Pero i njegov bicikl

subota, 30.01.2016.

Sam u ljeto 2015-to III dio

Za povratak kliknite ovdje.

U selu Bijela (ili Polje Bijela) gurajući uzbrdicom bicikl prošao sam pored novosagrađene, betonske katoličke crkve. Prema internetu crkva je posvećena Kraljici mira.

Modernističke je sakralne arhitekture, te stoga meni malo nejasna, a izgleda mi i nedovršena. A možda se varam, možda sam i krivo vidio, zbog sunca "koje mi je udarilo u glavu".
Pored crkve sam malčice zumirao pogled na Konjic, iznenadivši se da sam već dobrano iznad njega.

Dobar sat vremena sam već pješačio od Konjica. Dobro, često, vrlo često sam se zaustavljao, loveći za to bilo kakvu hladovinu, no zadržavanja su bila kratka, tek da smirim dah i bilo srca, možda guc-dva tekućine. Oko mene uz cestu su stalno bile kuće, tako da je i promet bio živ kao i aktivnosti oko kuća.
Kraj jedne od njih dvojica nešto istovaraju iz kamiona. Na moje pitanje koliko ima još do vrha, sa jednim dugim "Auuuuuu!" rekoše mi da ima dosta, " Sedam, osam kilometara!"
Odgovor mi je toliko zaprepastio da sam sklonište dostojanstva pronašao u ignoriranju njihovog odgovora, kao i u svrstavanja mojih sugovornika u prometne neznalice ("Što oni znaju koliko je to kilometar?!"). U stvari, teško mi je bilo prihvatiti činjenicu da mi valja još (barem) dva sata gurati uzbrdo po ovoj žezi, pa sam izlaz tražio u bilo čemu, pa makar bilo to ignoriranje objektivnosti.
Kasnije će se pokazati da nisu puno promašili!
Povremeno sam znao sjesti na bicikl i voziti u trenucima kada se uspon malo zanio i dremnuo, pa je smanjio svoje postotke. U jednom takvom drijemežu i mene i uspon trgnuo je jedan glasni "pink!"
Puče mi žbica na zadnjem točku.
Samo mi to još fali!
Ljut i ogorčen na nedostatak sreće (i na to se može biti ljut), iz protesta sam nastavio vožnju. Izostanak zanošenja zadnjeg kraja bicikla me nekako umirio. Jest, pukla je, no to puknuće nije donijelo neke loše posljedice, jer se točak vrtio kao i prije. Nekako umiren time, nastavio sam vožnju brzo zaboravivši i na taj "pink!" i na svoju ogorčenost na nedostatak sreće (sad kad se ta sreća vratila, pa "srećom" točak nije "plesao", zaboravio sam na svoju ljutnju)
Nekako istovremeno su kuće nestale, cesta se suzila, a pojavio se prometni znak koji mi je, na nekoj čudnoj mješavini cinizma, nadrealizma i crnog humora, saopćavao da je ispred mene opasna NIZBRDICA, mada ono što vidim ispred sebe izgleda suprotno.

Ne samo da izgleda, nego i jest.
Ne znam kako sam previdio, no na slijedećem znaku, tamo gdje sam bicikl ostavio, koji govori o krivudavoj cesti, na tabli ispod njega je obavijest da je tako slijedećih 5,5 km. Zbog ovog propusta, stalno sam živio u mješavini očekivanja prijevoja pri svakoj krivini ispred sebe, i razočarenja što se umjesto njega uzbrdica i dalje nastavlja.
Ako maknem u stranu to očekivanje kad će prijevoj i vrućinu, okolina i njen moj doživljaj postaju iznimno zanimljivi.

Uska cesta, krivuda lijevo-desno, često sa lakat krivinama. Strmi obronci brda, po kojima se, valjda, samo divokoza može uspeti, približili su se cesti tako da se lijepo vide stijene, proplanci i spoj neba i brda.

Osim toga, malo-malo pa se pojavi i hladovina. Istina, ne baš gusta, ali ipak, barem malčice, smanji jaru sunca, ako nikako ono barem psihološki, jer osjećam da mršava, žgoljava stabla uz cestu suosjećaju sa mnom, pa kad ne mogu drugačije, a onda barem sa svojom mršavom hladovinom mi olakšati pentranje.
A onda sam na jednoj od bezbroj lakat krivina dobio Dar Božji!
Izvor sa hladnom vodom!
Izvor

Odakle sam došao

Kamo idem

Toliko sam bio zatečem tim izvorom da za trenutak nisam vjerovao svojim očima. Ne dozvoljavajući duši da se razbukta oduševljenjem, prvo sam hladno-racionalno promatrao da ozid ispred mene nema nekakvu drugu funkciju (bez vode), potom dali voda stvarno curi ili je to samo odraz mojih želja.
Što sam mu bliže dolazio, bio sam sigurniji da jest to što mi se čini da jest, pa kad sam, konačno, čuo zvuk žuborenja vode, parkirao sam bicikl i prepustio se neočekivanom užitku, čiji je obim ta neočekivanost višestruko povećala.
A sad sve polako!
Parkirao sam bicikl (polako), došao do izvora (polako), umio se i osvježio (polako), popio vode (polako), sjeo kraj izvora i odmarao (polako).
Pustio sam "mozak napašu", promatrao okoliš, cestu i promet na njoj. Moram priznati da je bilo trenutaka dosta gustog prometa (kolone), obzirom na krajnje usku, krivudavu, i u konačnici, jadnu cestu. Srećom po mene, ti trenuci nisu bili učestali, čak što više, bili su dosta rijetki, pa je cesta uglavnom zjapila prazna.
Odmoren i obodren nastavio sam vožnju. I onako uska, cesta je postajala uža, krivudavija i strmija.

Krivine su bile uglavnom nepregledne, tako sam morao stalno držati uha uključena, ne bi li me zvuk nailazećeg vozila pravovremeno upozorio da se skupim uz rub ceste.
Na slijedećoj od tko zna koliko prijeđenih lakat krivina kao pozornik prometa našao se pravi, pravcati – top.


Tu je već dulje vrijeme, srećom ne korišten. Spomen ploča iz onog vremena je slika i prilika apsurda na ovim prostorima. Prvo je bila jedna država koja je aktere sa spomen ploče dizala u nebesa kao heroje, a potom su došli drugi koje su te sa spomen ploče proglasili, je li, drugima, to jest, drukčijima nego što su prikazani tekstom.
Sve ima svoj kraj, pa tako i ovaj uspon. Konačno, prijevoj!!!!!
Prijevoj – odakle sam došao

Prijevoj – kamo idem

Iscrpio me ovaj uspon, ova vrućina, ova zbunjenost gdje i kako krenuti, da li ići, ili vratiti se. Zbog toga sam prije bio tupo rezigniran, nego euforično razdragan što se, eto u jednom danu popeh na treće brdo. Ipak, prema navici, tradiciji ili nečem trećem, a i zbog odmora, ipak sam parkirao bicikli i uzeo si poduži odmor. Tri sata sam se pentrao ovim usponom, sada nešto iza pet. Sunce još uvijek prži, ali se osjeća da u tome posustaje. Povjetarac se smiruje, najavljujući ono neutralno doba između dana i noći kada ovi što žive danju, polako svoje aktivnosti privode kraju, a oni što žive noću, polako se bude i pripremaju.
Naravno, do noći ima još dosta vremena, no najava promjene osjeća se u zraku.
Oko mene, dakle, mir, tišina, muk. Promet nula – apsolutna. No, imam osjećaj da ovaj mir u sebi prije ima zrnce neizvjesnosti i brige, nego dozu opuštenosti i miline.
S takvim, dvojbenim osjećajem nastavio sam vožnju. Nizbrdica je bila simbolična, tek toliko da naznači prijevoj koji upravo prođoh. Nakon par stotina metara cesta se smirila u nekoj vodoravnosti. Pojavio sam se na visoravni u kojoj se smjestilo mjesto Borci. Kuće su bile toliko udaljene jedna od druge da je stvarno nevjerojatno koliko malo kuća ima na koliko velikom prostoru. No, zato su uz kuće i na prostoru između njih bilo masa obrađenih parcela. većih i manjih. Na dosta njih su bili i ljudi koji su marljivo obrađivali tlo, pa sam, kao putnik-prolaznik stekao dojam o vrijednim i strpljivim stanovnicima ovoga zabitog sela. Ovo "zabito" (bez uvrede) došlo mi je sjetivši se duuuge uzbrdice, krivudave i vrlo uske ceste kojom prođoh od Konjica.
Valjda negdje u sredini područja u kojemu su razbacane kuće sela Borci neka je žena nešto radila ispred jedne od tih kuća. Tek ugledavši nešto (janje ili prase) što se vrti na ražnju uz vatru, shvatio sam da se nalazim ispred nekog oblika seoske birtije. Zapitah ženu gdje se u selu skreće za Nevesinje, a ona mi pokaza preko puta.
Cesta za Nevesinje (snimljeno sutradan)

Cesta se za Nevesinje se izgubi među brdima (snimljeno sutradan)

Na upit kakva je cesta, ona reče da je sada preuređuju, „pa je malo nezgodna“, a inače se nekako (??) može proći.
Na moje „Ima li uspona i nizbrdica?“ odgovori klimanjem glave lijevo-desno uz komentar „Pa ima dosta!“. Ta njena gesta, zajedno sa komentarom me nije baš pretjerano ohrabrila, prije suprotno.
Dok mi je mimikom i šturim odgovorom opisivala gore-dolikanje prema Nevesinju pogledala je u pravcu ceste i brda, a i ja s njom. Obronci brda, poredani jedan iza drugoga, kao da su potvrđivali njen odgovor, a u mojoj duši unijeli zebnju.
(Bi mi neugodno, mada ne znam zašto, pred njom vaditi fotić i snimiti cestu za koju pitah, te to odgodih za sutra dan. Sutradan nje nije bilo, ali je bio njen pas, povelika mrcina, koja je lijeno dremuckala. Sklupčan koji metar od ceste. Bilo me je strah stati baš kod njega (jer je tu bio taj odvojak za Nevesinje), pa sam stao desetak metara dalje – radi toga su gornji snimci takvi kakvi jesu).
Tiho i skoro neprimjetno kako sam ušao u selo, tako sam iz njega i izašao. Samo sam se odjedanput zatekao kako se moja očekivanja o pojavi koje od kuća ne ispunjavaju. Umjesto kuće, ispred mene se pojavila strma nizbrdica.
Početak ponora

Zastao sam na početku te nizbrdice, parkirao bicikl i odmaknuo se malo od ceste, tek toliko da mi stabla ne zaklanjaju pogled. To što sam ugledao učinilo je da zaboravim i na umor (koji je bio povelik) i na neizvjesnost sutrašnjeg nastavka putovanja (isto tako povelika) pod dojmom prizora ispred sebe.

Iako je to bila tek predigra, uvertira, uvod onoga što prethodi večeras i sutra ujutro, prizor me je toliko dojmio da sam ostao „paf“. Bila je to divljina, ali različita od one od Kreševa prema Tarčinu. Ona je bila diskretno skrivena raskošnom haljinom zelenila guste šume u kojoj je stidljivo skrivala detalje koji nisu za običnog putnika-namjernika. No ova ispred mene nije se ničega stidjela. Obilno je prepustila mojemu pogledu (a i ostalim čulima) svu raskoš, svaki detalj, svu surost na granici surove bezobzirnosti. A opet, u toj surovoj bezobzirnosti toliko je bilo nekog dostojanstva, neke ljepote, neke raskoši kakvu samo može sadržavati planina netaknuta, nedirnuta od čovjeka i njegovog bezobzirnog utjecaja.
Ovaj izraz „surova bezobzirnost“ očigledno je (malo) pretjeran s moje strane, no s njime pokušavam prikazati kolika je otuđenost „modernog“ čovjeka, naviknutog na sigurnost urbane sredine, od stvarne, nepatvorene, istinite prirode.
I dalje zadivljen prizorom, koji sam jedva približno prikazao gornjim snimkom, s osjećajem punog poštovanja, zatekao sam sebe kako se tiho, skoro na prstima, vraćam biciklu u nakani nastavka vožnje. Kako će već nastavak razvoja ovog putovanja pokazati, sutradan će biti još snimaka u nakani prikazivanja, predočenja gore opisanog.
Ako fotić pri snimanju gornjeg snimka malo pomaknem u lijevo, dobiti ću pogled na jezero koje se smjestilo u dolini.
Prvi pogled na Boračko jezero

Razglednica

Na zadnjem snimku je Boračko jezero, idilično prikazano na razglednici koju sam sutradan kupio u prodavaonici kraj kampa na jezeru. S desne strane, na brdu iznad jezera vidi se zmijolika cesta s kojom se meni valja sada spustiti. U tri kilometra puta trebam se spustiti dobrih 300 metara visinske razlike. Dakle, strmi, jako strmi spust.
I ne samo da je strm, nego je i vijugav, jako vijugav.
Vrlo brzo mi je oduševljenje što (ah konačno!) ne moram više ni pješačiti, ni vrtjeti pedale, splasnulo. Zamijenilo ga je mahnito nastojanje da održim ravnotežu, da kočim, kočim, kočim… K'o za vraga odjednom u totalnoj pustoši, što se prometa tiče, počeli su auti voziti meni u susret, Biće da su to bili jednodnevni posjetioci jezera koji se sada, u ovaj suton današnjeg dana vraćaju svojim kućama. Dodatna obzirnost na vozila koja mi iskrsavaju u susret nakon oštrih krivina, uz tu strmoglavu nizbrdicu i kočenje na njoj mi je prelila čašu strpljenja. Demonstrativno (prema komu, čemu!?) sam sišao s bicikla i nastavio – pješice.
Znam, zvuči totalno bez veze, i meni je u prvi mah bilo apsurdno, toliki put preći biciklom da bi na kraju nizbrdo pješke, eeej! No nije prošlo dugo, tek koji trenutak, uhvatio sam, zatekao samog sebe kako s krajnjim guštom, šetam polako lagano kočeći da mi bicikl ne pobjegne. Biće da je taj gušt bio posljedica rasterećenja, razrješenja silne brige, kako kočiti, kako održati ravnotežu, kako paziti na aute.
Šetajući tako po toj sumanuto strmoj nizbrdici, čak sam si mogao dozvoliti luksuz promatranja okoline. Imao sam tu sreću da mi je dolina s jezerom bila s desne strane, pa sam mogao, onako s visine, baciti pogled na razbacane kuće u dolini.

Konačno se i ta nizbrdica završila i cesta se pretvorila u pitomu ravničarsku, malo širu, stazu. Nije mi dala baš previše prilike da uživam u toj ravnici, jer tek par stotina metara nakon dolaska u dolinu naišao sam na tablu koja mi je izrazila dobrodošlicu na Boračko jezero komu sam skrenuo desno odmah iza table.

Preko puta improviziranog ulaza u kamp se nalazio razlog koji mi je izazvao posebno ozareno i razdragano lice – prodavaonica! Još kad sam saznao da i sutra radi, već od sedam sati, mojoj sreći nije bilo kraja. Dobro, malo pretjerujem, no spuštajući se do Boračkog jezera priželjkivao sam takvo što, nadao se, jer sam u rezervi imao nužni minimum, vrećicu juhe za večeras i jednu konzervu mesnog doručka za sutra ujutro. Volio bih dobiti priliku za osvježenje svojih zaliha, ne samo hrane nego i pića. I dobio sam je!
Onaj napomenuti improvizirani ulaz u kamp bio je u obliku komada daske na kojemu je drhtavom rukom, ne baš pažljivo i s osjećajem estetike, napisano KAMP. Nikakve oznake za recepciju, ništa slično, pa sam došao do prve kuće, oko koje su se motali neki ljudi, te pitao jednog od njih za recepciju. Prvo me zbunjeno gledao, ne razumjevši što tražim, a kad sam mu objasnio da bih podigao šator za prenoćište (pa kamp je, što tu nije jasno!?), shvatio je što tražim i rekao da pričekam. Čekao sam malo poduže, očigledno da je otišao po gazdu. Gazda je, u stvari, bila gazdarica, žena srednje dobi koja me je dovela do livade i dala mi na izbor tri mjesta. Nije mi bilo baš jasno zašto i na ostalom dijelu livade, gdje nije bilo drugih šatora, ne mogu podići svoj, no nisam htio ispasti čangrizav. I ovo što mi je ponudila sasvim mi je prihvatljivo.
Obzirom da sutra namjeravam rano krenuti dalje, rekoh joj da bih sad platio.
„Tri marke!“, reče žena.
„TRI MARKE!!!“, zaprepašteno ponovih. Zaprepaštenje je posljedica krajnjeg iznenađenja zbog izuzetno niske cijene. U životu sam jeftinije prenoćio samo kada sam to besplatno činio.
Ganut tim iznenađenjem izvadih kovanicu od pet maraka i rekoh joj da ne treba vraćati kusur. Tren poslije sam se pobojao da ću je uvrijediti („ako je cijena niska to ne znači da mi treba milostinja!“). No žena samo rezignirano slegne ramenima i ode.
Eto, riješio sam problem noćenja.
Vrijeme završetka današnje vožnje (i fotić mi se umorio pa je fokusirao livadu, a ne sat)

Današnji kilometri

Moja rezidencija (ovaj prvi, desni)

Prvo sam podigao šator i raspremio stvari. Potom sam krenuo u potragu za sanitarijama koje jedva da sam našao. WC je bio stari, oronuli, mada čist i uredan čučavac. Za pranje i tuširanje sam pronašao pipe sa rostfrajnim sudoperima, koji su bili na otvorenom, nedaleko od šatora. Nije bilo druge, nego improvizirati.
Srećom oko pipa nije bilo nikoga. Skinuo sam se u kratke hlače i prvo se oprao do pasa a potom, uz pomoć one moje PET boce od litre i pol, polijevajući, oprao noge. Krajnje asketski, no ipak sam miris znoja i prašine zamijenio osvježavajućim mirisom sapuna.
Pranje sam obavio točno iza stabla koje je iza šatora

Skuhao sam juhu, slasno ju posrkao, oprao suđe i dok sam napravio zadnje pripreme pred spavanje već je pala noć. Zavukao sam se u vreću sa osjećajem blagog gorenja na licu i tijelu, što je bilo posljedica iscrpljenosti. Stvarno me ovaj dan iscijedio.
A što sutra!?
Vrtio sam se u vreći kao prasac na ražnju. Ako nastavim prema Nevesinju, kako sam prvobitno planirao, prema mojim kartama čeka me nešto malo manje uspona nego danas ali bitno više kilometara. I to još neasfaltiranih, prtenom cestom koja je dodatno sumnjive prohodnosti zbog radova na njoj!
Nisam više mogao izdržati, nego ustadoh, uzeh svoje karte i osvijetlih ih s baterijskom lampom. Nakon proučavanja shvatih da te, krajnje neizvjesne, ceste ima dobrih četrdesetak kilometara!
Sve to mi je bilo previše!
Zaključih da „pametniji popušta“, te mi se sutra valja, povijena repa i okrnjenog dostojanstva, vratiti u Konjic, a potom magistralom prema Mostaru.
Vratih se nazad i vreći, neuspješno pokušavah dozvati san.
Što mi je sve ovo trebalo!?
Mogao sam kod kuće vozikati jednodnevne vožnje, pa bih navečer bio u „toplini doma svoga“ gdje bi se k'o čovjek fino istuširao toplom (ej, TOPLOM!) vodom, a ne kao ovdje. Zatim bi fino legao u toplu postelju pa bi spavao k'o car. S njom!
A ovdje sam daleko, daleko od bilo kog svog. Sam.
Tako mi je nedostajalo društvo, suputnik, nedostajalo mi je opušteni razgovor o bilo kojim temama, nedostajale su mi bezvezne, površne fore koje izazivaju neočekivano veliku salvu smijeha, nedostajalo mi je…
Nedostajala mi je ONA…….
Sa tom mutnom smjesom samoprijekornog očajanja nekako utonuh u san.
(Uviđa li netko poveznicu sa vicem iz uvoda kada Mujo pada s najviše zgrade !?)
Dosta mi je trebalo za shvatiti da te glasove koje čujem nisu dio sna. Otvorivši oči uz graju mladih ljudi u šator mi je došla i lelujajuća, tamnocrvena, prigušena svjetlost. Polako i postupno povezujući sve to što čujem i vidim, shvatih konačno da to nema veze sa mojim snom. Grupa mladića i djevojaka je zapalila poveću vatru skupila se oko nje i riječ o ovom, riječ o onom…
Dakle krasno, samo mi još treba remećenje sna.
Jedno vrijeme me držalo to ogorčenje da su baš NOĆAS i baš OVDJE kraj mog šatora odlučili napraviti tulum. Nije mi preostalo ništa drugo nego, onako stoički, ili kršćanski (kako tko to vidi), prihvatiti i ovu u nizu nedaća na ovom putovanju i otrpiti. Prihvativši, dakle i ovo kao prilog zbirci svakojakih iskušenja, smirih prvobitnu ogorčenost, te postupno, počeh slušati što mladi pričaju.
Vrlo brzo se priča pretvorila u pjesmu. U stvari, radilo se u načelu red priče red pjesme.
Priča je bila obzirna, uviđavna, s poštivanjem sugovornika, bilo kojeg spola bio. U priči nije bilo psovki, vulgarnosti, no zato je bilo strpljenja i nekog poštovanja da sugovornik/ca završi pretvorbu svojih misli u riječi i rečenice. Bilo mi je nevjerojatno, da takav topli, skladni, obzirni razgovor čujem ovdje, na ovom mjestu, u ovoj vukojebini gdje je „Bog rekao laku noć“. Badava, koliko god mislimo da ga kontroliramo, život nam je put iznenađenja, pa i najmaštovitija mašta bude do kraja postiđena pred stvarnošću.
Pjesme koje su pjevale su bile uglavnom starije stvari pop i rock scene bivše Juge, tako da je većina tih pjesama nerijetko bila i višestruko starija od učesnika ovog druženja. Zbog toga su me neke od tih pjesama vraćale u neko drugo vrijeme i na neko drugo mjesto gdje sam ja bio vršnjak ovih iz ovog vremena i sa ovog mjesta.
I tako uhvatih samog sebe da na neki čudan način guštam, uživam u tom vremeplovu nošen taktovima pjesama kroz prostor i vrijeme.
Ne znam kad je počelo ni koliko je ovo dugo trajalo. Namjerno, na granici zadrtosti, odbijao sam pogledati na sat, ma ni najmanji pomak učiniti, prepustivši se ovom čudnom mješavinom jave i sna, ovisno koju pjesmu pjevaju. Ako je neka meni nezanimljiva, odlutam korak prema snu. No, ako je neka „moja“, pjesma me istrgne iz naručja polusna, te odlepršam, odletim do nekih drugih ljudi, iz nekog drugog vremena, te s njima nastavim razgovor prekinut prije tko zna koliko godina, s mješavinom zadivljenosti i zaprepaštenja kako i taj razgovor i ti ljudi izgledaju stvarno i realno pred mojim zatvorenim očima. Tako su mi se, čarolijom pjesme, ispred mene pojavila mjesta koja odavno ne vidjeh, ljudi, bilo neke koje i danas viđam, bilo one koje odavno ne vidjeh, ali i jedni i drugi, mlađi, puuuuno mlađi, da bi se na kraju pojavila i ONA, isto tako puno mlađa nego danas…
I tako, amo, tamo, amo, tamo…dok odjednom, naprasno ne otvorih oči i ugledam dnevno svjetlo u mukloj tišini jutra.

Treći dan

Slike sa današnjeg puta možete vidjeti ovdje.

U prvi mah, neko sam vrijeme mirovao, ni trepnuo čak! Je li to sve, ipak bio san ili…
Ne, ipak nije bio san. U to me je kasnije uvjerio pepeo desetak metara od mog šatora, koji je još imao snage da zadnjim dimom posvjedoči o burnoj, vatrenoj prošloj noći.
Trgoh se, pokrenuh tijelo, vrativši se u realnost. Pogledah na sat, prošlo pola šest. Super, idem u akciju.
Cilj mi je što prije se spremiti, nešto prezalogajiti, da onu strminu, onaj put uzbrdo, pređem po što je moguće većoj svježini jutra.
Ipak ne gori, pa ne moram sumanuto žuriti. Uzeo sam si par minuta za obilazak kampa. Prvo što ugledah je tuš na otvorenom, toliko mi potreban prošle večeri. Čisto sumnjam da se ovdje zna što znači pojam „topla voda“, pa ostadoh zadovoljen i s onim svojim kupanjem.

Dođoh do obale jezera. Suprotno od svega ostalog u okolini koja je još snivala zaostali san od prošle noći, divlje patke su na jezeru vrijedno i brzo radile svoj posao, kao da ga ima još na pretek, a sunce samo što se nije pojavilo.

Dojmila me je mirnoća površine jezera, ne uznemirena ničim, ni najmanjim daškom vjetra. Izgledala je kao staklo. S druge strane jezera nazirao se još jedan kamp. Očigledno da ih oko jezera ima više.

Kampu preko puta preostalo je još samo malo sna, tek koji metar. Zastavši malo više od trenutka, mogao sam pratiti kako se posljednji ostaci noći u obliku sjene povlače pred suncem. Preostaje joj jedino da se skloni u jezero, pa predvečer, kad sunce kreće na počinak, ponovo se iz jezera uspentra uz krošnje stabala prema vrhovima okolnih brda.

Sve ovo oko mene, gdje provedoh prošlu noć, izgledalo je kao da je tek neki dan rat stao, pa se na brzinu, zbrda-zdola, improviziralo najnužnije da ljudi ponovo mogu dolaziti do jezera radi čega su to činili i prije rata. Dosta je posjetilaca, dosta i šatora, preko puta jezera sam vidio i kamp kućice, ali sva potrebna, kako se kaže, infrastuktura je na minimumu minimuma.
A zato su tu uspomene iz rata, kao ova porušena kuća.

Trgovina, ona od sinoć, otvorila se u sedam i mene dočekala kao prvog gosta. Bilo je i svježeg kruha, dakle nije da je sva baš na minimumu minimuma. Pored opskrbe hranom i pićem, nabavio sam, čak i razglednicu Boračkog jezera.
Opet razglednica

Stigao sam jučer, a sad se vraćam uzbrdo vijugavom cestom desno od jezera. Kamp, u kojemu sam bio, smješten je na ravnoj livadi desno od jezera.
Prema wikipediji Boračko jezero leži na sjeveroistočnom podnožju planine Prenj, na nadmorskoj visini 397 m. Sa zapada ga okružuju strmi i šumoviti visovi Crne gore (1343 m), a sa istoka Tranjine (1055 m). Bazen jezera je nastao u Boračkoj dragi procesom glacijalne erozije.
Jezero ima eliptičan oblik. Dugačko je 786, a široko 402 m. Površina mu iznosi 0,26 četvornih kilometara. Dužina jezerske obale je 2,4 km. Jezero je najdublje u jugoistočnom užem dijelu oko 17 m, a sadrži približno 2,5 mil. kubnih metara vode, koja je zbog bistrozelene boje prozirna i do 8,3 m. Voda je najtoplija u kolovozu (oko 25°C), a najhladnija u veljači (0°C).
Boračko jezero dobiva vodu od Boračkog potoka i brojnih okolnih izvora, kojih ima i po dnu jezera. Iz jezera ističe Šištica, koja se poslije kratkog toka klisurom dugom 6 km i dubokom 60 m ruši 30 m visokim vodopadom u rijeku Neretvu.
I krenula je ta uzbrdica, kojom je ipak bilo lakše pješačiti jučer nizbrdo.
Neodmoren do kraja, sa još pogdjekojim tragom jučerašnje iscrpljenosti, guranje olovno teškog bicikla išlo je sporo, sa čestim zaustavljanjem radi predaha. Kriterij zaustavljanja bilo mi je – bilo. Koliko jako i kojom učestalošću mi kuca srce.
Na jednom od bezbroj tih kratkih predaha snimio sam cestu, bolje rečeno cesticu, puteljak, tek malo širu stazu, koja je svoje mjesto pod suncem dobila tako da ga je otela od stijene.

Promet nikakav, pa sam si dopustio luksuz šetnje lijevom stranom. Pri tome mi je kao, na dlanu, s lijeve strane jezero ostajalo sve više i više negdje dolje.

Postupno mi se jezero ispod mene sve više i više udaljavalo, da bi na kraju potpuno nestalo. Pogled sam podigao na susjedne obronke Prenja. Bili su istovremeno i strašni i prekrasni, onako osunčani suncem sa istoka, koje mi je bio s desne strane.


Konačno sam prešao tih tri kilometra sumanute uzbrdice. Vrijeme koje mi je za to bilo potrebno, namjerno ću prešutjeti jer bi mi to satrlo dostojanstvo u prah i pepeo. No zato sam ozaren dočekao dobrodošlicu u Borce koje mi je uputila prva od usnulih kuća mjesta. Nakon zadnje kuće Boraca, slijedi kratki, blagi uspon prije konačnog prijevoja. Bilo je mrvu prije devet kad sam ga snimio. Još uvijek je trljao snene oči od sna prošle noći, lijeno se protezao igrajući se sa niskim sjenama na sebi.

I konačno prijevoj, a iza njega spust, duuuugi spust, sve do Konjica.
Negdje oko onog topa dobih iznenadno suosjećanje drveća uz cestu koja se razmaknuše, te dopustiše da mi se Konjic uvuče u oko.

>
Tek sad vidim koliko je grad dolje, a koliko su okolna brda gore. Iako tren poslije racionalno odmahnuh rukom kao besmisleno, u duši mi se pojavi pitanje kako ljudi mogu tako spokojno živjeti okruženi tolikom masom brda. Odakle im povjerenje da se ta brda neće naljutiti i grad prekriti, te ga zauvijek sakriti u svoju utrobu!?
Nastavio sam sa spustom, proživljavajući, još jedanput, svako jučerašnje stajanje, svaku krivinu, svaki…
„Pink!“
Puknuta žbica mi prekinula tok misli, tako da mi ostane i do danas, dok pišem ove redove, neobznanjeno što je bilo slijedeće u tom nizu „svaki“.
Za razliku od one jučerašnje, ova upravo puknuta žbica (pokoj joj duši!) ostavila je posljedice. I to kakve!
Zadnji mi je točak počeo plesati lijevo-desno kao pozadina zanosne ljepotice u uskom jeansu. Ovo je već postalo zabrinjavajuće. Ako je od one jučerašnje do ove današnje puknute žbice prošao dan, onda će, vrlo lako, do slijedeće puknute proći sat, a do one iza tek minut. Možda malo pretjerujem, možda su mi u strahu velike oči.
A možda i nisu.
U svakom slučaju nije mi se zezati, već bi ovo trebalo sanirati što prije, to bolje. Stoga sam nastavak spusta u Konjic nastojao obaviti nježno, nježno, nježnije u nadi da će za rješenjem vrtiguza svog bicikla Konjic biće dovoljan.
Nažalost, neće !
Da ne pretjerujem sa pojedinostima, nađoh majstora koji bi mi promijenio žbice, ako bi mu ja nabavo ključ za skidanje zadnjih lančanika (jer su puknute žbice, jasno pukle na toj strani). Zahvalio sam se najtoplije na ponudi i otišao dalje, jer da imam taj ključ i sam bi to popravio (istog trena si samom sebi se zavjetovah na nikad više na dulju vožnju bez tog ključa i rezervnih žbica).
Majstor, kojim se toplo zahvalih, preporuči mi ili Sarajevo ili Mostar kao najbliže destinacije za popravak.
Sarajevo sam prekrižio, idem do Mostara. Voziti se nisam usudio, pa se dadoh u potragu za prijevozom.
E, sad nastojah obuzdati želju, no bijaše jača. Kako bi bilo lijepo, prekrasno, fantastično, vlakom do Mostara!!! Stog se uputih u potragu za željezničkim kolodvorom, cijelo vrijeme pokušavajući tu želju u sebi obuzdati. Nema nekog racionalnog objašnjenja, znam, no iskustvo me naučilo da rijetko kad sreća dođe kao očekivana. A u meni se sad stvorilo očekivanje veliko do neba.
Ušao sam u hol kolodvora ne dišući , napet do maksimuma od očekivanja željenog ostvarenja….i razočarah se. Jutarnji vlak je već davno otišao, a do večernjeg treba čekati cijeli dan.
Tja, što ćeš! Samog sebi sam se sažaljivo nasmiješio. Ma koliko me razum uvjeravao da je vjerojatnost ostvarenja želje bila minimalna, razočarana mi je duša neutješno cvilila.
No ne zadugo, jer je i dalje je problem prijevoza bio neriješen, pa sam se dao u potragu za autobusnim kolodvorom.
Našao sam ga i zbunjeno zastao gledajući ga.
Konjic sam smatrao gradom, pravim gradom, pa sam očekivao da pravi grad ima i pravi autobusni kolodvor, logično. Možda jest za neke druge „prave“ gradove, no za Konjic nije.
Autobusni kolodvor u Konjicu je, u stvari, malo veće proširenje, nešto slično kao stajališta gradskog autobusa na liniji broj 6.
Ako me već kolodvor Konjički razočarao, dolazak slijedećeg busa za Mostar nije – dolazi za 20 minuta (ah, konačno nešto dobro! – opet dokaz da sreća dolazi jedino neočekivano).
Imao sa taman toliko vremena da bicikl i i prtljagu pripremim za prijevoz busom (sa biciklom 8 komada – pamtim broj), te da u pekari preko puta kupim burek.
Autobusni „kolodvor“ u Konjicu

Sva moja prtljaga

A taj burek, e to je nešto fantastično! Konačno sam smirenog duha i tijela, lagano čekajući bus, guštao u fantastičnom okusu delicije. Promatrajući okolinu još koji put sam, za svaki slučaj, prebrojio svoju prtljagu (1,2,3,4,5,6,7,8). Skupilo se još par ljudi , taman toliko da mi uliju sigurnost u očekivanju busa.
I dođe bus, Zavidovići – Mostar. Kondukteru pokazah na svoju prtljagu (1,2,3,4,5,6,7,8) na što mi on, krajnje ozbiljno i odlučno, napomenu „Moraću ti i to naplatit'!“. Nakon što sam pomirljivo i bez pogovora pristao, otvorio mi je bunker, te počeh sa ukrcajem (1,2,3,4,5,6,7,8).
Konačno, sjedoh u bus. S desne strane do prozora, kako već željeh. U autobusu klima piči, pa je fino ugodno, jer je vani već dobrano pržilo. Za slijedećih 70-tak km do Mostara, zajedno s prtljagom (1,2,3,4,5,6,7,8), naplatio mi je 11KM (44kn). Sretan i zadovoljan koliko-toliko povoljnim razvojem, je li, situacije, bez pogovora platih.
Autobus vozi, ugodno svježe u njemu, gledam Jablaničko jezero kroz prozor. Pripremam se za pasivno uživanje promatranja okoline iz udobnog sjedala. Vadim mobitel da malo podužom porukom javim svojoj životnoj suputnici neočekivani razvoj mog putovanja, kad…
Krrr! Krrrk Krrrrrrr!
Autobus usporava, a kondukter iz stražnjeg dijela užurbano i krajnje zabrinutog lica piči ka vozaču. Od putnika nitko se ne mrda, niko ne diše. Samo otvorenih očiju gledaju, ne trepćući.
Zaboravih na mobitel u ruci, boreći se sa nadolazećom misli koju nikako nisam htio priznati „Joj ne, zar baš sada!?“
Ipak jest, baš sada.
Autobus stade, motor radi. Vozač nešto pokušava, ali ono „Krr!“, Krr!“ „Krrrrr!“ izaziva kod njega zabrinuto odmahivanje glavom. Konačno digne ruke, kondukter se okrene nama putnicima i reče nam ono što smo mi već znali – autobus se pokvario.
„Saće naići drugi pa će vas pokupit'!“, pretjeranog i usiljenog mirnog izraza na licu reče kondukter. Sreća u nesreći je da motor može raditi, pa je cijelo vrijeme to i činio pogoneći klimu. A da je stvarno to sreća u nesreći i da uvijek može biti (bitno) gore vidio sam, bolje rečeno, osjetio kad sam izašao van iz busa – vani je pakleno vruće.
Nije prošlo ni dvadesetak minuta i dođe drugi autobus. Bio je to minibus, i kad je njegov vozač pogledom prešao preko nas brodolomnika i preko naše prtljage (1,2,3,4,5,6,7,8), odlučnim glasom reče „Samo oni do Jablanice!“ I nepažljivi promatrač, da je pogledom prelazio preko naših lica i prema izrazima na njemu, mogao je sa sigurnošću zaključiti koji su to sretnici koji nastavljaju putovanje, a koji su oni drugi ostavljeni na pučini žarkoga sunca.
Nama, ovim drugima, preostalo je još dobar sat isčekivanja do dolaska spasonosnog autobusa.
A kad je došao, suprotno od letargije i tupe pasivnosti, na ono „Brže, brže!“ od oba vozača i konduktera, nastalo je mahnito komešanje, prebacivanje i trpanje prtljage (1,2,3,4,5,6,7,8) u drugi bus.
Iako sigurno nisam bio jedini koji je sa sarkazmom prema samome sebi zajedljivo u sebi dobacio“Ajd' da vidim dokle će ovaj!?“ ipak nas je drugi bus bez problema dovezao do Mostara.
U Mostaru opet ono „Brže, brže!“, jer su izgubili vremena nas trpajući, te sad kasne, opet mahnito komešanje, prebacivanje i istovar prtljage (1,2,3,4,5,6,7,8).
Tek što, po tko zna koji put, kao kvočka piliće, prebrojih svoju prtljagu (1,2,3,4,5,6,7,8), autobus ode, a ja (s prtljagom) ostadoh na vrelom asfaltu mostarskog autobusnog kolodvora. Bilo je barem 199°C. Ne. znam odakle je jače pržilo, odozgo od sunca ili odozdo od usijanog asfalta.
Čim sam svu tu svoju prtljagu (1,2,3,4,5,6,7,8) opet, konačno, stopio u jednu cjelinu, uputih se do poveće trafike kraj kolodvora koja je imala hladnjak sa pićem. Kupih jedno Orošeno, hladno Ožujsko u PET boci i upitah prodavača da li zna za servis bicikala u gradu.
„Kako da ne! Ideš ovom cestom ravno i na trećem semaforu skreneš desno i naići ćeš na servis!“
Ah, konačno, nešto kao svjetlo na kraju tunela!
Nakon što sam si život spasio hladnim pivom, ostatak smjestio u termosicu, krenuh u potragu Poliklinike za biciklističke bolesti. I nađoh je.


U prvi mah zastadoh zbunjen silnim natpisima u potrazi za informacijom o radnom vremenu. Potom vidjeh da je dnevna pauza od 14 do 17 sati.

Pogledah na svoj sat - 14 sati i 10 minuta!
„E, Bože moj dragi, baš me iskušavaš!“
Kao već počesto u zadnje vrijeme, preostade mi da rezignirano slegnem ramenima i pomirljivo prihvatim to što imam. Utješih se spoznajom da, ipak, pronađoh taj servis. A ova tri sata provesti ću u obilasku grada. Mada to nisam planirao, ali ovo putovanje je odavno već skrenulo s planirane rute.
Krenuh prema jugu u potrazi za glavnom znamenitošću ovog grada po kojoj je i ime dobio – stari most.Vrlo brzo sam ušao u neku vrsti pješačke zone, pa je spora, lagana vožnja biciklom, u odsutnosti vozila, postajala pravi užitak.
Pješačka zona


Usputnu su mi pažnju privuklo dvoje djece ispred džamije čiji izgled mi nekako veli da nisu baš iz imućne kuće.


Da sam na pravom putu glavne turističke znamenitosti, zaključujem po sve većoj i većoj gužvi (usprkos silnoj, ali stvarno silnoj vrućini), kao i po kaldrmi lijepo sačinjenoj od kamenih oblutaka.


Suvenirnice sa obe strane puta bile su krcate svim i svačim. Roba izložena na policama ispred prodavaonica plijenila je svojim bojama i njihovim tonovima.






Osim suvenirnica, dosta je i restorana. Neki od njih se ponose Halal certifikatom, te diskretno daju do znanja da unutra nema alkohola, pa ni piva. Srećom po mene, nisu svi takvi.

Da sam blizu mosta nekako sam zaključio po okolini. Osjećala se Neretva tu negdje u blizini. Osim toga gužva na putu je bila maksimalna – čovjek na čovjeku. Sigurno su mi dosta njih, na svom jeziku, spominjali familiju ili životinjski svijet, dok sam se sa krcatim biciklom provlačio između njih.

I konačno, most!
Naslonio sam bicikl na kamenitu ogradu, zamolio prvog polaznika da me „opali“ fotićem i zauzeo nezgrapnu pozu. Očigledno da je neka vrst kamene klupe, na koju sam sjeo, napravljena baš za ovu potrebu – da se polaznici fino namjeste i da u foto-aparatu ponesu uspomenu, dokaz da su ovdje bili.
>
Autoportret s mostom 2015 godine…

Pa ajd' da se i ja pohvalim da mi ovo nije prvi put da sam ovdje, kao i da sam ovdje s biciklom. Desilo se to ranije, prije točno deset godina (Vidi Međugorje 2005)
…i 2005 godine

Na sajtu grada Mostara pronađoh staru fotografiju mosta od prije puno, puno godina, pa evo usporedba starog mosta nekad i sad.
Stari most nekad davno…

…i danas

Prema wikipediji stari most je čuveni most preko rijeke Neretve u Mostaru. Sagrađen je između 1557 - 1566 godine, djelo turskoga graditelja Hajrudina. 9. novembra 1993. HVO je srušio Stari most. Nakon obnove 2004. most je uvršten na popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Poznat je kao glavni simbol Mostara i Hercegovine.
Mostarski Stari most je kameni most izgrađen od kamena tenelija. Luk je dug skoro 29, a visok 20, metara, savijen blizu sniženog polukruga. Karakteriziran je po tankom i elegantnom obliku: profil mosta je bio toliko tanak i visoko iznad vode da je mnogima bilo teško zamisliti da se takva građevina da napraviti od ogromnih kamenih blokova. Most je svijetle sjajne boje koja se mijenja tokom dana, zavisno od Sunca.
Most je bio izgrađen jednostavno da se spoje dvije obale Neretve, bez ikakve ukrasne namjere ili posebnog značaja. Glavni utjecaj na dizajn mosta imala je morfologija mjesta i okoline. Cijeli kompleks nije posljedica jednog dizajna nego razvoj kroz doba, zavisan od povijesnih događaja i potrebe za zaštitu prijelaza preko rijeke. Stari most nije povezan ni s jednim specifičnim stilom ili periodom u arhitekturi tako da je jedinstven u svijetu.
Eto me sad na tom mostu, zajedno s biciklom. Sjećam se prije rata, u svojim mladim danima, kad sam bio na mostu, te to sjećanje uspoređivao sa ovim što vidim sada. Moram priznati da su se svojski trudili, te da su ga napravili onakvim kakav je bio prije rušenja. Razlika je jedino u nedovoljnoj ispoliranosti koja nastaje od mnoštva stopala koja kroz stoljeća hodaju po mostu. No, to jedva da se i primijeti, pa je to više moj subjektivni dojam.

Meni barem, izgleda ružni dodatak mostu u obliku tornja na sredini mosta. Valjda je potrebna za skakače, pretpostavljam. Natpis Red Bull vjerojatno je donio znatnu svotu doniranog novca.
Gužva na mostu

Pogled uzvodno s mosta

Pogled uzvodno s mosta na prilazni put kojim sam došao


Nizvodno od mosta je neka vrst kupališta na kojemu se oni hrabriji kupaju u hladnoj Neretvi („Oj Neretvo, hladna vodo!“). Da je hladna probao sam davno, davno pa mi je to iskustvo dovoljno i za ova današnja vremena.



S druge strane mosta i dalje rijeka ljudi.

Što zbog kazaljki na satu koje pokazuju da je pola tri već odavno prošlo, što zbog žestoke vrućine, što zbog izobilja popijene tekućine, počeo sam osjećati glad. Sjetih se da sam prije deset godina tu nedaleko u debeloj hladovini stoljetnih stabala ručao ćevape, pa poželjeh to ponoviti.

Pronašao sam tu terasu na čijem ulazu su bile lutke njega i nje odjevene u staru muslimansku odoru. Pokušao sam negdje u sebi pronaći strpljenje ne bi li dočekao slobodno mjesto. Međutim takvih kao ja bilo je dosta oko mene, pa sam brzo odustao od nemoguće misije, te krenuo nazad preko mosta u nadi da ću uz put naći neko prihvatljivo mjesto za ručak.
I našao sam ga.

Dobro, nije baš hladovina od stoljetnih stabala, tek tenda natkrivena nad stolovima. Kasnije će se pokazati da je pozicija idealna za promatranje prolaznika, jer je restoran zamaknut tek koji metar od glavne prometnice.
Sad slijedi jedan od naj ručaka ikad.
Prvo je naj zbog sadržaja.

Ćevapi prošireni višestrukim prilogom uz točeno Sarajevsko pivo (jedno popio prije nego je ručak bio gotov).

Naj je bila i cijena, barem za prilike u Bosni, mada im to nisam uzeo za zlo. Razlog tomu je kvaliteta (stvarno su bili ukusni), a i višestruki prilog (vidi sliku).
Kad sam svog magu podmirio, pojeo što se moglo pojesti, pijuckao sam drugo pivo i promatrao prolaznike. Imao sam dobrih pola sata vremena dok mi se servis otvori, pa mi se nije žurilo. Mjesto za promatranje je bilo slijedeće u tom popisu naj ručka.
Dosta je bilo motiva koje nije pouzdano smjestiti u pamćenje, pa sam se sjetio fotića. Stavio sam ga na stol, usmjerio ga na glavnu prometnicu i škljoc, škljoc, škljoc.
Znam da bi bilo krajnje neumjesno, ali mi se pojavila želja, neodoljiv poriv za saznanjem u kojemu podneblju živi ova azijatkinja i da li je kod nje ovako pakleno vruće kao što je sad ovdje? Prema izrazu njena lica čini mi se da nije.

Slično mogu reći i za gospođu u poznim godinama koja je zadigla bluzu očigledno ne da pokaže vitak i uski struk, kako to rade mlade cure, već jednostavno da se riješi koje količine nesnosne topline tijela.

No dok je nama, zapadnjacima bilo pod „dobar dan“ da se žalimo na vrućinu i zbog toga se razodijevamo, ovi orijentalnih nadzora ju stoički podnose, makar bili kompletno pokriveni crnom odorom. Svaka čast, treba to izdržati, kao ova žena ili djevojka koja je odlepršala kao ptičica, kao da je rano proljeće a ne žestoka žega u sred ljeta.

Imam i ja psa, mada nije neki kostolomac (4 kg žive vage), ali voditi po ovoj vrućini nekog tko po defoltu treba živjeti na sjevernom polu mislim da je nasilje nad životinjama, mada je ta životinja to stoički podnosila. Čak mi je fino pozirala, promatrajući mačku koja je iza mene lijeno dremuckala u hladovini.


Blizu je pet sati, pa bi valjalo krenuti. Ovaj ručak, zajedno sa podužim odmorom nakon njega, osnažio mi je tijelo i obodrio duh. Osjećam da se postupno vraćam na normalu. Uz pomoć (s)trpljenja, smirenosti i prihvaćanja neispravljivog uspio sam prebroditi nedaće u prošlih 24 i nešto sati.
Na izlazu iz starog dijela grada snimkom fotića pozdravio sam zanimljivu kaldrmu.

Kažu ako čovjek želi osjetiti duh grada, treba otići na tržnicu. Ovdje ju pijacom nazivaju, no pošto su bili kasni poslije podnevni sati, malo što je od duha grada na njoj ostalo.

Napomenuh već da imam psa pa me privrženost čovjeku kod te životinje uvijek impresionira. Ne kaže badava poslovica da je „pas najbolji prijatelj čovjeka – žena je na izvrsnom drugom mjestu“.


Za nastavak kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv