penetenziagite

ponedjeljak, 29.05.2023.

Ruža

Ovo je fotografija ruže.
Razlomljena po redovima
tek za potrebe publiciranja.
Mutna, preeksponirana, izoštrena u kontrastu doslovce do bola.
Ako je tkogod ne vidi ili mu se učini da je uopće nema,
neće pomoći niti klikanje na rubriku „ispiši“.
Ruže se ne ispisuju na ekranima i papirima,
nego iza naših očiju.

Slikana je mobitelom,
ali to ne kažem kao ispriku, to smo već utvrdili
(jer navodno - vidjeli biste vi kakva bi ta ruža tek bila
samo da se meni, dokazanom majstoru, dalo iz ladice ponijeti
onaj Olimpus od dvije kile)
nego kao utjehu;
zamislite tek kakva bi bila
da je slikana s te dvije kile nečega.
Samouvjerenosti?

Dakle, ruže.
Znate već da onaj vjetarugranama ružama svašta zove.
Dobro, jaglace u šumi koje gleda ne zagaziti krajem veljače ili u ožujku
vjerojatno nikada neće nazvati ružama,
kao i njihovu shodnu bratiju, suistomišljenike i vršnjake –
ciklame, ljubičice, zvončiće, šafrane, visibabe i ostale sitnozubaše.

Onda stiže travanj, mjesec konačnog obračuna s medvjeđim lukom
(„jesi li ga više dosta nabrao,
ne samo da ćeš zasmrditi čitavu škrinju,
nego ćeš ga možda i ti jednom zamijeniti s tim tvojim, tvojim...“)
Nisu moji, ja sam njihov, mrazovčev i đurđičin, odvraćam.

(I Tvoj.)

Onda dolazi svibanj, evo i nas u svibnju,
tu su na redu, je li, prvo karanfili,
a onda i božuri, FloraArt, to je zbirno ime za cvjetne orgije,
ali mogu ga ovdje ubaciti, što smeta,
pa onda oni crveni u duguljastim teglama,
pardon, žardinjerama, onim pravokutnim –
oni imaju boju kao ruže,
ali nisu ruže, nego samo imaju latice kakve smo crtali u školi
a Ti ih voliš ukapati u crnu zemlju, na stolu,
dok su ti ruke prljave do lakata.
(Da Ti kažem da mi se to sviđa,
rekla bi još jednom da sam lud.)

I ruže. Prave, pravcate ruže; koje ja znadem prepoznati,
po dvorištima, na rubu uljuđena svijeta i
počecima puteva u neuljuđeni.
E pa, evo onda jedna takva.
Nećete joj lako odrediti boju,
to uvijek ovisi o strani s koje gledate:
nije u pitanju samo odnos svjetla i tame,
dolje-gore, naprijed-nazad,
nego prije svega vaša pozicija.
Možda je problem u tome što nudim čitav grm,
pa morate gledati ne ubosti se na trnje?

Mislim, važno je koliko ste mjesta kod sebe ostavili za tu sliku.
Ne u centimetrima ili megabajtima,
nego tako – mjesta za jednu sliku ruže.

Sliku beskrajna sklada
kojoj niti moj loš aparat ili slabo umijeće,
nečije loše namjere
ili gomila bespotrebnih riječi
ne mogu baš ništa.

29.05.2023. u 14:28 • 11 Komentara • Print • # • ^

petak, 26.05.2023.

Slika jedne godine

Pišem okolo po blogovima, davim ljude do gušenja svojom prošlošću i idejama, i onda idem kopati po arhivi; rekoh, pa to neko doba o kojemu sam pisao, to je već doba u kojemu su aparati digitalni; mora se nešto naći. Prvog digitalca, Olympusa, kupio sam tamo blizu ugla Gundulićeve i Ilice, prekoputa Kuglija; imao je taman memorijsku da je na nju moglo stati dvadesetak slika, ali kakvih, i nije onda bilo tableta, laptopa i mobitela da ih odmah prebaciš, nego šparaj kao da je film. I tako me preplavi čitava ta bujica sjećanja; eh, ta dvijeidruga, koja je to godina bila; nitko čašu meda ne ispije da je čašom žuči ne zagorča.
I tu sada, molim, prestanite poistovjećivati nekoga tko ovo piše sa likom kome se ovo sve dešava; možda vas taj što piše tek zamajava, možda vas želi natjerati da se bavite time tko je on i što je - kao što gladna paščad njuši oko mesnica; glavni lik ove priče nije ni pisac, ni ovaj kojeg zamišljate; glavni lik ste vi; vidjet ćete zašto; zato što najbitnije što se dešava u njoj - već ste pročitali; zapravo – niste pročitali – već ste vidjeli u fotografiji na njenu početku.
Zato, evo i priče: priča počinje u taj dan, taj jedan dan, taj dan kada je nastala ova fotografija - dan dok je još sve bilo dobro; mnogi su dani zapravo takvi, ali mi tek poslije shvatimo da je bilo tako; kćer je nekoliko dana prije još bila kod ženinih na moru; ja sam možda desetak dana prije poroda kojeg ćemo opisati niže - dobio drugu veliku tahikardiju u životu – pojma nisam imao o tome da postoji nekakva ablacija srca, to ću saznati tek četrnaest ljeta kasnije; odvela me hitna na Sveti Duh a onda kad te puste, što ćeš, busom doma; žena s trbuhom do zuba čeka da se javim s telefonske govornice na Črnomercu; još ja pitam je l' trebam što kupiti, kad me onda nije zadavila nikad neće, makar preko žice; još nismo imali pojma da se od toga ne umire, barem ne dok ne stigne ta neka zlokobna fibrilacija atrija. No, dobro, i to je prošlo, i tako mi taman na dan kad ona ima termin odemo na Merkur; tada se još moglo parkirati u Zajčevoj, početak kolovoza, grad po mjeri čovjeka, ali vraga – ništa još; čekajte, dođite preksutra, a preksutra nedjelja. I uđemo mi u auto, dogovaramo se da li je gladna, hoće izdržati do doma ili da je vozim nekud pojesti, a nešto počne zvrndati dolje na usponu prema Lašćinskoj, valjda auspuh pomislim, pa kud sad; i tako se spustim i bez duše u trećoj poput aveti lutam Petrovom, a kao da je sam dragi Bog stavio negdje na desnoj strani natpis „Kia“; ja uđem u dvorište; vide ljudi trudnica u autu, mašu – dajte vi gospođo sjednite tu, a ti vozi odmah na grabu; znaju po zvuku što je... otpao neki šraf ili gumica od šrafa i dok su joj skuhali kavu, to zašarafili, mislim da sam im morao na silu ostaviti pedeset kuna dečku u grabi za gablec jer nisu htjeli ni čuti da platimo.
Dakle, dođite u nedjelju – to smo uspjeli zapamtiti da su rekli u bolnici.
I dođemo mi u nedjelju, prvo fini engleski doručak, zatrebat će – kako se kasnije pokazalo, špekec s jajima, pa još usput popijemo kavu, kuda žuriti, vrag odnija prišu, i tako mi oko jedanaest polako opet došetamo do rađaone; e sad vele – pa vi ste gospođo otvoreni; dobro da nije pukla plodna kao s malom; i tako uzmu oni torbu i odvedu je, a ja ostanem pred onim staklenim vratima kao ona stvar na vjetru, je li; dobro, nije baš, rekla je sestra – polako, odite na ručak, ima vremena; imam već iskustva, prvi porod je bio dvanaest sati, pa neće valjda i ovaj?
Kupim Sportske kao čovjek, pa na ćevape; mislim si, neće sad valjda početi lupati ova moja pumpa; pipam – hladan kao da gledam Hrvatsku ligu; prođe sat, dva, tri, ma rekoh daj – pa ne dešava se ovo svaki dan; vjetar puše u parku na onom Labudovcu, vrh brda, ljeto kao jesen; idem ja vidjeti što je.
I ima što bit; otvore mi vrata; pitam kako je, je l' smijem ući, smijete; je l' stvarno smijem ući? Ma smijete, ako hoćete, samo nemojte nama poslije reći da trebate pomoć. Ma neću, bio sam u ratu, velim, bit ću miran kao bubica, gledaju me onako, svisoka, možeš misliti; vidi ga koliki je, taman da razbije lavabo glavom kad se bude rušio.
Nataknu mi tu neku kutu i tako ja ravno upadnem iza one pregrade; Ona veli, pa što ćeš ti tu; ja velim – pa di ću sad, dosadno mi je bez tebe; dosadno ti je – ne može vjerovati. I tako sam Je držao za ruku, zapravo sam taman došao kad su se stvari počele dešavati; nosio obloge za čelo, pričao s Njom, gledao u oči, mahao rukom sestri van kad sam mislio da je trebalo; poslije mi je rekla da je zbilja imala osjećaj da nije sama u tome. Bokte, stvarno, nisam se srušio u nesvijest, mali je izletio nakon četiri sata otkako je stigla u bolnicu kao iz puške, ispao nekako na stol; poslije su rekli da je slomio ključnu kost; ali to su rekli tek zadnji dan; i da ima granično te eritrocite, svašta su tada rekli, ali ima još do tada; sada mi doktorica daje škare u ruke i ja mu režem pupčanu vrpcu; ljudi moji, pustio sam bebu u život.
Njega odnesu, Ona me gleda; dobro si, ma jesam; što sad da radim; ništa, idi doma; doma, pa kako doma; idi doma; spava mi se. Pitam doktoricu, veli, ma jasno, idite doma, nazovite navečer, hoćete moći doma – pa moći ću, ako sam mogao busom s kardiologije, mogu i autom iz rodilišta.
Navečer zovem; dobro je, spava; zovem Žaca pa pijuckamo na balkonu. Ne mogu zaspati, moram sad vidjeti što ću; čuo sam se s kćeri; ona ima osam godina, moram po nju – to mi je sada najvažnije, shvaćam.
Najdraža je dva mjeseca prije poroda zapravo mirovala; ona uvijek veli da je odmah znala da nosi muško; čim je došlo vruće vrijeme, planirala je otići kupiti materijal za haljinu i sašiti je kao čovjek; tu noć mali je rekao; ne trebaš trošiti pare; preplavila ju je strašna bol; nismo imali pojma što ćemo; moji su mrtvi, njeni su tristo kilometara daleko; i tako mi budale, umjesto da pokupimo i kćer u auto pa u bolnicu, damo maloj ključ oko vrata: evo dušo, navili smo ti vekericu; idi u petnaest do osam u školu, zaključaj vrata, doručak ti je na stolu. Jer, škola je škola; iz škole se ne izostaje; mora se u školu.
Kakva čovjek može biti budala, to shvati tek puno, puno kasnije. Danas, kad je pitamo da li se toga sjeća, veli da ne dramimo i da se toga uopće ne sjeća.
Evo me sad u sjećanjima opet u kolovozu; prošao je porod, sa Žacom sam proslavio sina; odlazim rano ujutro u bolnicu, i Ona veli isto: dovedi nam je. I obećaj da nećeš dolje ići autom, radi srca; obećavam; ionako uz sebe imam sve što mi treba; ljubim je i trčim na bus i već sam u šest predvečer na moru; baka je dovodi s otoka; još jedan nezaboravan zagrljaj: mala naše šogorice, njoj je tek godina i pol; ova moja joj je kraljica; gleda kako moja trči prvo meni u zagrljaj kao bez duše pa se pita: koji je sad ovaj faktor kad njemu ona trči prvome?
Noću hvata moj miris u jastucima, privija se uza me; ja je vidim kao radosnu i ispunjenu, a u njoj čami eksplozija. Ujutro prije busa kupamo se na polupraznoj plaži; bura je; ona je sva u mišićima; gledam je koliko se izmijenila u ova dva tjedna koliko je nisam vidio; pitam je što je mislila, kad će nas vidjeti; ona veli – znala sam da ću vas vidjeti kad bude trebalo.
Već popodne smo sami u busu; možete li to zamisliti; bus za Zagreb s mora usred ljeta prazan; i tako smo do ponoći u krevetu.
Sutra popodne smo u rodilištu; i tako prolaze dani, hodamo okolo s društvom po Maksimiru i Sljemenu, parznici su, irsko ljeto, raj na zemlji; kad u četvrtak popodne u rodilištu vele da mali ima slomljenu ključnu kost i niske eritrocite; ništa od sutrašnjeg izlaska.
E zato vam ja sve ovo pišem, radi ove fotografije; ovo sve do sada to vam je samo uvod, splet nebitnih stvari; ova fotografija je važna. Strašna je, nebitna, površna, loša, preeksponirana, opalio sam je valjda u žurbi, da se zna da smo negdje bili i nešto vidjeli; sad mi govori kao; vidiš ta godina, taj događaj, to sve – kao da je na toj fotografiji: dio nevjerojatnog svjetla i dio najcrnjeg mraka. Sad vam to još izgleda kao teško filozofiranje, ali čekajte, ima još, polako.
Jer, mi se polako tog petka od jutra klatimo planinom; ima vremena, doći ćemo im predvečer oko šest u rodilište; idemo prvo od Lagviča pješke do Kraljičinoga; ne da nam se na vrh, prvo ćemo Medvedgrad; nedavno su tu otvorili neki restoran; onda ćemo vidjeti; deremo mahune čušpajz; nebo čitava jutra visi, nije baš previše za igrati se, mogla bi popodne kiša; i tako mi lijeno i polako gutamo te neke posljednje mahune, plaćamo, spremamo stvari iz restorana pa da ćemo zaleći na travu s pogledom na grad; kad zvoni mobitel, Najdraža iz bolnice: sve je riješeno, dođite po nas, sad su rekli da je sve u redu; svađala sam se s njima, kako nam mogu pet dana tajiti za ključnu kost, pa zato mali plače kao lud; vidim ljuta je više nego sretna, kako ću joj sad reći gdje smo; dođi do dva, poslije ne može, dobro? Ma, naravno da je dobro.
I tako, taman kćer zalegla na vreću, kad ja velim, pakiraj se, trčimo na Lagvič po auto, sad idu vani; idemo po njih.
Ljudi moji, da li vi vjerujete da se od Medvedgrada do Lagviča može doći za devetnaest minuta i to s presvlačenjem i po prvim kapima kiše? Naime, srećom, imam duge hlače u ruksaku, ali na meni su kratke; kako ću se presvući na parkingu; vidjet će me netko; još mi je takvo što bitno u životu, vičem maloj da pazi na korijenje kad trči, da ne ugane nogu; i tako ja na nekom panju skidam kratke i oblačim duge hlače; i takav dotrčim do auta između kišnih kapi, ne znaš jesmo li više mokri od kiše ili od znoja; pobacam i malu i ruksake i sve u auto i vozim nas takve mokre i smrdljive u Zajčevu; kćer se presvlači u suhu majicu, ona je pravo žensko, ta je uvijek u ruksaku imala barem jednu stvar za presvući se; hajde dobro, jesi suha; jesam, briše u mokru majicu kosu i stvarno je suha; vozim kroz pusti grad u prvo popodne prve kiše koja pjeva po našem krovu u ljetni petak; kuda i kako to više ni danas ne znam, ali siguran sam da je put bio najkraći, valjda uz Mirogoj pa se spuštamo na kružni tok u Petrovoj i opet gore Zajčevom; parking otvoren, rampa dignuta, doček kao za grofove, ne da smo tamo bili u dva nego u jedan – a ja sam siguran da nisam nigdje vozio preko sedamdeset, čak ni onaj ravni dio prije Gupčeve. Sad smo konačno svi skupa; u času kada oni izlaze iz zgrade kiša prestaje; puštam malu da ih prve grli; Najdraža me gleda preko njene glave; shvaća me, prvo gledajući u čudu zašto sam stao.
Sve smo jedno drugome rekli očima, kao svaki puta do tada i od tada.
Kada je prvi puta gurnula popišane gaćice u ormar, to niti ona ne zna; kune se da se tek deset dana prije nego će krajem listopada završiti na pedijatriji s upalom bubrega i temperaturom četrdeset jedan - prvi puta probudila u mokrom krevetu.
Poslije smo je milijun puta pitali: što te mučilo? Jer gdje god se uhvatiš te bolesti, spominje se okidač; i žena i ja mislimo da je možda to bio onaj događaj s odlaskom ranim jutrom u bolnicu i ključem oko vrata; ali ona veli da se toga niti ne sjeća. I danas joj ne vjerujem sasvim kad veli, ma tata, ništa me nije mučilo; pa da li se ti sjećaš da kada si njega prvi puta uhvatio u ruke kod kuće, da si drugom rukom zagrlio mene? – veli mi – a ja, vidite, o tome nemam pojma. Tata, tako je sve moralo biti, veli; duboko uvjerena u to; i ja znam da moj put na ovoj planeti nema baš nikakvog smisla bez drugih ljudi. Bez toga da sam možda jednom nekome mogao poslužiti kao što suhi, natruli kolac u vinogradu posluži nekoj mladoj lozi da se prihvati za nj, da je ne satru mrazevi i vlaga, nego da uspije izdići se iznad nevolje i tmuše, čak i u posljednji čas, samo da krene prema svjetlu i zraku i otarasi se više jednom gole, blatne, ledene zemlje.
Jer, baš tu i tako je počeo tamniji dio ove slike; slike dvijetisućeidruge; slike koja je okinuta negdje u brzini, ovlaš, zato da se okine, jer sad ipak imamo digitalac, ništa ne košta, možeš misliti. Najtamniji dio je naravno na dnu; tamo gdje više nema niti plave niti sive; tamo je samo crna, oštra i bolna a ne mutna; teška i neizvjesna kao riječi doktorice koja me zvala na mobitel pitati me da li imam auto, jer da će možda trebati ići do Beča ove noći po nekakvu infuziju koje kod nas nema; ili kao tvoje riječi, dušo, kada si me zvala iz bolnice na mobitel u vlaku; svaki puta kada vlak krene iz Podsuseda prema Savi ja se sjetim tog mjesta; mjesta na kojemu se još vide prve krošnje a više niti ne nazire hrbat – i kada si mi rekla, tata, znaš, ja imam šećer, a ja sam ti morao reći znam, dušo, javila mi je mama na posao prije pola sata.
I kada sam kao bez duše doletio kući, u stan, da se Ona spremi i otrči na autobus u bolnicu; a ja sam maloga zibao u kolicima da ne plače; i kako je prestao plakati kada sam mu rekao, čekaj, evo samo da skuham kranjske, ne mogu te sada uzeti, da te ne pošprica vruća voda; uzet ću te za petnaest minuta – i dok sam živ pamtit ću taj njegov pogled, pogled djeteta od tri mjeseca; ubij me ako on mene tada nije razumio sve što sam mu rekao nakon što sam spomenuo kranjske, i danas mu sigurno pomisao na kranjske djeluje umirujuće; mi muškarci smo vrlo jednostavna bića.
Bila je to najsadržajnija, najnevjerojatnija, najturbulentnija godina moga, a vjerujem i života moje Najdraže; kupili smo maloj bicikl; Zagreb je postao prvak države; bili smo u proljeće dvaput na moru, u planinama, bili smo jedanaestog siječnja u Grazu i sjeli na kavu u centru, jer smo shvaćali da suludo šopingiranje po Westu više nema nikakvoga smisla; hodali smo dok su trbusi dopuštali, a neki i poslije toga - brdima i ravnicama i obalama i šetali svi zajedno tim vjetrovitim i nikad dokučivim rajem kao da upijamo snagu za ono što nas čeka. Zašto vas mučim svime time – pa zato što ništa tako dobro ne oslikava tu godinu kao ta fotografija; to vidim tek sada, preko dva desetljeća kasnije; dok onaj mali iz Zajčeve vani vozi auto i mora mi pogledati da li nedostaje ulja; da stigne i na labos i na trening i kod cure, što će meni više auto u životu, ja sam svoje ture odvozio onog ljeta kada su otpadali auspusi i kada su prve kiše prijetile da odskližemo u nekom zavoju; ja svoje staze sada mogu othodati u miru.
Zato sam sada morao napisati toliko toga; zato što ne umijem drugačije reći ovo što govorim ovdje i što ću reći u posljednjoj rečenici – i možda još kojoj prije nje. Netko će možda napisati; pa mogao si to razlomiti u pet dijelova; mogao si napumpati malo još fabule, dodati likova, udaviti ljude nekom pretencioznom i bezvrijednom romančinom, ili napisati sedam priča i poslati ih okolo na natječaje, pa se vješto poigravati ljudskim osjećajima kao trstikama na vjetru; ma dajte, najte.

Ništa tako dobro ne oslikava život kao nešto za što si kada je nastajalo mislio da će biti smeće, a sada vidiš da nipošto nije slučajno. Nešto što bilo kome drugome ne znači baš ništa, tebi možda može značiti sve: podsjetnik, poticaj, zahvalu za ono što si prošao i što je neizrecivo boljelo kao stvarnost; da bi sada blažilo i tješilo tek kao sjećanje. Jer, u svemu tome vjerojatno nema baš puno, možda zapravo nimalo tvoje zasluge a kamo li vrline; tek zahvala da se nekako sve izvuklo. Zašto su neki drugi na istim tim mjestima pukli, otišli, odustali, otplovili, a vi ste ostali... možda ću jednom o tome napisati knjigu; kada se ispuni ono što Ti od mene želiš. A to još uvijek nije ništa drugo, do li bivanje, šutnja, šapat, mekan i dug dodir; nezaborav.

Zato, nemojte se truditi davati savjet, žaliti, radovati, uopće – uživljavati u priču; priča se već zbila; ispričana je, gotova je; tih ljudi i svega toga više nema, za nikada više. Ono što je ostalo; ostale su vaše misli, vaše želje, vaše suze i osmijesi. Ostalo je možda malo mjesta za učiniti, reći, donijeti nešto što još do sada nije učinjeno i doneseno. Nešto novo; nešto dobro; nešto s malo više svjetla i nade nego smo navikli; nešto što bi moglo dovesti do toga da ovaj sada, da, ovaj sada - baš kako su mnogi sada iz ove priče onomad postali - nastane sjećanje od kojeg se ne bježi.

26.05.2023. u 23:34 • 11 Komentara • Print • # • ^

utorak, 23.05.2023.

Zbogom, teta Sanda

Imao sam sreću i čast kao nekakav musav dvanaestogodišnjak sjediti negdje u petom ili šestom redu Komedije kada ste pjevali Ninu Filipovnu. Stari je to sve poslovično smatrao čušpajzom, njega se teško moglo odvojiti od talijanske arije ili klasike, a i bilo je onako, slatkasto-polit'čki, njemu sigurno s premalo drame. Ja sam možda netom prvi puta čuo Stranglerse ili Stonese; takve nas je mama za uši odvukla u neku ledenu večer, da nas okupa u ljepoti; jer to je ono što prave žene čine svojim muškarcima, ma gdje stanovali i ma koje dobi bili... pa sam prvi puta čuo kako se to zapravo glasom slika... i otada nekako imao Vaš ozbiljni i kao pastelama obojan glas uvijek u zakutku glave (ili ga ja tek pamtim tako dubokim, dramatičnim, sveobuhvatnim). Kada vidim Vas, ja sam još uvijek zbunjeni dječak sa Mitnice i Keglbajsa koji napucavajući ispuhane balterice u neki zid pjevuši Vaše melodije, sve dok se ne pojave neki odrpanci radi kojih se lopte više neće napucavati u zid.

Ali čuvao sam ja te melodije, pa da - kada naiđu nevolje, pokušam obrisati ih - često i ovim Vašim riječima. Hvala.

Rekao bi onaj strašni raščupani Rundek, da prostite, jbga, odlaze ljudi. Odlazi Grad, preko Save i Sljemena, u nigdinu, za nikad više. Zbogom.

23.05.2023. u 21:25 • 14 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 21.05.2023.

Naramak fomula za opseg i površinu radovanja i onoga što stoji nasuprot tome

Ljudi se mogu odnositi prema sreći ili nesreći, tuđoj ili vlastitoj.

Prema vlastitoj sreći ljudi se odnose loše ili dobro.

Tko loše tretira vlastitu sreću, stalno joj pronalazeći mane,
analizirajući mnogo i duboko, kao da je loše odigrana utamica,
taj bi mogao ostati bez nje.
Ma, svakako da će svatko ostati bez svoje sreće,
to uopće nije upitno, ali je pitanje može li se sreću izgubiti prije vremena –
a to bi moralo biti nekakvo mjerilo; jer još se nije rodio onaj tko će trenutak eksplozije
pretpostaviti ispunjenom trajanju.

Tko o vlastitoj sreći šuti, ili je čak tetoši, ponekad i slavi –
također će je sigurno izgubiti, ali teško da mu od toga neće ostati
naramak dobra kapitala
u surovoj ekonomiji života.

S tuđom je pak srećom izgleda još teže.
Mislim, nije uopće teško ako se čovjek tuđoj sreći iskreno raduje,
pa ga ne zanima što je iza osmijeha na tuđem licu
(ako je taj osmijeh blag, tih i nenametljiv, a tako se obično smiju od dobra sretni ljudi).

Pronalaženje pak mana tuđim srećama posebno je zanimanje namjernika
i nenamjernika uvjerenih u važnost i veličinu ravnodušnosti.
Zašto se tuđim srećama ne umiju radovati - uvijek će ostati njihova važna moralna dvojba.

Nesreća, ah – nesreća, pa još vlastita;
tko je prihvati kao sebe i svoje najrođenije
mogao bi iz nje lakše izići -
a to je valjda nekakav cilj, tko će ga znati (da nesreća, ako je već tu – ne traje).

Tko je ne prihvati, pa o njoj ne samo da obavještava,
nego i osuđuje (u najvećem broj slučajeva druge)
taj pripada u najveću grupu opjevanih – o njima ćemo drugi put,
ali u prozi, za sklonije grozi.

Tuđa nesreća mogla bi, međutim,
žalostiti nekoga; toga bih se usudio nazvati dobrim čovjekom –
kako kažu, taj se ne umije do kraja radovati dok pored njega ima onih koji pate –
i on je u ovoj piramidi, barem za mene – na vrhu vrijednih i dobrih.

Nasuprot tome, vjerojatno najgori od svih oni su koji se raduju tuđoj nesreći
pa ćeš u njihovoj radosti pronaći otpatke tuđih nevolja
kao što ledene mutne vode sa sobom odnose trulo granje i panjeve kroz mrak.

Jasno, postoje između ovih osam skupova još i prijelazni oblici,
nestalni, privremeni;
ali filozofija ni o čemu i ljubavologija
sasvim su egzaktne znanosti
i ne trpe neizvjesnosti.
Pogotovo ne tamo gdje ih se ne da izraziti (riječju, brojkama ili onim znakovima pored njih na tipkovnicama).

Iz ovih formula lako je stoga izračunati opseg i površinu sreće i nesreće, koga zanima –
samo je pitanje može li se u velikom trgovištu života
takvo što isplatiti.

21.05.2023. u 11:42 • 16 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 18.05.2023.

Krajnje tendenciozan, površan i jeftin tekst o mirisima, čudima i otuđenju

Nema do mirisa žene na usponu, kada umorna - dok još tetive ne počnu bosti, zatezati i boljeti, sva uzdišući i boreći se s krupnim grašcima znoja na obrazima - nasloni mokro čelo na tvoje rame; naravno –stojeći ili sjedeći na kakvom kamenu, dok si ti niže, tako da se njeno čelo i tvoje rame izravnaju, kako već Bog zapovijeda da se postupa sa ženskom čeonošću i muškim ramenjem.

Pa onda poskrivećki, dok ne provali tvoju mračnu rabotu, u tom času blaženstva i radosti - zagnjuriš nos u meki pregib vrata i ramena; baš u ono mjesto na koje je možda pao prvi krpelj što sada traži spas od čudovišta. Taj miris, miris kože koju je probila muka od dobre volje, teško se s ijednim drugim usporediti može. Nad vama u visini viču drozdovi i sjenice, a toplo, sveto i umorno žensko tijelo miriše na zamamnu radost prepuštanja, razmičući svojom vrelinom posljednju svježinu darovanog ljetnog jutra.

Fuj - poviče tada kada shvati da je tvoje lice čitavo u njoj, odmičući se na pristojnu udaljenost i tražeći - kopajući po ruksaku što ga skida s drugog ramena ne bi li u njemu pronašla spasonosnu cigaretu; ovlaš se pravi kako pojma nema o tome da si već milijardu puta ispričao sve o mirisu svog života, pa te onako crvena u licu i plaha - gleda sramežljivo, kao prvi put, prvog mjeseca, kada je još iskreno u tvojim očima tražila moguće tragove nekakva gađenja ili osjećanja strancem.

I tako, opet ćete sve to morati ponoviti i odigrati iznova; svaki svoju ulogu, nalazeći svakoga dana iznova utabani siguran put do konačna povjerenja. Ljudi prestaju biti stranci tamo gdje jedni drugima mogu samo mirisati. Hajde, znaš, za tebe to ne važi – nisi toliko čudovište; nitko to u vezi s tobom ne bi niti očekivao. Dovoljno je samo malo igre, pokoji šapat i svjetlo u očima: evo ovdje; moje? tvoje!

- - - - - - - -

Onda te zapahne dim cigarete, i odmah otvoriš oči: sada više nisi u mekoj ljetnoj šumi; sada je zima.

Davno su prošla topla ljeta i jeseni na terasama; u maglenim i ledenim tminama sam se sebi gadiš obavijen dimom naših birtija i kafića; nakon što poslije mjesec ili dva pokušavaš uvući dim iz njene cigarete, osjećaš kako te taj sasvim ozbiljno i grubo reže na pregibu grla, pa otresaš i ostavljaš smotuljak u pepeljari. Pokušat ćeš opet, negdje kada zatopli, pa pojedete vani kakav dobar komad mesa u mirisnom, snažnom umaku i popijete uz to gutljaj hladnog, bijelog vina. Do tada, ostat ćeš izgleda hladan i ravnodušan prema tom narančasto-bijelom tuljcu; kakav nikada prema njenoj koži nisi umio biti. Živiš i raduješ se u tom svijetu mirisa, kao mrav; marljiv i šutljiv s glavom pognutom prema tlu. Mirišu zemlja i vlaga, nadimlju se vode i tlo; tope se tvoje nozdrve u svijetu koji bez svega toga ne bi imao baš nikakva smisla, jer bi bio prazan i stran. Njuškaš kroza nj istodobno predano i odsutno poput zaboravljenog pseta, tražeći odobravanje, tišinu i spokoj.

- - - - - - - -

Život je čudo. Čitam tuđe tekstove i počnem pisati ovakvo što kao komentar, pa sasvim sebično, nadmeno i u potaji, kao kakav lopov, kopiram slova, čitave rečenice i buljuke njih u tekst; čuvam ih ljubomorno i tiho kao zalihu neke budućnosti.

Život je čudo.

18.05.2023. u 18:25 • 17 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 14.05.2023.

Pitanja i odgovori

Kada si bila malena,
sasvim malena;
toliko malena da je tvoja ručica jedva dopirala do moje,
pa smo hodali putevima i šumama, mojim putevima –

jer uvijek su to bili moji putevi,
a vi ste manje ili više na njih pristajali,
dok ste za to imali volje
i dok nije postalo normalno da pronađete svoje puteve –

znali smo šetati rubovima šume, uz grmlje, visoke trave i duge sjene,
pa bih ti iza leđa poskrivećki bacio čokoladicu
i onda te uvjeravao kako je nisi vidjela
i sasvim ozbiljno govorio da moraš pažljivo gledati oko sebe kada hodaš.

I tako si godinama još vjerovala da stvarno
u šumi rastu čokoladice,
ponukana na to mojim niskim i prizemnim metodama
da te pridobijem u šumu
u koju je uvijek najteže krenuti, ali baš jednako tako –
nije na koncu lako niti vratiti se iz nje,
to ste također dobro upoznali, zar ne?

(On je uvijek bio puno trezveniji,
i još niti danas ne pada na moje smicalice;
stvari uvijek pomiren sa svime prihvaća takve kakvima jesu,
pa kada bi shvatio da sam u svom zanosu pretjerao
samo bi potiho ali odlučno znao reći –
bez obzira na to je li imao pet ili jedanaest –
„tata, vrijeme je da idemo kući“).

I tako si me jednom, dok smo još u šumi tražili vuka i Crvenkapicu
upitala što bi se zbilo kada bi se izgubila u šumi.

Ja sam na to neko kraće vrijeme šutio, puštajući te nenamjerno tako
da dublje i jače zamišljaš tu strahotu
jer čovjek, naravno, nikada ne može biti potpuno pripremljen
na sve što će djeca pitati
(dobro, trebalo je naravno i vremena za smisliti nekakav odgovor,
nisam ja baš, je li, čovjek od brzog smišljanja)
a onda sam ti odvratio

- Tražio bih te dok ne bih umro.

Bila si zadovoljna mojim odgovorom
i već si kroz nekoliko časaka pitala nešto drugo.

14.05.2023. u 11:47 • 13 Komentara • Print • # • ^

Sam u vodi

14.05.2023. u 00:40 • 6 Komentara • Print • # • ^

subota, 13.05.2023.

Czeslaw Milosz: Drugi prostor

Tkogod smatra normalnim poretkom stvari
onaj u kome jaki trijumfiraju, slabi propadaju a život se završava smrću,
miri se s đavolskom vlašću.

Prolaženje ljudi i stvari nisu jedina tajna vremena
koje poziva da pobijedimo iskušenje svog podaništva
i na samoj ivici bezdana postavimo stol, na njemu čašu, bokal
i dvije jabuke
da bismo proslavili nedostižno sada.

13.05.2023. u 07:40 • 9 Komentara • Print • # • ^

petak, 12.05.2023.

Czeslaw Milosz: VLASTITE TAJNE

Sve moje žalosne tajne
Jedna za drugom bit će otkrivene.
Pa će reći netko: kakav siromašan život
I kako strme su staze što odatle vode u visinu.

12.05.2023. u 10:11 • 9 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 11.05.2023.

Czesław Miłosz: AKO BOGA NEMA

Ako Boga nema,
onda nije čovjeku sve dopušteno.
Čuvar je on brata svojega
i nije mu dopušteno brata svoga ražalostiti
pričajući kako Boga nema.

11.05.2023. u 07:56 • 8 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 08.05.2023.

Dobro jutro

to s ubijanjem, to se dešava njima a ne nama

naša djeca nikome se ne rugaju;
ruganje ili radovanje tuđoj nevolji od nas nikada nikome nisu mogli, daleko bilo, niti naslutiti

našu djecu najčešće, začudo, nitko ne gleda sa zavišću, kao naš vrt, automobil, račun u banci ili komad krpe na butinama - iako nam baš nije jasno zbog čega, makar smo se tome potajno nadali (najvjerojatnije možda drugi tek, kao mnogo puta do sada - ne vide ono što je nama jasno)

iz naših se domova u svijet kao u odvode naših stanova uvečer prelijevaju slapovi razumijevanja, neskromnosti i zasljepljujućeg svjetla, pa u tom zelenom šumarku od punine i radosti odrastaju samo zadovoljni ljudi s dobrim izgledima na tržištu

nasilnici su zato tek oni rijetki među nama koji su nekako razumjeli da se uvijek za stvari ne mora platiti puna cijena, već ih se može dobiti i strahom, ucjenom, dovođenjem u bitnu zabludu, šakom šuške ili pak dugim nogama (to hoće reći: bez da se vruć hladne vode napiješ), pa neki od njih sada od takvog pristupa nadahnuto stvaraju svjetonazor (ili samo šute i uživaju rezultate svog truda ili propusta)

a neki tek škrguću zubima snubeći plodove kao jabuke u vrtu iza plota

dobro jutro, susjed; vičemo gordo među kišne kapi, smog i memlu kao himnu ovoga sjajnog svijeta

dobro jutro, biva nam uzvraćeno

08.05.2023. u 07:41 • 11 Komentara • Print • # • ^

petak, 05.05.2023.

Uništiti

Ovih dana niste vjerojatno jednom pomislili kako se možda radi o koncu svijeta kakvog poznajemo.

Ako ste ikada čitali Houellbecqa, onda vjerojatno niste mogli ne pomisliti kako se radi o izravnom prijenosu onoga što prethodi koncu svijeta kakvog poznajemo. Kako aktualno.

K tome; kada čitate Houelbecqa, često je to - po jednoj stvari - baš kao da gledate Mallickov film, pa se pitate – što ovdje rade planeti, dinosauri, kometi – zar slika baš mora biti toliko potpuna?

Naravno, čitali ste već Houellbecqa - i čudili se ne samo toj potpunosti; bumo rekli - "kompletnosti" njegovih djela (jer ona ne sadržavaju samo fabulom isprepletene događaje, već i široke i sveobuhvatne društvene kritike, pa i povijesne analize), nego i količini cinizma i mraka kojeg je čovjek u pojedinim knjigama uspio skloniti.
Recimo, ne sjećam se više je li to Pokoravanje, kada opisuje kako muslimani preuzimaju vlast u Francuskoj, sve neka light verzija – bitna je vlast, kapital, izvlačenje koristi - i onda gleda u vlaku nekog poslovnog čovjeka, tamnije puti, oko njega dvije zamotane mlade ljepotice bliskoistočnog porijekla, hihoću se i bezbrižno šapću, a on u znoju lica svoga gleda blijed u neke grafikone na laptopu (kao, puno ti je jednu uzdržavati, a kud ćeš dvije, prijatelju).

Ili, još plastičnije - primjerice, kada sam čitao njegov posljednji roman prije posljednjeg, dakle – navodno pretposljednji - Serotonin, pisao sam već o tome – bilo je to i u nekom kafiću, dok sam čekao Dragu, pa kada je ušla i ugledala me - i kada su nam se pogledi susreli – pitala me odmah što to čitam, jer nikada u mojim očima nije vidjela toliko praznine i užasa.

Dobro, Serotonin na posljednje dvije stranice završava nekim vidom obraćenja na kršćanstvo (vjerovali ili ne; kao nekakav aurelijevski odgovor na izazove svijeta: samo ti daj, a ja ću umrijeti sa svojim bogovima); stoga ga teško baš možemo smatrati tek običnim vrelom tmine i praznine; one druge knjižice punije su i konzistentnije tim strašnim i profanim sadržajima; mislim tu prvenstveno na Pokoravanje i Elementarne čestice.

Ipak – Karta i teritorij do sada mi se činilo njegovim najboljim djelom; takvo autentično svjedočanstvo i smislen koncept o stvaralaštvu osobno sam baš rijetko gdje u literaturi pronašao.

Kako bilo da bilo, mrzili Houellbecqa gotovo svi ljevičari južno od Alpa i Dunava i istočno od Soče koji čitaju (a kako mi izgleda, nema ih baš puno – više je onih koji mrze a da ni ne čitaju) – mislio sam, ipak barem u toj knjizi ima nešto lijepo, ljudsko, blisko; čak i nagovještaji neke ljubavi, spokoja, punine – koliko god da svijet oko nas imao mraka, mržnje i praznine koji se kroz njegove knjige dadu pročitati. Hajde, neću vam sada otkrivati više od toga; možda netko doista osjeti pročitati barem te dvije knjige (Kartu i ovu koju ovdje opisujem) – za sada je onda sasvim dovoljno.

Eh, onda sam pročitao njegov posljednji roman – Uništiti (Litteris, 2022); roman koji je kao takav i najavljen: kako Houellbecqov posljednji roman.

Prije svega, pročitao sam opis knjige koji je ispisan na stranicama Školske knjige, a koji najavljuje kako se netom uoči francuskih predsjedničkih izbora, 2027. godine, na internetu se pojavljuje niz nasilnih video uradaka prepunih simbolike, čiji tragovi tek po sadržaju – i niti po kojemu drugome kriminalističkom kriteriju - vode prema radikalnim ekološkim skupinama koje koriste zagonetne geometrijske simbole.

Najava stoga zaključuje kako Houellebecq u romanu “Uništiti“ ispisuje intrigantan i dirljivo precizan portret jedne zemlje, njezina političkog i zdravstvenog sustava, a da njegov otuđeni antijunak napokon pronalazi svoje mjesto u svijetu, i usput se pomiri s vlastitom smrtnošću.

Lijepe riječi, sasvim dovoljne da bi čovjek išao čitati knjigu od četiristotinjak stranica, a ja ću vam dodati – ne samo što od toga na tim stranicama možete naći puno više; ono što je doista frapantno jest to da je ovo što je napisano u posljednjoj rečenici najave – do slova istinito. Baš tako!

Nigdje još nisam pronašao tako sućutan, human i detaljan opis procesa umiranja – u okružju ljubavi, razumijevanja i pomirenosti sa svijetom. Eto, to ću vam još na koncu napisati, i znajte da sam oko te rečenice dugo i debelo dvojio – pa sam onda odlučio ipak staviti je na papir; jer ovo ostalo što se o njegovim romanima piše prije da će čovjeka od njih odvratiti nego nagovoriti na čitanje.

Ili, kako je to lijepo moja životna družica davno još znala za njegove romane ponekada reći (dakle, davno još prije ovoga, posljednjeg, kada bih nekome pričao o njima - nekome za koga držimo kako psihološki baš nije prečvrst za količinu tmine koju bi iz neke takve knjige mogao pokupiti):

- Nije to knjiga za njih!

E vidite, baš to ovdje mislim za većinu: to jest knjiga za vas, pogotovo ako ste negdje u drugoj polovici života i ako se – kao i svi mi pomalo - bojite umiranja, osude, samoće, ljudske zlobe, bespomoćnosti, užasa i tišine. U toj knjizi nećemo pronaći utjehu svojoj žalosti ili čarobni štapić svome miru; ono što ćemo pronaći to je briljantno, plastično i nenametljivo svjedočanstvo o tim i takvim spasonosnim starima koje je pronašao jedan smrtan, običan i tih čovjek kakav je Paul. Uz sjajno vođenu fabulu i tisuće zanimljivih redaka o stvarima oko nas, stvarima svakodnevnim i običnim, a opet tkivom naših života i smisla u njima – to bi moralo biti dovoljno za ocjenu kako se radi o izvanrednoj knjizi.

Ovo sigurno nije još jedna od tih, tamnih, gotovo crnih stvari o besmislu; knjiga za koje unaprijed pomislite: ma što ću to čitati, ionako je dosta tmine i bez toga.

Vjerujte, ovo nije takva knjiga.

Meštre, kapa dolje. Ako si do sada otvarao rane i govorio ljudima kakvi doista jesu, onda si ovime s pravom priču završio time da im kažeš što misliš o tome kakvi bi mogli biti.

05.05.2023. u 15:29 • 6 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 01.05.2023.

Laz

Riječ „laz“ trebala bi označavati nekakav prolaz, mjesto prijevoja na hrptu planine; čak krčevinu i čistinu. Meni je ta riječ uvijek – do ove nedjelje – označavala mjesto na hrptu Medvednice do kojeg nikada nisam stigao na vlastitim nogama – onako kako je najljepše, najsigurnije i najdostojnije jednog mravca. I tako, prošle godine (a o tome svjedoči i jedna slika – ova s drvom u magli) odlučio sam, nakon što sam planinu prešao od sesvetske strane, tako da sam s hrpta sišao u Gornju Stubicu – da ću prohodati i posljednji dio takozvane staze M1, odnosno transverzale koja spaja krajnje točke planine, jer do sada istočnije od Lipe nisam kročio baš nikada.
Kako to već biva kada dođu srijeda ili četvrtak pred vikend, svi su orni i spremni za nedjeljni izlet, makar on započinjao i prije sedam ujutro – i makar negdje pročitali da uključuje kakvih tri ili četiri sata ubrzanog hoda. No, sa subotnjim popodnevom i večeri, a pogotovo s nedjeljnom zorom – volja se drastično slama; ipak – ja sam, unatoč obećanju Najdražoj da neću tako daleko sam – odlučio da idem, i da nema toga što će me u tome spriječiti. Dapače, dolje negdje na posljednjoj planinarskoj kući na istoku Medvednice održavala se i godišnja skupština na koju su me pozvali (to Joj je kakti trebala biti garancija da me u šumi neće presresti hobiti i trolovi koji su očito opasniji od običnig uganuća zgloba); i tako sam ja već iza sedam veselo kupivši prvi put u životu kartu za vlak na internetu – brodio čeličnom Ha-že-ovom grdosijom u smjeru sunca, prema Sesvetama.
Tamo će me prenuti pustoš pretprazničnog nedjeljnog jutra u kojoj od četiri čovjeka koje sretnem troje pričaju sami sa sobom, pa nakon što se informiram na kiosku i otkrijem gdje dolazi bus iz Dupca za moje odredište – malo prosjedim na klupi stajališta i promatram kraj uz osvježavajuć okus jabuke. Bus stvarno dolazi po redu, i ja sam već nešto iza devet na vrhu jednog suncem okupanog brijega kojeg pomalo zastiru oblaci što ih donosi jak sjeverni vjetar; radi se o mjestašcu koje se zove – Donja Planina, a poznato je ishodište za izlete u ovaj dio Medvednice. Sada se treba prikladno obući i presvući, postaviti - je li – buhove na vrat i grlo – pa dati sve od sebe u nekakvom usponu do Doma na Lipi kojeg savladavam za nešto više od pola sata. Usput shvaćam da su svi odustali, osim naravno onih koji imaju skupštinu, ali tri brda dalje – i tako ću ja putem kojeg sam već pohodio prošle godine, sve do raskrižja staza 34 i 33 (jedna se spušta u Zagorje, a druga na Laz – i tom posljednjom, nisam išao nikada). Prošao sam sada čitavu planinu i zapravo nema puta kojim nisam hodao; kada smo se davno, davno spuštali na Lipu, činili smo to prekrasnim putem od Groščice – a sada eto spajam i posljednji dio transverzale.
Blato je, kako je put ravniji ili više ide nizbrdo, a ono se nakuplja na đonovima – sve opasnije i teže; pa često hodam uz stazu između drveća, gdje već vidim da su mnogi i prije mene prošli – tako taj dio staze, od Tepčine špice i izvora Rumlec pa sve do Laza savladavam za nešto više od sat i pol. Prijatelj koji je obećao da će autom doći do Laza (pa da ćemo otamo pješke do tog sastanka) javlja da ne može, nešto mu je iskrsnulo – i ja shvaćam da mi predstoji još sat vremena od Laza pješke, a onda kada dođem tamo, ljudi će me nastojati ugostiti, gubit će vrijeme na mene, i još će se netko ponuditi, kao da je red, da me odveze do prvog busa – a to je nešto što ne mogu prihvatiti (da ljudi gube vrijeme zbog mene), pa odbijam mobitelom poziv na ručak i gemište, izvrdavajući se da na Lazu imam bus za petnaest minuta u pravcu Sesveta (što je sasvim točna činjenica, jer sljedeći je tek za četiri sata, gotovo već po mraku – i onda će se ljudi osjećati dužni da me transportiraju do civilizacije, a to ne mogu dopustiti).
Tako sam zapravo, kada sam shvatio da je takvo što moguće – hodao od Donje Planine do Laza bez prestanka, ma – ne smijem to reći Najdražoj – bez sjedanja na panj – nekih tri ili tri i pol sata u komadu (jer ipak, da uhvatiš bus – sljedeći je tek za četiri sata – moraš malo i požuriti); e takve gluposti nisam poduzimao niti s dvadeset; pa sam nad sobom zamišljeno vrtim glavom. Jedina mjesta na kojima sam zastajkivao (snizujući svoj ubrzani puls i slušajući tišinu u čarobnoj proljetnoj šumi, hajde i – nacijajući vodu iz bočice što mi je obješena o pojasu) jesu ova mjesta s kojih lijepim fotografije; ima ih sasvim dovoljno da se sjetim kako sam na njima okretao glavu lijevo i desno zastajkujući čak i s disanjem – samo da bih Njenom visočanstvu kraljici Šumi širom otvorenim očima odao dužnu počast.
No ipak, prevladava radost: ono što sam prošle godine sam sebi obećao, sada sam ostvario. Vjerojatno – da nema dogovora kojeg ću sada opisati – bi to bio moj posljednji posjet ovom dijelu planine u životu; ima još toliko toga za vidjeti da jednostavno – nema vremena za ponavljanje.
Ipak, sada imam još jedan motiv da me ovaj predivni dio svijeta možda ponovno ugleda, jer prijatelj koji je trebao doći na Laz viče mi na mobitel (dok grizem kekse iz ruksaka čekajući bus) kako se ispričava i da „imam pivu“; no - ja znalački odbijam tu pivu; obećanja i pive teško da mogu stati u iste rečenice kada su u pitanju muškarci u najboljim godinama - i tjeram ga da obeća kako ćemo barem onako, penzionerski, jednom ovoga ljeta doći autom do Laza pa onda pješke do toga doma, kad nas već zovu – i naravno, obećanje je tu, a ja imam još jedan razlog za planiranje i sanjarenje. Navodno da je tamo već neka procesija, obljetnica, slavlje – što li – u srpnju, pa onda obećavam Lazu: nisi ti još mene posljednji puta vidio; skockat ću se ja, prolazu jedan veličanstveni - da te budem dostojan; još barem jednom!

01.05.2023. u 22:44 • 15 Komentara • Print • # • ^