Pero i njegov bicikl

četvrtak, 17.03.2016.

Žumberak - Plešivica 2015 I dio

Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.

Slike sa današnjeg puta možete vidjeti ovdje.

Tako blizu, a tako daleko !
U nastojanju kako sa što manje riječi što više reći, takav bi bio opis Žumberka. Iako je zračne linije ponegdje i manje od dvadesetak kilometara udaljen od civilizacije u obliku raskošne urbane sredine, auto ceste i suvremene, moderne vreve, vremenski izgleda kao da je stoljećima daleko. Često je vrijeme današnjice na tom području prisutno jedino u obliku asfaltnog ruha na cesti. Ljudi malo, njihove nastambe sitne male, jadne, prometala, suvremenih na naftne derivate, jako malo. No zato je tu obilje dojma brdsko-planinskog ugođaja, pa kad se sve to skupa zbroji, poprima dozu opasnog izazova kojemu tek najsuzdržaniji mogu odoljeti. A i zašto bi, jer kao što zlato nije sve što sja, tako ni urbana obilježja mahnite suvremenosti nisu apsolutno pozitivni, kao ni područja na ovoj našoj planeti na kojima je „Bog rekao laku noć“, ne moraju uvijek biti apsolutno negativni. Barem ne za navratiti u prolazu sa biciklom. Drugo je već pitanje da li, ili ne tu pustiti korijenje.
Uostalom, svatko tko je iole zaražen virusom kretanja i putovanja zna da je egzotika posjećivanja obrnuto razmjerna s egzotikom prebivanja. U prijevodu rečeno, ono što oduševljava pri prolazu, razočarava pri ostanku.
I tako sam svoj posjet našoj nam metropoli jedne subote produžio na slijedeći dan u kojem sam u rano jutro s autom, i biciklom na njemu, osvanuo u maglovitom Samoboru.

S konja na magarca, odnosno s auta na bicikl

Bilo je osam u jutro. Predviđali su danas suho, sunčano i vrlo toplo, mada se to ne bi moglo zaključiti na osnovu ove magle. No, pogledavši gore gdje bi trebalo biti nebo, vidjelo se dosta jako, iako raspršeno svjetlo. Dakle, magla je niska, tanka i pitanje je vremena, pola sata, najviše sat, kada će nestati. Obzirom da je bio zadnji dan mjeseca kolovoza, ovakva jutra nisu bila ništa čudno. Koliko god preko dana pržilo (a pržiti će i danas) jutra, ovakva maglovita, pokazuju, naslućuju da je ljetu kraj i da jesen stiže (dunjo moja....).
S tom i takvom spoznajom sam prišao vedro, optimistički i radoznalo ovoj magli u nastojanju proniknuti, spoznati, doživjeti nešto novo, zanimljivo i nesvakidašnje.
Nakon opskrbe u prodajnom centru, na čijem sam parkiralištu ostavio auto, doručka i spremanja bicikla i opreme, krenuo sam prema zapadu cestom koja vodi do Bregane. Nekad davno, prije ove najezde potrošačkog kapitalizma, ova je cesta bila neka vrst obilaznice grada, pa je usamljena od ljudi i kuća prolazila livadama. Sada su tu, redom jedna iza druge, suvremene raskošne građevine trgovačkih centara i poslovnih prostora razne vrste. Da gradu ne smeta, ovdje su sada smjestili i autobusni kolodvor.

Raskošna staza za pješake i bicikliste

Autobusni kolodvor

Magla, magla svuda oko nas…

Napuštanjem šire zone grada cesta se, ipak, vratila u svoje nekadašnje okruženje, pa osim livada i magle, jedino društvo mi je činio promet. Izgleda da sam podcijenio žilavost magle, te suprotno mojim očekivanjima, još uvijek je suncu i njegovim zrakama pružala otpor pažnje i poštovanja vrijedan. Na taj je način meni priredila neočekivano uvjerljiv psihodelični dojam nadnaravnog. Spoznaja, ona realna, o svijetu oko sebe nije bila veća od pedesetak metara, a iza toga razmućeno bljedilo. Neprirodni izostanak sjena daje neki nadnaravni, Dalijev ugođaj. Nešto kao Alisa i njena Zemlja čudesa, koja mi pade na um pedalirajući kroz ovu koprenu magle. Šteta štoje promet, iako ne pretjeran, zujao oko mene sa poznatim, ovozemaljskim zvukom suvremene civilizacije, te tim zujanjem mi obuzdavao maštu. Da ga nije bilo, da sam sam u ovoj neizvjesnoj maglovitosti, vjerojatno bih stekao dojam realnog očekivanja susreta s bijelim zecom, odjevenog u hlače, sa satom u ruci zajedno sa ostalom svitom likova koje je Alisa srela na svom putovanju kroz taj svijet Čudesa.
Umjesto zeca, Alise i ostalih, pojavilo se sunce rastjeravši maglu. Iz jedne zemlje Čudesa ušao sa u drugu, ipak bitno ljepšu i ugodniju. Ova druga je Zemlja čudesa ljetnog, osunčanog jutra, poznata mi još od djetinjstva, a i dan-danas često susretana u društvu bicikla
Jutarnja igra svjetla i sjene

Izgledalo mi je kao da se magla dogovorila sa Breganom da me prati do tog mjesta, pa skrenuvši lijevo prije ulaza u to mjesto magla je tiho i bešumno pomakla zavjesu i dozvolila plavetnilu neba da prospe obilje svjetlosti koju je sunce svojim zrakama dodatno pojačavalo.
Da parafraziram uzrečicu kojom su nas u „onoj“ propaloj državi filovali –„I poslije Tita - Tito!“, pa ću reći „I poslije Bregane – Bregana!“ Za razliku od onog ideološkog, ova druga uzrečica ima čisto racionalno objašnjenje – iza sebe sam ostavio mjesto Bregana, a sada, zajedno s cestom, pratim voden tok Bregane. E sad, dilema da li mu dodijeliti status (o)manje rijeke ili (o)velikog potoka, ostade neriješena. A i neka tako ostade, meni nije ni važno. Važno mi je da ova Bregana uz cestu veselo skakuće i žubori pa ugođaj ljepote ljetnog jutra višestruko pojačava. Ona moja želja, molba da se promet makne od mene, da nestane, koja mi se javila pri vožnji kroz maglu, sad mi se, sa zakašnjenjem ispunila. No nije mi žao, pa ni ne zamjeram, da pače, jer mi je puno ljepši izostanak prometa u ovoj, osunčanoj bajci, nego u onoj, maglovitoj.



Važno za napomenuti, naročito racionalnim stratezima, da ovaj potok, ili rijeka, ima dodatno simboličko značenje granice između dvije zasebne države, Hrvatske i Slovenije, koje to nisu bile ( u bivšoj Jugi), pa jesu (nakon raspada iste), a sada i jesu i nisu (jer su zajedno u Europskoj zajednici).
Ispred table Hrvatska, iza table Slovenija

Vozio sam ovim putem, davno, prije osam godina. Pa ipak, kad sam naišao na raskrižje na kojemu je desno cesta nastavila kao i do sada, no skretanjem lijevo penjao bih se strmom, vrlo strmom uzbrdicom. Sjećam se neke uzbrdice, no činilo mi se da je za nju prerano, mada sam u dobi kada sve češće sumnjam u sebe i svoje sjećanje. Ipak, ovaj put nije bilo mjesta sumnji. To skretanje desno trenutno nije za mene, te da ga ipak upamtim, snimio sam to skretanje i sebe kao neku vrst autoportreta na retrovizoru raskrižja.
Autoportret na raskrižju

Dok sam slušao što mi žubor potoka (ili rijeke) priča, nisam ni primijetio da mi se Žumberak tiho i nježno približava. Shvatio sam to netom prije njegove dobrodošlice, dok sam zadivljen promatrao njegovu bujnu zelenu frizuru (možda pretjerujem s patetikom, no da ste bili sa mnom u ovakvo jutro, vjerujem da ni vi ne bi ostali hladne glave).

Poruka o zbiljskom preziru spram čovjeka, po mojemu skromnom mišljenju, bi se mogla prenijeti općenito na današnju krizu, prije svega moralnu, a ne samo na njen ekološki dio.
Dobrodošlica u Stojdragu

Stojdraga, selo neobičnog imena, prvo je veće mjesto na ovom mojem putu po Žumberku. Pojam "veće" treba shvatiti relativno jer, što se ljudi tiče, Žumberak izumire. Tako je, prema sveznajućoj wikipediji, u Stojdragi najviše obitavalo 210 žitelja davne 1910 godine, nakon II svjetskog rata, 1948 godine bilo ih je 192, 1991 godine 109, 2001 godine 91, da bi 2011 godine taj broj pao na 52. Dakle, zaključak ove moje torture brojevima je - još malo pa nestalo! Takav vam je, otprilike, i dojam kada prolazite kroz to selo. Dojam je dodatno pojačan činjenicom da je selo jako, jako raštrkano, pa se utisak napuštenosti dodatno pojačava.
Neka vas gostionica sa gornje slike ne zavarava. Gostionica je smještena na kraju ravničarskog dijela, jer netom iza nje slijedi strma uzbrdica vijugavom i uskom cestom.



Dok se još uvijek svježom hladovinom penjem uzbrdo, dolje ostavljam Bio-park Divlje vode, kako on sam sebe naziva.

Radi se , u stvari o tipičnom turističkom biznisu gdje mi samo trebamo doći autima (autima, kako drugačije!?), od opreme ponijeti jedino (po)debele novčanike, te uz malu šetnjicu i veliko jelo i piće provoditi vrijeme u, je li, prirodi.
Odavde, s visine, odakle ih promatram te mi vode nimalo ne izgledaju divlje, naprotiv, više su pitomo kultivirane. Možda im je taj epitet pridodan u njihovom naslovu radi pojačanja dojma atraktivnosti. Pretpostavljam da se radi o jeftinoj, površnoj psihologiji, pa bi prosječni, urbani konzument za vikend-obilazak radije izabrao Divlje, Okrutne, Neobuzdane itd vode, nego Mirne, Nježne ili Tihe.Bilo kako bilo, ostade mi do kraja nerazjašnjena divljina ovih Divljih voda, jer sam ih izgubio u provlačenju kroz šumu.
A možda je njihova divljina sakrivena iza njih jer sam u daljnjem svom putovanju, više pješačkog a manje biciklirajućeg karaktera,blagonaklonošću šume koja mi se razmakla ugledao proplanak "tamo dolje" izoliran od ovovjekog svijeta.

Nakon nekih 4 km uzbrdica je nestala a s njome i šuma kroz koju prolazih. Opet su se pojavile kuće, čak je na susjednom brežuljku bila i crkva. Iako pomislih da sam u drugom mjestu, nije tako. I dalje sam krstario Stojdragom, odnosno nekim od njenih zaselaka. Da je ovaj na neki način središnji od tih zaselaka, govori mi crkva smještena na susjednom brdu.

Prema internetu radi se o župnoj crkvi sv. Jurja, sagrađenoj početkom 19. stoljeća na brežuljku ponad naselja. Raskošno izrezbaren i pozlaćen klasicistički barokni ikonostas, do polovine 19. st. krasio je katedralu u Križevcima. U nekadašnjem perivoju, na putu prema župnome dvoru, nalazi se malo uređeno odmorište, koje je danas podsjetnik na prvi organizirani izlet automobilima u Hrvatskoj – članovi Hrvatskog auto kluba za svoj su prvi izlet 1926. godine odabrali upravo Stojdragu.
Od svega toga danas jedva da od ljudi nekog vidjeh, svuda tišina, mir, spokoj. Tek pokoji dašak vjetra da nekakav zvuk.
Bacivši pogled suprotno od crkve, ugledah dolinu rijeke Krke u Sloveniji.


Eto, siguran sam da je tamo dolje, tek koji kilometar zračne linije dvadeset prvo stoljeće, za razliku od ranog srednjeg vijeka kroz koji upravo prolazim i sa kojeg promatram "svijetlu budućnost ljudskog roda". Pa onda kažu da vremeplov ne postoji niti ga je moguće napraviti. A dovoljno je samo se biciklom uputiti kroz ove i ovakve krajeve.

Ponovo slijedi gusta šuma sa debelom hladovinom, jedino što je strmina ceste nešto manja te se može (čak i) voziti. Ako se ne žurim, te uhvatim ritam između podnošljivog okretanja pedala i ne pretjeranog zadihavanja, vožnja ovim biserom osvježavajuće hladovine postaje toliko ugodna da čisto poželim njeno poduže trajanje.
Želje su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo, pa umjesto poduže hladovine, ponovo izađoh na proplanak. Neka, barem mi se vidik proširi pa umjesto lutajućih misli, koje mi se motaju vozeći kroz šumu, ovdje se sav, i tijelom i duhom, posvetih onome što vidim, čujem i osjećam.

U stvari je cesta, pomoću hrpta, prelazila iz jedne šumovite uzbrdice u drugu. Na tom prijelazu riječ-dvije je prozborila sa raskošnim sunčevim zrakama, dok sam snimao kuću smještenu na idiličnom mjestu između šumovitog brda i sočno zelene livade.

Da onaj koji je odabrao mjesto za ovu kuću nije to činio nasumično kazuje i pogled, upućen desno od kuće. Opet vremenski stroj koji prikazuje budućnost par stoljeća unaprijed, ponovo Slovenija sa dolinom rijeke Krke.
Već mi je pomalo dosta ove uzbrdice. Stalno očekujem iza krivine ispred sebe neće li se pojaviti nešto kao prijevoj. No, umjesto prijevoja, ponovo uzbrdo. Šume postaju kraće, pa je izmjenjivanje šumskog i nešumskog predjela sve češće. No, ako ne prolazim šumom, onda je ona tu negdje, uglavnom ništa bez šume.

Na jednom mjestu sam se, ponovo uzalud, ponadao da je uzbrdici kraj

Gledajući iz ove pozicije iz koje snimih gornji snimak, ne mogah se obuzdati preranom svom veselju da mi je muka po uzbrdici došao kraj. Pa zar ne izgleda da je iza ovih par kuća u šumarku prijevoj preko brda!?
Možda tako izgleda, ali u stvarnosti nije tako. Iza brda, opet brdo. Iza prošlog zaselka, novi zaselak.



Kuće su sklepane, pola od kamena pola od drveta. Raspored njihov, prolazniku-laiku, kakav trenutno jesam, neshvatljiv i nerazumljiv. Teško mi je, onako u prolazu, odrediti koja je matična kuća za stanovanje ljudi, a koje građevine su pomoćne funkcije. Plot i ograda je izum, još neotkriven. Proći će dosta stoljeća, izgleda kada netko od ovdašnjih stanovnika dobije taj posesivni poriv za ograđivanjem svojega. Zato lokalni psi su pušteni da slobodno lutaju. Lanac za pse, kao izum, valjda će doći u nekom budućem stoljeću zajedno sa ogradom.
Biće da zajedno s biciklom činim egzotičan sklop, pažnje i poštovanje vrijedan jer me već treći put ti psi dočekuju i ispraćaju sa takvom trkom i takvim krvoločnim lavežom, da se pitam koji im se i kako se neki moj prethodnik na biciklu toliko zamjerio. Srećom nisu veliki, mada se znao i takav pojaviti. Ostaje mi do slijedeće sezone riješiti taj problem bliskog susreta s najboljim od svih prijatelja čovjeka koji me ovdje ne promatraju ni malo prijateljski. Naprotiv!
Suprotno svakoj logici, u jednoj debeloj hladovini guste šume, u trenutku kada sam imao osjećaj totalne izoliranosti od ljudi i njihovih građevina, krajnje neočekivano pojavila se tabla koja mi želi dobrodošlicu u, ne bilo kakvo već, Novo Selo Žumberačko. Pazite, NOVO, ej! Kao da je sve ovo što do sada prođoh, je staro, prevaziđeno.
Dobrodošlica u sred šume

Prvo mi se šuma razišla da mogu s mirom, iz daleka vidjeti neka od predgrađa tog novog sela.


Ovako iz daleka gledajući kako su livade oko kuća uredno pokošene, zaboravih, za trenutak kilometre iza sebe i onaj osjećaj povratka u prošlost. Jest skromno, ali izgleda i uredno, ovovjekovski.

Nakon ulaza u mjesto, gdje je cesta išla uzbrdo, slijedila je neka vrst ravnice, visoravni, na kojoj su se razbacale kuće mjesta.

Bilo je i kuća koje su se maknule od "glavne" ceste, pa su si dozvolile raskoš bazena za kupanje. U ovom mjestu ne samo da ima ljudi nego ima i djece. Dokaz je ovo jedno što se veselo brčka u bazenu.

No, ovo bivanje u kakvom-takvom dvadeset prvom stoljeću nestalo je napuštanjem mjesta, te je ponovo slijedio povratak u prošlost. Tim povratkom sam, osim prošlosti nedefiniranog doba ponovo nazad dobio konkretnu, definiranu uzbrdicu. Tek što htjedoh, u stilu Joba, malodušnim pogledom u nebo očajnički zavapiti "O, Bože, pa dokle!?" zatekoh se na – prijevoju.
Iskreno priznajem, da nisam ovuda već prolazio, mada davno, prije osam godina, možda bi pored kamenog ozida sa oznakom nadmorske visine neprimjetno prošao kao "pored Turskog groblja“. Ovako je slijedilo znano, poduže zaustavljanje na prijevoju.
Prijevoj – pogled u smjeru kamo idem

Prijevoj – pogled odakle sam došao, kameni stup lijevo od bicikla...

...bi trebao biti oznaka prijevoja (kameni stup danas...

...i prije osam godina)

Ploča na kamenom stupu danas...

...i prije osam godina

'Ajmo vjerovati wikipediji kad veli da Trg kralja Tomislava u Samoboru leži, sjedi, stoji ili što već čini, čini to na nadmorskoj visini od 158 metara. Obzirom da ovdje na kamenoj ploči piše da sam se popeo na 768 metara iznad Mediterana, znači da mi je vrijednost potencijalne energije povećana za 610 metara. Da bi se popeo za tih 610 metara trebalo mi je preći skoro 16 km puta. Možda je sramota za reći, a možda i nije, no od tih šesnaest kilometara dobre dvije trećine sam prepješačio. Hoću reći da mi se ovo penjanje razvuklo k'o gladna godina. Tome je, vjerojatno, uzrok, pored mojih godina, i vrućina koju u zadnje vrijeme ni hladovina šume nije mogla ublažiti.
Bilo kako bilo, uspio sam, ipak! Ta mi je spoznaja pomogla na ponovo sastavim u cjelinu već opasno razbijeno samopoštovanje. Da ta upravo sastavljena cjelina izdrži nastavak putovanja pripomoglo je super ljepilo u obliku hladnog piva iz termos boce. Osvježavajuće hladna tekućina mi je donijela smiraj i duši i tijelu. Taj smiraj je razbistrio čula, pa sam osluškivao, pogledavao i mirisao mjesto gdje se nađoh. Ovako dokono se odmarajući u hladovini, uz hladnu tekućinu pri ruci, zatekoh se kako uživam u izostanku ljudi i njihovih izuma, kako mi ta teleportacija u neko davno, prošlo stoljeće baš odgovara, čak što više, kako postaje bitna osobina ove vožnje, pogotovo ovog mjesta. Nakon muke, znojenja, zapuhavanja u prošlih 16 km, slijedi pravi, iskonski, cjeloviti mir, kontemplacija sam sa sobom. A dobro je ponekad pronaći mjesto pa bivati jedno vrijeme sa tim sugovornikom i suputnikom za kojeg počesto, u općoj strci i mahnitosti modernog doba, nemamo vremena.
Smiraj duše, nastao tom kontemplacijom na prijevoju pripremio ju je za ono sladostrasno, ugodno treperenje, što je jedan od glavnih ciljeva ovih putovanja. Razlog toj ugodi, pored duge, duuuge nizbrdice ispred mene bili su i prizori oko mene. Kao da sam negdje duboko u Bosni ili u Gorskom kotaru a ne na par kilometara od metropole nam.






Spuštajući se krivudavom cestom, prizora kao na gornjim snimcima imao sam malo prilike vidjeti, iako sam to želio. Razlog tomu je gusta vegetacija uz samu, inače usku, cestu. Ta vegetacija je više ličila na zapuštenu makiju nego na šumu, ali jednako efikasno nije dozvoljavala pogledu da, osim šarenila lišća, bilo što suvislo ugleda.


Cesta se spustila do nekakvog potoka, te je zajedno s njime, nastavila blago nizbrdo. Zastao sam za trenutak vidjevši turistički putokaz za nekakav slap, no hladovina uz cestu te svježina potoka mi nisu dali da se upustim u neizvjesnost pronalaženja novine sa putokaza. Radije ostadoh u ugodi znanoga.
Ta znana ugoda hladovine nije još dugo trajala. Dogodilo se ono što s strepnjom očekivah već duže vrijeme. Nizbrdica se potrošila, te se svela na jedva primjetno spuštanje. Istovremeno se šuma povukla izloživši me cijelog, od glave do pete, nemilosrdnim zrakama sunca koji su pržili svom snagom. Tu jaru sunca više psihološki nego stvarno, za trenutak je ublažio veseli žubor potoka uz vodenicu koji se, ne obavljena posla pokretanja kola, strmoglavljivao u obliku slapa. Eto, ipak ugledah slap, barem neki!

Strmac Pribički je mjesto ili selo, na ovom putovanju meni značajno po tome što konačno napravilo crtu između šume i livade. Dakle, u nastavku vožnje definitivno nema više šume.
Ali nije to jedini razlog spomena ovog mjesta. U tom malomu, sa strane smještenom, tihom mjestu iznenađenje koje svakog putnika nagoni na zaustavljanje je raskošna grkokatolička crkva.

Od ranije sam znao da ih na Žumberku ima, ili bolje rečemo bilo ih je, dosta. Prema wikipediji grkokatolici su nastali kao posljedica težnje rimokatoličke crkve da kroz novi oblik religije povrati izgubljeno jedinstvo kršćanskog Istoka i Zapada. Kako je kod rimokatolika pripadnost Crkvi shvaćena prije svega kroz priznavanje Petrove službe - pape - kao vrhovnog poglavara Crkve, došlo se do shvaćanja da je za jedinstvo dovoljno ovo priznanje neke crkvene zajednice pa da ona postane organski dio rimokatolicizma.
Tako grkokatolici, ili unijati, zadržavaju sve obredne razlike (služe liturgiju na kvasnom kruhu, vjernici se pričešćuju pod oba vida, oženjeni muškarci mogu biti zaređeni za svećenike ili svećenici biraju život u celibatu, a mogu nositi i bradu, u crkvi je ikonostas i nema klupa za sjedenje itd). Kada neupućena osoba uđe u grkokatoličku Crkvu, stječe utisak da je riječ o pravoslavcima.
Ova zadnja rečenica sa sveznajućeg interneta u sebi naslućuje probleme koje pripadnici te vjere imaju u društvu. Naročito je to na ovim podnebljima gdje je povijest krcata podjela na „vaše“ i „naše“. Tu podjelu smo sposobni dovesti do apsurda, ako treba „naši“ će biti biciklisti, a oni ostali će biti „vaši“, „naši“ će biti cestovnjaci a oni drugi „vaši“, „naši“ će biti oni sa Rog Maraton biciklima, a oni drugi „vaši“ ....itd,itd,itd!
Tako i ovi grkokatolici, iako ih Rimokatolička crkva u Rimu drži pod svojim okriljem, za „prave“ Hrvate su oni Srbi, a za „prave“ Srbe su izdajnici koji su prešli na „drugu“ stranu. Pa su ni „vaši“ ni „naši“ ...ničiji!
Vratimo se mi crkvi koja stoji ispred mene.

Prema web stranici http://putpodnoge.hr/odredista/146 posebno mjesto u Dolini kardinala ima Grkokatolička crkva blagovijesti u Pribiću, koja dominira krajolikom svojom specifičnom arhitekturom. Izuzetno zanimljivu građevinu na umjetnom otoku okruženom malim jezerom sagradio je grkokatolički biskup Julije Dragobetski 1911. godine.


Do Krašića sam imao par kilometara ravne, žarko osunčane ceste. Radi tog sunca i vrućine, prvo sam u Krašiću potražio hladovinu radi dužeg odmora, jer je već vrijeme ručku
Autoportret u Krašiću

Kad sam namirio svoga magu i napojio, zavaljen u hladovini promatrah mjesto.


Iako mi se činilo da je toplije, moj je termometar na biciklu pokazivao da je u hladovini tek 33 °C.

Krašić je poznat i bitno šire nego što dopire njegovo područje prvenstveno zbog kardinala Alojza Stepinca koji je rodom iz ovog kraja. I mjesna crkva je sada posvećena njemu.
Kip Alojzija Stepinca i…

…i crkva posvećena njemu u Krašiću

U želji da zabilježim koju činjenicu o Stepincu, švrljajući po wikipediji saznao sam da je za vrijeme Prvog svjetskog rata sudjelovao u borbama na talijanskom i solunskom frontu, bio je ranjen i pet mjeseci zarobljenik,te se iz rata vratio kući s činom potporučnika. Nakon studija u Rimu, zaređen je za svećenika1930. godine. Na njegov prijedlog osnovan je Caritas Zagrebačke nadbiskupije, kojem je bio na čelu. Postao je zagrebački nadbiskup1937. godine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao je progonjene i patnike, zbrinuo je 500 prognanih slovenskih svećenika te 6717 bolesne i gladne djece.Prosvjedovao je protiv progona Židova i provedbe nacističkih zakona. U govoru 31. listopada1943. ispred zagrebačke katedrale osudio je svaku diskriminaciju, rasnu, nacionalnu i vjersku, zatvaranje i ubijanje nevinih, otimanje i palež imovine i mirnih sela. Nakon dolaska komunista na vlast, odbio je odvojenje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Vatikana. U montiranom procesu, osuđen je na 16 godina zatvora i prisilnog rada. Pet godina proveo je u zatvoru u Lepoglavi, a od kraja 1951. do svoje smrti,10. veljače1960. godine u kućnom je pritvoru u Krašiću.
Nakon podužeg odmora vožnja se nastavila ili ravnicom, ili blagim padom sve do desetak kilometara udaljenog raskrižja. Na njemu sam se spojio sa „starom Karlovačkom“, te skrenuvši lijevo krenuo prema Jastrebarskom, ili kako mu ovdje tepaju, Jaski.
Stara cesta Zagreb – Karlovac i Plešivica u daljini

Slijedilo je desetak kilometara vožnje uz pojačani, ali ipak podnošljivi promet. Pored vozila koja su zujala oko mene, vrijeme mi je skraćivao pogled prema Plešivici koji mi valja danas preći, preskočiti.
>

Sve to, i taj promet i Plešivica bi za trenutak potisnuto u stranu nailaskom na njivu na kojoj su se zlatilo mnoštvo bundeva. Toliko bundeva na jednom mjestu odavno ne vidjeh, te me prizor, jasno, trenutno vrati u djetinjstvo, kada su nam u jesenjim danima neopisivo dragocjena delicija bile pečene koštice bundeve. Samo su dva razloga bila za prestajanjem te konzumacije, ili koštica nema više ili želudac zaboli.
Inače za one (mlađe) koji ne znaju, bundeva uz kukuruzno brašno bila je jedna od niza stepenica potrebnih da bi se došlo do cilja u obliku kobasica, kulena i ostalih „plodova tora“, Običnim riječima rečeno u nedostatku ostalog, koristilo se za prehranu svinja.
Negdje oko četiri poslije podne, po žarkomu, vrelom suncu uletjeh u Jastrebarsko.
Jastrebarsko

Crkva u Jastrebarskom

Prvo sam se dao u potragu za nekakvom trgovinom u cilju obnove zaliha hladne tekućine, a kad to obavih, skrasih se u hladovini gradskog parka, gdje uz pijuckanje hladnog piva pustih mozak na pašu promatrajući okoliš.
Odmor u parku

Dugo mi je trebali u prošlih godinu-dvije da u svoj mentalni sklop uguram pojam Ivan Zak. Postupno sam uspio taj pojam smjestiti pod „aktualna tinejdžerska estradna zvijezda“. Čak sam ga koji put registrirao na CMC-u kad se pojavi na televiziji zaključivši da „Svako svoje voli“. Neka ga (uglavnom) curice slušaju, a ja ću ostati vjeran „onim mojima“ koji su radili dok se još spomenuti Zak nije bio ni rodio (baš sam ostario!)
S druge strane klupe gdje sam sjedio, bila je zanimljiva skulptura obitelji, valjda. Iako se u kiparstvo ne razumijem baš najbolje bi mi drago da se netko prihvatio posla vezanog uz obitelj, pojam o kojem se u zadnje vrijeme dosta govori a ništa ne kaže. Toliko su puna usta onima koji se deklarativno zalažu za očuvanje tog osnova (daljnje) budućnosti ljudskog roda, a s druge strane su djeca prepuštena samima sebi, računalu i mobitelu, jer im roditelji od silne strke za poslom nemaju vremena ni za disanje, a kamo li za bivanje s potomstvom. Ili ja to vidim previše crno!? Dobro je ako sam ja u krivu, a što ako nisam!?

Za nastavak kliknite ovdje.

17.03.2016. u 20:55 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.