kao tinejdžer, u svijesti mi se pojavio suosjećanje prema stanovnicima koji imaju tu nesreću, zlu kob, okrutnu sudbinu da žive sjeverno od Papuka a južno od Mađarske granice. Znači li to da su oni bezobzirno prepušteni tim The neprijateljima da ih okrutno napadnu, opljačkaju itd itd, dok mi sretnici, igrom sudbine, smješteni južno od Papuka, još uvijek uživamo u toplini doma svoga. Naravno, sumnju nisam glasom izrekao, (pod)svijest mi je bila već dovoljno istrenirana spoznajom da nije dobro baš sve pričati što ti se mota po glavi.
Kasnije, dosta kasnije, i nakon što se gore spomenuta država raspala ne zaslugom, The neprijateljaa (dva a, množina) nego problemima unutar same nje, Papuk je ostao isti, upisavši u svoje anale još jedan o niza primjera apsurdnosti masovne paranoje, ta se planina posvetila onima koji ju cijene i vole baš onakvu kakva jest, a ne kao sredstvo, oružje ili alat. To su, pored ostalih, planinari i biciklisti.
U ove zadnje i sebe ubrajam, jer mi je vožnja biciklom vezana uz Papuk uvijek pažnje i poštovanja vrijedna. To dokazujem i svojim putopisima na ovom blogu vezanih uz Papuk, kao i uz njegove brdsko-planinske susjede. Između ostalih tura, jedna je bila obavezni standard ljeta kojom tu planinu zaokružim kružnom vožnjom (vidi: Manje o biciklu a više o strahu)
A onda su me stisnule godine, pa je ta dugačka i teška tura postajala sve teža i sve duža.
Prvi znaci ulaska u treću dob života se pojavljuju u obliku nesklada između želja i mogućnosti, odnosno i dalje mi duša izgara za tom turom, no tijelo posustaje.
Stoga valja napraviti kompromis!
Ovaj put taj je kompromis olakšan glasinom da je cesta od Slatinskog Drenovca, preko Papuka, do Velike asfaltirana u prvom svom dijelu, do prijevoja.
Ako bi se uputio ovom cestom iz Požege ka spomenutom Drenovcu, te nastavio do Orahovice i preko Papuka i Kutjeva vratio se nazad u Požegu, pri tome bih prešao 100-tak km. Duplo manje nego dosadašnjim turama oko Papuka i stoga prihvatljivo mojemu psiho-fizičkom stanju.
Uz rizik da gore navedena glasina o asfaltiranosti nije točna, ipak sam se jednog sunčanog jutra u drugom dijelu kolovoza odvažio na avanturu promjene.
Do Velike vozio sam milion puta, pa sam nastojao to preletjeti što se brže može. Ipak vrelina sunca, čak i u jutro me primorala da za trenutak zastanem na pola puta, kraj crkve sela Mihaljevci. Posvećena je sv. Antunu pustinjaku.

Cesta kroz mjesto Velika u početku ide blagom uzbrdicom. U donjem dijelu mjesta je svojevrsno njegovo središte gdje se nalazi ambulanta, škola, pa čak i nogometno igralište. Taj donji dio mjesta je još uvijek u Požeškoj dolini mada ovdje, rekoh već, s nagibom. Tu je i svojevrsna biciklistička dekoracija.


Cvijeće oko bijelog bicikla bilo je razno-raznih boja.


Gornji dio mjesta Velika je pod većim nagibom, mada se cestom još uvijek može voziti. Pored ceste je red kuća s obje strane, no posebnost čini potok s desne strane ceste koji veselo žubori kristalno čistom vodom.


Nakon kilometar i pol krivudanja u društvu veselog potočića došao sam do crkve.


Gotičku župnu crkvu Sv. Augustina 1575. preuzimaju Franjevci. Poslije oslobođenja od Turaka 1690. godine grade veliki barokni samostan s klaustrom, te produžuju i barokiziraju crkvenu lađu. Godine 1987. pronađene su gotičke freske u dva sloja na vanjskome južnom pročelju crkve. (Izvor: http://najboljeuhrvatskoj.info/ideje/crkva-sv-augustina-velika-1405.html)
Koliko se sjećam, iz knjige Povijest Hrvata, koju je moj sin dobio u osnovnoj školi kao odlikaš, u ovoj crkvi se sklonio fra Luka Ibrišimović. Nakon što je podigao bunu protiv Turaka u Požegi i rastjerao ih, kad su se oni vratili, Luka se sklonio u Veličku crkvu. Turcima se nije dalo osvajati crkvu nego su odlučili da glad i žeđ na kraju Luku istjeraju van. No, prije te gladi i žeđi, naišao je Eugen Savojski sa moćnom vojskom i definitivno otjerao Turke iz Požeškog kraja. Uz put je i spasio Luku.
Desno od crkve na gornjem snimku se ide na Veličke bazene, nekad čuvene, a sada zatvorene već više godina. Meni valja skrenuti lijevo.
Nakon crkve, asfalt na cesti me prati još oko pola kilometara, sve do kamenoloma koji je već dobrano halapljivo pojeo brdo.


Kako je ovo brdo koje nestaje s jedne strane ceste, sada već uske i neasfaltirane, a pogoni za preradu iskopanog s druge, treba riješiti problem transporta sirovine. To je napravljeno tračnim transporterom koji je na impozantnoj visini iznad ceste.


Iako ovaj impresivni transporter, zajedno s brdom koje nestaje, daje dojam visokoindustrijalizirane sredine, tek stotinjak metara dalje kada cesta, ili bolje rečeno sokak, zađe u šumu, kao da je stotinama kilometara udaljena od te visoke industrijalizacije.


Prema zaprašenim granama na gornjem snimku može se zaključiti o gustoći prašnjave magle koja nastaje nailaskom nekoga auta. Ne trebam ni napominjati da se takav neki pojavio čim sam se našao u sredini gornjeg snimka.
Par stotina metara sam probao čak i voziti, no onda sam odustao. Razlog odustajanju bio je šljunak i krupno kamenje koje podmuklo viri iz ceste, a ujedno se pojavila znatna uzbrdica. E sad, da li je uzbrdica bila stvarno znatna, ili su onaj šljunak i kamenje isto tako bili znatni, ili i jedno i drugo, ne znam. Znam samo da mi valja dugo, još duuugo pješačiti gurajući bicikl.


Ponekad su mi se sa strane pojavila suha korita potočića kojima za kišovitog vremena voda mahnito žubori.


Inače opća atmosfera u kojoj vršim špancirung je bezvremenska. To znači kao da je vrijeme stalo. Šuma, šuma i samo šuma, a uz nju i hladovina. Pojavi se još i pokoji povjetarac, te sve to začini dodatnom ugodom. Ako mi se i pojavi strah od zvjeradi koji obitavaju Papukom, tu je zvonce na biciklu, i samo par puta cin-cin i nema više straha. Volim se domaćinima javiti, a vjerujem kad me čuju da će se uljudno maknuti da si ne smetamo, ni ja njima, ni oni meni.
Cesta je često serpentinama savladavala uzbrdicu. Bilo dvostrukim, bilo čak trostrukim.




Ne bih rekao da se pojavila dosada, ali neka vrsta monotonije jest. Stalno, manje više, isti predjeli oko mene (šuma) stalno poskakivanje bicikla pri prijelazu preko kamenja, stalno tandrkanje termosica... Dok sam pješačio bio sam u potrazi za temama o kojim bih mozgao, razmišljao pretakao sam s sobom, čime si ubrzao dojam prolaznosti vremena. Nekad bi u tome uspio, a nekad, bome i ne.
Nakon sto dana pješačenja ili 7 kilometara, uzbrdica je, napokon, nestala. Slijedio je nekih kilometar i pol do dva manje više ravne ceste po kojom bih mogao voziti. Ili baš i ne! Vozio sam ipak, no iako je to bilo tek desetak kilometar na sat, prije je to bila terapija za izbacivanje bubrežnih kamenaca ili plombi iz zuba, nego ugodna vožnja.
Uživio sam u to zajedničko treperenje mene i bicikla, u silnoj potrazi za kakvim-takvim dijelom ceste po kojoj se može voziti prihvatljivom frekvencijom i amplitudom, kad se odjedanput skloni šuma i pred mene postavi prekrasan vidik na sam Papuk i Požešku dolinu odakle sam krenuo na ovo, trenutno, vibrirajuće putovanje.


A onda iznenađenje nad iznenađenjima – asfalt!


Dakle glasine su istinite!
Zaokupljen silnim pješačenjem po uzbrdici, potom vibrirajućom vožnjom, potpuno sam sam s uma maknuo kamo vozim, zašto uopće vozim i koje informacije (potvrđene i one druge) o ovom današnjem putovanju imam. Osim toga tu je bio kontrast, razlika između jednog vrlo mučnog i teškog dojma i drugog, prekrasno fantastičnog i impresivno ugodnog. Novi, novcati asfalt, ravan, gladak, s crtom čak, s prometnim znacima, kontra drndavom sokaku sa slojem šljunka koji podmuklo skriva kamenje koje viri, sokak koji je isto ovakoizgledao prije 10, 20, 100 godina. I sve to se stisnulo jedno uz drugo, spojeno tek tankom poprečnom linijom na cesti.
Stanje u mojoj duši je tražilo pauziranje. Jednostavno mi je trebalo vremena da se povratim od ovog šoka. Šok je pojačavala i spoznaja da sad slijedi nešto što se ne može opisati, nešto što treba doći i osjetiti: vožnja novim, novcatim asfaltom po krivudavoj nizbrdici, i još kroz šumu. Oprostite mi na slobodi izražavanja, ali žalim svakog onog koji to nije probao, osjetio. Barem jedanput u životu.
Nakon smiraja i duše i tijela od navedenog šoka, nakon pripreme za njihovo novo ushićenje krenuo sam u Raj zemaljski.
Bilo je tu i serpentina, naravno, no ne sjećam se koliko. Nisam ih brojao, imao sam pametnijeg posla – prepustiti se potpunom uživanju.

,
Nakon nekog vremena ove uživancije (stotinu godina valjda) cesti i meni na noj pridružio se potok.


Ma što ja vama to pričam, evo ovdje vam film koji sam snimio pa se sami uvjerite.
(Jedna slika kao tisuću riječi, jedan film kao tisuću slika, jedan posjet kao tisuću filmova)
Mali putokaz me uputio prema Jankovcu, pa sam skrenuo desno, kratkom uzbrdicom. Nakon uzbrdice našao sam se na platou, ravnici kojom je dominirao dotjerani planinarski dom.


No, prije doma, odmah na ulazu na taj plato, s desne strane je nešto kao Turistički ured. Ispred njega je bilo 3-4 bicikla, očigledno za iznajmljivanje. Parkirao sam svoj pored njih i uputio se do ljepotice koja radi u turističkom uredu. Zamolih je da mi okom pripazi na moj bicikl, dok ja, pješačeći, obiđem znamenitosti lokacije. Pristala je odmah, s osmjehom, na čuvanje bicikla i odmah potom me pitala odakle sam i kako došao. Rekoh joj u dvije rečenice ovo što ste vi do sada pročitali, uz dodatak kako im je cesta od vrha prijevoja dovde san snova.
"Pa kad VI niste htjeli učestvovati u projektu!", dodala je na kraju bez prijekora, iako sam se za trenutak osjetio postiđeno. MI smo za nju Požežani, odnosno Požeški gradski oci koji nisu (prema njenom mišljenju) htjeli učestvovati u projektu. Da jesu, ja bih umjesto 9 kilometara prašine do prijevoja uživao u novom asfaltu, kao što jesam nakon prijevoja.
A sad slijedi obilazak znamenitosti lokacije zvane Jankovac.
Iznad njega je izvor, zatim i jezero. Voda iz jezera se obrušava vodopadom visine oko 16 metara do potoka koji mi je bio još od ranije pratilac dok sam se spuštao do Jankovca. A taj potok, prije nego se sjedini s vodom vodopada, prolazi kroz kratki, ali uski i na momente veoma egzotični kanjon, u kojemu je napravljena šetnjica.
Cik-cak stazom od onog Turističkog ureda dopješačio sam do podnožja slapa i do početka šetnjice.


Kako slap izgleda možete vidjeti ovdje na ovom kratkom filmu, a kako šetnjica kroz kanjon izgleda možete vidjeti ovdje na ovom drugom filmu.
U drugom dijelu i pri kraju gornjeg filma se vidi novo asfaltirana cesta kojom ću nastaviti biciklom nakon obilaska i odmara ovdje, na Jankovcu.
Red je malo i odmoriti, pa sam u domu uzeo dva piva. Jedno sam sasuo u termosicu da se nađe na putu (ima još dosta do Orahovice), a drugo sam polako i s guštom popio. To sam učinio u hladovini za takve stvari uređenog objekta.


Odmah i malčice iznad bilo je ranije već opisano jezero.


Nakon odmora, kontemplacije, sređivanje utisaka i svega ostalog, nastavio sam vožnju.
Po izlasku na "glavnu" cestu, na onu kojom sam došao, zastao sam za trenutak snimiti kanjon i slap, koje ste već ranije vidjeli u obliku filma.




A onda sam se ponovo vratio prekinutom užitku spuštanja nizbrdicom po novom asfaltu i hladovini. Trajalo je, što se kilometara tiče nekih 3-4, no što se vremena tiče, kratko, vrlo kratko, puno kraće nego što sam to želio.
A kako je to dodatno spuštanje izgledalo, možete vidjeti ovdje na ovom filmu.
Dolaskom u Slatinski Drenovac i izlaskom na asfalt skrenuo sam desno, pa bih preko sela Pušine stigao u Čačince i tako izašao na Podravsku magistralu.
Nisam siguran da u Slatinskom Drenovcu ima žive duše, a tako nešto skoro bih mogao reći i za te Pušine


U selu ima kuća, i to velikih, prave rezidencije. No, cijelo selo je zaraslo u povisoko i gusto raslinje. Tek ispred pokoje kuće, pred ulazom u dvorište, to je raslinje pokošeno. I to tako izgleda nepromijenjeno već godinama. Vozeći bicikl kroz Slavonska sela uočavam da ta sela tiho, polako, ali nezaustavljivo - umiru.
Čačinci su mi bili svojevrsni oblik povratka u civilizaciju nakon tjeskobnog psihodelika kroz Pušine. Trebala mi je nekakva trgovina da se opskrbim hranim i pićem. Našao sam je pored željezničkog kolodvora, pa kao i svakom ljubitelju željeznice, i meni srce zaigra kada vidim tračnice.


Nakon objeda (burek i keksi) i odmora nastavih prema 8 km udaljenoj Orahovici. Na ulazu u taj grad naiđoh na tablu sa posebno zanimljivom informacijom.


Orahovičani su prije par godina isključili promet po cesti kroz sam centar i napravili malu, ali simpatičnu pješačku zonu.


Bilo je pola četiri. Sunce je potpuno poblesavilo pa je grijalo u nakani da sve živo oko mene, zajedno sa mnom, bezdušno sprži. Čudno je, sjetiti se pri ovakvim žestokim poslijepodnevima preko ljeta, da je sunce izvor života na zemlji. Sada mi izgleda sasvim suprotno.
Dilemu da li po ovoj žezi krenuti u savladavanje dugačkog uspona prema Kutjevu te se koliko-toliko za dana vratiti kući ili sačekati još sat-dva da vrućina popusti uz dolazak u Požegu po mraku, riješio sam izabravši potonju opciju. Zbog toga sam u, odnosno pokraj picerije, za koju znam od ranije, pronašao nekakvu skromnu, ali ipak hladovinu na njenoj terasi, i častio se glavnim dnevnim objedom - ručkom.


Do vrha prijevoja od Orahovice ima skoro 11 km. No, ovaj put sam si priskrbio dodanu informaciju o postojanju drugačijeg puta, barem u prvom dijelu tog uspona.
Radi se o Gutmanovoj željeznici.
Prema wikipediji Slavonsko-podravsko vicinalna željeznica, poznatije kao Gutmanova željeznica, bila je mreža pruga širine 1000 mm, a dugačka 165 km.
Protezala se od Osijeka preko Valpova, Belišća, Donjeg Miholjca do Orahovice, a drugim krakom do Slatinskog Drenovca i Voćina pa skoro do pod sam vrh Papuka gdje su bila brojna šumska radilišta. Pruga je bila prvenstveno namijenjena za prijevoz drveta od slavonskih brda do Belišća na Dravi gdje je bila tvornica za preradu sagrađena 1884. godine. Usput prevozila je i drugi teret i putnike.
Glavni odvojak ove pruge išao je od Osijeka preko Valpova i Donjeg Miholjca u Noskovce, gdje se vezao na prugu Našice-Sveti Lovrinc. Prvi dio pruge od Belišća do Kapelne gradila je tvrtka S. H. Gutmann 1890. radi eksploatacije šuma, a drugi dio pruge Noskovci-Viljevo (Kapelna) predan je u promet 1896. godine. Dvije godine kasnije 1899. na prugu Osijek-Našice gradi se odvojak Belišće-Prandauovci.
Pruga je ukinuta 1960-ih godina, tračnice i pragovi povađeni a vagoni i lokomotive izrezani u staro željezo.
Dakle, umjesto klasičnom cestom, manji dio bih vozio trasom navedene željeznice koja je sada uređena u oblik asfaltirane šetnjice koja vodi do Orahovačkog jezera.
Kad mi je dodijalo odmaranje, kad je sunce smanjilo isijavanje i kad su se sjene produljile, odlučio sam krenuti.
U Orahovačkom parku izložena je lijepo uređena i dotjerana lokomotiva koja je vukla vlakove navedenom Gutmanovom željeznicom.


Do sadašnje šetnjice, a bivše željeznice, došao sam prelaskom preko Orahovačkog potoka pješačkim mostom.




Ne znam kako je nazvat, kućom ili zgradom, uglavnom čini mi se da je sagrađena za vrijeme željeznice i bila je namijenjena kao stambeni prostor za željezničare.


A sad šetnjica!
Omeđena je gustim zelenilom, nađe se i pokoja klupa da se umorni šetači odmore. Sunce se dobrano približilo zapadu, pa mi je pri vožnji stazom uglavnom bila hladovina. Ta hladovina dodatno mi je pojačavala ugodu pri vožnji.




Šetnjica me je dovela do Orahovačkog jezera. U stvari netom ispod njega, pa sam morao sada vrlo strmom stazom izaći na cestu oko njega. Sunce mi je lijepo obasjalo jezero pa bi bilo grehota ne snimiti ga.


Osim preko gornjeg snimka, kako izgleda Orahovačko jezero možete vidjeti ovdje na kratkom filmu.
Nakon jezera, prošao sam pored njegovog ogromnog parkirališta i strmom, jako strmom uzbrdicom popeo sam se u mjesto Duzluk. Ta strma uzbrdica bila je obilno osunčana još uvijek toplim zrakama tako da sam se dobro i oznojio i zadihao. Nakon smirenja daha i tjelesne temperature uskom ulicom sam se provlačio između Duzlučkih kuća da bi na kraju izašao na glavnu cestu Orahovica – Kutjevo. Još sam imao par stotina metara Duzluka a nakon toga ulaz u šumu i uspon. I tako slijedećih 7 kilometara.
Na izlazu iz Duzluka

Tih 7 km uzbrdice sam uglavnom propješačio. Pri tome sam se zaustavljao tisuću puta, na dulji ili kraći odmor. Dobra strana ovog uspona, što se mene trenutno tiče, što je cesta uglavnom na istočnom obronku brda, što znači da je sada, u ovo kasno poslijepodne, hladovina. Uz tu hladovinu često pirne svježina iz šume tako da nije bio neki veći problem, osim klasike: uzbrdice i mentalne dosade. Opet ona potraga za temom za razmišljanje sve u cilju osjećaja bržeg prolaska vremena.


Tek par stotina metara prije prijevoja cesta izađe na osunčanu stranu i to tako da mi je sunce iza leđa.


Nakon standardnog odmora i smirenja i duše i tijela na prijevoju, nastavio sam dalje dugim spustom prema Kutjevu. Prijevoj nisam snimao jer je na ranijim putopisima o vožnji ovim krajem već više puta sniman. Osim toga, očigledno mi je da će me do Požege uhvatiti noć, stoga sam htio da to bude što bliže mome gradu.
Evo kako je izgledao taj spust u slici.


A ovdje možete vidjeti kako je taj spust izgledao u obliku filma.
Spust je dug, osvježavajući, očaravajući. Suton dana sa svojim mirom i tišinom je ovoj nizbrdici dao dodatnu vanzemaljsku notu. Čista uživancija!
Na ulazu u Kutjevo skrenuh s glavne ceste u nakani snimanja Kutjevačkog dvorca, prekrasno uređenog i dotjeranog.


Cesta, odnosno glavna ulica kroz grad prolazi blagom nizbrdicom tako da bicikl bešumno klizi sam od sebe dok ja dokono promatram grad. Zabilježih gradsku vijećnicu.


Na izlasku iz grada skrenuo sam desno prema zapadu cestom koju ovdje nazivaju "Vinska cesta" jer spaja vinograde i sela u kojima se grožđe pretvara u rajski napitak, mada meni ne baš pretjerano prijatan.
Ostalo mi je još koji tren da prozborim sa suncem, obzirom da vozim prema njemu. Još koji tren, velim, jer ono samo što nije otišlo na počinak.


Taj dio dana nakon zalaska sunca a prije noći uvijek mi je posebno zanimljiv, pogotovo ako se nađem izvan gradske vreve i ljudi. Ne znam objasniti, a taj mir i tišina oko mene djeluju smirujuće, opuštajuće i olakšavajuće. Pravi prirodni antidepresiv! Čak mi ni beskonačno ravna cesta nije bila uznemirujuća.




Već je bila potpuna tama kad sam ušao u selo (ili mjesto, možda?) Jakšić.


Kad već jesam pobornik stava da je u prometu bitno vidjeti, no možda i više od toga biti viđen, na sebe sam stavio reflektirajući prsluk.


Nakon 9 km došao sam u svoj grad i završio ovu iznenađujuće zanimljivu vožnju.
Osim u obliku slike, kako je izgledao noćni ulaz u moj grad možete vidjeti ovdje u obliku kratkog filma.


Post je objavljen 26.02.2020. u 17:33 sati.