Marketing
Otok Hvar, drugi pokušaj - II dio
Za povratak na I dio ovog putopisa, kliknite ovdje.
Već u 7 bio sam spreman za pokret. Kamperska etika nalaže da ne ostavljam iza sebe nikakvih tragova svog noćašnjeg boravka na ovom mjestu.
Koliko god se u sebi hvalio zbog vrijednog jutrošnjeg ranog ustanka vozeći se šetnjicom do grada, krcatom turističkom ponudom razno-raznih oblika, vidjeh da je dosta bilo vrednijih od mene. Barem što se ustajanja tiče.
Tom šetnjicom do grada bilo je skoro kilometar. U tom skoro kilometru skoro svaki je metar bio ispunjen nečim što očekuje transformaciju u novac tokom dana. No, da ne bude samo bjesomučna strka za novcem tu je bilo raslinja i cvijeća razno raznih oblika i boja. Oku ugodno, a vjerojatno i olakšava pokret ruke za novčanikom kod turista koji dokono šeću ovom šetnjicom.
Tik pred samim gradom prošao sam pored pješčane plaže sa gustom, s vrlo gustom borovom hladovinom. Za one koji se boje sunca "k'o sam vrag", a ipak bi da su na moru.
A sad, grad Makarska!
Prvo sam naišao na neku vrst omanjeg parka, sa klupama i sa ogromnim palmama.
Stotinjak metara iza tog parka je glavna gradska riva s trajektnom lukom. Riva standardno popločana kamenom, tipično za mjesta na Jadranu.
Tu su i nezaobilazni jedrenjaci za turistička krstarenja.
Posebno mi je bila zanimljiva neka vrst uvale u koju se smjestila luka. Manje-više je nekakvog kružnog oblika sa uskim ulazom sa otvorenog mora točno preko puta grada. Idealno za luku, zaštićenu od otvorenog mora, a opet blizu njega. To se ljudi shvatili odavno pa je još u vrijeme Mlečana Makarska bila jedna od važnijih luka na istočnom dijelu Jadrana. To je, pored ostalih, lijepo opisao i Ivan Aralica u svome djelu "Duše robova".
Desno od ulaza, na poluotoku sv. Petra nalazi se skulptura sv. Petra koji drži u ruci ključeve od raja. Prema internet stranici o Makarskoj skulptura je visoka 3,6 metara, teška 900 kg i djelo je kipara Tomislava Kršnjavog. Ovaj svetac se ovdje smatra zaštitnikom ribara, pekara, mesara, brodograditelja i ostalih. (izvor: https://makarska-info.hr/hr/trgovi-i-spomenici)
Na samoj rivi smještena je jedna druga, na neki poseban način, zanimljiva skulptura. Prema gore navedenom internetu, skulptura nosi naziv "Spomenik turistu". Predstavlja "galeba" Juru i stranu turistkinju. Galebarenje, odnosno umijeće zavođenja je u Makarskoj bila jako popularna vještina. Spomenik turistu ili "U korak s vremenom" djelo je Varaždinskog kipara Nikole Šanjeka. Spomenik je načinjen od bronce, visine oko 205 cm, podignut u čast svim turistima koji su posjetili Makarsku.
Bronca je, kao legura bakra i još nekog metala, iako zlatno žute boje za razliku od crvenkaste boje bakra, zadržala osobinu stvaranja sivo-zelene patine na svojoj površini zbog djelovanja vlage i kisika iz zraka, kao što je to slučaj s bakrom. Ta se patina može lako skinuti poliranjem ili trljanjem. Kako je pristup skulpturi slobodan prolaznici je mogu ne samo vidjeti nego i opipati, da ne velim trljati. Zanimljivo je, gledajući skulpturu, koji je njen dio bio najzanimljiviji za to, je li,trljanje.
Kako detaljnije izgleda Makarska riva možete vidjeti ovdje u obliku filma.
Centar grada Makarske je trg Andrije Kačića Miočića. Prema navedenoj internet stranici o Makarskoj trg je dobio ime po najznamenitijem narodnom pjesniku, Andriji Kačiću Miošiću, piscu najčitanije knjige o Dalmaciji, "Razgovor ugodni naroda slovinskog". Spomenik Andriji Kačiću Miošiću, koji dominira trgom, djelo je hrvatskog kipara Ivana Rendića.
Trg je smješten na terenu koji je pod nagibom, stoga su tu raskošno široke stepenice. Iza Kačićevog spomenika se nalazi Makarska konkatedrala (zborna crkva) sv. Marka evanđelista .
Prema wikipediji sagrađena je u baroknom stilu, a gradnja je počela je 1700. godine na inicijativu makarskog biskupa Nikole Bijankovića, no nažalost nikada nije u potpunosti dovršena. Godine 1756. posvetio ju je makarski biskup Stjepan Blašković. Konkatedrala je bila znatno oštećena za vrijeme velikog potresa 1962. godine, te su obnovom unutarnjega djela crkve napravljene stanovite promjene.
Ispred svega ovoga na gornjem snimku, dakle ispred crkve Kačićevog spomenika je ravni dio trga popločan kamenim pločama.
Slijede dva snimka starog dijela Makarske.
Na istočnom kraju centra grada, uz rivu pažnju mi je privukao raskošno rascvjetan oleander.
Već je prošlo pola deset, krajnje je vrijeme da se odvojim od ovog grada. Desilo se što se inače događa svaki put pri obilasku svakog iole interesantnog grada - vrijeme munjevito leti. Stoga sam odlučio pronaći izlaz iz grada, mada je sigurno ostalo još dosta toga zanimljivog što bi trebalo obići, vidjeti i osjetiti. To ću drugi put.
Suđeno mi je da na ovom putovanju izlazi iz grada budu uzbrdo. Nakon Omiša, isto tako je i s Makarskom. I ovdje je stupanj uzbrdice bio povelik, te sam brzo odustao od pedaliranja i krenuo špacirungom.
Zaustavio sam se više radi zanimljivog prizora a manje radi umora. Pozornost mi je privukla stambena zgrada, očigledno nedavno izgrađena u maniru "moderne vile". Kao kontrast te njene modernosti iza nje se nadvila planina Biokovo, i te kako tradicionalna.
Baš dok sam snimao taj spoj modernoga i tradicionalnoga, magistralom je prošao turistički vlak, potpuno prazan.
U strahu da mi "ne utekne vlak" gornji snimak sam "opalio" na brzinu, te potom uvidjevši da mi njegova kompozicija nije baš neka. Zato sam s istog mjesta još jedanput škljocnuo u želji vam prikazati blizinu planine Biokova iza Makarske.
Završila je i ta uzbrdica na izlazu iz grada, pa sam sjeo na bicikl i nastavio vožnju kroz borovinu.
Ne toliko zbog lijepo uređenog podzida koliko zbog oleanderaa (dugačko a, množina) raznih boja koji su bili na tom zidu, morao sam stati i snimiti ih.
Inače od Dubaca pa na ovamo prema jugu nisam nikad vozio bicikl. Do Makarske sam prošle godine bio autom, no južno od tog grada, pa tako i ovdje kod ovih oleanderaa (opet dva a) nikad ranije ni na bilo koji način nisam bio. Dakle, potpuno novo, u svakom pogledu.
Tako mi je nova za mene bila i dobrodošlica pred mjesto Podgora u obliku brodića.
No prije Podgore još jedan pogled na impozantnu planinu Biokovo.
Superiorno, onako s visine, s desne strane imao sam uvid i u plaže Podgorske.
Nakon plaže Podgorske, dobio sam uvid i u samo mjesto Podgora.
Inače od Makarske pa sve do Drvenika, gdje sam trajektom s kopna skočio na otok Hvar, nema nekih većih naselja, gradova čak. Ova Podgora je jedno od većih naselja, a i to naselje, kao i sva ostala, Jadranska magistrala, a i ja s njom, ih obilazi prvo uzbrdicom a potom nizbrdicom. U stvari, nakon Podgore magistrala stremi više prema gore u toj igri gore-dolje. Obzirom da mi je želja bila što prije stići na trajekt, jer većinu današnje vožnje planiram obaviti po otoku Hvaru, nije mi se dalo istraživati da li ta naselja imaju ili nemaju sjeverni i južni prilaz magistrali ili samo jedan jedini. Dakle uglavnom nema naselja uz samu magistralu, a to znači da nema ni trgovina. Za sada, sa zalihom tekućine dobro stojim , ali..
S lijeve strane negdje po obroncima Biokova uočio sam cestu koja Makarsku povezuje s Vrgorcom. Za trenutak mi se pojavi ideja kako bi bilo zanimljivo vidjeti kakav je pogled s te ceste na obalu i mjesta na njoj, kao i na magistralu na kojoj sam sad.
Slijedi penjanje magistrale, masiv Biokova s lijeve strane, i negdje dolje mjesto Drašnice.
Ovo izbjegavanje naselja, i najmanjeg, koje magistrala čini postajalo mi je nekako tjeskobno. Neki blagi oblik usamljenosti, izoliranosti počeo mi se javljati u dnu duše. Kao da me svi izbjegavaju. Samo ja i cesta, a sve nekako podaleko, tek toliko da mogu čežnjivo uputiti koji pogled.
Tako je bilo i s mjestom Igrane. Komadić magistrale se na donjoj slici se vidi tek u gornjem desnom kutu slike.
Još od Makarske vrijeme je nekako čudno, zbunjujuće. Nema vjetra, uglavnom, no nema sjene, isto tako uglavnom. Po bijelim magličastim oblacima, koji prikrivaju sunce, vidi se da je vlaga visoka. Više nego što se vidi, ta se vlaga i te kako osjeća. Naime, iako izostaje zračenje sunca, skoro da je jednako vruće kao i jučer. I u konačnosti, visoka vlaga s visokom temperaturom uzrokuje visoko (odnosno jako) znojenje.
Svu ovu priču mogao sam jednostavno skratiti kratkom konstatacijom - ostao sam bez rezerve tekućine.
Sada mi je i te kako smetao nedostatak naselja oko ceste a s njim i nedostatak trgovine, pa i one najmanje moguće. Stoga sam pronašao nekakvu birtiju (možda čak i restoran) uz cestu i častio se pivom. To što je bilo točeno uspjelo me je oraspoložiti i uliti, osim same tekućine, u mene i ustrajnost da stoički podnesem tih 10-tak kilometara do Drvenika ispred sebe.
I konačno, taj Drvenik!
U dubini duše sam priželjkivao da trajekt bude tu, da u čekanju ne gubim dragocjeno vrijeme koje će mi i te kako trebati za vožnju otokom.
Čuvajmo se naših želja, mogle bi nam se ispuniti!
Ta mi je poslovica proletjela kroz glavu kad sam ispred parkiranog trajekta nekog od njegovog osoblja pitao kada kreće?
- " Za 20 minuta!"
- "A gdje kupujem kartu?"
- " Tamo!" neodređeno pokaza prema mjestu!
I sad slijedi trka s moje strane!
Prvo sam brzo, na ivici panike, pronašao trgovinu, zatim isto tako kupio pivo (samo limenke od pola litre, Paulaner, pšenično, orošeno hladno). Sada slijedi čekanje u redu na blagajni u kojemu su se svi ispred mene svojski trudili provesti s blagajnicom što je moguće više vremena. Ipak, na kraju sam uspio kupiti karte (da moj bicikl vrijedi koliko jedan čovjek saznao sam plaćajući karte, po 48 kn za mene i za bicikl).
Sa jednim velikim" Uh!" s kojim sam iz sebe istresao (pre)teški teret neizvjesnosti da li ću stići na vrijeme, pregurao sam bicikl preko ukrcajne rampe trajekta. Smjestio bicikl gdje mi je operater zadužen za organizaciju ukrcaja vozila na trajekt rukom pokazao. Uzeo sam novčanik, mobitel i fotoaparat i krenuo u promatranje spektakla zvanog "Vožnja trajektom"
Prvo sam snimio mjesnu plažu krcatu ljudima, iako se prema sjenama uočava izostanak sunčevih zraka.
Na cijeloj Makarskoj rivijeri, pa tako i ovdje u Drveniku sveprisutno je Biokovo. Dovoljno je samo malčice dignuti pogled s mjesta da bi se uočila sura superiornost sivila.
Da Drvenik nema tu trajektnu luku kao vezu za otok Hvar, vjerojatno bi ostalo poznato tek lokalcima. Da je stvarno malo mjesto, vidjelo se kad je trajekt otplovio od njega.
Red je da prikažem gdje se moj vjerni dvotočkaš odmarao na ovoj plovidbi.
Plavokosa ljepotica na platformi ispod mene, opčinjena pjenom plavetnila ispod, pustila je svoje misli da vrludaju kud-koja.
Zanimljivi su mi bili i vozila raznoraznih oblika, boja i namjene, navikla na kopneno kotrljanje, kako strpljivo miruju za vrijeme plovidbe.
Nakon dvadesetak minuta, koje su prošle brzo, munjevito čak, plovili smo pored svjetionika smještanog na krajnjem istočnom dijelu otoka Hvara. Trajekt, vožnja i okolina su mi bili toliko zanimljivi da sam bio krajnje razočaran skorašnjim krajem vožnje. Šteta, sve lijepo u životu kratko traje, ma koliko dugo trajalo.
Tjerao zeca, a istjerao vuka!
Fasciniran izgledom svjetionika prozujah internetom u potrazi za podacima tko ga je i kada sagradio. Umjesto toga dobih informaciju da svjetionik Sućuraj nudi klimatiziran smještaj s popločanim dijelom dvorišta, mogućnost posudbe bicikla, vrt, zajednički salon i besplatni WiFi. Ova vila uključuje 4 spavaće sobe, TV ravnog ekrana sa satelitskim programima, opremljenu kuhinju s perilicom posuđa i mikrovalnom pećnicom, perilicu rublja te 2 kupaonice s kadom u sklopu objekta svjetionik Sućuraj dostupne su privatna plaža i oprema za roštilj, a u okolici gosti mogu uživati u vožnji biciklom.
(izvor: https://www.booking.com/hotel/hr/svjetionik-sucuraj.hr.html)
Eto, sve za novce!
Nakon izlaza sa trajekta, stupivši na otočno tlo, prvo sam se okrenuo i pogledom pozdravio plovilo koje mi je učinilo da prošlih pola sata proleti kao pola minute. Što su trenuci u životi zanimljiviji to je osjećaj brzine prolaznosti vremena veći.
A sad, Sućuraj. Malo mjestašce sa lijepom uvalom, jedno od mnogih na Jadranskoj obali u kojemu je broj ljudi, zbivanja i događanja između zime i ljeta ima omjer 1: 100 000.
Prošlo je pola dva, stoga je vrijeme za ručak. Dakle, standardna potraga za odgovarajućom trgovinom (radi onog pogleda na bicikl), kupovina hrane i pića, potraga za mjestom objedovanja i na kraju, sam objed. Mjesto objedovanja sam pronašao na klupi u hladovini palmi.
Prije nastavka putovanja napravio sam jedan đir po mjestu. Mjesto je stvarno malo, pa za to nisam potrošio puno vremena.
Iako sam priželjkivao, nisam se previše nadao, pa sam možda baš zato - naletio na smještaj gdje smo prošlog ljeta moja životna suputnica i ja prenoćili.
Od zanimljivosti mjesta ostala je još samo mjesna crkva koja mi se činila dostojnom za spomenuti.
A sad slijedi onih 7 km uzbrdice koja nas je prošle godine slomila.
Ili sam sada duhom i tijelom bolje pripremljen, ili je to zbog bicikla koji ima povoljnije stupnjeve prijenosa ili je nešto treće, a najvjerojatnije sve skupa po malo, uglavnom ovu uzbrdicu sam odvozio bez pješačenja. Istina zaustavljao sam se hiljadu puta, no potom sam vožnju nastavljao bez većih problema.
Ovako, gledajući iz daljega, masiv Biokova stvarno impresivno izgleda. Pažljivim promatranjem može se uočiti povremeno pojavljivanje tanke linije koja predstavlja magistralu kojom sam prije koji sat prošao.
Kamp, zvanično udaljen 4 km od Sućuraja, nalazio mi je se negdje dolje.
Ona omara je prisutna i dalje, a sada je dodatno pojačana poslijepodnevnim satima. U takvim uvjetima posebno je prijalo Paulaner pšenično pivo, kupljeno u Drveniku, ohlađeno na optimalnu temperaturu. Pogotovo što oko mene nema "ni kučeta, ni mačeta", a kamo li ljudi.
Uzbrdica je bila tvrdoglava i neumoljiva, a bome i ja s svojim sporim ali upornim pedaliranjem.
Svemu dođe kraj, pa tako i ovom usponu. Vama, čitaoče, ovaj snimak ispod ne izgleda ništa posebno, čak se, možda, i zapitkujete "što je ovo uopće ovdje stavio", no meni ima posebno značenje. Ovdje na ovoj prilaznoj cesti ona je, naime, onim zadnjim preostalim atomom snage sjela i rekla"dalje ne mogu!"
Dakle , sad tek nastavljam tamo gdje sam prošle godine stao. Još jedanput sam se okrenuo i pozdravio kopno jer me cesta vodi na drugu stranu otoka.
I dalje je uzbrdica, mada blaža što se postotaka tiče. Osjećaj pustoši, što se ljudi tiče, prisutan još od izlaza iz Sućuraja, ovdje je stvarno poprimio maksimalni intenzitet. Nedefinirani brežuljci, kržljavo nekakvo raslinje, promet nula apsolutna, samo ja sa samim sobom.
Taj dojam sa mnom je, izgleda, dijelilo i poduzeće za održavanje ove ceste. Pa umjesto da na svakih stotinjak metara prometnim znacima upozoravaju na krivine, uspone, nizbrdice ili suženje, našli su Solomonsko rješenje u jednom (većem) znaku kojim nas izvještavaju da slijedećih 39 km na cesti možemo očekivati svega i svačega.
Stablo maslina svojim oblikom me oduvijek dojmilo. Jadno, malo, kržljavo, ali neuništivo. Samo svojim zavijucima pokazuje koje sve je nedaće preživjelo, a ipak ostalo živo.
Ima naselja u unutrašnjosti Hvara, nije da ih nema. No čini ih par neuglednih kuća, no ljude nisam uočio. Ni trgovina ni birtija, ništa. Samo mir, tišina koju povremeno remeti tek blagi dašak povjetarca.
Osim prometnih znakova, cestari su na Hvaru štedjeli i na branicima. Bilo mi je malo čudno vidjeti, a zlokobno za voziti, da je nakon ruba asfalta pravi pravcati ponor. Za svaki slučaj od tog ruba sam vozio udaljen dobar metar, što nije bio nikakav problem obzirom na izostanak prometa. Na tih 50-tak km od Sućuraja do Jelse susreo sam se tek s desetak vozila, u oba smjera.
A onda mi je (opet) nestalo tekućine. Baš kad sam mislio da mi preostaje jedino kucati redom po pustim kućama ne bi li na kraju pronašao nekoga ko bi mi dao čašu hladne vode, naišao sam na bolje rješenje. Umjesto hladne vode za strpljivost i ustrajnost bijah nagrađen - hladnim pivom. Kao spas u pustinji u obliku oaze, naiđoh na birtiju sa finom hladovinom i još finijim hladnim pićem. Za svaki slučaj uzeh dva. Jedno istresoh u sebe (ah, kojeg li užitka!) a drugo istresoh u termosicu. Nek' se nađe! Za svaki slučaj!
Negdje iza 6 sati sunce i ja nekako smo se postavili jedno kontra drugog. Naime cesta kojom sam vozio išla je prema zapadu, kao i sunce.
Znao sam stati koji put, okrenuti se i sa suncem iza sebe snimiti dvije stvari po kojima je otok Hvar poznat - po maslinama i po lavandi.
Crkva sv. Ivana krstitelja u mjestu Poljica je jedino što je, po mojemu mišljenju bilo vrijedno zabilježiti pri prolazu kroz mjestaa (opet dva a, množina) po otoku.
Prema wikipediji je u ovom mjestu godine 1900. bilo 314 stanovnika, dok ih je godine 2011 tek 59. Mjesto je udaljeno tek 15 km od Jelse.
Pri pogledu desno na komadić otoka Brača i na udaljeno kopno, očekujem da će biti spuštanja do Jelse, jer sam dosta visoko u odnosu na more..
A onda je krenulo. U stvari ne znam što bi prvo, ili nizbrdica, ili široka, nova cesta, ili, možda zajedno, no nije mi bilo važno. Važna mi je bila nizbrdica blagih postotaka i isto tako blagih krivina. Izgubio sam potpuno pojam o vremenu jer sam se cijeli, i duhom i tijelom, prepustio uživanciji vožnje po neočekivano luksuznoj prometnici. Sunce je bilo nisko tako de je prepustilo večernjoj svježini da mi ovaj užitak pri spuštanju dodatno začini.
Spust u Jelsu možete detaljnije vidjeti ovdje u obliku filma.
Nailaskom na tablu koja me je uvjeravala da je ono iza nje mjesto Jelsa, shvatio sam, s blagim žaljenjem u duši, da je užitku vožnje nizbrdicom kraj. Još jednom, sve što je lijepo kratko traje, ma koliko dugo trajalo!
Već je bilo skoro 8, dan je bio pri kraju, a s njime i moji zadnji atomi snage. No, bio sam sav ugrijan pa mi se činilo da ću izdržati i te kilometre, pogotovo što su bili uglavnom ravni.
Iako sam danas planirao zaustaviti se u nekom od usputnih sela, te tamo provesti noć, pustinja što se tiče ljudi me postupno gurala dalje da bih se na kraju našao gdje jesam. Pa kad sam se već spustio u Starigradsko polje, odlučio sa izdržati još malo. Razlog tomu su bile razne uspomene na taj Stari Grad, a jedna od njih bila je debela hladovina u kampu u kojemu sam noćio davne 1985 godine.
Baš kad je nestalo sunce, zajedno sa tim posljednjim atomima snage u meni, stigao sam u Stari Grad. Sati, pola devet!
Prvo sam koji minutu kontemplirao, smirujući dah i srce i smještajući dušu s nosa na mjesto gdje se inače nalazi. I prije nego sam pogledao današnju kilometražu polako mi je dolazilo svijesti osnovna spoznaja kraja ove vožnje - pretjerao sam! (ti kilometri su bili dasta brdoviti, kad se zbroji sve, danas sam savladao visinsku razliku od 1100 metara - vidi mape)
Sa zebnjom sam se pitao hoće li odmor i spavanje koje noćas slijedi biti dovoljno efikasno što se oporavka tiče, da bi sutra mogao još 40-tak kilometara do grada Hvara i nazad. Da, da, nije mnogo kilometara, ali između Starog Grada i grada Hvala je brdo, veeeeliko brdo.
A tada se pojavio drugi problem koji je potpuno zasjenio ovaj s velikim brdom.
Prvo sam pitao radnicu u trafici kako da dođem do kampa, a ona mi reče da se provozam do Jelse, jer je tamo najbliži.
S moje strane prvo "!!!!!!!", a potom "Kakve Jelse, pa na internetu vele da ima kamp u Starom Gradu!?"
"Ima ali je zatvoren, neki radnici su u njemu!", reče gospođa iz trafike vidno pokazujući da je bila kratka i jasna i da sa mnom nema više što zboriti.
Što je sad ovo!? Stao sam zbunjen, pokušavajući pronaći izlaz iz ove mentalne blokade. U tom pokušavanju u prvi mah nisam ni primijetio da su nestale i zadnje, ma koliko male zrake sunčeve svjetlosti. Grad, i to Stari, utonuo je u noć.
Desilo mi se prvo što se čovjeku događa kada sazna lošu vijest - ignoriranje.
"Ma što ta babetina iz trafike zna!? Pa neki dan sam lijepo pročitao na internetu da kamp radi!"
Ipak šetajući rivom u cilju smirenja bure zbunjenosti u mojoj duši, naletio sam na nešto kao Turistički ured i pitao lika u njemu: "Gdje se nalazi kamp?"
Čovjek je odmah, krajnje susretljivo i ljubazno, izašao van i poveo me dvadesetak metara do uskog sokaka, koji je više izgledao kao pješački prolaz nego kao ulica, a vodio negdje uzbrdo i rekao meni: "Evo ravno uzbrdo i doći ćeš do kampa. Samo mislim da je zatvoren jer su neki radovi oko grada, pa su radnici smješteni u njemu!"
Ovaj mi je već bio daleko uvjerljiviji. Krenuo sam uskom uzbrdicom, već pomiren da od (otvorenog) kampa nema ništa. Prisiljavao sam se ne tražiti alternativu dok ne vidim kako izgleda, pa bio zatvoren ili ne.
Bio je zatvoren!
Zagrađen čak, onim ogradama kojima se zagrađuje gradilište. No, dva elementa ograde bila su zamaknuta preko metar širine, tako da sam, gurajući bicikl, ušao u pusto područje kampa. Istina je da su tu neki radnici, čuo se veseo razgovor ljudi, no, nije istina da su u kampu već su bili razmješteni u bungalovima. Ostali dio, kampa, koji je činila gusta borovina bio je pust.
Odgurao sam bicikl na drugi kraj te puste borove šume, suprotan od bungalova i odlučio podići šator i prespavati. Pa što bude, neka bude!
Bio sam dobrih stotinjak metara udaljen od tih bungalova, pa sam se ponadao da će me tama guste borove šume dovoljno dobro sakriti da ostanem neprimijećen. Sad ne znam da li sam ostao neprimijećen ili ne, ali prema tome da me večeras, noćas a ni ujutro nitko nije uznemiravao, zaključujem da sam bio i ostao neinteresantan.
Podizanje šatora, raspremanje prtljaga i svu ostalu pripremu za noćenje činio sam uz svjetlost baterijske lampe. Kad sam sve to završio i uvukao se u šator bilo je već 10 sati.
Šator je dimenzija 190x120 cm, dakle teorijski za dvije osobe. U ovom slučaju druga osoba je bila moja prtljaga. Ispod karimata (podmetača) je luft-madrac, a vreća za spavanje je ono srebrno lijevo od mojih nogu.
Potpuno neočekivan, čak i šokantan završetak današnjeg dana. Legao sam bez tuširanja, pranja barem (osim ruku i nogu sa ono malo vode koja mi je preostala), bez večere, juhe barem. Toliko sam bio fizički umoran i duševno utučen sa ovim ilegalnim spavanjem da mi je želja biti samo da osvane sutrašnji dan.
Da budem, ipak, pozitivistički nastrojen, prednost ovog mog sadašnjeg mjesta za spavanje je bio izuzetan mir i potpuna tišina. Spavao sam kao klada, kao janje, kao mala beba. Pa ipak , kad sam otvorio oči i ugledao dnevno svijetlo, osjetio sam da posljedice jučerašnje pretjerane vožnje nisu potpuno nestale.
Za prelazak na III dio ovog putopisa, kliknite ovdje.
Post je objavljen 20.02.2020. u 08:20 sati.