Pero i njegov bicikl

subota, 06.02.2010.

Priča Druga: Dan kad se rodila ideja

Priča koja slijedi se dogodila/događala 03. 06. 1983 godine.
Mjesto radnje je Pula. Autor ovih redova je tada punim obimom „(is)koristio“ pravo i dužnost svih naroda i narodnosti ondašnje države na (od)služenje vojnog roka, mada me nisu ni pitali imam li ja i trunku zelje za takvo sto.
Njeno veličanstvo Fortuna je odredila da budem „proljetna klasa“, znaci odlazak u vojsku u proljeće (05. 04.), a za početno mjesto je htjela da to bude baš Pula. Još me je obukla preko ljeta u bijelu odoru pa sam umjesto mlade(nke) u svatovima, imao ulogu mornara.
Opet voljom već spomenute božice sreće (i to mi je neka sreća), bio sam pripadnik (skoro) zadnje generacije koja je NAKON faksa išla u vojsku. To je imalo za posljedicu da sam bio među najstarijima kako po godinama, tako i po mentalnom sklopu..
Malo sam puno razvukao s uvodom, jer cilj ovih redova nije subjektivni doživljaj svih mogućih ljepota doživljenih služeći narodu (khm!, khm!, sve u ime naroda) već objasniti nastanak nečeg što i dan-danas još uvijek traje.
Tog dana su nas digli ( nježno, nježno, nježnije sa USTAJ VOJSKO!!!) za mraka, pa smo se onako sanjivi i bunovni štipali po obrazima ne bi li ovaj užas od ružnog sna prestao. Ali avaj, realnost može biti gora od najgoreg sna.
Sve se radilo na brzinu kao da gori. I oblačenje, i spremanje, i postrojavanje i doručak. Zbrda, zdola, čovjek preko čovjeka. Da sam sve to gledao sa strane umirao bih od smijeha („od svih radosti, najveća je zluradost“), jer smo izgledali kao mravi kad netko šutne u mravinjak te nastane opća pomutnja i panika, ali kako sam i ja bio pripadajući dio tog kaosa, nije mi bilo do smijeha. Naprotiv, prije bih možda zaplakao koliko je u meni bilo osjećaja nereda, kaosa, grubosti, sebičnosti, bezobzirnosti i besmisla.
Nakon toga je slijedilo pješačenje od 12-tak km do mjesta gdje smo trebali obaviti vježbu bojevog gađanja. Došavši tamo i čuvši naređenje „VOLJNO!“, cijela vojska je kolektivno popadala na zemlju kao da smo svi od jednom bili pogođeni.
Ako mi se u tom trenutku činilo da sam upravo preživio najteže (možda zato sto su bili i najbesmisleniji) trenutke mog tada mladog života, povratak je bio još egzotičniji.
Tadašnji treći lipanj je bio u punoj snazi ljeta. Sunce koje nas je obilato obasjavalo i grijalo u povratku činilo je to sa takvim žarom, da nam je izgledalo da je sunce uzrok općeg pomora a ne izvorom života na zemlji.
Na povratku smo, prije ulaska u svijet druge (okrutne) planete onda zvane kasarna, prošli kroz grad i sreli dvojicu na biciklima u punoj opremi.
Bisage naprijed i nazad a dečki u kratkim hlačama. Veselo su čavrljali, veselo razgledavali oko sebe, a i s veseljem ali malo manjim, umanjenim sažaljenjem, su promatrali i nas. Mimoišli smo se tako blizu da sam ih mogao dodirnuti da sam ispružio ruku. Ali ta je ruka bila zauzeta držanjem puške.
Tako blizu, a tako daleko.
I tako ja sjedne strane, a oni s druge strane.
Kod mene apsolutni, potpuni i totalni izostanak bilo kakve moje pojedinačne inicijative, volje i aktivnosti. Bio sam malo, beznačajno zrnce pijeska u ogromnom pješčanom nanosu koji valjaju neke druge sile meni daleke, nepojmive i besmislene. Bio sam s tolikom malodušnošću, da sam tupo koračao prepustivši se toku mase koja me vodila od nekud ka negdje kao panj koji pliva u toku rijeke.
A oni. Eh, a oni! Apsolutna sloboda izbora. Jel' im volja pogledati lijevo, il' im volja pogledati desno. Stati baš ovdje! Nema problema. Da ne govorim o potpunoj slobodi izbora puta, tempa vožnje, načina i mjesta noćenja, izbora hrane, pića,…..svega.
U prvi tren taj tako brutalno uočljiv kontrast, razlika između moje ne-slobode i njihove slobode me dodatno ubio u pojam. Izgledalo mi je lakše podnositi svoju muku dok nisam vidio, tako zorno ,tako realistično i tako blizu, kako bi se živjelo bez te muke koju sam ja podnosio protiv svoje volje.
No, nakon oluje samosažaljenja u početku tiho, lagano no postupno sve vise i jace, um mi je pustio na volju virtualni razvoj teme : „A sto ako bi i ja jednog dana tako…“
Kasnije sam nabavio i auto kartu i u trenutcima samoće planirao, uspoređivao i birao rute, načine putovanja i sve drugo sto razigrana mašta pri bijegu od okrutne i emotivno neprihvatljive stvarnosti, može smisliti. Pa bar je sanjarenje besplatno!
Pred sobom sam imao cijelu godinu dana da sve razradim, bar virtualno, do detalja, proživjevši, u međuvremenu bezbroj uspona i padova i oduševljenja i razočarenja, opet sve virtualno. Najteže je bilo preživjeti to ljeto, jer dolaskom jeseni slijedeće ljeto je već bilo blizu.
I tako sam slijedeće godine, iako je bila Orwellova 1984., prvi put REALNO napravio ono za čim mi i dan-danas srce tuce – otišao biciklom na višednevnu vožnj(ic)u.
Kasnije sam tražio curu koja ce to isto radit sa mnom (jer je jedino sreća veća kad se dijeli), cak je i našao, ali to je već neka druga tema.
Čitaocu ovih zadnjih redova, eto kao skromnu nagradu za strpljenje i upornost pri čitanju dajem obećanje da ću, nailaskom dugih kišnih jesenjih dana, iskopati iz nekog skloništa u stanu dijapozitive iz te Orwellove godine, kao i one iza nje, te i slikom, a ne samo riječju prikazati kako je to u početku bilo.
I na kraju, sam malo na mukama, jer nastojim svaku priču potkrijepiti slikom/slikama. Kopajući po svojoj arhivi, eto nađoh kolektivnu sliku mog odjeljenja, negdje baš u vremenu događaja iz naslova. Vaš autor je označen strelicom.

>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv