Pero i njegov bicikl

subota, 07.12.2013.

Viseći most 2013

Ako Vam se ne da čitati, slike možete pogledati ovdje.

Mapu ovog puta možete vidjeti ovdje.

Kako sam djetinjstvo proveo u selu 5 km udaljenog od Dervente, već duži niz godina utemeljio sam neku vrst tradicije posjeta mjesta „gdje moje djetinjstvo spava“. Obično to činim zadnjih dana mjeseca kolovoza radi više od 130 godina tradicionalnog vašara u Derventi kojeg ni ratna zbivanja u Bosni nisu uspjela maknuti u prošlo svršeno vrijeme.
Detaljnije o Derventi i njenom vašaru sam već ranije pisao, pa prvobitna nakana ove vožnje bila je - sama vožnja, rutinska, niš' posebna.
Tako bi i bilo da nailaskom na putokaz za Viseći most u Bosanskim Lužanima nisam skrenuo sa glavne ceste prema njemu.
Al' da krenem redom, od početka ove jednodnevne vožnje.
Zbog upale bubrega mjesec kolovoz sam proveo penzionerski, vukući se po stanu, gdje mi se tjelesna aktivnost svela na konzumiranje antibiotika i vodopadne količine Uvinovog čaja (istog epiteta bili su i odlasci u WC). Bilo mi je to drugo uzastopno ljeto upropašteno zdravstvenim problemima, pa mi se kao tračak nade pokazao osjećaj kakvog-takvog ozdravljenja i povoljno sunčano vrijeme bez pretjerane vrućine krajem kolovoza.
Tog zadnjeg petka mjeseca kolovoza poranio sam zorom kao seljak, da bi nakon doručka i priprema, u sedam sati polako krenuo na put. Nisam dugo ni vozio, tek kilometar-dva, te došavši do parka u mome gradu zastao događanjima u njemu.
Stara poslovica „Kruha i igara“ i dalje vitalno, mladalački prkosi promjenama u društvu. Tako je u Požegi odavno, još u „onoj“ državi, utemeljena tradicija tamburaškog festivala prvog vikenda mjeseca rujna. Kao i na velikim rock-koncertima na kojima pred nastup glavne zvijezde, nastupa manje poznata predgrupa za zagrijavanje publike, tako i ova glavna društvena manifestacija grada u kojemu živim ima nešto za „zagrijavanje“, a to je – Fišijada.
U parku velikih (možda i stoljetnih) stabala, koja (i park i stabla) tokom godine tiho spavaju u miru Božjem, toga dana od ranog jutra pa do kasne večeri bude gužva, cika i graja. Prvo ju u ranim jutarnjim satima čine ugostitelji, natjecatelji i ostali koji se osjećaju relevantnim za organizaciju, pripremajući šankove, trpeze i vatre na kojima će se kuhati fiš-paprikaši, pod budnim okom specijalista za iste. Sve to u cilju da tako pripremljeni i skuhani, klizeći niz grlo izazovu što jače blažene užitke. Onaj paprikaš koji u tom izazivanju bude nenadmašan biti će proglašen kao najfiš, pa će se tom titulom šepuriti cijelu godinu kada sve kreće iz početka.
Toga jutra koji minut iza sedam bio sam svjedokom paljenja silnih vatri koje trebaju stvoriti toplinsku osnovu za produkciju tih ribarskih delicija.

Pale se vatre…

…pripremaju se stolovi

Osobno nikad nisam, a i danas ne volim ovakva okupljanja. Prođem pored njih tek toliko da sagledam atmosferu, pa nastavim dalje sam, ili sa svojim skromnim društvom, bez većeg žaljenja za propuštenim (ovo važi i za taj Derventski vašar – zvuči zbunjujuće, ali volim otići do njega, sagledati ga tek tren-dva i vratiti se nazad – ispada da mi je glavni sadržaj put do njega i nazad).
Negdje na pola puta između Požege i Pleternice, u mjestu Kuzmica stadoh da srknem nešto iz svojih tekućih zaliha (dobar mi je bio doručak), te ne odolih suncu koje je, iako još uvijek nisko, obilato obasjavalo sve na ovoj planeti, pa tako i mene i moj bicikl. Zauzeh ponosnu pozu, ispravih se koliko mi je to kralježnica, već u godinama, dopuštala, uvukoh trbuh u se i tako izdržah taman koliko je radio zatvarač foto-aparata.
Autoportret na jutarnjem suncu

Kao da mi je stvaranje tog autoportreta dalo dodatnu snagu, ulilo u mene turbo dozu odlučnosti, u nastavku sam vozio brže i odlučnije, sa kraćim i rjeđim pauzama.
Cesta od Bosanskog Broda do Dervente prvih 15-tak kilometara prolazi ravnicom iako krivuda kao da se provlači kroz brda. Očigledno da je darežljivost mještana prije (više od) 100 godina, kada se prvi oblik ove magistrale formirao, bila minimalna, pa se tadašnji sokak zmijoliko provlačio između njiva. Porastom prometa tokom prošlih godina, postojeća trasa se samo širila, te na kraju dobila i asfaltno ruho, a da nikome nije palo na pamet da bar neke od niza besmislenih krivina barem malo ublaži, ako ne i potpuno izravna. Eto, zato danas, u 21. stoljeću, kada je svijet globalno selo, putovanjem ove prometnice još uvijek osjećamo posljedice komšijskih svađa zbivanih u doba koje bi moderni, urbani pripadnici današnjice nazvali predpovjesnim.
Uz jednu od tih besmislenih krivina smjestila se raskošna birtija, očigledno dobro znana putnicima ovog puta, jer na parkiralištu uz nju uvijek ima (dosta) vozila. Možda je to i zbog imena birtije, ne znam, uglavnom, birtija se zove „Mara i Lole“ (kako je izvorno sve napisano velikim slovima, ovo veliko L kod Lola je moja slobodna interpretacija).
Mara sa svojim Lolama privlači putnike

Par stotina metara iza Mare i njenih Lola, cesta se pozdravlja sa ravnicom i kraćom, mada i strmijom uzbrdicom započinje niz gore-dolikanja koji će zadržati sve do Dervente (a i iza nje). Ne znam da li se to meni čini zbog brdovitog ambijenta, ili je stvarno tako, no iako ide gore-dolje, cesta nastavlja manje lijevo-desno, što će reći, krivine su rjeđe i blaže.
Nakon one prve, strmije uzbrdice ulazim u mjesto Bosanski Lužani, a kod zadnjih njegovih kuća prolazim pored stidljivog putokaza pisanog dvostrukim pismom „naroda i narodnosti naše nesvrstane, socalističke i td, itd, republike“ koje, uglavnom mahnite i u stalnoj žurbi, prolaznike pokušava privući na lokalnu atrakciju. Pa iako sebe ne ubrajam u tu mahnitu skupinu, te iako već godinama bicikliram ovim krajem, eto tek sad primorah se i zakočih, te skrenuh u smjeru putokaza da vidim i to čudo neviđeno.
Stidljivi putokaz

U početku je bio asfalt na sokaku koji je blago nizbrdo vodio prema tom mostu. No, taj je asfalt trajao tek do prve kuće, točnije do ograđenog carstva najboljeg čovjekovog prijatelja, a ujedno, i čuvara domaćeg ognjišta. Ovu ulogu čuvanja ovaj pas je revnosno shvatio, te se sav rastrgao da mi pokaže „čija mama crnu vunu prede“. Da to stvarno i ne učini, priječila ga je ograda čija mi visina, a ni čvrstoća, nije ulijevala neko veliko povjerenje, pa sam se potrudio da ovoga okolokućnog, dlakavog čuvara zaobiđem brže prije nego što ograda malaksa i popusti.
Pogled sa magistrale na sokak prema mostu – lijevo ispred kuće je carstvo psa-čuvara

Zaštitar

Nakon ljutog čuvarkuće, situacija se smirila i dobila idiličnu notu u obliku tihe hladovine kroz koju se neopazice provlačio moj uski put. Hladovina je bila tako spokojno-opuštajuća da sam se za trenutak zaustavio ne bi li ju detaljnije osjetio.
Mir, tišina i hladovina

Nakon par stotina metara hladovine opet neka kuća sa svojim čuvarom. Za razliku od onog prvog, ovaj je sklupčan u hladovini plovio prostranstvima snova iz kojeg ga ni tandrkanje mog bicikla po makadamu nije probudilo.
Ali jest prestanak tog tandrkanja!
Eto, baš suprotno od onog što sam želio. A htio sam fotićem zabilježiti to snivano meditiranje. Umjesto toga dobio sam zbunjeno-preteći pogled u stilu „tko si ti da me budiš!?“. Ovaj put sam ja bio brži, pa sam nastavio vožnju i prije nego je pas iz opuštajuće ležećeg, prešao u prijeteće stojeći položaj.
Upravo probuđen

Napustivši i tu zadnju kuću, moj je sokak zašao u zelenilo koje ga je nastojalo progutati. Provukao se on i preko nekog potoka u obliku drvenog mostića, koji je, po stanju dasaka, rađen rukama neimara još u onoj, već spomenutoj državi „naroda i narodnosti naše nesvrstane, socalističke i td, itd, republike“.
Zelenilo i most(ić)

Pređoh u ravnicu. Po sredini sokaka javlja se trava kao svjedok rijetkog, ili vrlo rijetkog prometa. Već na ivici razočarenja uzaludnog skretanja, počeh uznevjereno zvjerlati pogledom lijevo-desno u potrazi za posljednjom nadom ne bi li ugledao taj most (iako u stvari i ne znam što tražim!?).
Nigdje ništa!

I ugledah ga!
Pristup mostu

Pristup mostu je malo zarastao, no ipak se nazire pješačka staza koja preko mosta vodi na drugu stranu rijeke. Tom pješačkom stazom prije više od 40 godina je pješačio i autor ovih redova.
Eto, opet povratak u djetinjstvo!
Izblijedila su mi sjećanja koja je svrha bila tog pješačkog puta, no zato je slika starog visećeg mosta, sa drvenim daskama i čeličnim sajlama, koji se ljulja svakim mojim (dječijim) korakom, ostala bistra i dan-danas. I neznajući svjesno, ta slika starog mosta iz moje podsvijesti je, valjda, pokrenula ruke ka kočnicama, a sve u nakani povratka u djetinjstvo.
Sad mi je jasan razlog dolaska na ovo mjesto!
Pa kad sam već ovdje, sam s biciklom, mostom i sa tišinom oko svega, 'ajd' da ga detaljnije sagledam.




Istovremeno sam impresioniran i razočaran.
Impresioniran sam modernom čeličnom konstrukcijom koja odiše povjerenjem i sigurnošću.
Razočaran sam modernom čeličnom konstrukcijom koja odiše povjerenjem i sigurnošću umjesto stare, klimav(ij)e drvene konstrukcije na (tananim) čeličnim sajlama, kakvu još uvijek posjeduje onaj „moj“most u mojemu sjećanju.
Jedino što je isto kao i onda je pogled na uspavanu površinu rijeke, koja se ovdje sporo vuče odavajući prije dojam neke baruštine nego vode na svom dugom putu do Crnog mora.
Odavde javascript:%20void(0);dolazim…

…a tamo odlazim

Pomirivši tu impresioniranost i razočaranost, učinih nešto na što čekam već tih 45 godina - da se most (makar i ovaj današnji) i ja zagrlimo na zajedničkoj fotografiji i tako skupa stavimo točku na i jednoj crtici iz djetinjstva.
Autoportret sa mostom (ovim današnjim)

Nekad davno, negdje na obzoru, među ovim kućama je bila kuća djetinjstva mog

A ta crtica je krenula iz jedne od kuća na obzoru sa gornjeg snimka. Valjalo je pješice spustiti se sa brda, prijeći rijeku, obaviti posao, čija je svrha također izblijedila u sjećanju, te se vratiti nazad. Za jednog dječaćića od 8-9 godina bio je to poduhvat pažnje i poštovanja vrijedan, no on se nije bunio – da pače! Put je savladan uz pomoć topline ruke njegove tetke, koju je čvrsto držao, a dojam prelaska preko mosta utro je put duši putnika koji će se u njemu tokom vremena rasti i razvijati sve do današnjih dana. I zbog kojeg on, sada već prosijed, vozi bicikl, pa bilo to i zbog jednog mosta.
I to visećeg!
(Ona toplina jedne ruke jedne tetke se već tri godine ugasila, a ta tetka jezdi nebeskim prostorima, nadam se, zadovoljna što, eto preko jednog prosijedog bicikliste, biva povlaštena za jedan nježni, topli način ulaska u besmrtnost – preko ugodnih sjećanja drugih)
Eto, to je razlog zašto ovo nije bila jedna od uobičajenih vožnji, već postade dio ostalih koje su zabilježene slikom i riječju.
Pa sad kad smo već tu, da vidimo što ima od ostalog dijela puta.
Već odavno u Derventi blijedi sjećanje na uskotračnu željeznicu –Ćiru. Srušena je i kolodvorska zgrada, a na mjesto gdje su bile tračnice sada je grad postavio duplu prometnicu i nove zgrade.
Željeznički kolodvor u Derventi prije stotinjak godina
(posuđeno sa www.zeljeznice.net)

Posmrtni ostaci kolodvora nakon prošlog rata
(posuđeno sa www.zeljeznice.net)
Situacija danas - negdje lijevo, umjesto šumarka, nalazila se zgrada željezničkog kolodvora

Nastavak puta nakon odavanja prisjećanja kolodvora na prošlom snimku

Na mjestu tada zvanog „Rampa“, gdje je bio cestovni prijelaz željeznica preko ceste, danas se šepuri raskošan kružni tok dodatno uljepšan zelenilom i cvijećem.
Raskošni kružni tok

Stari most preko Ukrine još uvijek se dobro drži. Dervenćani su ga dotjerali prebojavši ogradu, ugradivši na nju uličnu rasvjetu, dok su tandrkave kocke na kolovozu presvukli asfaltnim slojem.
Stari most preko Ukrine

Odmah iza mosta, skrenuvši u desno, ulazi se na veliku ravnu površinu na koju jednom tjedno bude gradski sajam, a jednom godišnje i taj tradicionalni vašar.
Ulaz u sajmište

Već na samom mostu počinje ponuda svega i svačega, uglavnom ne pretjerano kvalitetne, ali zato kičaste vašarske robe. Pažnju mi je priviklo obilježje ovdašnjeg folklora – violina i šargija.
Folklor ovoga kraja

Za one kojima „ljubav ide preko želuca“ tu se vrte janjci i prasad, koji se konzumiraju uz pijaču na stolovima i stolicama ispod velike šatre.
Već miriši!

Za mlade, ili barem mlađe

Nezaobilazni element je i ringišpil, na kojemu sam se samo jednom, podvlačim SAMO JEDNOM vrtio, još u vremenu osnovne škole. Iskustvo mi je bilo pretjerano mazohistično, sa ozbiljnim probavnim smetnjama (povraćanje), te sam još onda shvatio da svoja ugodna uzbuđenja pronađem negdje drugdje sa nekim drugim pomagalom.
U isčekivanju mazohista

Od svega viđenoga na ovom vašaru najviše sam se iznenadio – Zidu smrti! Preživio je, dakle, burna vremena izmjene generacija, mentaliteta, uspio je podnijeti najezdu virtualnih igara i blagodati kompjuterske tehnike. Usprkos svemu navedenom, još uvijek je (nekim) ljudima zanimljivo gledati motociklista kako uz pomoć centrifugalne sile, vozi u krug po okruglom okomitom zidu. Posvetio sam mu tek tren-dva, tek toliko da ga snimim. Sada je spokojno odmarao, no večeras će se radoznalci, nakon kupljene ulaznice, popeti stepenicama, te onako s visine, dolje promatrati vožnju u krug. I ovima izvan ovog spektakla, na dovoljno sigurnoj udaljenosti, zanimljivo je promatrati kako se cijela konstrukcija, zajedno sa gledaocima gore, njiše lijevo-desno u skladu zvučne vožnje motocikla i motocikliste na njemu, te tim njihanjem ne odaje baš neku pretjeranu pouzdanost u sigurnost konstrukcije. Pa ipak, iako je povremeno izgledalo suprotno, konstrukcija je žilavo zadržala svoj prvobitni oblik i ostala ista nakon spektakla kakva je bila i prije.
Zid smrti

Sve ovo opisano odmara i čeka večer koja će dovesti posjetioce (barem tako se nadaju vlasnici ovih rekvizita). Jedino ponekad, u sred dana, zalutaju mame sa malom djecom koja trenutak sreće, primjeren samo njihovom uzrastu, dobiju vozeći se koji krug koristeći jedan od rekvizita za mališane. I dok mame, zaokupljene trenutnim konkretnim problemima, čekaju da se tih par minuta provuku, pa da nastave dalje u skladu sa dnevnim rasporedom, nisu ni svjesne da se u nekom od tih malih ljudi, koji žedno piju trenutna uzbuđenja na vrtešci, u dubini duše neizbrisivo upisuje aktualni događaj. Tako neizbrisivo da će se potom u odrastanju, sazrijevanju i življenju, povremeno pojavljivati sa tim većim osjećajem sjetne sreće što vrijeme dalje odmiče. Pa će se netko od njih u poznim godinama ponovo pojaviti ispred te vrteške sretnog osjećaja u duši zbog tih uspomena iz djetinjstva.
Kao ja na visećem mostu.
Dok su za mame ove minute uzaludno protraćene…

…za njihovu djecu su oni trenuci nezaboravne sreće

Nekad davno, davno, dok nije bilo ni fejsa ni mobitela ni kompjutera, dok je u selu tek kuća-dvije posjedovala televizor, na jednoj pogolemoj njivi čuvao sam krave, kupio šljive, pa čak i jabuke. Od tih jabuka mama je pravila pitu, koja je predstavljala jednu od njenih najboljih slastica, iako je to stablo bilo napola divlje (nekalemljeno) pa je u skladu s tim dobila i ime – Divljaka.
Čudna ratna logika i još čudnije poratno razdoblje je nekad rodnu njivu učinilo beživotnom pustinjom na kojoj jedino korov napreduje. One šljive nisu preživjele, pa im se danas ni trag ne prepoznaje, no jabuka – Divljaka, koja je kržljavo i napola sasušena izgledala i prije 40 godina, uspjela je o(p)stati sve do današnjih dana. Nisam siguran da je zbog toga posebno sretna, ali u svakom slučaju stoji u toj pustoši kao jedan od mnogih znakova koji ukazuju koliko gluposti i besmisla može učiniti najsavršenije biće u prirodi – čovjek (namjero ovaj put s malim č)
Tišina, muk i beživotnost u pustinji…

…i jabuka Divljaka, njihov nijemi čuvar

Pentrajući se polako uzbrdo bacih pogled na lijevu stranu gdje se negdje u moru zelenila i šume provlačila magistrala sa koje sam, pri posjeti visećem mostu, snimio red kuća između kojih bi bila i kuća moje tetke da u prošlom ratu nije srušena.
Već viđeni snimak od mjesta onog visećeg mosta na red kuća na horizontu…

…i pogled od tog reda kuća na dolinu gdje je negdje taj most

Ako se netko zaželi zlokobne psihodelične atmosfere pri bicikliranju , eto, može se provozati ovom, iako uskom, ali dobro asfaltiranom, cestom na kojoj je minimum prometa. Taj nedostatak prometa uz muk i zlokobnu tišinu, pojačati će taj psihodelični dojam dok promatrate okoliš. Uz napomenu da je od rata prošlo već 18 godina. A izgleda da će jednako izgledati i nakon slijedećih 18 godina.



Koliko god da traje pentranje, jednom se mora čovjek i popeti na vrh, pa sam tako i ja dosegao taj prijevoj te krenuo u uživanciju spuštanja. Iz mjesta Barica Gornja puca pogled na sjever gdje se vidi dolina rijeke save – Posavina, sa najvećim brodovima – Slavonski i Bosanski.
Fini spust i fini pogled

Posavina sa dva broda

Dolaskom u mjesto Koraće, koje je u općini Bosanski Brod, situacija je ista kao u selu moje tetke, koje je u Dervetskoj općini – pustoš i ruševine, sa tek pokojom obnovljenom kućom.

Netom pije izlaska na magistralu u mjestu Novo Selo, mještani su izabrali originalno mjesto za osmrtice – posmrtne ostatke stabla. Iako malo morbidno, ipak nema bolje poruke o prolaznosti ovozemaljskog života – i za ljude i za stabla i za sve ostale.
„Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti“

Ljudi žive, ljudi umiru

Još jutros, dok sam magistralom vozio prema Derventi, mimoišao sam se u dva navrata sa dva para koji su pičili u suprotnom smjeru na biciklima sa „punom ratnom opremom“. Toliko su se žurili da su jedva odpozdravili na moj pozdrav, mada sam bio valjan stati i s njima prozboriti koju riječ.
Evo sad i peti, odnosno peta biciklistkinja, kojoj je „svega dosta“, te je našla oazu mira i spokoja za svoj kratki, ali temeljiti odmor.
Neočekivano, nakon depresivnosti, Raj na zemlji

Sve na svoje mjesto je došlo na graničnom prijelazu gdje sam u općoj gužvi sustigao njih 5 (!) sa pretovarenim biciklima. Iako sam htio više vremena provesti u razgovoru, uspio sam tek saznati da ih je 20 (!!) i da se vraćaju nazad kući u Njemačku (!!!).
Na izlasku iz Slavonskog Broda, odnosno u prigradskom selu Slobodnica, pri prijelazu preko magistralnog željezničkog pravca Zagreb – Beograd, uz pomoć zoom objektiva foto-aparata, poigrao sam se malčice sa perspektivom.

Dva različita viđenja istog prizora

Da predodžba o „ravnoj i bogatoj“ Slavoniji nije istinita, barem što se tiče njene ravnoće, možemo se uvjeriti na putu od Broda prema Pleternici, gdje u selu Grižići imamo pravi mali prijevoj. Na vrhu prijevoja smjestila se seoska crkva, iza koje se cesta u blagim cik-cak krivinama spušta u Požešku dolinu.
Na vrhu Grižića

Spust u Požešku dolinu

U Pleternicu sam stigao taman na misu na otvorenom u mjesnoj crkvi. Krajem osmog mjeseca u ovom gradu je velika fešta – Devetnice Majci Božjoj Gospi od suza. To je vrijeme kada Pleternica pokazuje svoju širokogrudnost i gostoljubljivost, jer se tih devet dana u poslijepodnevnim satima slijeva rijeka ljudi koji se okupe na platou ispred crkve.

Misa u Pleternici

Danas sam zbrojio dobrih 140 kilometara. Bio bih zadovoljan s njima da me još od sredine dana nije pratila nekakva neugoda u donjem dijelu križa, da bi se na kraju dana konkretizirala u obliku jakog bola u donjem dijelu stomaka. Povremeno je bol bila toliko jaka da me je budila tokom noći iako bih je (noć, a ne bol), zbog umora, prospavao u komadu „kao mala beba“. Ovako sam u gluho doba noći, trpeći bol, prebacivao sebi što se nesigurnog zdravlja upuštam u ovakvu avanturu kakva je bila ova vožnja.
Da priču skratim, dva dana nakon ove vožnje na svijetlo dana iz mene je iskočila stijena prikazana na donjoj slici. Očigledno se radilo o bubrežnom kamenu (13x8 mm) koji je još prije mjesec i pol dana krenuo na put koji je upravo završio. Tek koji minut poslije njegovog izlaska preplavio me je osjećaj potpuno zdravog i čilog čovjeka, kao da su se svi ovi bolovi, muke i nedaće u prošlih mjesec i pol dana događale nekome drugom.
Rock Me, Baby!

Sad kada ste sve pročitali, slike možete vidjeti ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv