Marketing
Otok Hvar, drugi pokušaj - I dio
Ako Vam se ne da čitati, slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Kartu putovanja od Splita do Makarske možete vidjeti ovdje
Kartu putovanja od Makarske do Drvenika možete vidjeti ovdje.
Kartu putovanja od Sućuraja do Starog Grada možete vidjeti ovdje.
Eto, držim pero iznad papira, odnosno prst u zraku iznad tipkovnice, u dilemi kako započeti priču. Zadnji put sam to radio prije skoro tri godine, što znači da se moj blog malo uspavao. Ništa novog na njemu već dulje vrijeme.
Što je razlog tomu!?
Jasno, ima ih više, lako mi ih je pronaći, no bojim se da će se njihova prozaičnost odmah uočiti. Bojim se da će se sve svesti na onu "tko hoće, naći će rješenje, a tko neće, naći će opravdanje.
Za te (skoro) tri godine neke su se stvari promijenile. Ni sam ne znam da li je tomu uzrok ili je samo posljedica, no u tom međuvremenu sam se "upisao u klub " 60+". Dakle ušao sam u sedmu deceniju svog života. Zanimljiva decenija života, mada se to može reći i za svaku drugu deceniju. Bilo bi sasvim normalno, "statistički prosječno", da se smirim, skrasim se u udobnom naslonjaču i pasivno komentiram zbivanja oko sebe, s primjesom suptilnog sarkazma, prepotentnosti i ironije, koje često pokušavaju sakriti nostalgiju i žaljenje za nekim danima iz prošlosti u kojima je sve bilo bolje, ljepše i lepršavije.
A ja se, eto usudih to odgoditi, a u međuvremenu (pokušati) odvoziti (još) neku turu.
To da okolina oko mene sumnjičavo vrti glavom na te moje neumjesne ispade neproživljene mladosti, na to sam (već odavno) navikao. No, osjećam da i u meni nekako klimavo stoji odlučnost za nove vožnje. Opasno ih ljulja nesigurnost, neodlučnost i strah. Po tko zna koji put pokušavam se uvjeriti, nagovoriti da isprazna razmišljanja samo pojačavaju to ljuljanje odlučnosti. Pokušavam, velim, no sve teže uspijevam.
Slamku spasa, da tako velim, čini unutarnji nemir u meni, kojeg godine (još) nisu pokolebale, u svojim nastojanjima da me pobudi, pokrene, gurne u nove neizvjesnosti biciklističkih kilometara.
Taj Hvar se dugo muva po beskrajnim stazama moje (pod)svijesti. Čak je 2016-te bio neki pokušaj da se i ostvari, no moj suputnik i ja morali smo sportski priznati poraz, te se, povijena repa povukli u sigurnost doma svoga (vidi "od Kravice do Hvara").
No, jednog sunčanog jutra u drugom dijelu lipnja ljeta Gospodnjeg 2019-te, krenuo sam u drugi pokušaj savladavanja tog našeg najsunčanijeg otoka. Na moju žalost, ovaj put suputnika, bilo kojeg, nisam uspio ni pronaći, ni uvjeriti, ni nagovoriti.
S tim ciklonama i anticiklonama nikako na zelenu granu. Prvobitno je bilo planirano ovu vožnju napraviti skoro mjesec dana ranije, no kad sam ja mogao skupiti 3 slobodna dana, to je učinila i ciklona s obilnom kišom. Ovaj put kiše nije bilo, no sunce se dobrano potrudilo da se početak žarkog i vrućeg ljeta podudara s njegovim kalendarskim početkom.
Plan, nakana, želja čak, bila je biciklom do Nove Gradiške, a potom vlakom do Zagreba. Nakon biciklističkog obilaska metropole noćnim bi vlakom ujutro osvanuo u Splitu. Prvi dan bih okončao u Makarskoj vozeći se Jadranskom magistralom, kojom bih produžio slijedeći dan do Drvenika gdje bih uz pomoć trajekta doplivao do Sućuraja, najistočnijeg dijela otoka Hvara. Po Hvaru bih se vozio i vozikao dva dana, a trećega dana trajektom i vlakom se vratio kući.
Dosta vožnje vlakom u ova 3-4 dana, no obzirom da sam, kako već rekoh, prešao 60-tu, HŽ me časti popustom od 50%, pa u konačnici i nije tako skupo za tolike sate u vlaku.
Dakle, prvo rutinska vožnja Požega – Nova Gradiška. Meni rutinska, velim, jer mi je to standardni dio bilo koje duže vožnje u mome kraju, pa stoga je više puta vožena tokom sezone.
Kao zanimljivost ovaj put izdvajam sami prijevoj kod mjesta Baničevac, koji koliko-toliko izgleda egzotično, jer tih 30-tak km uglavnom čine niz sela. Iako prijevoj, uspon do njega, a i poslije njega nije neki veliki tako da se, uglavnom, sve može voziti bez nekih većih napora (uglavnom, velim, mada ima nekih kraćih dionica kada se dobrano zapušem pri vožnji).
Dolaskom u Novu Gradišku,na tren sam se zaustavio ispred lijepo uređenog korza u koji, kao biciklist, nisam imao pravo pristupa. Čudna logika gradskih otaca.
Dolaskom na željeznički kolodvor kao da sam ušao u neki drugi svijet koji se nalazi u nekom drugom prostoru i u nekom drugom vremenu – Hrvatske željeznice. Na ovom putovanju više puta će me krajnje efikasno i temeljito zbunjivati.
Nakon kupovine karata izašao sam van na perone. Tamo kao da je vrijeme stalo. Iako bi se po svijetloj površini tračnica moglo zaključiti da vlakovi ovuda (ipak) putuju, izostanak vagona, i bilo čega što bi dalo naslutiti da smo u XXI stoljeću, daje neki groteskni, gotovo nadrealistični dojam. Povjetarac, već topao, skoro i vruć, nježno piri, poneka ptica stidljivo proleti, čak i pusti glas, kao da sam negdje daleko od ljudi i civilizacije, a ne, eto, na kolodvoru.
Ta groteskna nadrealnost je nastavljena dolaskom vlaka.
Iako, teorijski, bi vlak trebao imati odjeljak za bicikle (tako barem vele HŽ internetske stranice), skromno mjesto za svoje putovanje moj je bicikl je improvizirao na kraju posljednjeg vagona (srećom, bio je jedini, bicikl mislim, a ne vagon - to bi već ovu nadrealnost preobrazilo u apsurdnost!)
Da mu u tom improviziranom smještaju bude koliko-toliko lakše, imao je lijep pogled na predjele koje je vlak upravo prošao.
Istini za volju, ima razloga i za pohvalu HŽ-a. Nakon Nove gradiške, preko Okučana pa sve do Novske vlak putuje pravom modernom, Europskom brzinom – čak 160 km/h. Dobro, možda je u Europi ona i veća, no ovdje, u ovom podneblju, i ova brzina se impresivno primakla brzini svjetlosti. Zat,o promatrajući kroz prozor, prikazan na gornjoj slici, prizor munjevitog promicanja okoliša, leđima okrenut smjeru putovanja, u duši čovjeka može izazvati nelagodu na ivici podnošenja. Skoro da se javlja poriv, na ivici panike, za okrenuti se i spoznati kamo se to tako munjevito srlja.
Situacija u unutrašnjosti vagona me ponovo vratila u navedeni nadrealizam.
Bio je to vagon zadnje generacije, dakle (skoro) nov. Sjedala u tim novim vagonima, meni osobno, su neudobna, više liče na skučena autobusna sjedala. Osim toga nemaju mogućnosti nikakvog podešavanja.
Iako na prvi pogled izgledaju nova, na drugi pogled se vidi da su dobrano prljava, zamazana. To više govori o mentalitetu putnika, a manje za to okrivljujem službe željeznice.
Prozori nisu predviđeni da se otvaraju, jer je vagon klimatiziran.
Ili bi trebao biti.
Čim sam ušao po temperaturi zraka i njegovoj kakvoći u vagonu, pomislio sam da je klima uređaj podešen na pretjerano niski stupanj rada obzirom na vanjsku vrućinu. To sam rekao kondukteru koji me je "obradovao" odgovorom da klima uređaj uopće ne radi i, ako hoću, mogu preći u drugi vagon. Nakon što je to rekao, ode i ostavi me zapanjenog, a zatim i zbunjenog.
Što sad da radim!?
Komplicirano mi je na bicikl stavljati opremu, pa iskočiti iz vagona, pa žuriti i slijedeći…stoga sam odlučio stoički trpjeti situaciju kakva već jest.
Očigledno da je klima "krepala" nedavno, pa situacija nije bila nepodnošljiva. Za sad.
No, tokom putovanja postajalo je sve više i više vruće i zagušljivo, tako da sam na svako stajanje u stanicama trčao do ulaznih vrata da se, barem malčice, nadišem svježeg zraka. Ovo "svježeg" treba shvatiti uvjetno, jer je bio (skoro) jednako vruć, jedino je imao (malo) više kisika.
Jasno, nesreća nikad ne dolazi sama, ovaj put u obliku sporosti vlaka. Do Novske je bilo stvarno munjevito, kako već rekoh na Europskom nivou, no nakon tog grada vratili smo se u realnost regije u kojoj jesmo. Vlak se, ili vozio brzinom laganog obilaska prirodnih ljepota, ili se vukao krajnje sporom, opreznom čak, brzinom preko nekih friških radova oko tračnica i ispod njih. "Kuhanje" u vagonu se tako razvuklo do krajnjeg stupnja ispitivanja mojeg (s)tpljenja i podnošljivosti, kako fizičke, tako i mentalne.
Dolazak na Zagrebački kolodvor sam dočekao kao dan poslije dugogodišnje zatvorske kazne teške robije. Kako god bude, biće bolje nego ovo.
Da je bilo bolje, bilo je, no, puno bolje baš i nije bilo.
Oštro oko pažljivog promatrača uočiti će nedostatak sjene na gornjoj slici. Bilo je tek prošlo dva poslije podne, dakle još uvijek debelo dan, a ne neki suton. Imajući u vidu gore opisanu vrućinu, uz ovaj nedostatak sjene ne treba biti pretjerano pronicljiv da bi se stanje opisalo s dvije jednostavne riječi – vruće i sparno. Uz potpuni izostanak bilo kakvog povjetarca.
Pod takvim teškim vremenskim uvjetima, već dobrano načet situacijom u "klimatiziranom" vagonu valja mi potrošiti ovo poslijepodne obilaskom naše nam metropole.
Na Tomislavcu, parku preko puta kolodvora, pripremala se proba koncerta na otvorenom. Za sada su tehničari spajali što se spojiti treba, a večeras će doći glazbenici i probom uvježbati ono što se sutra treba slušati (i gledati). Kad se umorim od obilaska grada, i ja ću biti dio gledališta koji će, kada sunce zađe, uživati u klasičnoj glazbi, izvođenoj uživo.
Krenuo sam prema centru grada, trgu bana Jelačića. Taj trg Zagrepčani nazivaju Jelačić plac.
Do tog trga prošao sam jednim od najljepšim parkova grada, Zrinjevac.
Odmah na početku parka je Mažuranićeva bista.
U sredini parka je glazbeni paviljon sagrađen davne 1891 godine, oko kojeg su pješačke staze. Kako mu samo ime kaže, namijenjen je glazbenim događanjima izvođenih uživo.
Iako je bio petak poslije podne park je, a i glavni trg, bio dosta pust, što se tiče ljudi, Vrućina i sparina su učinili svoje, pa su ljudi, ipak, radije ostali negdje u zatvorenom (od onih koji su ostali u gradu), nego se lagano kuhali na gradskom asfaltu ili betonu.
Na sjeveroistočnom dijelu trga, negdje u sredini gornje slike, je izlaz prema Kaptolu.
Kaptol je trg, tek stotinjak metara udaljen od glavnog trga, ali nekako na višoj nadmorskoj visini, pa se tih stotinjak metara pređe ubrzano dišući. Tu je smješten crkveni vrh Hrvatske katoličke crkve zajedno s katedralom.
U katedrali je bila misa, ili vjenčanje, ne znam točno, pa mi je bilo neugodno ulaziti samo radi snimanja. Stoga sam situaciju u unutrašnjosti snimio izvana, pa kvaliteta snimka nije neka na nivou.
Vratio sam se na jug i prolazom kroz pothodnik provukao se ispod željezničke pruge.
Možda nije baš lijepo prema (ovaj put rijetkim) prolaznicima, no uvijek mi je gušt provozati se biciklom laganom vožnjom kroz taj pothodnik. Strop je tako nizak da mi se čini da fali tek koji milimetar pa da kacigom počnem strugati po njemu.
Poslovni toranj originalnog imena Zagreb Tower izdiže se iz zelenila u kojoj su diskretno skrivene stare stambene zgrade.
Kao primjer naličja (vele)grada snimio sam oronulu i, vjerojatno, napuštenu kuć(ic)u koja je započela proces samodestrukcije.
Da vrijeme nezaustavljivo leti, i k tome mi neupitno starimo, osvjedočio sam se posjetom studenskim domom u kojemu je svojedobno boravila moja sestra, a kasnije i moja kćer u svojim studentskim danima.
Približavao je se kraj dana pa sam se sjetio još jednog mjesta za evociranje uspomena. Da bi tamo stigao, ponovo sam se morao provući ispod željeznice. Ovaj put sam to činio ulicom koja je imala posebnu stazu za pješake/bicikliste.
Posebne uspomene, koje su čekale da ih otvorim, bile su smještene u Tkalčićevoj ulici. Elitna ulica u gradu glede "ludog" provoda.
Bez prometa je (pješačka zona), u starom je dijelu grada, krcata restoranima, kafićima i pivnicama. Za razliku od poslije podneva, kada mi je grad izgledao (skoro) pust, u ove (pred)večernje sate, kada dnevna sparina i vrućina popušta, svijet, mladi i stari, se sjurio u ovu staru ulicu. Trebao sam samo još pronaći strateško mjestu odakle bi pijuckanjem piva dokono promatrao rijeku ljudi koja se sporo vuče tamo-amo.
Pivnicu "Mali medo" "otkrio" je moj sin po dolasku u metropolu na fakultet. Poslije je to bio nezaobilazni ambijent, našeg višesatnog opuštenog razgovora uz 2-3 ture pića oko kojeg se stalno vode rasprave da li ga svrstati pod alkohol ili pod hranu.
Od tada je prošlo desetak godina (već!?). Spomenuti sin je odavno završio faks, zaposlio se, da bi se sada, dok pišem ove redove skrasio točno na simetralno suprotnom dijelu Zemaljske nam kugle – na Novom Zelandu.
Dok sa nostalgijom sam pijuckam piće božanskog okusa, hvata me sjeta nad sjetama, ona o prolaznosti vremena, ona kad se čovjek nađe neočekivano i iznenadno sam samcat, kad uoči da mu se jedan smisao života okončao pa zbunjeno pokušava pronaći drugi, kad se pita kamo i kako sad, kad...
Nevjerojatno je kako čovjek nije svjestan svakodnevnice sa malim sitnicama koje život znače. Da one život znače spozna tek kad te sitnice nestanu. Eto, na primjer obično, opušteno ispijanje piva u "našoj" pivnici je bilo tek jedna od tih sitnica, a kad je nestala postala je velika do neslućenih razmjera. A možda i nije bila tek samo sitnica, možda opušteni razgovor otac-sin u kojemu obojica nismo bili svjesni prolaznosti vremena (zar već tri sata sjedimo i pričamo !?) vrijedi puno, puno više!?
To shvaćam sad kad sam sjedim ovdje s čašom u ruci. Istina, shvaćao sam, naslućivao barem i onda, no zbunjeno sam se pitao što s tim?!
Pa, ništa!
Barem sam bio svjestan ljepote trenutka dok je TAJ trenutak trajao!
Čudno je to s tim roditeljstvom. S jedne strane je, nešto najbolje, najljepše što se čovjeku (i ženi) može dogoditi u životu. I nakon što s tim potomstvom provedeš najbolji, najkreativniji i najefikasniji dio svog života, nastojeći sve te naj epitete prenijeti na potomstvo, uspjehom se smatra kada to potomstvo od tebe jednostavno – ode. Ostavi te samog, zbunjenog, smušenog, ispražnjenog, bez smisla i cilja kako dalje!? Zbog toga nije ni čudo da poslije toga neki očevi, a naročito majke, lutaju uokolo ne znajući kamo i kako dalje.
Možda prema otoku Hvaru, i to s biciklom, kao ja sada !?
Dobre trenutke života treba biti svjestan dok traju, a ne spominjati ih kad prođu. Umijeće je, dakle, poimati sreću u sadašnjem vremenu, prezentu, a ne u prošlom svršenom vremenu, perfektu.
Eto, sada, u ovoj samoći gužve bezimenih ljudi oko sebe, nakon te nepodnošljive sjete koja mi je gušila dah i pritiskala grudi, nakon pretakanja misli samog sa sobom, sa iznenađenjem, a potom i olakšanjem shvatih da se ta sjeta neutralizirala tihim zadovoljstvom i blagom smirenošću u duši. Pojavio mi se dojam da sam uspio u drevnom nastojanju svakog od roditelja od kada je svijeta i vijeka - izvesti potomstvo na pravi put! Pa si sada, pod stare dane mogu dozvoliti i ovakav luksuz u obliku vožnje biciklom.
E da, a kako definirati taj "pravi" put!? Pa možda samostalnošću potomstva, njihovim vedrim osmjehom i svijetlim izrazom lica koje vidimo kod njih pri našim susretima s njima koji su jako rijetki i pretjerano kratki za naše roditeljske pojmove.
Sreća je, ipak, u malim stvarima.
Bilo kako bilo, nakon pronalaska mira u duši, počeo sam promatrati svijet oko sebe dok sam sjedio i pijuckao pivo.
Točno preko puta mog stola neki Hindus /Pakistanac srednjih godina sa moćnim fotoaparatom na stalku je strpljivo čekao nekog ili nešto da ga jednim klikom na fotiću uvede u vječnost. Koga ili što je očekivao nisam saznao.
Donja slika lijepo govori o multietičnosti naše metropole. Dok je s lijeve strane djevojka u običnoj, kratkoj ljetnoj haljini, s druge strane su, vjerojatno Muslimanke, pokrivene crnom tkaninom bukvalno od glave do pete. I prođoše jedna pored druge opušteno, ležerno. Nikakvog vidljivog znaka nelagode i potištenosti.
Oko pažljivog promatrača uočava nedostatak sjena, To nije zbog večeri, nego je to, i dalje zbog oblačnog, vrućeg i sparnog dana. Po takvom vremenu biti vani pokriven od glave do pete, je pažnje i poštovanja vrijedno. Radi toga svaka čast ženama u crnom – stoički trpe vrućinu.
Razvukao sam ovaj pasivni odmor za stolom pivnice na još jedno pivo. Gore spomenuti vremenski uvjeti su kod mene uzrokovali posebnu ugodu nastale zbog rashladnog djelovanja zlatno žućkaste tekućine.
Biće da su ova dva piva dodatno (kako se ono kaže: katalitički) djelovala na moju psihologiju jer sam iz te famozne Tkalčićve otišao vidno ugodnijeg, zadovoljnijeg i mirnijeg stanja nego pri dolasku. Mada pivo nije jedini razlog tomu.
Uputio sam se preko glavnog trga i Zrinjevca prema Tomislavcu, kraj kojeg je željeznički kolodvor. Na glavnom trgu sat je izvješćivao prolaznike da je skoro pola devet. A tih prolaznika je bilo bitno više nego prije 2-3 sata. Ugodna svježina ljetne večeri, već više od sat vremena, postupno je potiskivala nesnosnu omaru poslijepodneva.
Obzirom da moj vlak neće krenuti put juga dok ne padne mrkla noć (kreće oko 11 sati) i obzirom da mi je obilaska grada već pomalo dosta, odlučio sam se kulturno uzdizati koncertom na otvorenom, odnosno njegovom generalnom probom. Biće da nisam samo ja došao do te ideje, jer su se ljudi pomalo okupljali smještajući se ili na klupe, ili na travi, a neki su dokono šetali po parku u očekivanju odluke u sebi kuda dalje sa sobom.
Nekako mi je bilo nelagodno smjestiti se na finoj, parkovskoj travi, pa sam odabrao jednu od klupa sa strane, a ipak dovoljno blizu pozornice. Od repertoara za vrijeme koncerta prepoznao sam "Noći u Španjolskim vrtovima" od Falle i "Koncert za gitaru i orkestar " od Rodriga.
I konačno sam dočekao dovoženje vlaka na peron. Slijedi potraga za vagonom u kojemu se mogu smjestiti bicikli, a potom i ukrcaj. Ukrcaj je bio malčice psihodeličan jer u vagonu nije bilo svjetla.
Ali je zato bilo vrućine!!!
Biće da je vagon cijeli dan mirovao negdje na suncu sa zatvorenim prozorima.
Nakon ovješenja bicikla na jednu od kuka otvorio sam sve prozore koje sam mogao otvoriti, sve u nadi da će nesnosna toplina izaći van. I izlazila je, no nekako nevoljno i sporo. Razlog tomu je bio taj što je sve u unutrašnjosti bilo usijano toplinom, zidovi, sjedala, pod, strop… Trebat će mi, ponovo, strpljenja u pregrijanom vagonu Hrvatskih željeznica dok se temperatura ne spusti na podnošljivu vrijednost. Do tada mi ostaje biti kraj prozora i nagnuti se van što više mogu, barem dok ne putujemo.
Netko od osoblja HŽ-a reče "Neka bude svjetlo!" i bi svjetlo u vagonu. Od podmuklog, tamnog mraka u trenu smo prešli u raskošno blještavilo svjetla.
Što se tiče situacije gdje se trebam, kao putnik, smjestiti, potpuno je ista kao danas pri vožnji do Zagreba – tvrda i neudobna sjedala. U ovom vlaku će se njihova neudobnost dodatno pojačati činjenicom da mi valja noć prespavati na njima. Neka pritajena, plaha nada da bi ostao u kupeu samo s jednim suputnikom, te bi radi toga mogao leći na skup od tri sjedala, rastopila se najezdom silnih putnika. Preostalo mi je skupiti se na svoje mjesto do prozora i beskonačnim mijenjanjem položaja tijela pronaći onaj koji obećava koliko-toliko miran i ugodan san.
Ali još nije vrijeme za san (iako je 11 sati).
Već sam počeo dremuckat kad je vlak krenuo. Kroz polu spuštene očne kapke promatrao sam kako promiču peroni glavnog kolodvora. Baš sam se prepuštao laganim padanjem u san kad - vlak stade!
Prvo zbunjenost, potom nevjerica a zatim radoznalost. Otvorih prozor i pogledom unazad vidjeh da je zadnji vagon vlaka upravo napustio platformu perona. Eto, jedva smo napustili kolodvor. I kod mene, a i kod ostalih putnika koji su dremuckali, prepuštanje snu se rasplini, nestade. Potaknuta neizvjesnošću, pojavi se zavidna živost s zbunjeno-zabrinutim izrazom na licu.
Lokomotiva se pokvarila, čusmo od konduktera. Dugo je i trajala, čusmo komentare nekih putnika.
Slijedilo je neizvjesno čekanje u miru večeri ispred kolodvora. Koliko god se trudio, san nisam mogao dozvati.
Trebalo je dobrih 50 minuta da nam prikopčaju drugu lokomotivu i da vlak krene.
No, olakšanje zbog nastavka vožnje brzo je raspršila brzina, ili bolje rečeno sporost, kretanja vlaka. Milio je skoro brzinom pješaka kao da je u nedoumici da li preći još koji metar ili (opet) stati. Žurno proleti kondukter hodnikom vagona uz komentar. „Pa zar je moguće da nemaju ispravne lokomotive!?“
Desetak dugih, beskonačno dugih minuta je trajala dvojba lokomotive da li stati i dušu ispustiti ovdje, na zapadnom ulazu u glavni kolodvor, ili to odgoditi za neki drugi dan!? Srećom po nas, putnike u ovom vlaku, prevagnula je druga opcija. Iako priželjkivano, na neki način ipak i neočekivano, vlak je počeo ubrzavati, i ubrzavati i ubrzavati. Pri tome su se ljudi u njemu, uz veliku uzdah olakšanja, svatko na svoj način, vratili pripremama za putovanje u san.
Vrtio sam se, namještao, okretao, pod glavu podbacivao jaknu, ruku, majicu, pa sve to skidao… Valjda sam tu noć i spavao, ne znam. Znam samo da sam na kraju, nakon beskonačno mnogo progledavanja i ponovnog zatvaranja očiju - ugledao dnevno svjetlo. Prepoznao sam vijadukt Čupkovič iznad sela Bender te zaključio da nismo još ni do Knina stigli. Razočarano sam pokušavao ponovno zaspati. Ti pokušaji, zajedno s odustajanjima su nastavljeni do Perkovića kad sam konačno odustao. Nisam se osjećao naspavanim, ni odmornim, ni opuštenim ni radosnim pred konačno bicikliranje zbog čega sam sve ovo stoički podnosio. Osjećao sam se baš suprotno. Uhvatila me tolika malodušnost da se u krajičku svijesti pojavi ideja da se s prvim vlakom vratim kući.
Nakon razbuđivanja više iz dosade nego iz potrebe posegnuh za mlijekom i keksima i obavih nešto kao jutarnji obrok, doručak čak.
Nakon pola sata iznenađeno zatekoh samog sebe da mi je ona malodušnost nestala, rasplinula se. Umjesto toga pojavilo se tiho, ali uporno, stoičko strpljenje da se ovo putovanje okonča, te da konačno učinim taj prvi okretaj pedala.
Jednom riječju, bijah gladan, mada to krivo shvatih.
Spuštanje u Split je praćeno suncem koje je obilno i veselo sijalo prema nama, pa mi snimci nisu baš reprezentativni, no bolje išta nego ništa.
Pri tom spuštanju, kao na dlanu, imali smo pogled na Trogirsko polje i na sam grad Trogir.
I konačno smo došli do mora. No, još nije bilo vrijeme za kraj putovanja ovim vlakom, jer je to bilo kolodvor u Solinu.
Došlo je vrijeme pripreme prtljage i bicikla za iskrcaj. Tokom noći moj je bicikl dobio društvo, i to poveliko. I to ne istog roda, biciklističkog, već i u obliku jednog bicikliste koji je, ispružen u vreći za spavanje, još uvijek plovio prostranstvima sna. Kako meni ovo sinoć nije palo napamet!?
Dok sam sređivao svoj bicikl anulirao sam pređene jučerašnje kilometre. Zbog sinoćnje malodušnosti zaboravi sam to tada učiniti. Iznenadio sam se količinom tih kilometara. Od Požege do Nove gradiške ima 30-tak, a ostalo je pređeno pri jučerašnjem obilasku Zagreba.
I konačno Splitski kolodvor. Kraj egzotičnog putovanja Hrvatskim željeznicama. Usput smo još koji minut nabrali, pa je konačno kašnjenje dobrih sat i pol.
Čim sam napravio taj prvi okret pedalama odmah sam se osjećao bolje, čak što više, opet sam bio "onaj dobri, stari". Obilazak grada sam ostavio za povratak, pa sam se odmah uputio prema izlazu i pronalasku puta ka jugu. Pri tome sam prešao most preko završetka željeznice odakle se, kao na dlanu, vidi Splitski kolodvor. Dok sam s mosta promatrao kolodvor evocirale su mi se uspomene djetinjstva kad sam, kao desetogodišnji dječak, doživio tu sreću gledati prizor kojeg sada promatram. Neke crt(ic)e iz djetinjstva ostaju trajno zapisane.
I nije neki veliki kolodvor za tako veliki grad. Ali zato ima smeća.
Pogled s istog mosta, ali na drugu stranu prikazuje kraj željeznice koja iz kontinentalnog dijela stremi ka moru. U stvari ovih par metara tračnice nakon kolodvora služe za povrat lokomotive kad vlak doveze do kolodvora.
U nekoj od usputnih trgovina sam se opskrbio hranom i pićem, te sam konačno mogao putem izlaza iz grada. Jasno, nastojao sam pri tome izbjeći glavne prometnice na kojima je gužva. Vozio sam opušteno jer sam ovuda već ranije prošao.
Put me vodio širokom cestom uz more pored niza plaža na kojima je već bilo kupača.
Čak sam naišao na klupu u hladovini gdje sam obavio doručak promatrajući more preko puta.
Nakon 2-3 kilometra ugodne vožnje uz more sa još uvijek prisutnom jutarnjom svježinom, pored hotela Zagreb valjalo mi se popeti dosta strmom uzbrdicom. Nakon te uzbrdice skrenuo sam desno na lokalnu, usku, ali ipak asfaltiranu cestu. Krivudajući sam prolazio pored staklenika i plastenika za uzgoj povrća. Neki od njih su bili napušteni, a neki ne.
U Stobreču sam izašao na Jadransku magistralu i nastavio put juga. Dovoljno sam se udaljio od Splita, pa promet nije bio gust. Obzirom da mi je more bilo s desne strane, prepustio sam se uživanju u jutarnjem mirisa soli i osjećaja svježine zbog blizine vode.
Naišao sam i na zanimljivo rustikalno plovilo.
Da sam, ipak, na "najljepšem moru na svijetu" i da se ne može bez turističke ponude, vidio sam iz jednog od niza hotela koje ću još sresti na ovom putovanju.
Nakon 20-tak kilometara, sam stigao u Omiš.
Nevjerojatno je da me taj grad uvijek iznova oduševi bez obzira da ga znam još od svog djetinjstva, i u kojemu sam bio više puta i to na različite načine, od auta do bicikla.
Obzirom da je već na pola puta do Omiša počelo grijati kao u pol ljeta, rezerve tekućine su mi bile pri kraju, pa ih je trebalo nadopuniti.
E sad, to što putujem sam ima prednosti, ali ima i mane. Da ne nabrajam jedne i druge, ovaj put ću napomenuti jedan od nedostataka, krajnje prozaičan - kako ostaviti bicikl samog dok odem u trgovinu!? Možda pretjerujem s paranojom, no sebe smatram jednim od onih koji kažu da na mojemu biciklu mora biti barem jedna od slijedeće tri stvari - ili moja guza, ili moja ruka ili moj pogled.
Radi tog razloga slijedi potraga za trgovinom iz koje ću imati pogled na svog dvotočkaškog suputnika. Nekad se ta potraga razvuče k'o gladna godina, kao ovaj put u Omišu.
Nakon pronalaska odgovarajuće trgovine i nabavke potrebitog, naletjeh na neki park(ić) sa klupom u hladovini - idealno za odmor, predah, smirenje i tako to. Dok sam pivo pretakao u termosice primijetih preko puta svježe obnovljenu staru crkv(ic)u.
Prema sveznajućem internetu, radilo se o staroj župnoj crkvi sv. Petra koja datira još iz 9. ili 10. stoljeća. To je starohrvatska crkva iz davnih povijesnih vremena, sa dimenzijama bez apside od 9 x 5 metara. Crkva spada u bisere starohrvatskog predromaničkog sakralnog graditeljstva. Na krovu crkve se uzdiže četvrtasta kupola, na zidovima su lezene izvana i iznutra, a na prozorima transene. Osim toga što je riječ o spomeniku kulture, crkva nije prikladna za bogoslužje jer često crkva i njezin okoliš budu poplavljene od oborinskih voda kojima je izgradnjom novih zgrada zatvoren odljev u Cetinu.
Nakon kraćeg odmora, predaha i ostalog, krenuh kroz grad Omiš u kojemu sam se zadržao tek toliko da ovaj posjet ovjekovječim kojim snimkom. Ipak, moja opčinjenost ovim gradom je učinila da taj posjet bude malo duži. Čak sam malčice skrenuo na cestu prema Gatama, koja ide kanjonom uz Cetinu tek da snimim djelić sivila (skoro) okomitih stijena.
Kako detaljnije izgleda kanjon kroz kojeg se Cetina provlači, možete vidjeti ovdje u obliku filma.
Tehnika narodu, veli poslovica, pa sam ovaj putopis snimao uglavnom mobitelom (LG G4, primijetit će te po formatu 16:9), a manji dio sa starim fotićem (Olympus C-750, format 4:3). Skrušeno priznajem da sam bio neoprezan pa sam znojnim prstom ostavio otisak ka objektivu fotoaparata. To se na slikama vidi po mutnosti srednjeg dijela slike, što sam primijetio tek kad sam došao kući. Kako smatram da su snimci vrijedni za podjelu s vama, prikazujem ih u ovom putopisu, usprkos navedenom nedostatku. Eto, da se zna!
Glavno obilježje ovog grada bez sumnje je rijeka Cetina, odnosno njeno ušće u more. Pred sam grad, tek stotinjak metara prije njega, rijeka se provlači kroz spektakularni kanjon. Baš ta kombinacija grada i kanjona sa sivim, skoro okomitim stijenama ovaj grad čini posebnim.
Gornji snimak je snimljen s mosta preko Cetine, još uvijek jedinog u Omišu. Most je zbog toga i sastavni dio Jadranske magistrale i, zajedno s prolazom kroz centar grada, čini usko grlo kroz koje se promet vuče prije puževom nego magistralnom brzinom.
Da je u toku izgradnja Omiške obilaznice uvjerio sam se i sam na izlazu iz grada prema jugu dok sam gurao bicikl na podugoj i dosta strmoj uzbrdici. No, proći će još dosta vode Cetinom dok navedena obilaznica bude gotova. Dosta je zahtjevno sagraditi navedenu obilaznicu jer, pored novog mosta, valja probušiti i dva tunela kroz stijene kanjona.
Negdje pri kraju uzbrdice, kada sam se dobrano odmaknuo od Omiša, Jadranska magistrala vijaduktom prelazi nekakav ponor, dragu kako bi lokalci rekli. Stao sam u nakani da ga snimim, no okolno zelenilo mi ga je dobrano prikrivalo.
Sad kad se magistrala popela na zavidnu visinu, obzirom da mi je more s desne strane, bilo je nadasve zanimljivo i oku ugodno promatrati obalu s većim i manjim plažama.
Ova zadnja je bila kraj tunela, pa je kao takva među lokalcima i poznata kao "Plaža kod tunela".
Gornja tri snimka su pogled unazad, što se tiče mog smjera putovanja, pa je navedena plaža lijevo iza tunela.
Situacija prikazana na zadnjem snimku istodobno je prikaz uzbrdice slijedećih 4-5 kilometara. Magistrala se penjala na prijevoj Dupci gdje je odvojak za kontinent prema Imotskom, a magistrala se potom krene dugo, vrlo dugo spuštati prema Makarskoj.
Dakle uzbrdica, ne baš pretjerana ali ipak uzbrdica. Više sam vozio nego pješačio, no u oba slučaja, zbog vreline sunca, sam se znojio. A to što je izašlo treba namiriti, jer sam pio i pio i pio… Kad sam primijetio da je zaliha tekućine, obnovljena u Omišu, došla do upozoravajućeg nivoa, skrenuo sam u neki veliki supermarket. Sve je to nekako bilo smješteno na brdu pa je parkiralište bilo "dolje", a trgovina je zajedno s terasom kafića (koji ne radi!) bila "gore". I sad se pojavi problem gdje ostaviti bicikl a da budem siguran da putovanje neću nastaviti bez njega. Rješenje sam našao u još jednom biciklu, natovarenom za duge, višednevne vožnje, točnije u njegovom vlasniku. Brzo sam shvatio da je stanac, pa sam ga, preko Engleskog kao svjetskog jezika, zamolio da mi krajičkom oka pripazi bajs dok kupim što sam kupiti naumio.
U trgovini sam sebi kupio dvije litre radlera, jer mi je pivo dodijalo (eto, i to je moguće!) a čuvaru moga bicikla sok u tetrapaku.
Nakon zahvale i soka sjeo sam s njim na terasu (onog zatvorenog kafića) i razvezao razgovor.
Ispostavilo se da je Amerikanac (!) iz Kalifornije (!!) i da je na proputovanju Europom. Kad mu rekoh da mi je kćer prošle godine bila u njegovoj zemlji, ali u saveznoj državi New Hampshire, iznenađeno je podigao obrve s pitanjem u kojem je gradu bila. Kad mu rekoh da se radi o Lincolnu (gradu, a ne predsjedniku), odgovorio je: "Pa ja sam rođen tek 30-tak milja dalje!"(!!!)
Eto, što je svijet mali!
U nastavku spore ali uporne vožnje, stalnom ali ne pretjeranom uzbrdicom, izazovu u obliku raskošne borove hladovine na samoj cesti nisam odolio. Zaustavio sam se duže od minut-dva radi uživanja u povjetarcu s mirisom borovine. Gledajući, ovako, iz ugodne hladovine vrućina i nije bila tako teška. Problem je kad hladovinu zamjeni uzbrdica i direktan kontakt s suncem.
Ispod mene, promatrajući iz te hladovine, bio je poduži ponor koji je završio s dovoljno ravnim terenom da su se mogle i kuće smjestiti.
A onda je ispred jedne krivine došla najava da bi, ubrzo, ova magistrala, po kojoj se polako penjem, mogla krenuti nizbrdo. Čista logika nalaže da se između tog "uzbrdo" i "nizbrdo" nalazi - prijevoj. Dugo već očekivan i nadan iza sijaset krivina, u zadnje vrijeme prijeđenih.
Nakon što sam, posebno obodren i iznenađujuće ozaren, prošao i tu zadnju krivinu, ispred mene se, kao u prvom redu kazališta, prosula raskošna scenografija prijevoja koju samo priroda može napraviti. Dobro, de, uz malu pomoć čovjeka koji se u to upleo postavljanjem prometnica.
Onaj odvojak koji se, penjući cik-cak, odvaja od Jadranske magistrale je cesta za unutrašnjost, Imotski na primjer.
Kako detaljnije izgleda prijevoj Dupci može vidjeti ovdje u obliku filma.
No do tog raskrižja , koje je ujedno i prijevoj, ima još dosta, bitno više nego što se očima čini. I dalje valja uzbrdicom voziti uz žarko sunce koje je, valjda, baš ovdje postavilo svoju ispitnu stanicu za testiranje jačine zračenja.
Dominira siva boja stijena, hladovine u tragovima, a ako i naiđem na pokoju, uviđam da je nepristupačna, a i opasna zbog ambisa ispod.
Uz pomoć zooma fotoaparata približio sam si nepristupačnu stjenovitu obalu. Istina, iznad nje se vidi neka staz(ic)a no ostalo mi je nepoznato kamo ona vodi.
Da postoji i drugačiji način uživanja u ovom podneblju od ovog mog pokazao mi je lik u gumenjaku koji je uz pomoć snažnog motora glisirao po modrini morske površine. A čini mi se da nije bio sam, no to sad ulazi o neumjesno područje indiskretnosti.
I konačno sam se dovukao do prijevoja. Hladovine ni za lijeka, te mi je preostalo da se rashlađujem sadržajem iz termosice. Srećom, bio je dovoljno hladan, pa je donekle uspio kompenzirati nedostatak željene, ali neostvarene hladovine.
Osvrnuvši se nazad na cestu kojom sam se dovezao (dovezao velim, a ne dopješačio) impresionirala me je primjetna uzbrdica koja je izazvala u meni ponos na ustrajnost i, u konačnici, uspjeh dolaska do ovog mjesta.
Na gornjoj slici se uočava cik-cak puteljak do nečega što je na obali.
Taj puteljak pobudio mi je radoznalost. Jest da sam ovuda biciklirao više puta, a također jest da je prošlo dosta godina od kada sam to zadnji put činio. A život ide dalje, pa makar to bilo u obliku izgradnje ovog puteljka.
Svi puteljci nekud vode, pa tako i ovaj. Zumirajući, saznao sam da se dolje nalaze čak i neke kuće, mol, lukobran, a i neki oblik svetišta u obliku križa.
Ispred tog lukobrana, gledajući prema meni priroda je sačinila i nekakvu plažu, pješčanu čak.
A da je taj puteljak manje puteljak, a više pravi put kojim se čak mogu i auti voziti, uvidio sam snimivši ga malčice bliže pri vožnji prema prijevoju.
Odavde pa do Baške vode, dobrih 10-tak kilometara, bila je čista uživancija vožnje po nizbrdici. Toliku količinu uživancije čovjek može osjetiti jedino ako joj prethodi mukotrpno teško i znojavo pentranje! Kao što sam ja imao pri vožnji do prijevoja.
Ipak, u dva navrata smogao sam nadljudske snage da tu uživanciju nakratko prekinem zaustavljajući se radi snimanja prizora.
Do kampa u Makarskoj ne snimih ništa. Možda je i bilo motiva ali nisam skupio dovoljno odvažnosti za to. Razlog tomu možda je bio i umor, pojačan besmislenim gore-dolikanjem ceste, plus žestina sunca, koja u kasno poslijepodne doseže maksimum, plus neizvjesnost "gdje je taj vražji kamp", plus... mogao bih do sutra nabrajati. Ili mi se jednostavno nije dalo!
Ali sve to, taj umor, malodušnost, apatija, sve nestade pronalaskom kampa. Izabrah veliko mjesto s raskošnom hladovinom ispred sanitarija, da ne moram još dodatno pješačiti umornim nogama.
Bile je tek nešto uza 6 kad sam počeo podizati svoju noćašnju rezidenciju. Dakle, preostalo mi je dosta od dana, dovoljno i za odmor i za tuširanje i za večeru, a na kraju, i za stavljanje točke na i ovog zanimljivog dana.
Današnja kilometraža nije baš neka, ali konfiguracija tih kilometara im daje dodatnu težinu.
Smještaj šatora uz podzid je namjerno izabran, jer će poslužiti kao klupa (podzid, a ne šator), kao kuhinja i na kraju kao trpeza.
Međutim krem juha od gljiva (sva 3 tanjura) pokazala se nedostatnom za napore preživljene današnjim danom, pa sam skoknuo u obližnju trgovinu na pripremu dodatka večeri.
Noć nije bila od onih svježih i ugodnih za spavanje jer je vrelina preko dana ostavila svoj pečat i preko noći. Ostavio sam vanjska "vrata" šatora otvorenim ne bi li dobio više od daška koji se povremeno javljao. Da li je to i bilo tako ili mi se samo činilo ne znam. Znam da sam jutro dočekao odmoran i naspavan.
Za prelazak na II dio ovog putopisa, kliknite ovdje.
Post je objavljen 19.02.2020. u 19:29 sati.