Pero i njegov bicikl

subota, 06.02.2010.

Priča Četvrta: Tara i most na njoj

Ako vam se ne da čitati, preskočite tekst i slike pogledajte ovdje.

Ova vožnja je ostvarenje ideje začete u obliku male bubice u glavi od prije par godina (dakle negdje početkom 80-tih) kada sam gledao film Hajrudina Krvavca „Most“. Film je partizanština (u stilu Jamesa Bonda) kao i mnoge druge koji su se snimali i prikazivali u doba (odavno već) bivše države. Od svih glumaca u filmu, najviše me je dojmio – most. To čak priznaju i akteri filma kada na kraju, nakon rušenja, kažu „Šteta, bio je to lijep most.“ Ma što samo lijep!? Bio je (i još uvijek je) takav da mi se neprimjetno uvukao pod kožu, pa u početku samo malo i s većim vremenskim razmacima, a postupno sve jače i češće dolazio u pohode k mojoj svijesti ne dajući joj mira. U početku u obliku idealističkog maštanja (kako bi lijepo bilo da…), a kasnije se malo-po-malo iskristalizirala kao ideja u realističkoj formi (a možda bi se stvarno moglo…), da bi mi na kraju kljucala pamet uporno i napadno, kao dosadna muha, neka vrsta fiks ideje, opsjednutosti čak, svedena na jednu riječ – IDEM!
Planiranje samog puta se svelo na čitanje ondašnje ne baš raskošne auto-karte. Priprema opreme, bicikla i nas samih biciklista se sada bazirala na prošlogodišnjem iskustvu.
Od Broda do Sarajeva smo iskoristili prijevoz sa Škodom 100 kojom se moj otac zajedno s majkom uputio do rodbine u Imotski.

Mapu prvog dana vožnje možete pogledati ovdje

I konačno, praktični početak, ostvarenje sna snova! Izljubivši se i izgrlivši s roditeljima uz svu silu razno-raznih obećanja na koja sam odmah bez razmišljanja pristajao (čuvaj se, pazi se, javi se…),konačno smo zapedalirali. Bilo je negdje oko 10 sati u jutro, lijepo svježe ljetno jutro. Nakon prolaska uzdužno kroz Sarajevo i njegovu gužvu, na izlasku iz grada slijedi uzbrdica sa koje smo pozdravili grad, te i dalje, manje-više, uzbrdicom počeli se probijati kanjonom Miljacke. Na raskrižju gdje se desno ide za Pale, mi smo skrenuli lijevo te konačno pravom uzbrdicom penjali se na Romaniju.

Penjanje na Romaniju bilo je strmije nego što na ovoj slici izgleda

I kad sam već pomislio da ovom usponu danas kraja nema, popeli smo se na vrh prijevoja. Nakon odmora i ručka slijedilo je strmoglavljenje na Sokolačku visoravan. Na tom spustu je postignuta moja, sve do danas još ne postignuta, maksimalna brzina na biciklu od 69 km/h.
Nakon par kilometara manje-više ravne ceste po Sokolačkoj visoravni, u početku s blagom nizbrdicom, malo-po-malo sve strmije i strmije, cesta vijuga između planinskih visova. Užitak je bio fantastičan. Toliko lijepih stvari nam je promicalo oko nas, tako da smo teškom mukom održavali kakvu-takvu hladnu prisebnost toliko nam potrebna radi dosta brzog spuštanja.
U Rogatici smo napravili pauzu gdje smo malo ohladili naše usijane glave i puls, koji je zbog ushićenja otišao nebu pod oblake, te ga spustili na razumni nivo. Po izlazu iz mjesta put (i dalje) nastavlja krcat egzotikom, ovaj put s novim asfaltnim slojem, širi, blažih zavoja, ali i dalje s blagom nizbrdicom. I sve to, u početku, kanjonom Rakitnice, a zatim kanjonom Prače. Usput smo se još i provukli kroz dva poduža tunela (950 i 580m) od kojih je (samo) duži bio osvijetljen.I tako smo doletjeli do Ustiprače, prešli preko Prače i nastavili lijevom stranom kanjona Drine prema Višegradu. Preko puta kanjona nas je pratila zarasla dionica odavno već ukinute uskotračne željeznice.
S ove strane kanjona Drine, naša cesta, a s one, napuštena trasa uskotračne željeznice (Ćire)

Dolaskom u Višegrad, prvo smo (ponovo) smirivali naš metabolizam dugim nijemim razgovorom punim poštovanja s čuvenim mostom Mehmed-paše Sokolovića. Vidio sam ga na mnogo slika, pročitao Andrićevu „Na Drini ćupriju“, ali sve je to blijeda sjena na spram ovog kad se „oči u oči“ suočim tom građevinom. Očigledno da nije samo hrpa pravilno naslaganog građevnog materijala, kad u meni izaziva pažnju i poštovanje koje me tjera da pažljivo koračam i tiho pričam, kao da sam u crkvi.
Na Drini Ćuprija

Pronalaskom auto-kampa i obavljanjem večernjih formalnosti , uvukli smo se šator i vreće i trenutno zaspali snom pravednika.

Mapu drugog dana vožnje možete vidjeti ovdje

Ujutro smo nastavili jačom uzbrdicom. Rastavši se od Drine, krenuli smo njenom pritokom Rzavom.
Onda (1985) bivša, a sada (2010) ponovo aktivirana, pruga Ćire i most preko Rzava

Iza Dobruna smo skrenuli desno i dobrom uzbrdicom pentrali se kroz zanimljiva sela, da bi se strmoglavili prema Priboju kojeg smo lijepo vidjeli s vrha prijevoja. Tako smo prošišali kroz taj grad, da ga se danas uopće ne sjećam. No, ono iza i dan-danas jasno prizivam iz sjećanja – rijeka Lim i Podpećko jezero, uz koje su se paralelno provlačili željeznička pruga (Beograd-Bar) i naša cesta.
Potpećko jezero uzvodno od Priboja

Kako nam je smjer bio uzvodan, tako se navedeno jezero postupno sužavalo da bi se na kraju svelo na samu rijeku. Stigavši u Prijepolje, trebali smo nekud skrenuti desno prema Pljevljima. Zbunili su nas usputni sokaci, pa smo dvojicu domaćih, naših godina priupitali za put za Pljevlja. Saznali smo za pravi put, a i za činjenicu da nam naši domaćini ne vjeruju u ostvarivanje našeg nauma („Ček', ček', zar BICIKLIMA!!??). Ostavivši ih otvorenih usta u čudu, krenuli smo cestom koja se uskoro počela penjati. I penjati. I penjati.

Prijepolje ispod nas, a mi se penjemo, penjemo i penjemo

I tako slijedećih 14 km u komadu, sve do prijevoja Jabuka (1220 mnm). Dušu smo skoro ispustili beskonačnim penjanjem, a kao nagrada za ustrajne i uporne slijedio je prekrasan spust u Pljevlja (ili Pljevlju, Pljevlje, ne znam već kako je ispravno). U grad smo ušli u suton, taman da nađemo mjesto za počinak. Kako auto-kampa u gradu i okolici nije bilo morali smo improvizirati. Podalje od centra, gdje su bile kuće jedna do druge, izabrali smo jedan šljivik sa ravnom zelenom livadom ispred jedne od kuća. Prišao sam ženi na ulazu i nakon što sam se predstavio i objasnio odakle smo, kamo i demo, zamolio sam za dozvolu da podignemo šator u šljiviku. Dok sam ja pričao svoj monolog od tih par rečenica promatrala me sa izrazom lica na kojem osim strpljenja da čuje moju priču do kraja, ništa drugo nisam mogao odgonetnuti. Kad sam završio svoj monolog, ostala me je promatrati isto kao i do sad još sekundu-dvije, a potom uvjerivši se da sam rekao svoje, bez ikakvog komentara okrenula se i ušla u kuću. Ostao sam zbunjen i smušen, vraćajući film unazad i pokušavajući dokučiti što sam to u stvari napravio i gdje sam pogriješio. I taman još da slegnem ramenima i da se okrenem ne razumijevajući ni sebe ni svoju nijemu sugovornicu, iz kuće izleti mladić 16-17 godina i sa osmjehom od uha i uha topeći se od gostoljubivosti, povede nas u šljivik pitajući da li nam, osim 3 kvadratna metra njegovog šljivika treba još nešto. Pravio nam je društvo još nekih pola sata dok smo podizali šator. Tako smo doznali da do mosta na Đurđevića Tari imamo dobar (čitaj visok) prijevoj preko Kosanice. Za vrijeme tog razgovora, dok sam podizao šator i spremao večeru, diskretno sam pogledao ženu nekih 20-tak metara od nas, koja je u istoj pozi i na isti način nastavila raditi posao koji sam ja svojim dolaskom i svojom molbom za trenutak prekinuo, potpuno se ne obzirajući na zbivanja u (valjda i njenom) šljiviku.
Na rastanku nam je naš prijazni domaćin zaželio laku i mirnu noć, što je takva i bila.
Dakle, poanta je bila da su muškarci gospodari doma, a žene imaju samo da rade i da šute. Za trenutak sam osjetio tihu jezu vidjevši DANAS i UŽIVO to drastičnu podjelu na „muške“ i „ženske“ uloge u životu i tu žensku podčinjenost, iako smo se s time šalili kroz razne viceve. Za trenutak velim, jer sam i mnoge pozitivnije impresije, a kamo li ovakvo što, s današnjeg puta ostavio za dane kada ću imati više vremena. Sad se trebalo odmoriti i naspavati se a sutra u susret novim ljepotama.
Tu večer sam zaspao ni ne sluteći povijesne težine (u pozitivnom smislu) slijedećeg dana.

Mapu trećeg dana vožnje možete pogledati ovdje

A taj dan smo osvanuli odmorni i dobro naspavani. Pljevlja je grad na 770 mnm te, iako je ljeto, noći su dosta svježe. Kako smo spavali u dovoljno toplim vrećama za spavanje, ta svježina je prije poprimila ugodni oblik, nego oblik neugodne hladnoće. Nakon pospremanja opreme i zavale prijaznom domaćinu (ženu ovaj put nismo ni vidjeli), u obližnjoj trgovini smo se obnovili hranu i piće. Sjetih se sada da smo, između ostalog kupili i koka-kolu u litrenoj STAKLENOJ boci (u bivšoj Jugi 1985 godine!!!!). Iako se danas (2010 godine), istina tiho i stidljivo, može čuti pokoji glas o štetnosti PET ambalaže, još uvijek je teško pronaći navedeno piće u (većim) staklenim bocama (recimo od litre). Toliko o napretku.
I konačno, krenusmo. Bilo je to jutro onih ljetnih dana sa debelom anticiklonom koje je, negdje na moru ili u ravnicama već pokazivalo nadolazeću vrućinu, no na ovoj, gore već spomenutoj, nadmorskoj visini, razbacivalo se ugodnom svježinom uz obećanje da će tako ostati manje-više tokom cijelog dana. Nakon napuštanja zadnjih kuća, cesta počela s malim usponom Oduševljeni okolišem gledajući ga lijevo-desno, povremeno prativši i cestu kojom vozimo, nije nam kasnije ni veći uspon smetao. Dapače. Ugledavši u daljini vrhove Durmitora počeli smo polako shvaćati da ulazimo u raj (na zemlji). Skoro da smo bili razočarani kad smo se popeli na prijevoj, jer nas je uzbrdica primoravala da se sporo krećemo pa smo imali vremena upijati okoliš svim čulima.
Ali ništa lošije nije u takvom okolišu voziti i nizbrdo. Dapače!
I kako sam se spuštao, zadnjim naporom racionalne svijesti pazeći na vožnju, emotivni dio svijesti je polako ali i nezadržljivo skretao prema euforiji neograničenog, blaženog, fantastičnog i rajskog, običnim riječima nemoguće objašnjivog vrhunskog zadovoljstva koji obični smrtnici uzaludno pokušavaju dostići raznim kemijskim stimulansima. A onda u trenutku kad mi se činilo da sam (konačno) u svom dosadašnjem životu doživio emotivni maksimum, ono pravo, vrhunsko – ugledao sam ga.
Kanjon i Most (iz poštovanja velikim slovom)

Dolje ispod mene u dubokom kanjonu preko rijeke koja se više nazirala nego vidjela, stoljećima strpljivo ali uporno nastojanje, trud i rad nečega ili nekoga da nespojivo rastavi strane kanjona, most je svojom elegantnom lakoćom paukove mreže, ali čvrsto i neraskidivo ponovo spojio. Bilo je nečeg ugodno u mojem samoljublju, da, eto ovako s visine, promatram posljedice tog sukoba jednog koji rastavlja i drugog koji spaja. No, ta je ugoda bila kratkog vijeka, a zamijenila ju je neodoljiva želja da mu se približim, pa da most izbliza pogledam ne smo očima svojim nego i svim što me čini ovakvim kakav jesam.
To spuštanje mi je prošlo u nekom slatkom bunilu, tako da sam za tren bio malčice razočaran što sam se (već) spustilo do mosta, jer užitak spuštanja serpertinama promatrajući okoliš ne samo očima, već svom svojim čulima izazvao je u meni osjećaj blaženstva za koji čovjek poželi da se nikad ne završi. To razočarenje je trajao, rekoh, tek tren, jer je ovaj dan i ova okolica zajedno s vedrim toplim, ali i ujedno i ugodno svježim vremenom, toliko bila krcata onim što draška naša čula i našu dušu, pa kad (za taj spomenuti tren) nam se čini da je ova ljepota nenadmašiva, odmah potom osjetimo nešto novo, pa onim zadnjim preostalim tračkom racionalnog u ovoj erupciji emotivnog, pomislim e, ovo je STVARNO nenadmašivo, kad ono opet – i tako iz trena u tren. Pa, često i puuuno kasnije ( i danas, 2010 godine) vraćajući iz kutka sjećanja subjektivne slike tog vremena, uočim (još uvijek) nešto novo za čiju spoznaju u onom trenu jednostavno nije bilo remena.
I tako sam, tiho i polako, nježno i suptilno, bio pripremljen za nešto što (i dan-danas) ima status jednog od dva naj-trenutka u mom životu.
Dakle, spustivši se do mosta, polako, tiho i nježno smo ga prešli, te na drugoj strani parkirali bicikle i (dalje) tiho i nijemo, svako za sebe proživljavali taj trenutak. Dok je moj suputnik ostao na početku mosta sa svojim slatkom mukom u glavi, ja sam polako propješačio do mjesta gdje most gazelinim skokom preskače Taru te pogledom prelazio od vode dolje nekih 150 metara ispod mene, pa preko kolovoza na mostu, pa preko livade na proplanku netom na ulazu na most, pa vrhove Sinjanjevine, zatim orlovim skokom prešao na drugu stranu kanjona, te prešao tanku cik-cak crtu ceste koja se od mosta penje do neba i onda, kako karta kaže, vodi putnika ne u nebo već prema Žabljaku, pa drugu tanku crtu koja ide uzvodno i postupno se spušta prema rijeci (kojom ćemo nastaviti put kad (i ako) dođemo sebi od ovog oduševljenja, da bih se konačno taj moj pogled skrasio na drugoj strani mosta.
Nisam se nikad (toliko) napio alkoholom da bi osjetio ljepotu tog čina, niti sam probao druge opijate, tako da nemam iskustva narkomana (iz njihove početne, ljepše, perspektive), ali, eto ovako drsko, prepotentno i samouvjereno, kažem da je ovu slatku emotivnu erupciju osjećaja, koja me je tresla na mostu teško (i približno) dostići bilo kojim ovisničkim pomagalom, osim, bar kako je kod mene slučaj, biciklom.
Gazelin skok i hop!, na drugoj smo strani kanjona

Usput, važno upozorenje čitaocu. Ne dozvolite da, dok čitate ove redove, vam se javi poriv za provjerom gore spomenutih impresija vezanih uz Taru, most preko nje i njihove okolice. Dolaskom na ovo mjesto inficirati će te se neizlječivim virusom koji će se, bez obzira što i gdje radili u vašem daljnjem životu, pojavljivati u vašoj svijesti, iznenada i nenadano, ali stalno vas kopkajući i privlačeći naumu, da mira vašoj duši nema ako (bar još jednom) ponovo ne dođete to mjesto. O neizlječivosti navedene infekcije svjedoči vam autor ovih redova.
I konačno, teška srca, smo se (ili bar ja) spustili na tlo razuma, te uputivši čežnjiv pogled mostu, nastavili blagim spuštanjem uzvodno kanjonom rijeke (malo neobično, spuštamo se a idemo uzvodno). Usput smo pozdravili kratku ali ljutu Ljuticu, pritoku Tare.
Ljuta Ljutica

Nakon kilometar-dva došli smo najbliže rijeci, na mjestu gdje je cesta 10-tak metara iznad rijeke, s pristupnim putem do same rijeke. Pade nam na pamet ideja da se okupamo. Što i učinismo. U stvari to je učinio moj suputnik, a ja sam samo ušao u vodu i 150 puta brže izašao jer mi je bila tako hladna da sam se čudio kako nema santi leda na vodi. Ostao sam na obali uživajući na zrakama sunca i u mirisu vode. Taj miris me je posjetio na moje djetinjstvo, kada je mati znala u suton vrlo hladnog i mrzlog zimskog dana unijeti rublje koje je nakon pranja bilo van na sušenju. Do pola osušeno i smrznuto rublje izgledali je kao osušeni bakalar, ali je u sobu unijelo posebno blag miris koji sam, eto, nakon toliko godina osjetio ovdje na obali ove rijeke. I nikad više ni na nijednoj drugoj rijeci.

Osjećate li miris!?

Nastavak puta je bio većom ili manjom uzbrdicom. Cesta se povremeno penjala visoko iznad rijeke, zatim je malo gore-dolikala ili čak išla i nizbrdo, no uglavnom je ostavljala utisak sve veće i veće nadmorske visine. Okolo nas samo šuma, po koji izvor, ali od tragova ljudi ništa. Ali to ne znači da nas je ostavljala ravnodušni. Naprotiv! Svakom novom krivinom nas je (ponovo) iznenađivala , dal' općim pogledom na kanjon, rijeku i okoliš, dal' pojedincima u obliku, recimo, stabala četinara po čijim se granama dalo zaključiti da ovdje , osim mirnog tihog sunčanog dana, znaju biti i opaki vjetrovi
Ovdje, na ovoj visini, zna dobro zapuhati

Nakon obilaska neke pritoke, kanjon polako prelazi u pitom(ij)u dolinu u kojoj se pojavi pokoja kuća sa strmom krovom na kojem su drvene letvice imali ulogu crijepa. Tih par kuća u mojoj karti čak imaju i status mjesta – Bistrica.
Ovih par skromnih kuća na našoj auto-karti imaju status mjesta

Tokom daljnjeg puta, kuća je sve više da bi na kraju ušli u Mojkovac. Zbog približavanja kraja dana, nastavili smo dalje prema Kolašinu. I dalje uz Taru, no ovaj put nam je društvo pravila željeznica Beograd – Bar koja je tunelima i mostovima s nama igrala igru čas-me-vidiš-čas-mene-vidiš. Umorivši se valjda od te igre, više joj nismo bili zanimljivi, pa se polako s druge strane rijeke penjala u nebo kroz navedene mostove i tunele, da bi nam se pred ulaz u Kolašin potpuno izgubila iz vida.
Kolašin – centar

Sunce je već bilo na zalasku pa smo tražili mjesto za noćenje. Kako auto-kampa nije bilo ostalo nam je isti način kao prošle noći. I tako vozikajući se po mjestu u potrazi za zgodnom livadom ispred neke kuće, naletjeli smo na – bodljikavu žicu. Uspjeli smo se nekim slijepom putem sumnjivo i opasno približiti nekom vojnom objektu. Iz straha da ne dobijemo etiketu unutrašnjeg neprijatelja koji nikad ne spava (na osnovu našeg umornog i iscrpljenog izgleda to je bilo očito da smo to upravo mi), panično smo otišli na drugi kraj mjesta i pronašli željeno. Ovaj put smo prišli domaćinu (a ne domaćici) te se brzo, i na naše zadovoljstvo, povoljno dogovorili. Kuća je bila puna djece od 3 do 12 godina (iz okolnih kuća, a i iz većih gradova koji su tu bili na ljetovanju), kojoj smo bili događaj dana. Odmah su se sjatili oko nas, pomagali u podizanju šatora, a kad je došlo vrijeme večeri, radije su je podijelili sa nama. Ono što smo mi imali za dva čovjeka, na kraju smo podijelili na desetak (manjih i malih) ljudi. I tako sjedimo nas dvojica sa desetak djece, svi slatko i s tijekom jedemo skromnu večeru, nas dvojica od gladi i umora, a djeca od žara nove avanture. Mame su ih bezuspješno dozivale s kućnog praga – ovo kod nas je bilo ukusnije od bilo kojih delicija iz kuće.
Upozorenje domaćina da su ovdje noći hladne (Kolašin je na 930 mnm), se pokazalo točnom tako da sam te noći, nakon što sam se dobrano ušuškao u svoju toplu vreću, spavao fantastično ugodno.

Mapu četvrtog dana vožnje možete pogledati ovdje

Nastavak putovanja je u početku prošao usponom na prijevoj Crkvine koji je stotinjak metara viši od Kolašina, tako da u jutarnjoj svježini taj kilometar i pol uspona jedva da smo osjetili. A potom je slijedio spust od gotovo kilometar visinske razlike do tadašnjeg Titograda, a sadašnje Podgorice. Prvi dio tog spusta je bio strmiji, pun serpertina, tako da je izgledao kao put u središte zemlje. Kad smo došli do kanjona Morače, nizbrdica je bila bitno blaža, ali zbog često okomitih litica kanjona, cesta je prolazila kroz bezbroj tunela.
Najkanjoniskiji od svih kanjona – kanjon Morače

Toliko smo već bili blazirani silnim ljepotama koje smo proživljavali u toku ovog puta, tako da smo često pored nekog prizora, inače lijepog i impresivnog, znali proći hladno jedva ga primijetivši. I taman kad smo pomislili da smo već vidjeli i doživjeli glavne ljepote ovog putovanja, eto, sad dođe ovaj kanjon. Litice kanjona skoro okomite, rijeku čujemo ali je od stijenja i drveća ne vidimo, a preko puta kanjona gore viiiisoko povremeno vidimo željeznicu koja kad-kad izađe van iz tunela. Dan-danas (2010 godine) mi je žao (nikad prežaliti) što na ovo putovanje nisam više i češće bilježio foto-aparatom , a naročito ovaj kanjon zabilježen tek jednim, jedinom fotografijom. Ništa, valja još jednom otići i na licu mjesta ispraviti pogrešku.
Drugi uzrok nedostatka (više) fotografija kanjona Morače, je bio vrlo jak vrući vjetar koji je s mora puhao nama u lice. Kasnije smo spoznali da je to jugo bilo nagovještajem promjene vremena u obliku kiše slijedeće noći.
U (konačno!) auto-kamp na ulazu u Crnogorsku prijestolnicu smo unišli oko 2 poslijepodne. Jugo u kanjonu Morače me dobrano propuhalo, plus umor, tako da sam imao osjećaj da blago gorim (povišena temperatura). I opet slično kao i prošle godine na Plitvicama. Nakon podizanja šatora, ručka i tuširanja ja sam se zavukao pod vreću, a moj je suputnik je otišao na usamljeni obilazak metropole. Prespavao sam cijelo poslije podne zajedno s noći i ujutro se probudio kao nov čovjek. Kiša koja je padala tokom noći, srećom bez jačeg vjetra, samo je povećala ugodu spavanja u svježini. Dakle, (opet) imati na umu, često je kao terapija dovoljan dobar san.

Mapu petog dana vožnje možete pogledati ovdje

U svježe i ugodno slijedeće jutro smo krenuli prema Cetinju. Ako je jučer bilo na repertoaru veliko spuštanje, danas krećemo s penjanjem. Kamp iz kojeg smo krenuli je na nekih 45 mnm, a cilj nam je bio Njegošev mauzolej na Lovćenu – 1660 mnm.
Do Cetinja vodi široka, nova cesta od koje se danas sjećam podužeg tunela, kroz koji smo zbog uzbrdice propješačili. U Cetinju smo obnovili zalihe i nastavili prema mauzoleju koji se čak i vidi iz greda – gore viiisoko. Zbog silne žurbe, opet ništa od obilaska grada. Zato taj obilazak dopisujem podužem spisku obaveza koje treba ispuniti ponovnim putovanjem ovim krajevima.
Iz dosta vrućeg Cetinja uskom, ali ipak asfaltiranom cestom s vrlo malo prometa penjali smo se prema vrhu Lovćena. Postupno je neugodna vrućina prelazila u ugodnu, zatim u svježinu da bi dolaskom na vrh postalo čak i prohladno (ipak je prošlu noć padala kiša).
Najvišlje moguće biciklom – 1660 mnm, dalje pješice stepenicama i kroz tunel

Obilazak kompleksa mauzoleja smo obavili na smjenu jer se u mauzolej sa parkirališta prolazi pješačkim tunelom u kojem je mali milion stepenica. Ali zato kad se na kraju izađe na svjetlo dana i uskom stazom prošeta do mauzoleja, čovjeku se pruža užitak fantastičnog pogleda na okolinu ISPOD sebe. Taj pogled je taj dan zbog kiše od prethodne noći bio posebno čist. Samo radi pogleda na okoliš se vrijedilo popeti.
Staza do mauzoleja s okolnim vidikom

Cetinje, negdje tamo dolje

Nakon obilaska mauzoleja trebalo je nastaviti put ka Boki i Kotoru. Gledajući kartu, moj je suputnik pronašao neku tanku krivudavu crticu koja bi trebala predstavljati prečicu, tako da se ne moramo spustiti nazad u Cetinje, da bi se ponovo penjali na prijevoj glavnom cestom za Kotor. Čak ima i mjesto koje trebam proći – Dolovi. Pitomo ime, nije nešto kao Zlosela ili Vukovije. Dobro, može.
Cest, ova,j put/sokak prema Dolovima

U početku je bio (očekivani) makadam, koji naši Rog-Maratoni sa gumama od col i četvrt nisu baš oduševljeno primili. Onda smo nabasali na neku stijenu koja kao da je izronila iz zemlje te prekinula cestu. Dobro, bila je lijepo zaobljena, tako da bi je terenci (možda?) mogli i proći, no mi smo suosjećajno prema našim prometalima sišli s njih i na pol ih gurajući a na pol ih noseći, prešli prepreku. Potom smo,vozeći se, boje rečeno drndali se, ugledali 4-5 kuća koje su predstavljale selo. Selo se zaista nalazilo u nekakvom blagom dolu, okolo kojeg su bili vrhovi planina/planine. Ti vrhovi su bili podosta blizu, tako da je to kazivalo o relativnoj visokoj nadmorskoj visini. Samo selo i okolica je bilo u kršu tako da male njivice, ograđene suhozidom, su teško parirale neravnopravnoj borbi naspram dominirajućeg kamena. A tek kad smo prolazili pored kuća!? Ne znam tko je kome bio veća senzacija: ili mještani nama ili mi mještanima. Tih par kuća koje sebe selom zove, napustili smo osjećajući poglede mještana za vratom i osluškujući dozivanja svojih susjeda da brzo istrče iz kuća radi čuda neviđenog koje je upravo prošlo kroz selo.
Dolovi – centar s okolicom

Napustivši selo, penjali smo se blagom uzbrdicom, nečim što bi nepopravljivi optimisti nazvali i cestom, no više je ličilo na slabo posjećivan sokak , kud uzak, kud još okružen stijenama, zemljom ili kržljavim drvećem. Bar je bio mir i tišina, sa tihim zvukovima prirode. Osluškivali smo taj mir, vozeći bicikle dok nam tandrkanje nije dodijalo, zatim smo pješačili gurajući bicikle dok nam tandrkanje drugog oblika nije dodijalo, po opet na bicikle... I dok smo igrali tu cik-cak igru, popni se na bicikl-siđi s bicikla, učinilo nam se da čujemo zvuk auta!? Ovdje !? Ma, nemoguće. I dok smo mi negirali ono što smo čuli, na krivini ispred nas odjednom se pojavi Audi 80 Belgijske registracije. Kad su nas ugledali, Audi se ukopa u mjestu, a iza stakla smo vidjeli raskolačene oči i potpuno otvorena usta i kod suputnice i kod vozača (biće da smo i mi njima tako izgledali, jer smo se jednako iznenadili). Dakle, da su ispred sebe ugledali vukove, medvjede i druge stanovnike ovog podnevlja, sasvim razumljivo. Ali, bicikliste!? Ovdje!?
Kad je zaprepaštenje prošlo, i nakon (uspješnog) pokušaja komunikacije, putnici iz auta su bili vidno ozareni spoznajom da ova „zvjerad“ na biciklu sasvim solidno znaju Engleski, pa se započeo i ugodni razgovor. Uglavnom, promatrajuće svoju auto-kartu, putujući iz Kotora na Lovćen, uočili si „zgodnu“ prečicu (poznato odnekud, zar ne !?). No zbog već opisane stijene morali smo ih razočarati, obzirom da oni, za razliku od nas, svoje vozilo ne mogu prenijeti preko prepreke (još jedna od prednosti bicikla u odnosu na auto). No, obzirom na usku cest., ovaj, sokak, našim sugovornicima je preostalo jedino rikverc-vožnja do mjesta dovoljnog da odigra ulogu okretišta. I tako oni odoše, a mi polako nastavismo tamo gdje su nas prekinuli. No, pored zvukova mira okoliša, sad nam je postala zanimljivija potraga za okretištem gdje bi se Belgijanci trebali okrenuti. Napokon, kad smo to pronašli, te samouvjerenošću čitača tragova utvrdili mjesto okretanja Audija, zaključili smo da Belgijanac ima problema sa iskrenutim vratom, jer je morao voziti u rikverc dobar kilometar i pol.
Napokon smo izašli iz šumarka/klanca, te se počeli polako spuštati u Boku koja je bila oko kilometar ispod nas. Pogled fantastičan. Oduševljen (po ko zna koji put u ovom putovanju) ljepotom koji samo priroda može smisliti, posegnuh za fotićem da bar nešto od te ljepote ostane, te nakon jednog snimka uočih da nema više filma!!! Došlo mi je da iz očaja zaplačem. Pa, kud baš sad !? Nema što, moram priznati da je Murphy pronašao pravi trenutak za promociju svojih zakona. Naročito imajući u obzir činjenicu da film za dijapozitive našli tek u Dubrovniku.
Mjesto gdje sam ostao bez filma za foto-aparat

Nakon 2-3 kilometra konačno smo se dokopali asfalta, izašavši na cestu Cetinje - Kotor.
Slijedilo je, ponovo, ono uživanje u vožnji, vrteći glavom lijevo-desno-dolje pokušavajući koliko-toliko obuzdati bujicu sladostrasnih emocija, ne bi li preostali tračak razuma pazeći na sigurnost vožnje, još, u nepouzdanu memoriju moždanih vijuga, stavio pokoju od bezbroj slika što su se sada, raskošno i ne štedeći se, velikodušno prikazivale oko nas.
Spuštanje u Kotor je išlo kroz milion serpertina. Svaka od njih je imala masivnu kamenu ogradu koja je dijelila cestu od ogromnog ponora u čijem se dnu nalazio tanak pojas ravnog tla, gdje se smjestio Kotor – stiješnjen s jedne strane planinom a s druge morem. Prolascima kroz slijedeće serpertine, grad je postajao sve veći i veći , u početku malo po malo a kasnije sve više i više. I tako svaki put pri prolasku kraj kamenite ograde. Spuštajući se cestom,osjetilo smo svojim sustavom osjetila zrak, koji se mijenjao od oštrog planinskog do (pretjerano) toplog mediteranskog. Serpertine su bile tu da nas upozore da je prava grehota na-vrat-na-nos se spustiti do grada, već naprotiv, pokušati ovo posebno uživanje usporiti toliko da traje bar koju godinu ili dvije. Pa opet, kad smo se spustili, shvatili smo da bi i to vrijeme bilo prekratko, da bi najbolje bilo da se to spuštanje nikad nije ni završilo.
U grad smo ušli istovremeno kad je dan otišao, tako da smo već dobrano u noći pronašli kamp, u roku pod brzo, podigli šator, istuširali se, večerali, i zaspali istovremeno kad smo dodirnuli vreće za spavanje. Noć je bila topla i sparna, ili je to nakon dužeg vremena provedenog u planinama, nama tako izgledala, tako da ništa nije bilo od ugodnog spavanja. Ako su noći tako teško podnošljive, kakvi su onda dani.

Mapu šestog dana vožnje možete pogledati ovdje

Zbog straha od vrućine, ne čekajući da se rano jutro počne pretvarati u dan, na brzinu se spakirali te nastavili put. Nastavak je vijugao po zaljevu Boka Kotorska, uglavnom bez uspona. Pravi uspon je došao iza Herceg-Novog prema Konavlima. Priču o ovom danu ću skratiti jer, osim jako, jako, jako, gustog prometa, skoro se ničeg više ne sjećam.
U kampu na Babinom Kuku kod Dubrovnika smo noći dvije noći. Prvo, da se (konačno) malo i odmorimo, a drugo da obiđemo grad, jer nam je ovo prvi posjet njemu.
Krovovi Dubrovački (danas su crveniji nego tada), s Lokrumom u pozadini

Mapu sedmog dan vožnje možete pogledati ovdje

Iz Dubrovnika jadranskom magistralom smo preko Opuzena i Ploča došli do kampa u Zaostrogu. Od tog dana osim stalnog i vrlo gustog prometa, u sjećanju mi je ostao kratki pogled upućen Baćinskim jezerima. Za tren sam pomislio da bi bilo dobro malo ih detaljnije proučiti, no auto koji me je tada pretjecao (iako nam je u susret šleper dolazio), istog trena je prebacio moje razmišljanje na golu borbu za preživljavanje.
U kampu kod Zaostroga na recepciji su nam rekli da nema mjesta, no ako ga nađemo, pustit će nas u kamp. Za naš šator potrebna tri kvadratna metra brzo smo pronašli, tako da smo riješili pitanje egzistencije za tu noć. Usput, napomena da tadašnja gužva na moru ni dan-danas nije premašena – što se tiče prometa na Jadranskoj magistrali i što se tiče popunjenosti i broja kampova.

Mapu zadnjeg dana ove vožnje pogledajte ovdje

I zadnji dan ovog putovanja smo prošli otok Hvar od Sućuraja preko Jelse i Starigrada do grada Hvara. Put koji me kopka i zove i dan-danas, ali ne preko žarkog ljeta. Tada su vrućine bile tropske, pa mi je od silne čežnje za rashlađivanjem tek u zabiti kut sjećanja ostala pokoja slika koje bi bilo dobro još jedanput vidjeti. Ali ne po toj vrućini
Starigrad na otoku Hvaru

Hvar na otoku Hvaru

Požar na otoku Hvaru (jednako jeziv kao i današnji požari)

Iz Splita smo se vlakom vratili kući. Iza sebe smo u prošlih 14 dana prešli 1400 kilometara. I to kakvih!?
I dan-danas mi neki od njih ne daju mira i remete san.
Kojih li slatkih muka!


Ove i ostale slike pogledajte ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv