Pero i njegov bicikl

subota, 19.02.2011.

Petak Trinaesti

Ako Vam se ne da čitati, slike možete pogledati ovdje.

Mapu ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Iza nas su bile ostvarene veće i manje vožnje planirane za ovo ljeto, ostvareni godišnji odmori i opasno stanjeni novčanici. Ispred nas su još uvijek topli ljetni dani za koje bi bilo šteta propustiti da prođu neiskorišteno. Pa smo u skladu sa svojim obavezama tražili koji sat ili dan slobode, te promatrajući karte zbrajajući i oduzimajući (kilometre i novce) pokušavali neku od hipotetskih vožnji(ca) približiti što je moguće bliže realnom stanju.
I tako sam Denisu predložio, a on je prihvatio, posjetu rodnog mjesta moje punice – selo Granice u Našičkoj općini.
Nakon što smo stavili bicikle na auto, slijedilo je pola sata vožnje do 30-ak km udaljenog Čaglina. Auto smo ostavili na širokom parkiralištu, u obližnjoj trgovini se opskrbili tekućinom i konačno krenuli provozati bicikle. Nakon kilometar vožnje, tek što smo izašli iz mjesta prema jugu, skrenuli smo lijevo na istok gdje smo trebali proći Kneževac, Vlatkovac i Stari Zdenkovac – selo na krajnjem istoku Požeškog kraja. Ta cesta se već asfaltira barem 15 godina. Već je par puta bila uređena i dotjerana do polaganja asfaltnog sloja a onda je iz tko zna kojih razloga nestalo novaca i od asfaltiranja ništa. Onda su kiše i snjegovi učinili svoje pa od uređenja i dotjeranosti nije ostalo ništa. A onda su se neki ponovo sjetili svojih obećanja o asfaltiranju, pa opet uređuj i dotjeruj. Pa opet ništa. I tako više puta. I do dana-današnjeg asfalt i Stari Zdenkovac su realno nespojivi pojmovi. Istini za volju, asfalt je uspio tokom ovih silnih godina doći negdje do pola puta – do Kneževca. Iza Kneževca, što se tiče ceste, svojevrsni vremeplov u nazad za par sto godina. Kako i onda tako i danas izgleda.

Više puta uređivana i dotjerivana cesta za ljepotana koji se asfalt zove, no do sada osta ta ljubav neispunjena i neostvarena

Ako smo se do tog Starog Zdenkovca truckali širokim makadamom, dalje smo nastavili uskim. Očigledno smo ušli u „pogranično“ područje između Požeške i Našičke općine. To znači da je promet apsolutno nikakav, cesta, ili boje rečeno sokak, krivuda između šikara, a tek koja obrađena njiva je znak da ovuda bar netko nekad prođe. Bilo je zgodno promatrati okoliš a na umu imati činjenicu da smo u dvadeset i prvom stoljeću i žitelji informatičkog doba. Ovdje je još uvijek devetnaesto stoljeće.
Cesta sve uža i uža, od prometa i kuća ništa – po kuda mi to vozimo !?

Vrijeme je bilo izuzetno vlažno, pa kao takvo sparno. Nije bilo neke velike bojazni da ćemo pokisnuti, ali oko nas je bila neka visoka izmaglica, pa je ta prevelika vlaga u zraku bila uzrokom pretjeranog našeg znojenja, a posljedica toga je bila i stalna žeđ.
Truckajući se makadamom, svojim komentarima smo se dotakli i današnjeg datuma i njegovog praznovjernog efekta. Bio je petak ,trinaesti, mjesec osmi, godina dvije i deseta. Da li nešto ima u tome ili je sve stvar pažnje, stava i sreće u obliku (ne)povoljnih okolnosti!?
Odjednom se naš sokak završio tako da je pod pravim putem naletio na drugi sokak. Sad, da li lijevo ili desno? A nigdje putokaza. E, a zato je tu karta za nas starije tradicionalnih nadzora (bez GPS-a). Karta kaže lijevo i skrenusmo lijevo. I dobro napravismo, jer smo par-sto metara dalje iza krivine ugledali prve kuće Rozmajerovca. Iza njega su bile Polobaše u čijem središtu je trebalo desno skrenuti prema Granicama. U Granicama smo obišli mjesno groblje, pronašli grob oca moje punice (jesam li dobar zet, zar ne?). Nakon obavljenog, vratili smo se do Polubaša i skrenuvši desno nastavili cestom kojom smo i došli.
Wellcome to …

Nabrojana mjesta, kućam okućnice i opći izgled nije izgledao bitno bolje nego selo u kome sam proveo svoje rano djetinjstvo. Dakle, ovdje vrijeme kao da je stalo. Istini za volju par novosagrađenih kuća pokušava ukazati na činjenicu da se tamo negdje u bijelom svijetu događaju neke promjene, ali tim informacijama treba cijela vječnost da dođu do mentalnog sklopa ove sredine. Sa svim prednostima i manama te (mentalne) tromosti. Hoću reći da, sjedne strane, čuva ovu sredinu od lošega iz vanjskog suvremenog svijeta, ali isto tako i dobre stvari teško se i mukotrpno probijaju u ovu sredinu.
Došli smo s desne strane, nastavili ravno nakon popunjavanja termos boca s garant zdravom izvorskom vodom

U Polubašama smo naišli na izvor. I to s certifikatom. Ispred skromne, ali lijepo i uredno uređene okućnice sa isto tako skromnom ali lijepo uređenom kućom, iz plastične cijevi je obilno tekla voda. Rukohvat od vode na stupu od ograde bila je obješena čaša za onoga koji želi puni komfor pri konzumaciji izvorskog blaga. Pored čaše u najlonskoj zaštiti i priklemano klamericama na dasku, bilo je „Analitičko izvješće Zavoda za javno zdravstvo Osječko-Baranjske županije“ koje putnika-namjernika izvješćuje o sastavu vode koja ravnodušno i uporno curi iz cijevi, i zaključuje mišljenjem da je voda zdrava za piće. O čaši i stupnju njene čistoće nema ni riječi.
Izvor, čaša i certifikat

Crno na bijelo – voda je za pet plus

Na izlazu iz Polubaša je raskrižje sa putokazom na kome je jedini pisani trag o selu Granice. Lijevo se uzbrdo ide do Londžice, gdje je željeznica, a mi smo skrenuli desno kako nas je putokaz usmjeravao prema Našicama.
Jedini pisani trag o Granicama

Ravno je za Londžicu gdje je željeznica, a mi smo skrenuli desno prema Našicama

Tandrkava cesta je i ovdje nastavila uzbrdicom. U selu Branjevina naišli smo na primjer ruralne naivne umjetnosti u obliku Bogorodičinog drvenog kipa. Da li je lijep ili ne, ali ga je svakako bilo zanimljivo vidjeti.

Primjer naivne umjetnosti – Bogorodičin kip u Bradnjevini

Ovaj je kraj tradicionalno proizvođač drvenog uglja. To je ono što, mislim, kod većine nas budi pozitivne asocijacije za roštilj (već osjećam miris, ćevapa i pljeskavica, mljac!).
Proizvodnja drvenog uglja

I konačno asfalt! Cesta je krivudala i išla gora-dolje kroz šumarak. Prometa ništa, pa je bio pravi užitak kliziti tihom cestom za razliku od dosadašnjeg makadama.
Ceremošnjak kao civilizacija

Ceremošnjak, slijedeće selo u koje smo ušli, već je ličio na suvremeno urbano mjesto. Kuće , okućnice i auti su bili „normalni“, ovovjekovni, pa sam imao osjećaj da sam se ponovno vratio nazad iz putovanja u prošlost. Nakon Ceremošnjaka, slijedila je blaga nizbrdica, prva uživancija. Pri kraju nizbrdice već su se naslućivale prve kuće Našica.
Ja sam vozio prvi a Denis iza mene. Lagana vožnja, blaga nizbrdica. Uočavam na asfaltu curak neke mrlje širine nešto manje od metra. Kao da je nekom nešto curilo. Kako je sjekao krivine, tako je taj curak bio bliže ili dalje od desnog ruba ceste. Ja sam vozio između curka i desnog ruba ceste. Pomislih, kako bi ovo moglo biti klizavo kada padne kiša. Curak me je počeo stiskati uz desni rub ceste pa sam ga trebao preći. Istovremeno sam bacio pogled sa šumarak s desne strane još jednom upijajući ljepotu trenutka.
Spuštam se niz blagu nizbrdicu, u daljini prve kuće Našica, a curak me postupno stišće uz desni rub ceste

U slijedećem trenutku stojim kraj ceste, držim svoj naslonjen bicikl. Denis stoji ispred mene, drži MOJU termos bocu s vodom i govori mi da to (što to!?) operem. Ono, znam čovjeka, tko je , ali otkud on ovdje, nije mi jasno. Pogledam cestu na jednu stranu, po onda na drugu. Aha, pred Našicama, to mi je jasno. Ali otkud ja ovdje (i još s biciklom!?), otkud Denis ovdje (i on s biciklom), nije mi jasno. „Pao si“, reče Denis, „Operi se“. Tad tek vidim svoje oguljene ruke i koljena, tad tek osjetim po licu pritajeni bol poderotine, a naslonivši se desnom rukom na upravljač svog bicikla osjetim žestoku bol u desnoj podlaktici. Osim toga jezikom sam primijetio da mi fali pola osmice gore lijevo. Da li sam je progutao ili ispljunuo ostati će mi do kraja nejasno.
Prekrasni ja poslije pada

„Stavi maramicu na bradu, curi ti krv, to će ti morati šivati!“ Mehanički učinih što mi Denis reče.
„Je si li dobro, je li ti muka?“
„Dobro sam, nije mi muka, samo sam zbunjen!“
A onda smo rekonstruirali pad. Izgleda da sam u samom trenutku pada zvjerlao negdje u stranu tako da me je pad potpuno iznenadio. Prvo sam pao na desnu ruku a zatim bubnuo bradom o asfalt i izgubio svijest (nokautiran). Onako beživotnog inercija me je vukla po asfaltu po kojem sam strugao rukama, koljenima i donjim dijelom lica. Gornji dio lica mi je kaciga sačuvala. Potrošivši inerciju ostao sam beživotno ležati. Denis je uzeo moju termos-bocu s vodom (onom izvorskom) i polio me čime me je vratio u realnost, te pomogao ustati.
Posao struganja po asfaltu umjesto gornjeg dijela lica, preuzela je kaciga

„A što ćemo sad!“, upita Denis i mene i sebe.
„Idemo u grad, pa ćemo pozvati supruge da dođu po nas“
„Možeš li?“
„Mogu“, rekoh i uhvatih bicikl desnom rukom, čime me prostrijeli bol u njoj. Osim toga pri pokušaju okretanja pedala, primijetio sam da to nije moguće jer sam pri padu savio polugu (kurblu) desne pedale, pa sad ona zapinje za ramu bicikla. Ništa, valja pješke. Do centra Našica smo imali dvadesetak minuta hoda pri kojem me je Denis barem dvadeset puta pitao mogu li, je li mi je muka, a ja sam mu barem dvadeset puta odgovarao mogu, nije mi muka.
Dolaskom u centar Našica, smjestili smo se u debelu i raskošnu hladovinu dvorca Dore Pejačević. Denis je otišao piće i hranu a ja sam na nazvao svoju ljepšu polovicu sa joj kažem da je „vrag odnio i mene i moj bicikl“.
Sad je ostalo čekati. Moja supruga je nazvala Denisovu, pa je ova došla svojim autom po nju, pa su trebale naći gdje je Čaglin („Aha, evo ga!“), pa je moja sjela u naš auto (jer Denisov na sebi nije imao nosač za bicikle) i konačno do nas u Našice. Sve u svemu nekih dva sata.
Kad su cure došle, moja me prvo pogledom pregledala („Dobro si se udesio!“), a onda je uzela vaticu u jednu a bočicu od alkohola u drugu ruku i zbunjeno stala ispred mene ne znajući odakle da krene. Zbunjenost sam ja prekinuo rekavši da su to površinske poderotine i da ne treba ništa.
Denis je spakirao bicikle, pa sam predložio da svi odemo na mjesto nemilog događaje da im pokažemo okolnosti koje su uzrokovale moj pad. Valjda kad vidi, neće samo mene i moju nepažnju okrivljivati.
I došli mi tamo, aute parkirali sa strane. Kao netko tko je sretno proživio frku, počeli smo curama pričati što se i kako desilo. Sa strane je bio pakiran kamion i vozač iz njega nas pita što je bilo. Nakon što sam mu objasnio moj let, reče, da se sad i seoski poštar na „apeencu“ (Tomos APN 4) ovdje „posuo“. To mi je bar malo umirilo savjest, jer će taj njegov pad, kao povreda na radu valjda animirati nekoga da nešto zbog toga učini.
Koliko je stvarno klizavo, možete vidjeti na ovom filmiću gdje se u osmom mjesecu igram zimskih radosti.

Pala je krv – moja

Curak, masni i klizavi, iz blizine i tragovi struganja desne pedale mog bicikla

Počeo sam se klizati po curku kao na zimskoj klizi, proživljavajući zimske radosti u sred ljeta, pa čak dao foto-aparat Denisu da me snimi, kao dokaz stupnja klizavosti.
Curak je izgleda bio ona pripremna masa koja se posipa/polijeva prije asfaltiranja. U svakom slučaju stupanj klizavosti bio je stvarno velik i, obzirom na suhi ljetnji dan, potpuno nepredvidljiv. Misli da nema smisla da igram Loto jer vjerojatnoća nailaska na ovako što na cesti je ravna glavnom dobitku Lota.
Iako sam po dolasku u Požegu namjeravao prvo kući da se malo uredim, moja ljepša polovica je inzistirala da, ovakav kakav jesam, idem ravno na bolnicu, A ona će nastaviti prema domu našem i ostaviti bicikle. Kad završim da joj javim mobitelom da dođe po mene.
I tako ja ulazim u bolnicu i prolazim hodnikom. Oko mene razgovor prestaje, tajac, ljudi zaustavljenih pokreta i otvorenih usta od prekinutog razgovora, zaboravljaju što su i s kim pričali, samo im pogled skenira moju pojavu. Dođem to kiruške ambulante i ostavim zdravstvenu knjižicu. Izlazi bolničar, prozove me i pita što mi je, je li mi se to padobran nije otvorio. Nije to, rekoh, pao sam s bicikla. I dalje promatrajući upita me: „A koliko puta!?“
Prozove me i sad ponovna priča, ovaj put s doktorom. Gleda u moje oguljeno lice i oguljeni nos, uze mi nos između kažiprsta i srednjeg prsta i pokuša moj zakrivljeni nos ispraviti. Jauknuh i rekoh mu da je nos kriv od rođenja i da nema veze s ovim padom. Dobih uputnicu za Rengensko snimanje gdje mi snimiše glavu, vrat i ruku. Od svega navedenog u nalazima ostade zabilježena fraktura desne podlaktice bez pomaka. Obzirom na sve, dobro sam i prošao.
Vratih se nazad u kirušku ambulantu na obradu. Prvo su mi opreli poderotine, a potom stavili gips na ruku. Zatim su me uputili na odjel gdje mi je facijalni kirurg zakrpao podbradak - šivanjem.
I pravac kući.
Poslije obrade u bolnici, konačno u toplini doma svog

Kod kuće sam se konačno mogao ispružiti na trosjedu i staviti točku na i ovom danu. Smirivanju ustreptale moje duše potpomogao je dežurni duševni iscjeditelj našeg doma – Riki. Nepažljivi i površni promatrač bi pogrešno rekao da je to samo pas. A nije. On je mnogo, mnogo više od toga. To znaju oni koji imaju tako nešto slično, i koji dolaskom kući prvo TO pozdravljaju, a potom ostale ukućane.
Pomoć pri zacjeljivanju duševnih rana

Kako su dani prolazili, bolovi su nestajali, dosada me hvatala, pa predložih svojoj kćeri da iskoristi gips na mojoj ruci kao slikarsko platno. I stvarno, koliko si je dala truda može se vidjeti na slici koju je stvarala neprekidna tri sata.
Gips kao umjetnički izražaj

Sada, pet mjeseci iza svega, i dalje vozim bicikl, za sada na posao i s posla, i dalje jedva čekam proljeće pa da krenem na duže vožnje, i dalje na ljeto planiram jednu mega turu. Ali za razliku do ovog petka trinaestog, to sve činim opreznije.

Sad, kad ste sve pročitali oe, a i ostale, slike možete pogledati ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv