Pero i njegov bicikl

subota, 19.02.2011.

Petak Trinaesti

Ako Vam se ne da čitati, slike možete pogledati ovdje.

Mapu ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Iza nas su bile ostvarene veće i manje vožnje planirane za ovo ljeto, ostvareni godišnji odmori i opasno stanjeni novčanici. Ispred nas su još uvijek topli ljetni dani za koje bi bilo šteta propustiti da prođu neiskorišteno. Pa smo u skladu sa svojim obavezama tražili koji sat ili dan slobode, te promatrajući karte zbrajajući i oduzimajući (kilometre i novce) pokušavali neku od hipotetskih vožnji(ca) približiti što je moguće bliže realnom stanju.
I tako sam Denisu predložio, a on je prihvatio, posjetu rodnog mjesta moje punice – selo Granice u Našičkoj općini.
Nakon što smo stavili bicikle na auto, slijedilo je pola sata vožnje do 30-ak km udaljenog Čaglina. Auto smo ostavili na širokom parkiralištu, u obližnjoj trgovini se opskrbili tekućinom i konačno krenuli provozati bicikle. Nakon kilometar vožnje, tek što smo izašli iz mjesta prema jugu, skrenuli smo lijevo na istok gdje smo trebali proći Kneževac, Vlatkovac i Stari Zdenkovac – selo na krajnjem istoku Požeškog kraja. Ta cesta se već asfaltira barem 15 godina. Već je par puta bila uređena i dotjerana do polaganja asfaltnog sloja a onda je iz tko zna kojih razloga nestalo novaca i od asfaltiranja ništa. Onda su kiše i snjegovi učinili svoje pa od uređenja i dotjeranosti nije ostalo ništa. A onda su se neki ponovo sjetili svojih obećanja o asfaltiranju, pa opet uređuj i dotjeruj. Pa opet ništa. I tako više puta. I do dana-današnjeg asfalt i Stari Zdenkovac su realno nespojivi pojmovi. Istini za volju, asfalt je uspio tokom ovih silnih godina doći negdje do pola puta – do Kneževca. Iza Kneževca, što se tiče ceste, svojevrsni vremeplov u nazad za par sto godina. Kako i onda tako i danas izgleda.

Više puta uređivana i dotjerivana cesta za ljepotana koji se asfalt zove, no do sada osta ta ljubav neispunjena i neostvarena

Ako smo se do tog Starog Zdenkovca truckali širokim makadamom, dalje smo nastavili uskim. Očigledno smo ušli u „pogranično“ područje između Požeške i Našičke općine. To znači da je promet apsolutno nikakav, cesta, ili boje rečeno sokak, krivuda između šikara, a tek koja obrađena njiva je znak da ovuda bar netko nekad prođe. Bilo je zgodno promatrati okoliš a na umu imati činjenicu da smo u dvadeset i prvom stoljeću i žitelji informatičkog doba. Ovdje je još uvijek devetnaesto stoljeće.
Cesta sve uža i uža, od prometa i kuća ništa – po kuda mi to vozimo !?

Vrijeme je bilo izuzetno vlažno, pa kao takvo sparno. Nije bilo neke velike bojazni da ćemo pokisnuti, ali oko nas je bila neka visoka izmaglica, pa je ta prevelika vlaga u zraku bila uzrokom pretjeranog našeg znojenja, a posljedica toga je bila i stalna žeđ.
Truckajući se makadamom, svojim komentarima smo se dotakli i današnjeg datuma i njegovog praznovjernog efekta. Bio je petak ,trinaesti, mjesec osmi, godina dvije i deseta. Da li nešto ima u tome ili je sve stvar pažnje, stava i sreće u obliku (ne)povoljnih okolnosti!?
Odjednom se naš sokak završio tako da je pod pravim putem naletio na drugi sokak. Sad, da li lijevo ili desno? A nigdje putokaza. E, a zato je tu karta za nas starije tradicionalnih nadzora (bez GPS-a). Karta kaže lijevo i skrenusmo lijevo. I dobro napravismo, jer smo par-sto metara dalje iza krivine ugledali prve kuće Rozmajerovca. Iza njega su bile Polobaše u čijem središtu je trebalo desno skrenuti prema Granicama. U Granicama smo obišli mjesno groblje, pronašli grob oca moje punice (jesam li dobar zet, zar ne?). Nakon obavljenog, vratili smo se do Polubaša i skrenuvši desno nastavili cestom kojom smo i došli.
Wellcome to …

Nabrojana mjesta, kućam okućnice i opći izgled nije izgledao bitno bolje nego selo u kome sam proveo svoje rano djetinjstvo. Dakle, ovdje vrijeme kao da je stalo. Istini za volju par novosagrađenih kuća pokušava ukazati na činjenicu da se tamo negdje u bijelom svijetu događaju neke promjene, ali tim informacijama treba cijela vječnost da dođu do mentalnog sklopa ove sredine. Sa svim prednostima i manama te (mentalne) tromosti. Hoću reći da, sjedne strane, čuva ovu sredinu od lošega iz vanjskog suvremenog svijeta, ali isto tako i dobre stvari teško se i mukotrpno probijaju u ovu sredinu.
Došli smo s desne strane, nastavili ravno nakon popunjavanja termos boca s garant zdravom izvorskom vodom

U Polubašama smo naišli na izvor. I to s certifikatom. Ispred skromne, ali lijepo i uredno uređene okućnice sa isto tako skromnom ali lijepo uređenom kućom, iz plastične cijevi je obilno tekla voda. Rukohvat od vode na stupu od ograde bila je obješena čaša za onoga koji želi puni komfor pri konzumaciji izvorskog blaga. Pored čaše u najlonskoj zaštiti i priklemano klamericama na dasku, bilo je „Analitičko izvješće Zavoda za javno zdravstvo Osječko-Baranjske županije“ koje putnika-namjernika izvješćuje o sastavu vode koja ravnodušno i uporno curi iz cijevi, i zaključuje mišljenjem da je voda zdrava za piće. O čaši i stupnju njene čistoće nema ni riječi.
Izvor, čaša i certifikat

Crno na bijelo – voda je za pet plus

Na izlazu iz Polubaša je raskrižje sa putokazom na kome je jedini pisani trag o selu Granice. Lijevo se uzbrdo ide do Londžice, gdje je željeznica, a mi smo skrenuli desno kako nas je putokaz usmjeravao prema Našicama.
Jedini pisani trag o Granicama

Ravno je za Londžicu gdje je željeznica, a mi smo skrenuli desno prema Našicama

Tandrkava cesta je i ovdje nastavila uzbrdicom. U selu Branjevina naišli smo na primjer ruralne naivne umjetnosti u obliku Bogorodičinog drvenog kipa. Da li je lijep ili ne, ali ga je svakako bilo zanimljivo vidjeti.

Primjer naivne umjetnosti – Bogorodičin kip u Bradnjevini

Ovaj je kraj tradicionalno proizvođač drvenog uglja. To je ono što, mislim, kod većine nas budi pozitivne asocijacije za roštilj (već osjećam miris, ćevapa i pljeskavica, mljac!).
Proizvodnja drvenog uglja

I konačno asfalt! Cesta je krivudala i išla gora-dolje kroz šumarak. Prometa ništa, pa je bio pravi užitak kliziti tihom cestom za razliku od dosadašnjeg makadama.
Ceremošnjak kao civilizacija

Ceremošnjak, slijedeće selo u koje smo ušli, već je ličio na suvremeno urbano mjesto. Kuće , okućnice i auti su bili „normalni“, ovovjekovni, pa sam imao osjećaj da sam se ponovno vratio nazad iz putovanja u prošlost. Nakon Ceremošnjaka, slijedila je blaga nizbrdica, prva uživancija. Pri kraju nizbrdice već su se naslućivale prve kuće Našica.
Ja sam vozio prvi a Denis iza mene. Lagana vožnja, blaga nizbrdica. Uočavam na asfaltu curak neke mrlje širine nešto manje od metra. Kao da je nekom nešto curilo. Kako je sjekao krivine, tako je taj curak bio bliže ili dalje od desnog ruba ceste. Ja sam vozio između curka i desnog ruba ceste. Pomislih, kako bi ovo moglo biti klizavo kada padne kiša. Curak me je počeo stiskati uz desni rub ceste pa sam ga trebao preći. Istovremeno sam bacio pogled sa šumarak s desne strane još jednom upijajući ljepotu trenutka.
Spuštam se niz blagu nizbrdicu, u daljini prve kuće Našica, a curak me postupno stišće uz desni rub ceste

U slijedećem trenutku stojim kraj ceste, držim svoj naslonjen bicikl. Denis stoji ispred mene, drži MOJU termos bocu s vodom i govori mi da to (što to!?) operem. Ono, znam čovjeka, tko je , ali otkud on ovdje, nije mi jasno. Pogledam cestu na jednu stranu, po onda na drugu. Aha, pred Našicama, to mi je jasno. Ali otkud ja ovdje (i još s biciklom!?), otkud Denis ovdje (i on s biciklom), nije mi jasno. „Pao si“, reče Denis, „Operi se“. Tad tek vidim svoje oguljene ruke i koljena, tad tek osjetim po licu pritajeni bol poderotine, a naslonivši se desnom rukom na upravljač svog bicikla osjetim žestoku bol u desnoj podlaktici. Osim toga jezikom sam primijetio da mi fali pola osmice gore lijevo. Da li sam je progutao ili ispljunuo ostati će mi do kraja nejasno.
Prekrasni ja poslije pada

„Stavi maramicu na bradu, curi ti krv, to će ti morati šivati!“ Mehanički učinih što mi Denis reče.
„Je si li dobro, je li ti muka?“
„Dobro sam, nije mi muka, samo sam zbunjen!“
A onda smo rekonstruirali pad. Izgleda da sam u samom trenutku pada zvjerlao negdje u stranu tako da me je pad potpuno iznenadio. Prvo sam pao na desnu ruku a zatim bubnuo bradom o asfalt i izgubio svijest (nokautiran). Onako beživotnog inercija me je vukla po asfaltu po kojem sam strugao rukama, koljenima i donjim dijelom lica. Gornji dio lica mi je kaciga sačuvala. Potrošivši inerciju ostao sam beživotno ležati. Denis je uzeo moju termos-bocu s vodom (onom izvorskom) i polio me čime me je vratio u realnost, te pomogao ustati.
Posao struganja po asfaltu umjesto gornjeg dijela lica, preuzela je kaciga

„A što ćemo sad!“, upita Denis i mene i sebe.
„Idemo u grad, pa ćemo pozvati supruge da dođu po nas“
„Možeš li?“
„Mogu“, rekoh i uhvatih bicikl desnom rukom, čime me prostrijeli bol u njoj. Osim toga pri pokušaju okretanja pedala, primijetio sam da to nije moguće jer sam pri padu savio polugu (kurblu) desne pedale, pa sad ona zapinje za ramu bicikla. Ništa, valja pješke. Do centra Našica smo imali dvadesetak minuta hoda pri kojem me je Denis barem dvadeset puta pitao mogu li, je li mi je muka, a ja sam mu barem dvadeset puta odgovarao mogu, nije mi muka.
Dolaskom u centar Našica, smjestili smo se u debelu i raskošnu hladovinu dvorca Dore Pejačević. Denis je otišao piće i hranu a ja sam na nazvao svoju ljepšu polovicu sa joj kažem da je „vrag odnio i mene i moj bicikl“.
Sad je ostalo čekati. Moja supruga je nazvala Denisovu, pa je ova došla svojim autom po nju, pa su trebale naći gdje je Čaglin („Aha, evo ga!“), pa je moja sjela u naš auto (jer Denisov na sebi nije imao nosač za bicikle) i konačno do nas u Našice. Sve u svemu nekih dva sata.
Kad su cure došle, moja me prvo pogledom pregledala („Dobro si se udesio!“), a onda je uzela vaticu u jednu a bočicu od alkohola u drugu ruku i zbunjeno stala ispred mene ne znajući odakle da krene. Zbunjenost sam ja prekinuo rekavši da su to površinske poderotine i da ne treba ništa.
Denis je spakirao bicikle, pa sam predložio da svi odemo na mjesto nemilog događaje da im pokažemo okolnosti koje su uzrokovale moj pad. Valjda kad vidi, neće samo mene i moju nepažnju okrivljivati.
I došli mi tamo, aute parkirali sa strane. Kao netko tko je sretno proživio frku, počeli smo curama pričati što se i kako desilo. Sa strane je bio pakiran kamion i vozač iz njega nas pita što je bilo. Nakon što sam mu objasnio moj let, reče, da se sad i seoski poštar na „apeencu“ (Tomos APN 4) ovdje „posuo“. To mi je bar malo umirilo savjest, jer će taj njegov pad, kao povreda na radu valjda animirati nekoga da nešto zbog toga učini.
Koliko je stvarno klizavo, možete vidjeti na ovom filmiću gdje se u osmom mjesecu igram zimskih radosti.

Pala je krv – moja

Curak, masni i klizavi, iz blizine i tragovi struganja desne pedale mog bicikla

Počeo sam se klizati po curku kao na zimskoj klizi, proživljavajući zimske radosti u sred ljeta, pa čak dao foto-aparat Denisu da me snimi, kao dokaz stupnja klizavosti.
Curak je izgleda bio ona pripremna masa koja se posipa/polijeva prije asfaltiranja. U svakom slučaju stupanj klizavosti bio je stvarno velik i, obzirom na suhi ljetnji dan, potpuno nepredvidljiv. Misli da nema smisla da igram Loto jer vjerojatnoća nailaska na ovako što na cesti je ravna glavnom dobitku Lota.
Iako sam po dolasku u Požegu namjeravao prvo kući da se malo uredim, moja ljepša polovica je inzistirala da, ovakav kakav jesam, idem ravno na bolnicu, A ona će nastaviti prema domu našem i ostaviti bicikle. Kad završim da joj javim mobitelom da dođe po mene.
I tako ja ulazim u bolnicu i prolazim hodnikom. Oko mene razgovor prestaje, tajac, ljudi zaustavljenih pokreta i otvorenih usta od prekinutog razgovora, zaboravljaju što su i s kim pričali, samo im pogled skenira moju pojavu. Dođem to kiruške ambulante i ostavim zdravstvenu knjižicu. Izlazi bolničar, prozove me i pita što mi je, je li mi se to padobran nije otvorio. Nije to, rekoh, pao sam s bicikla. I dalje promatrajući upita me: „A koliko puta!?“
Prozove me i sad ponovna priča, ovaj put s doktorom. Gleda u moje oguljeno lice i oguljeni nos, uze mi nos između kažiprsta i srednjeg prsta i pokuša moj zakrivljeni nos ispraviti. Jauknuh i rekoh mu da je nos kriv od rođenja i da nema veze s ovim padom. Dobih uputnicu za Rengensko snimanje gdje mi snimiše glavu, vrat i ruku. Od svega navedenog u nalazima ostade zabilježena fraktura desne podlaktice bez pomaka. Obzirom na sve, dobro sam i prošao.
Vratih se nazad u kirušku ambulantu na obradu. Prvo su mi opreli poderotine, a potom stavili gips na ruku. Zatim su me uputili na odjel gdje mi je facijalni kirurg zakrpao podbradak - šivanjem.
I pravac kući.
Poslije obrade u bolnici, konačno u toplini doma svog

Kod kuće sam se konačno mogao ispružiti na trosjedu i staviti točku na i ovom danu. Smirivanju ustreptale moje duše potpomogao je dežurni duševni iscjeditelj našeg doma – Riki. Nepažljivi i površni promatrač bi pogrešno rekao da je to samo pas. A nije. On je mnogo, mnogo više od toga. To znaju oni koji imaju tako nešto slično, i koji dolaskom kući prvo TO pozdravljaju, a potom ostale ukućane.
Pomoć pri zacjeljivanju duševnih rana

Kako su dani prolazili, bolovi su nestajali, dosada me hvatala, pa predložih svojoj kćeri da iskoristi gips na mojoj ruci kao slikarsko platno. I stvarno, koliko si je dala truda može se vidjeti na slici koju je stvarala neprekidna tri sata.
Gips kao umjetnički izražaj

Sada, pet mjeseci iza svega, i dalje vozim bicikl, za sada na posao i s posla, i dalje jedva čekam proljeće pa da krenem na duže vožnje, i dalje na ljeto planiram jednu mega turu. Ali za razliku do ovog petka trinaestog, to sve činim opreznije.

Sad, kad ste sve pročitali oe, a i ostale, slike možete pogledati ovdje.

četvrtak, 10.02.2011.

K potomstvu u metropolu 2010

Ako Vam se ne da čitati, mnogo slika s ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Treća sreća (valjda!?)
Neka nada u stilu „nakon kiše zasja sunce“ držala me da ću ovaj treći put u Zagreb konačno ostvariti bez podmuklih zamki majke prirode u obliku vremenskih (ne)prilika. Pored nade koja je uporište imala u statistici (prva dva puta je bilo loše, pa će sada, valjda, biti dobro) i vremenske prilike do ovog putovanja su bile kišovite. Pa kad je nakon dužeg perioda izuzetne kiša najavljeno par dana suhog sunca, teško mi je bilo obuzdati optimizam, mada mi je iskustvo iz prikrajka duše tiho šaputalo :“Pazi, ne pretjeruj s oduševljenjem!“

DAN PRVI

Mapu prvog dana ovog putovanja možete pogledati ovdje.

I stvarno jednog petka početkom lipnja, nakon dužeg vremena potopa, osvanuo je dan kakav se samo poželjeti može. Istina ovako je bilo počelo i prošle godine a završilo se potopom. Ali moramo imati u sebi i zrnce pretjeranog optimizma. Pretjerani strah paralizira i ubija bilo kakvu želju za avanturom. A malo kockarske odvažnosti nije na odmet.

Sunčano jutro u lipnju – ponekad više nego dovoljno za osjećaj sreće

I tako krenuh, opet sam, tog sunčanog jutra uživajući u njegovim ljepotama. Skoro da me preplavio val sažaljenja prema svim onima koji sada hrču i pušu u svoje jastuke u svojim krevetima i putuju na krilima svojih snova. Nakon (kasnog)buđenja sa sjetom će probati pozvati iz sjećanja gdje su na kratko imali imaginarni osjećaj da su bili u tim snovima, dok ja sada u realnom svijetu upijam svim svojim osjetilima stvarne osjećaje, nečeg što može biti tako prozaično, a opet ako mu se čovjek s povjerenjem prepusti, ljepote (rano) ljetnog sunčanog jutra. Bio sam sam ali beskonačno daleko od usamljenosti. Čak, naprotiv imao sam velikih problema s obuzdavanjem svojih suputnika koji su me,nestrpljivo i bezobzirno na ostale, stalno vukli za rukav na svoju stranu izgarajući od želje da sa mnom podijele svoju ljepotu. Sunce iza mojih leđa stalno mi je privlačilo pažnju mojom sjenom ispred mene. Rascvjetale livade sa obe strane ceste dražile su mi oči s prizorom a nos s mirisima. Čak se i promet, valjda ganut tom jutarnjom ljepotom, suzdržavao da svojim prisutnošću kvari ugođaj, pa je odgodio putovanje nakon mog prolaska. Možda se meni samo činilo da je tako, pa neka. Imao sam osjećaj euforične sreće, radosti i zadovoljstva i sa samim sobom i sa svijetom oko sebe. Pa što? Ionako svijet oko nas nije onakav kakav jest već onakav kakvog ga mi vidimo.
Boje i mirisi, usputnji

Do Nova Gradiške sam stigao za čas i nastavio prema Okučanima. Čak mi ni vjetar nije jutros pravio veće probleme. Na pola puta između Gradiške i Okučana odmorio sam malo ispred razrušene crkve koja je bila svojevrsni spomenik događanja na ovim područjima u prošlom ratu. A u Okučanima sam zastao na most(ić)u preko potoka Sloboština. Za razliku od dosadašnjih putovanja, kada sam preko ove vode prošao ni ne znajući za nju, sad sam zastao jer je ova voda, zahvaljujući prethodnim kišnim danima postala vodurina koja je zlokobnim hukom preteći bezobzirno u neuobičajeno velikoj količini bezglavo žurila u svoj smiraj u Savu.
Krajnja zlokobnost vode u ulozi lošeg gospodara

Obilazak Novske sam ovaj put preskočio, te na samom ulazu u nju skrenuo lijevo na jug prema Jasenovcu. Nakon izlaska iz Novske, u selu Bročice kraj seoske trgovine, zastao sam na malo duži odmor i potrošio ga na objed koji mogu nazvati pravim doručkom, jer ono što sam kod kuće stavio u usta prije polaska na put, nije dostojno takvo lijepog imena kako doručak zvuči.
Dok pišem ove redove, ponovo proživljavam ugodne osjećaje s početka ovog putovanja, i tako zaboravljam čitaocu ovih redova objasniti kojim putem ovo putovanje namjeravam ostvariti.
Često sam u svom djetinjstvu putovao vlakom na relaciji Slavonski Brod-Zagreb. Kad mi je mati, koja je bitno češće bila moj suputnik na tim putovanjima od oca, dala na izbor kojim vlakom nazad kući iz Zagreba, uvijek sam birao onu dužu varijantu koja put usmjerava iz Zagreba preko Sisika, Sunje i Dubice do Novske. Razlog takvog mog izbora bilo je prelazak preko Save i to dva puta, pa preko Kupe u Sisku i na kraju čak i jedan tunel (također u Sisku). Na tom putovanju vlakom prolazili smo kroz seoske željezničke stanice čudnih imena : Šaš. Krivaja, Blinjski kut… I kako neki psiholozi znaju reći da se čovjek na svom životnom putu, ma gdje i koliko daleko otišao, u poznijoj dobi na kraju vraća svome djetinjstvu, tako sam i ja, sada sa teretom na plećima u obliku 50 i više godina, odlučio polako „na tanane“ proći kroz ta sela čudnih imena pokušavajući riješiti višegodišnju dilemu koji nosim u sebi: da li su i sela čudna kao što su im imena. Tako sam od Novske do Siska manje-više pratio pogledom željezničku prugu i prolazio kroz napomenuta sela. Nakon Siska sama se držao Save sve do Zagreba, uključujući i noćenje. Treći dan sam se nadao vlakom do Virovitice, a potom biciklom preko spoja Papuka i Psunja kući. Nažalost, jutro trećeg dana me je primoralo na promjenu plana.
Porušeni most i nabujali Strug između Novske i Jasenovca

Da se vratimo sada zbivanjima prvog dana putovanja. Nakon monotonog prvog dijela puta do Novske, već više puta izvoženog, bitno više nego što atraktivnost tog dijela puta zahtijeva, skrenuo sam na jug do Jasenovca, prelaskom preko Save i prošavši bukvalno dva pedlja pored granične rampe prema susjednoj Bosni, skrenuo lijevo mostom preko Une, te nastavio uz Unu prema Dubici. Sišavši s mosta ušao sam u selo Uštica koje je preko puta Save od Jasenovca.
Izlaz iz sela i pogled na nabujalu Savu i željeznički most preko nje

Na izlazu iz sela Uštica sustigao sam željezničku prugu koja se iz daleka primijetila velikim mostom preko nabijale Save. Skoro do Dubice sam vozio, u blizini ili iz daljega, u zanimljivom društvu. Sa lijeve strane je bila Una sada ukroćena, mirnim tokom ali mutnija ii veća nego inače zbog kiša od prošlih dana, a sa desne strane željeznica od Novske prema Sisku i Zagrebu.
Između Dubice, koja je na Uni, i njene željezničke stanice, koja je sjeverno od mjesta oko 2 km, ispriječilo se brdo. Jest da je cesta asfaltirana, ali brdo je brdo. Pripremajući se za ovo putovanje promatrajući karte, uočio sam tanku crtu koja bi trebala biti neka cest(ic)a kojom bi zaobišao navedeno brdo. I tako „in the midlle of nowhere“ , gdje nije bilo „ni kučeta ni mačeta“, a kamo li nekakve kuće, vidjeh nekakvu usku ali ipak asfaltiranu cestu . I krenuh voziti njome. I vozim ja tako i vozim. U daljini se naslućuju neke građevine, a iza njih brdo za koje se još uvijek nadam da ću ga zaobići. Kad sam došao blizu tih građevina, osjetih na sebi radoznale i ljubopitljive poglede krupnih očiju ljepotica, što mlađih, što vremešijih. Za razliku od drugih ove sam slobodno mogao nazvati kravama – jer one to i jesu.
Radoznalost

Shvatio sam konačno, da sam se primakao farmi krava. Ušao sam u ogromno dvorište farme i pokušao pronaći živog stvora svoje vrste za informaciju kuda dalje, ali nigdje nikoga. Tek nakon što sam sluhom svojim čuo žamor priče iz jedne od zgrada, ušao sam unutra. Ispred mene u susjednoj prostoriji bio je duuugačak stol s klupama oko kojeg je sjedilo 15-tak ljudi i objedovalo. Odmah s moje lijeve strane kroz vrata sam vidio kuhinju i kuharicu u njoj s upitnim pogledom na meni. Rekoh joj kuda putujem i pitah da li mogu nastaviti dalje a da izađem na cesti za Sunju, nakon čega se ona veselo razgali te mi i rukama, i glavom a i glasom (sve odjednom) potvrdi da mogu to ostvariti bez problema. I ja nastavih. Cestom koja je nakon zadnjih kuća farme izgubila i na asfaltu i na širini i na imenu cesta. Postala je tek uski put sa dva kolotraga koji se vijugavo i strmo penje u šumu. Nije izgledao tako optimistično kako ga je već spomenuta žena prikazivala. Nije mi preostalo ništa drugo neko joj vjerovati (kartu čitaj, a seljaka pitaj) i nastavih gurati svoj bicikl preko rupa i kanala posred puta (ili „puta“) zašavši duboko u nešto što je na pola između šume i šikare. I kad sam se već dobrano bio oznojio, što zbog uspona, što zbog vododerina na takozvanoj cesti a što zbog neizvjesnosti da ću, shvativši da sam zalutao, morati se vratiti, prvo sam ugledao kuće a zatim i široku, pravu asfaltiranu cestu.
Cesta koja gubi i na imenu i na obliku

Žena je bila u pravu.
Skrenuo sam desno i uživao u nizbrdici, koja nije bila baš kratka, mada kraća nego što sam to priželjkivao. S ceste se pružao lijepi pogled na zelenu ravnicu kroz koju se vijugavo provlačila Sava. Ovo je za danas a i za sutra dan najveće, i praktično jedino, brdo koje će se ispriječiti tokom ovog putovanja.
Nizbrdica i pogled na ravnicu kroz koju Sava vijuga

I sad je slijedila serija praktično spojenih sela iz djetinjstva već znanih imena Šaš, Živaja… Cesta je bila uglavnom ravna sa blagim gore-dolikanjem, tek toliko da razbije monotoniju puta, makar i s besmislenim, iako blagim, usponima. Promet slab. Ljudi oko kuća ima ali sve je to tiho, skromno mirno i usporeno. Nestvarnim se čini činjenica da smo tek 20-ak km udaljeni od autoputa na kojem je sekunda zlata vrijedna pa zbog toga svaka brzina (gibanja, a i života) nije dostatno velika da ne bi mogla biti veća.
Prilog Prvi kolekciji mjesta s čudnim imenima

A onda naletim na – izvor. Tko bi ga očekivao u ovom području, uglavnom ravnom. Ali izvor je izvor, pa zahtjeva posebnu pažnju i poštovanje, pa sam nenadano se častio jednim podužim odmorom, pri kojem sam častio hladnom vodom i duši (pijenjem) i tijelo (umivanjem).
Jedino što je bolje od hladnog piva

U nastavku puta ponovo selo čudnog imena (Staza), a nedugo za njim i Sunja. Veće mjesto za razliko od dosadašnjih, to je pokazivalo većom gužvom i u prometu i ljudima. Uzeh veću pauzu da nešto pojedem (ruuučak!), uz pijaču kupljenu u trgovini u centru mjesta. Nakon podmirenja „svoga mage“ nastavio sam vožnju te na izlazu iz Sunje spazio putokaz za selo imena Četvrtkovac. A taj dan kad sam vozio bio je – petak. Zakasnio sam tek jedan dan.
Na izlazu iz Sunje nailazim na prilog Drugi kolekciji mjesta s čudnim imenima - a bio je petak kad sam ovuda prolazio

Nakon sela čudnog imena Blinjski Kut, cesta i željeznička pruga, koji su do tada ,bliže ili dalje, putovali „ruku pod ruku“ kao da si se posvadili i udaljili jedno od drugog. Cesta se počela koprcati gore-dolikanjem i to znatne strmine mada ne i dužine. Novo što sam osjetio kao posljedicu ovakve jogunaste ceste je povećani umor, pa sam s guštom odahnuo kad se sve to završilo tablom mjesta kao dobrodošlica u grad Sisak.
Ulaz na mala vrata u veliki grad

A na samom ulasku u Sisak u dvorištu jedne od kuća brdo bicikala. Svakojakih. A na ogradi reklame za bicikle već od 50 kuna a do 15 000 kuna. Isto tako je i reklama za bicikl servis i još kojekakvih reklama ispisanih u roku od pola minute. Autor je u želji za uštedom vremena uskratio reklamama bilo kakvi oblik umjetničkog nadahnuća kakvim se trude sadašnja remek-djela oglašavanja na džambo plakatima.
Bicikli kakve god poželite

Slijedi je opušteni obilazak Siska. Glavna, ili jedna od glavnih, atrakcija je stari most od crvene opeke preko Kupe. Radi njegovog očuvanja, valjda, sada preko njega je moguć promet samo u jednom smjeru i u jednoj koloni.
Jedna od glavnih atrakcija Siska – stari most preko Kupe

Pogled sa starog mosta

Sa mosta sam, promatrajući Kupu i okolinu, sa desne strane uočio park sa obnovljenom crkvom i velikom zgradom ispred je. Sišao sam s mosta, otišao prvo do obale Kupe da vidim most sa strane (mostovi su impresivniji kad ih promatramo sa strane, nego kad ih prelazimo), a zatim obišao i park. U paru, pored crkve i te zgrade, bio je atrij koji jako sliči onom na Zrinjevcu u Zagrebu, samo je ovaj bio oronuo. Dojam oronulosti pojačavali su grafiti ispisani na njegovom temelju.
Oronuli starac pamti bolje dane

Druga velika atrakcija ovog grada se nalazi malo izvan njega, a to je stara utvrda iz koje je prije četiri stoljeća, izgubivši strpljenje, na konju istrčao grof Erdeddy i rastjerao Turke čime je zaustavio njihovo prodiranje na zapad. Zbog tog svog čina, pored ostalog, je kasnije nagrađen titulom Hrvatskog bana. Utvrda je i danas impresivna, kako svojom veličinom i položajem, tako i svojom očuvanošću. U sjećanju na te dane, kraj utvrde montirana je bina ispred koje se održavaju kostimirane predstave koje oživljavaju dane iz povijesti kojima se ovaj grad ponosi
Utvrda Sisačka

Nakon obilaska utvrde, vraćam se u grad i kroz njega nastavljam polako prema zapadu. Zastajem ispred prizora koji bi bio smiješan da nije tragičan i koji oslikava trenutno stanje u Hrvatskom građevinarstvu. Netko je, izgleda mislio da bi izgradnjom stanova i njihovom kasnijom prodajom mogao napraviti dobar biznis. No, izgleda da su se desile neke nepredvidljive poteškoće, pa je od stanova ostao samo kostur zgrade sa ogromnom reklamom. Iako reklama reklamira nešto što bi trebalo se ostvariti u budućnosti, ovako, u simbiozi s kosturom zgrade, izgleda da reklamira izuzetno svijetle i prozračne stanove. I sa ugodno podnošljivom ljetnom vrućinom. Jedino će biti problem s grijanjem u zimi (ognjištem valjda!?).
Navali narode! Svijetli i prozračni stanovi!

Sisak je grad koji se može pohvaliti i sa lijepom, dobro očuvanom starom sinagogom. Meni je taj pojam prvenstveno vezan za djetinjstvo, jer kad sam, kao klinac, s mamom šetao po Slavonskom Brodu, rekla mi je da je eto na ovom mjestu bila sinagoga koja je srušena u II svjetskom ratu. Na moje pitanje što je to sinagoga, reče mi da je to Židovska crkva. Dalje je moja dječja mašta bezuspješno pokušavala si dočarati kako bi to moglo izgledati. U Bosanskom Brodu, u kojemu smo tada stanovali, bile su i katolička i pravoslavna crkva ali i džamija. I svaka je bila original svoje vrste. A sad se pojavljuje i četvrta crkva. Pa tko će ih sve povezati!?, bio je moj konačni dječji zaključak.
Sisačka sinagoga

I na kraju je, meni kao sinu željezničara, bio neizbježan posjet željezničkom kolodvoru u Sisku. U djetinjstvu toliko puta posjećivan vlakom s druge strane, sada, promatrajući ga od strane grada, izgledao je sasvim drugačije. Mada se mora priznati da su zgrada i okoliš lijepo uređeni i dotjerani.
Željeznički kolodvor, Sisački

Sunce se već dobrano približilo svom spokoju, pa je trebalo riješiti problem noćenja. Ranije sam si nekako zacrtao, promatrajući kartu i planirajući ovo putovanje, da ću to učiniti u selu Martinska Ves. I to Desna, jer se preko puta Save nalazi Lijeva Martinska Ves.
Sunce se već sprema za počinak pa bi to trebao i ja učiniti

A koji je plan za noćenje!? Pa, najveća osobina tog plana što sam se odvažio učiniti ono što sam činio kad sam imao duplo manji broj godina na plećima. Dakle, laganim vozikanjem obilazim selo, i kad ugledam simpatičnu livad(ic)u, domaćinu se predstavim i zamolim za dozvolu podizanja šatora.
I tako sam zujao lagano po selu gibajući glavom lijevo-desno ne bi li našao ono što tražim. Osnovna osobina ovih posavskih sela je zbijenost. Iako je okolo ravnica i mjesta koliko hoćeš, sve su se kuće zbile jedna uz drugu tako da je izgledalo da kvadratni metar prostora košta jednako kao u nekoj ogromnoj metropoli. I što više kružim po selu to mi postaje jasnije da ja svoju livadu, livadicu, pa barem i livadičicu, koja bi bila po mojoj volji, neću naći. Osim toga počeo sam se , zbog toko zna kakvih mojih unutrašnjih iracionalnih strahova (pri)boja(va)ti da ću pri toj mojoj zamolbi biti brutalno odbijen (odakle mi to ,ne znam ni sam). Zbog toga se moje samopouzdanje počelo opasno ljuljati („pa što si vi to umišljate, tek tako doći nekomu, e svašta …“). Umjesto mladalačke odlučnosti i samouvjerenosti, sad u poznijim godinama počeo sam imaginarno redati negativne scenarije i prije ostvarenja prvog realnog. Uhvatio sam sebe skoro na granici panike. Eto, koliko se bojim ljudi. Pa pitam, pa ako može dobro, ako ne, hvala lijepo idem dalje. Eto, ništa posebno, hrabrio sam se.
I dok sam u sebi provodio duhovne vježbe, sjetih se mogućeg rješenja – otići u župni dvor pa svećenika (ili koga već nađem) upitati to što mi je odjednom postalo ljude teško pitati. Pretpostavljam da su ti ljudi od vjere obzirniji prema putnicima-namjernicima Naći ih nije bilo problem, jer se visoki zvonik crkve vidio i izvan sela. Naći župni dvor, točnije rečeno, ali naći nekoga u njemu, e to je već nešto drugo. A sve je bilo prema onome za čim tragam. I velika livada i blizina. Jedino u župnom dvoru nije bilo nikoga. Eto, ima maltera, a nema ampera. Stalno mi nešto nedostaje, kao starom čangrizavom starcu (možda to i jesam!?). Nakon dužeg razmišljanja nađoh kompromis sam s sobom. Idem još prozujati po selu, pa ako nigdje ništa ne nađem, vratiću se ovdje pa „na divlje“ prenoćiti, iako to nikad u životu nisam napravio (svemu ima prvi put, pa i iza 50-te).
Idealna livadica za podizanje šatora i župni dvor (desno) – snimljeno sutradan

Umiren varijantom B, krenuh u potragu za varijantom A. I zastadoh ispred kuće kojoj je dvorište 2-3 metra ispod ceste (cesta je na nasipu), iza kuće poveća livada sa svime što se na selu ostavlja za neka druga vremena (granje, drva, alati, priključni strojevi za traktore ). U dvorištu ispred kuće na malim stolicama (stolčicama) sjede dvije ljepotice svaka preko 70 ljeta i veselo zbore (bitno veselije nego bi se zaključilo prema njihovoj starosnoj dobi). Ajd, rekoh sebi, idem probati šarmirati cure makar to više i nisu.
Dobar dan –Dobar dan – Ja sam taj i taj, putujem odande prema tamo, mogu li na vašoj livadi podići šator da prenoćim (eto, rekoh to, pa sad što bude) – Ma, može kako ne bi mogli, hoćete li kavu da vam skuham, prevalili ste dugi put, sigurno ste umorni !
Nastavio sam razgovor, gledajući ljubopitljive naborane, ali i ozarene face. Bile su iskreno impresionirane i mojim putem i mojim razlogom za njega. Paralelno s tim stišavala se postupno i bura u mojoj duši za koju neki vanjski uzrok nisam mogao naći. Eto, sve je stvar psihologije!
Kad smo se ispričali koliko smo htjeli, ili koliko su dame željele, odgurao sam bicikl do livade, našao zgodno mjesto za podizane šatora i krenuo u pripremu spavaonice. Šator je bio nov-novcat, praktično se prvi put koristi na putovanju. Korišten je za noćenje tek jedanput i to na selu kod mojih roditelja, nedaleko od Požege, tek toliko da ga ja i moja životna suputnica probamo.
Noć je strpljivo sačekala da obavim potrebne aktivnosti prije spavanja, i nakon večere i večernje toalete, s prvim znacima noći sam se uvukao u šator i vreću za spavanje. Morao sam svoj usplahireni duh smiriti analizom prethodnog dana da bi mi dozvolio miran i ugodan san.
Uz pomoć posljednjih zraka sunca toga dana, podigao sam svoju raskošnu rezidenciju

Treperio sam od zadovoljstva zbog ovog današnjeg dana. Bio je krcat događajima i doživljajima i to lijepih tako da su s nestrpljenjem pokušavali doći preko reda do moje svijesti koja im je poklanjala ljubav i pažnju a zbog koje su one zadovoljno prele kao mačka u krilu svog gospodara.
Ali tog trenutka ipak je događaj/doživljaj Broj Jedan bilo ovo noćenje.
U poznim godinama nam često iz sjećanja dođe slika sretne mladosti, koja iz ove star(ij)e, nostalgične, i sjetne pozicije često izgleda ljepša i lepršavija nego što je u stvari bila. Pa se onda, isto tako često, pojavi želja za njenom ponavljanjem (kako bi lijepo bilo opet …). I većina ljudi tu (za)stane. Rijetki (eto kao ja, pa bilo to samohvala ili samo prijekor) počne razvijati sliku o realnoj mogućnosti „povratka u mladost“. Što se duže o tome razmišlja, analiziraju crtice i za i protiv, spoznaja o realnosti ostvarenja postaje sve veća i veća, da bi na kraju progonila čovjeka kao fiks-ideja, kao opsjednutost, pa nema druge nego probati i vidjeti da li se bilo u pravu ili ne.
I zato sam ja, SAM, eto, morao probati noćenje kakvo sam u mladosti ostvario (iako onda bijah u društvu). Odlučnost , samopouzdanje i vjera u se, držale su me do trenutka ostvarenja, nauma, odnosno do samog dolaska u ovo selo. Koliko mi je do tada bila velika vjera u se i samopouzdanje, toliko mi se sve to rasplinulo, splasnulo, pa sam kao posljednji ziheraš u poznim godinama prekoravao sam sebe, ne nalazeći nikakvog izlaza u obliku svakodnevne, znane sigurnosti. Ova pat pozicija koju je moja duša, psiha ili što već, napravila, i u koju je sama sebe uvalila, izazvala je naslućivanje prvih naznaka panike zbog prijekora i stida prema samom sebi (što mi je sve ovo trebalo!?). I sve to zbog straha da će me ljudi odbiti kad ih budem pitao za noćenje.
Sad, kad ležim u tami svog šatora koji još u sebi nosi mirise tvornice koja ga je sačinila, neizostavni osjećaj stida prema samom sebi nalazi razloga da se pojavi u prigovoru zbog bezrazložnog straha koji me je obuzeo. Pa ipak osjećao sam se zadovoljno, jer sam sebi i svima ja koje nosim u sebi, pokazao i dokazao da se može, bez obzira na dob. Čovjek je samom sebi najveći neprijatelj, a trenutno imam osjećaj pobjede u jednoj od niza bitaka s tim neprijateljem. I u tom osjećaju samohvale, samozadovoljstva, ushita i sreće, potpomognut i fizičkim umorom zaspao sam kao mala beba.
Prvi dio zadovoljnog mene u spavaonici

Drugi dio zadovoljnog mene u spavaonici – udobnost je bila na visini, obratite pažnju da je ispod vreće za spavanje i podmetača/karimata, luft-madrac

Probudila me hladnoća.
Već sam napomenuo da su, do dan-dva unazad, bile obilne kiše koje su dobro natopile tlo. Osim toga taj lipanj je sada uzeo obilježje dosta velike razlike između noćnih i dnevnih temperatura. Pa iako sam preko dana vozio u „znoju lica svog“ sada, u noć temperatura se spustila, čini mi se, oko 10-ak stupnjeva. Dršćući, uzeo sam svu odjeću, i kratku i dugačku, na sebe i zavukao se u vreću, kapuljaču vreće navukao na glavu ostavši oko nosa tek prst prostora za disanje. Drhtavica je nestala, nije mi bilo baš pretoplo, ali je bilo podnošljivo.
E, sad me probudila vrućina.

DAN DRUGI

Mapu drugog dana ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Situacija u rano jutro na livadu na kojoj sam prespavao – daleko ispred mene je dvorište i kuća, a ispred njih cesta

Sunce, nakon izlaska, veselo je i razdragano osvijetlilo moju rezidenciju, što je imalo za posljedicu naglo dizanje temperature u šatoru (efekt staklenika). Od sna više nisam mogao ništa očekivati, a i imao sam osjećaj (dovoljne) naspavanosti. Izašao sam van na osunčani dio livade i žmirkajući se grijao na suncu kao prozebli ptić. Kad sam, nakon tijela, i duh svoj probudio, razgledavao sam oko sebe ozren svjetlošću i jutarnjim bojama. Kad mi je pogled zastao na šatoru, vidio sam da je, zbog niske noćne temperature (osjetio je već na sebi), rosa bila povelika, pa mi je šator izgledao kao da ga je netko polio amperom vode. Demontirao sam ga, i poredao na obližnje trupce mokre dijelove šatora i sačekao nepuni sat da se koliko-toliko osuši.
Sušenje šatora i ostalih, tokom noći, orošenih stvari

Kad sam izgubio strpljenje, spremio sam „skoru suhi“ šator i ostalu prtljagu, stavio na bicikl i došao do kuće , zahvalivši se svojoj domaćici. Pitala me je za daljnji moj put, te mi preporučila da svratim u susjedno selo, Trebarjevo, koje je rodno mjesto braće Radić. Moram priznati da me stvarno dojmio taj prijedlog i način na koji ga je izrazila. Iako je odavno već prešla 80-u, pored, još uvijek, živahnog tijela imala je i živahni duh, a i rečenice koje je sricala bile su bar 20-ak godina mlađe od njene životne dobi. Zahvalio sam joj se i na prijedlogu i na domaćinstvu poželjevši joj još puno zdravlja i vedrine krenuo na put. Posjet mjestu rođenja velikana hrvatske povijesti sam odgodio za neki drugi put jer nisam bio siguran kako bih dalje prešao Savu. A ovdje sam i imao most. I to kakav!
Ja i moja, duhom mlađahna iako tijelom postara, domaćica

Viseći most, sa stupovima na obalama rijeke, elegantno je premošćivao tok vode ispod sebe. Na ulazima na most bili su semafori koji su naizmjenično propuštali promet preko mosta. Ili su to bar zamišljali, jer promet je tog petka u jutro bio, za vrijeme mog bivstvovanja u tom selu, tek u obliku dva vozila. Sam kolovoz je podijeljen u dva nejednaka dijela. Veći je bio za vozila na 4 i više točka, a manji za dvotočkaše i pješake. Most po mjeri sela koja spaja. Lijevu i Desnu Martinsku Ves.
Most sa strane

Most sprijeda

Prije nastavka putovanja htio sam napraviti dvije stvari. Prvo sam u seoskoj trgovini kupio opskrbu – hranu i piće jer nisam bio siguran kada ću naći slijedeću. Kad sam riješio taj problem opskrbe, onda sam opušteno, ne žureći, obilazio selo.
U centru sela pored crkve bila je uprava Poljoprivredne zadruge, kako je pisalo na tabli, Martinske Vesi Desne koju je čuvao jedan – magarac. Istina, moram priznati nije bio od onih „Pazi! Oštar pas“, čak suprotno od toga. Prije je bio usamljen, jer čim sam prišao uz ogradu, odmah je došao i dobroćudnim pogledom radoznalo me promatrao. Ostalo mi je nejasno kako je standardni element dalmatinskog krša zalutao u ravnu posavinu!?
Dalmatinac u Posavini

U blizini seoske zadruge bila je i crkva sa župnim dvorom koju sam sinoć obilazio u potrazi za mjestom noćenja. Opušten, bez sinoćnjeg imperativa radoznalo sam obilazio crkvu. Bio sam zahvalan autorima ideje da se može sagledati unutrašnjost crkve, a da sve u njoj ostane netaknuto. Na ulazu u crkvu prvo je bila metalna kapija, zatvorena i zaključana, a pedalj iza otvorena vrata. Tako sam mogao vidjeti unutrašnjost koja je, obzirom na mjesto u kojem se nalazi (ipak nije to neki veliki grad), odisala impresivnim baroknom raskošću.
Unutrašnjost crkve

U povratku prema mostu pažnju mi je privukla gradska, ili bolje rečeno, seoska vijećnica. Ovako lijepu zgradu lokalne vlasti nisam vidio ni u mjestima koja sebe nazivaju gradom. Odmah uz vijećnicu bila je (a što drugo, nego) birtija sa velikom terasom, čineći zajedno svojevrsni centar mjesta.
Gradska (u ovom slučaju je seoska) vijećnica Martinske Vesi

Vrijeme je da se krene. Nemam mnogo, do Zagreba nekih 60-ak kilometara, no sjetivši se već ranije sa brzinom, ili bolje rečeno sporošću, probijanja kroz gužvu u metropoli, bolje da ne odugovlačim pretjerano. Prešavši most, sad sam vozio lijevom stranom Save pa su sela imala neka „lijeva“ imena : Lijeva Martiska Ves, Lijeva Luka, Dubrovčak Lijevi. U ovom zadnjem sam pozdravio skelu koja me je na ovom putovanju od prije dvije godine prebacila s one na ovu obalu rijeke.
U prolazu, pozdrav starom prijatelju – skela s kojom sam prešao Savu prije dvije godine (vidi „K potomstvu u metropolu 2008)

U Oborovu, pored seoske crkve sam napravio dužu pauzu da utolim glad. Nakon objeda htjedoh pogledom proviriti u unutrašnjost crkve, ali su se mom pogledu ispriječila zatvorena i zaključana vrata. Koja su bila odmah iza zatvorene i zaključane kapije. Što je sigurno, sigurno.
Promatrači s visine u Oborovu – mama i kći lili tata i sin ili već koju kombinaciju preferirate

U nastavku vožnje postalo je već dobrano vruće. Oborovo je bio neka vrst zadnjeg bastiona civilizacije, gledano u suprotnom smjeru od moga puta. To znači da su od njega pa dalje u selima bile raskošnije kuće novijeg datuma gradnje, ispred dosta od tih kuća bili su auti, ljudi je isto tako bilo bitno više, a time i promet na cesti. Jedino je sve skupa je to bilo bitno manje interesantno, pa se putovanje svelo na to da što prije dođem cilju. Selo Rugvica me je malo oživilo. Putujući tko zna koliko puta do sad auto-cestom prema Zagrebu, ispred naplatnih kućica odavno sam uočio izlaz prema Dugom selu i prema – Rugvici, baš zbog simpatično-čudnog imena. Pa da i to sad vidim kako izgleda. Otada, svaki put pri vožnji auto-cestom, prolaskom pored ovog izlaza i putokaza, htio-ne-htio pred sobom vidim vrući sunčani dan u selu Rugvica i tamo sebe na biciklu.
Nimalo ne žureći probijao sam se kroz Zagrebačku gužvu. Imao sam vremena na pretek. I za Zagrebačku gužvu, nakon dolaska do sina i za tuširanje, i za objedovanje, i za odmor, i za poslijepodnevni pljusak kojeg sam superiorno i slavodobitno (ha!, zakasnio si ovaj put!) promatrao iz suhog stana, i na kraju, vremena je bilo na pretek i za odlazak navečer na to pivo (odnosno više njih) sa svojim sinom.
Tu večer sam legao u krevet i prije sna uspio zadovoljno se osvrnuti na prethodna dva dana krcati pozitivnim dojmovima, čija će impresivnost rasti tokom vremena, a nakon toga još jednom sam proanalizirao kuda i kako sutra.
A sutra sam htio ono što mi je promaklo prošle godine. Virovitica.
Kako mi je želja bila sutra navečer snivati i svom krevetu i sa svojom ljepšom polovinom, namjera mi je bila ujutro vlakom u 9 sati iz Zagreba do Virovitice a potom 100-njak km preko Papuka do Požege.
Kako se sutra pokazalo, to su bili pretjerano optimistični snovi jednog euforičnog bicikliste.

TREĆI DAN

Prvo me je oko 5 ujutro probudila podmukla tutnjava grmljavine koja je odnekud iz daleka dolazila sve bliže i bliže. A onda je nastao krš i lom. Vjetar, kiša munje, gromovi. Netko gore na nekoga dolje se jako naljutio. Kad ga je prošao prvobitni bijes, nastavio je laganom kišom, koja skoro stane, pa se pojača, pa opet kao da će stati…U svakom slučaju ne izgleda optimistično za vožnju kroz duboke šume Papuka.
Nakon duže lomljave u sebi u potrazi za odgovorom na pitanje „Što sad!?“, odlučih podrobnije pogledati plan B, pa negdje iza 7 sati ustadoh te telefonom upitah kada ide vlak za Novu Gradišku, a da može i bicikl povesti. „u 7.40!“ (za 20 minuta!!!) „ A slijedeći?“ „Nema slijedećeg!“
Kiša je (srećom) bila u stanju „skoro stala s padanjem“, pa mi je olakšala mahniti slijed događanja. Brzo, se spremi, brzo spakiraj bicikl, brzo se spusti liftom, brzo kroz Zagreb do glavnog kolodvora, brzo kupi kartu, brzo do vlaka, brzo traži vagon u koji može bicikl (nema ga, kako NEMA GA!?), brzo ulazi u zadnji vagon i na kraju brzo i vlak krenu.
Ovo je bilo kao u američkim filmovima. Uzbudljivo i neizvjesno do kraja. Osim toga, iako mi je ljepotica umiljatog glasa obećala da je kao sastavni dio vlak i vagon za smještaj bicikala, njega (vagona) nije bilo. Bola su samo obična tri vagona. Pa sam, na kraju bezuspješne potrage, smjestio bicikl kraj zadnjih vrata zadnjeg vagona.
Truckanje mog vjernog pratioca u Hrvatskim željeznicama – iako su obećali, ništa od posebnog tretmana za bicikle

U cijelom vagonu je bilo ukupno 5 ljudi. Izgleda da svatko tko iole drži do sebe, stavlja ovaj ambijent među zadnjima na listi, gdje bi trebao provesti ovo jutro nedjeljno. I još ovako sumorno i polukišovito.
Nakon dva sata vožnje, sišli smo (moj prijatelj bicikl i ja) u Gradišku te nastavili zajedno (ja na njemu) prema 30-ak km udaljenoj Požegi. Nije padalo ali je cijelo vrijeme visilo u zraku – sad će samo što nije. Povremeno je pirkao hladni, podmukli vjetar. Sve u svemu ništa od sunčane idile od prethodna dva dana.
Zadnjih 20-ak minuta vožnje nije više izdržalo, pa se raspadalo. Stati više nije bilo smisla, već stisnuti zube i pravac – dome slatki dome.
Ono u zagradi („valjda!?“) iz naslova („Treća sreća“) ove priče , sad je očigledno, odnosi se na ovaj treći dan. Pa ipak, pozitiva prva dva dana je višestruko nadmašila negativu trećeg dana, tako da sam, iako pokisnut tijelom, ovo putovanje završio ozaren duhom.
A tu Viroviticu ćemo riješiti 2011 godine. Ili neke od slijedećih. Treba biti uporan. Do tvrdoglavosti.


Sad, kad ste sve pročitali, ove, kao i ostale, slike s ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv