vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 27.02.2023.

Džem misal


Wikipedija


Čitam o Danu Nacionalne i sveučilišne knjižnice, obljetnici 22. veljače 1483. godine, kada je otisnuta prva hrvatska knjiga Misal po zakonu rimskoga dvora, ujedno i prva europska knjiga koja nije tiskana latiničnim već glagoljaškim slovima - i to na dan Katedrale sv. Petra, kao znak jedinstva i stamenosti Crkve sazdane na uspomeni o prvome apostolu.

I tako ovaj narod niti sam nema pojma kako ima što mnogi nemaju: siguran znak da, ako će nas išta spasiti - to će onda biti kultura i pismenost. Jer, ne zaboravite uočiti vrijeme tiskanja: dvadesetak godina nakon Gutenberga, dok Zapad još sa figom u džepu drži na Rodosu u rezervi Džem sultana. Jest da je prva uopće tiskana knjiga bila Biblija, jest i da je na pismenost postojao monopol, ali bez toga - ne bi bilo ničega. Desetak godina poslije izići će cvijet roda našega na megdan divljoj sili na Krbavi, poput ovaca na klanje, i uvijek će biti turskih sila, samo - hoće li biti kulture da čuva ljude, ma tko da na nju imao monopol?

Mislim kako bi bio red sjetiti se zato na taj dan baš i onog strašnog imoćanskog korifeja, babaroge Šuvara kojim danas dobri i pravovjerni oci hrvatski plaše djecu pred spavanje kao vječnim ognjem; on sam kao da je iz neke montipajtonovske radionice sedamdesetih izišao sa svojim šarenim kravatama i sakoima na široke revere - pa bezmalo svakog skladištara i vodoinstalatera podučavao razlici proizvodnih odnosa i proizvodnih snaga.

Čini mi se važnim i jednostavnim ljudskim pitanjem sjetiti se u nekoj mogućoj širini gledanja, pa ako baš hoćete tako - i oprostu toga faktora - pardon, čimbenika - koji je unatoč zabrani savezne vlade - neustrašivo ishodio gradnju ove neprofitne a kapitalne ustanove, makar koliko od budućih beogradskih bukača bivao proglašen rigidnim jednoumnim jahačem apokalipse (a da ih je još toliko raskrinkao, videći i govoreći davno prije ostalih tko je pop a tko bob - ne bi štete bilo).

Da nije bilo njega (poznavajući našu poslovičnu graditeljsku vještinu prenamjene, pe plus dva, ukrademo kat pa prodamo a d.o.o. ode u stečaj), još bi valjda i danas onaj misal vjerojatno trunuo u nekakvom potresom načetom podrumu Marulićeva trga, ako ga ne bi za par šuškavih dojčmaraka raznesli i budzašto rasprodali razni milesi, stanići ili traživuci.

Čovječe od knjige bijele, nepozvan čak i na otvaranje zgrade, sumnjiv i prezren kao kakav Džem sultan novije hrvatske usudbe, tamo u doba njena najsvjetlija narodna procvata i uznesenja, što si od svega blaga sebi i svojima stekao tek stari Golf i jedne gojzerice, ako nema nikoga da ti za ovu zgradurinu kaže, eto onda ja ću: hvala ti.

Danas i moj sin u toj velebnoj zgradi može učiti satima, u svjetlu i na toplome, s pogledom na rođine fontane, spomenik Domovini i njenom hadži-efendiji ocu - i možda krišom i usput - suncem okupane ruse kose kakve ubave buduće biologinje ili komparatistice (ali briga njega za poeziju, taj tuče samo po dramama, potfutran majčinim sendvičima sa salatom i ušuškan u neku crnu duksericu); dok hvata predah od svojih logaritama, krugova i tangenti; jest da otkad je prošle mlake i kišne jeseni među nas blagoizvoljela sletjeti glavom i štiklom sama Nancy Pelosi - više uz knjižnicu ne radi niti njena vlastita, najrođenija, pripadajuća studentska menza, pa klinci moraju pretrčavati Vukovarsku po svoje porcije vineršnicli sa crvima, pardon - rižom; ali ti druže Stipane s tim suvremenim pretvorbenim pasjalukom nemaš, aferim, baš ništa.

Sve što se nakon ovoga desi, do nas je samih. Hoće li o nama netko štampati misale ili pjevati bugarštice, nije do tebe.

27.02.2023. u 07:13 • 6 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 26.02.2023.

Kćer i otac

Svim očevima, svim kćerima, a svakako i svima ostalima, mogao bih preporučiti da pogledaju aktualni Aftersun, film hvaljen i čini mi se nominiran ako ne za Oscara, a ono barem za Golden Globe (iako je pored svih pohvala Spielbergu, Bansheesu of Inisherin i iostalima - moj ovogodišnji favorit jedan mali, nenametljivi i gotovo komorni irski filmić koji se zove Quiet Girl); a kao lijepu najavu za sve to - mogu postaviti niže zalijepljeni film Micahel Dudoka de Wita koji je već dobio Oscara prije dvadesetak godina - i bavi se sličnom, ako ne i istom temom: odnosom kćeri i oca, pogotovo iz perspektive kćeri i iz dviju važnih točaka - njena djetinjstva i njene zrelosti, kada oca zapravo više nema - i kada ga konačno možeš ili razumjeti ili ne.

Kao otac kćeri, k tome još i starije kćeri - osam godina ona je bila moja, hajde - naša jedinica, dok se prijestolonasljednik nije rodio (pa zapravo, obzirom na svoju tadašnju dob, više uopće ne znam tko je uz koga odrastao, da li ona uz mene, ili ja uz nju, ili oboje) - ne mogu ne povikati naglas kako su me se i Aftersun, a pogotovo i ovaj kratak film, svaki za sebe - dojmili preko ušiju i... pogledajte.


26.02.2023. u 12:02 • 17 Komentara • Print • # • ^

subota, 25.02.2023.

Mine


DW

Koliko daleko je ovaj narod dospio u svojoj samorazgradnji, možda najbolje od svega pokazuju dva primjera koja su se zbila proteklog četvrtka: gradonačelnik Pule zabranio je održavanje narodnjačkog koncerta i oko toga uzjogunila se čitava nacija; istoga dana u Lici pogiba dvoje pirotehničara – i već u petak o tome niste mogli u javnom prostoru, čast iznimkama, pronaći niti slova.

U nedavnoj saborskoj raspravi mogli smo saznati kako su plaće pirotehničara tek negdje oko 1200 Eura, a vani po Iraku i tko zna gdje do pet puta više; da se sa pirotehničarima razgovara i pregovara i ucjenjuje, ali da ih se ne može plaćati zimi (osim minimalca), da ne postoji baš nekakav sustavan plan razminiranja, nego – kako se pribavi novac, tako se radi i sve nešto tako; naš dobro poznati domaći kaos as usual.

Mnogi će sada reći da bismo sve te iznose morali potraživati od Srbije, da se moraju pronaći karte mina (kao da onima koji su ih postavljali možemo vjerovati, a na koncu – postavljali su ih u ratu svi), da se iz EU fondova moralo za to povući puno više, da ovo ili ono – ali sve je to na vrbi svirala i tko zna kada i da li će uopće ikada biti ostvareno. Ono što bi se možda moglo učiniti, to je – preusmjeriti barem dijelom sredstva sa široke narodne zabave i na ovakav posao; nema mjesta koje nema svoju feštu i dernek, pogotovo ljeti – pa makar na njima svirao tkogod; možda bismo se ipak morali upitati postoje li u ovoj zemlji stvari važnije od zabave?

Jer, ne zaboravite, kao i štošta drugoga – ova država je i posao razminiranja dobrim dijelom „autsorsala“ tako da hrvatska mladost za plaću manju od smetlarske odlazi u smrtnu pogibelj sa ugovorom o radu za nečiji d.o.o. Naime, kaj – vlast je jednostavno izgleda - turnula taj vreli krumpir u ruke privatnika – i onda se čudimo imaju li ti slavni hrvatski poduzetnici drugog i drugačijega cilja do li zarade; ili ipak empatično brinu i za razminirane kvadrate i plaće svojih kvalificiranih zaposlenika?

Ovako ćemo desetljećima još, dok nam polja i šume po Lici i Zagori budu nerazminirana - raspravljajući o narodnjacima, čačkati mečke po sebi samima.

Neka sluša tko što hoće, zabrane su najgore od najgorega; prošli smo ih u socijalizmu – ja sam za nikada više što se zabrana tiče; dovoljno je zabrana na našim poljima i šumama. Ima u nas puno pametnijih stvari za baviti se - od zabave.

25.02.2023. u 08:21 • 13 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 23.02.2023.

Muggia






U mlako zimsko popodne, kada prsti još mrznu pa po džepovima tražiš rukavice, a posljednji traci sunca udaraju u glavu i žmirkave oči, šetamo Muggiom i ja – kako već obično biva - sanjam naglas: bilo bi sjajno jednom, negdje u proljeće, otići vlakom do Trsta ili one posljednje stanice pred njim, kako se već zove – Opicina ili tako nekako, gdje je obelisk i krasan pogled; tamo do kuda se iz grada penje tramvaj, pa onda pješke udariti produžetkom Napoleonice prema Dekanima, Škofijama i Ankaranu, taman negdje na rubu one prve klisure što se pruža nad gradom hvatajući se zdesna uvijek pomalo obalne crte – sa nevjerojatnim vidicima, mirisima i beskrajnim suncem na obrazima.

Bilo bi sjajno udisati posljednje hladnoće proljetnih morskih večeri; prespavati u nekom jeftinom hostelu tamo na istočnoj strani grada, oko onog njihovog predivnog sveučilišta - ili oko Muggije; navečerati se školjaka u Boi; dobro se odmoriti, pa sutradan zablatiti tenisice, možda čak i nezavrnute hlače - i nastaviti uz onu ravnu, tihu i malenu slovensku obalu, među vinovom lozom, trstikom i visokim travama, među grobljima školjaka i među prvim slovenskim vikendicama i ljetnikovcima, racionalnim, skromnim i raspoređenim kao u dvoredove – kao da su preslika jednog reda i sklada kojeg ćeš u nas teško naći; bilo bi sjajno šetkati tako, ruku pod ruku, žmireći od sunca i gaseći žeđ vodom iz ruksaka - sa pogledom na pravo i plavo – i pored njega na ono beskrajno more automobila što svakoga dana doplove u koparsku luku da bi ih bezbrojni kamioni odvezli i da bi se razmiljeli širom Balkana kao mravi.

Pa onda gore u starome mjestu konačno popiti kakav dobar teran, snatreći o našoj hladnoj vrbničkoj malvaziji iz bačve u zadruzi pored plaže iza stijene, dok se čeka vlak nazad za neku Pivku ili Postojnu, za neke uspomene davnih, izgubljenih mladalačih dana – ili nikad izgubljenih (ako su već tu sada, s nama, u snovima i na javi?) - i možda čak usput, dok se ne smrači - uživati u blagodatima starih razrušenih gradova kao što su Črni Kal, Štanjel ili predivni, nevjerojatni Socerb.

Čovjek živi od stvarnosti, ali i od snova; Draga me negdje na onom dugačkom kamenom mulu u Muggiji, tamo gdje je kopno stare Europe ponajviše ustuknulo pred morem; na mulu što vodi ni u što - daje poljubac u uho istodobno – dok o svemu tome sanjam - polako mi šapćući kako sam lud i kako ona nikada ne bi mogla othodati tih tridesetak kilometara u dva dana; a ja Joj velim – ma bi, mogla bi itekako – ja bih te držao za ruku i navečer ti čuvao nožice u naručju; naravno da bi mogla - samo kada bi imala nešto dovoljno snažno da te tjera. Ne mora to biti nevolja, ljubavi -velim; može biti i običan, najobičniji san.

A Ona kaže: ti sanjaš za nas oboje, to je zasad dovoljno; obećaj mi - kada ja počnem sanjati budna, ostavi me tamo gdje budem – neću ti više biti ni za što; netko od nas mora imati otvorene oči.

Pojma nemam što mi je draže sa Njenim očima: kada su zatvorene, obožavam dok sanja – to je bolje nego kada ja sanjam bilo što; kada su otvorene, poželim da se nikada više ne zatvore, da u njih mogu gledati do kraja vremena.

23.02.2023. u 08:09 • 10 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 19.02.2023.

Trudit ćemo se

Dok smo mi još čekali pozive za vojsku i cerili se nad reklamama za šupkov čaj, Radio 101 grmio je zagrebačkim eterom kao gospodar valova; grmio je toliko jako i intenzivno da danas više zapravo niti nemamo koga i zašto slušati na radiju, pa radije na nekom putu u svoje cedeove ubacujemo warrene ellise i tangerine dreamove da nas vode u daljine. Radio 101 – koliko sam ja to s godinama uspio shvatiti – urušio se sam od sebe i u sebe, kao spomenik jednog vremena i jedne mladosti, prepustivši vremenu da učini svoje, i sada više nema ničega što bi nam tu rupu nadomjestilo; više se čak niti utakmice ne igraju u isto vrijeme pa da bismo ih sa zanimanjem slušali na nekom Drugom ili drugom programu – sada svaka ima svoje neko vrijeme na nekoj televiziji koja mi je daleka i strana kao da je tuđa.

A vjerojatno i jest. Tuđa.

Pa ako išta sa radija i slušam, puštam kada prođem čarobnu granicu županije i grada onaj Radio Student, da guguće i svira meni nekim teško razumljivim zvukom i jezikom, kao da slušam život što buja u nekoj Koreji, Boliviji, Mozambiku.
U to vrijeme kada nismo bili tuđi, nego smo bili svoji; u vrijeme kada se raspadao stari svijet (umjesto kojega je stiglo nešto novo, ali o tome što će stići tada uopće nismo imali pojma) osjećali smo da nam mladi ljudi sa radio valova imaju što za reći; nije to bilo samo pitanje muzike ili svjetonazora – iako to ponajviše; bilo je to i pitanje o tome želimo li ili ne učiniti nešto sa svojom, osobnom budućnošću. A da se moglo znati što će doći, moglo se, svakako; sigurno je da smo onako divlji i još nerazbuđeni - tek par dana ili tjedana nakon kaosa i čuda one vojske ubačeni u svijet svoga grada – sve to mogli naslutiti; samo je trebalo vjerovati pjesmama koje je Marita u svome čoporu puštala na radiju; trebalo je te pjesme slušati, a ne preživljavati kroz njih i mimo njih i puštati ih da otplove rijekama kao godine pored i iza nas.

U to vrijeme Marita je postala ime. Plijenila je svojom jednostavnošću i običnošću, nemajući potrebe praviti se niti u svijetu niti u eteru onom koja nije – i baš je zato bila uvjerljiva; i iza mikrofona i u stvarnom životu bila je potpuno ista. Ono što je i u to doba bilo možda već pomalo neshvatljivo: viđao sam je na faksu, bila je student u mnoštvu drugih. Nisu joj u njenom životu – u kojem su je očito zanimale različite stvari - i svima je željela biti posvećena i dobra - trebali niti blještavilo, niti nadmenost, niti isključivost: ponašala se među svima ostalima sasvim prirodno. Možete li zamisliti prizor, između nas valjda tisuću, obična i svakodnevna, a opet legendarna i lijepa – kakve su tada već bile stotine običnih, prirodnih i lijepih djevojaka koje su hodale tim dobrim i obećavajućim svijetom, išla je Marita hodnicima fakulteta kao jasna slika onoga što bismo mogli učiniti sa svojim životima, samo kada bismo to dovoljno jako željeli. Marita nam je to sa nesputanom lakoćom, u znaku svog prezimena (ne pamtim da sam je ikada vidio raspuštene kose) uvijek umjela pokazati.

U malo kasnijim vremenima, kada je taj radio zapravo predstavljao jedinu pravu opoziciju i savjest društva - i ona je bila tamo - i baš nekako kada su ga htjeli srušiti, pretvoriti, obezvrijediti, kako je to već učinjeno sa milijun stvari oko nas, držala se još svakako među onima koji to nisu dopustili. Bila je tamo sasvim dovoljno da dade svoj doprinos, a onda je odabrala svoje zanimanje umjesto radija, i danas se zapravo – koliko god to bilo pogrešno - pitam je li pogriješila.

Bavila se potom čitav svoj preostali radni vijek manje-više problematičnim obiteljima i njihovim nevoljama, razvedenim parovima, zanemarenom djecom, ljudskom pohlepom, bijesom i mržnjom. Da sam pametan, znao bih reći je li pogriješila u tome što je izabrala, jer to čime se bavila bilo je očito toliko teško, mračno i nepopravljivo da ju je – bojim se i nagađam - pojelo iznutra. No, nisam pametan – a i pitam se, bi li pametni ljudi uopće znali reći je li neki odabir dobar ili loš – samo po tome koliko si ga živio i od čega si umro, ili je radi toga potrebno potegnuti još i neke druge, nama teško dokučive stvari – da bi se takvo što uopće razumjelo, a kamo li unaprijed moglo znati i čak predviđati; stvari o kojima znamo malo ili baš nimalo, pogotovo ako se oko toga ne trudimo?

Viđao sam je rijetko i poslije, za vrijeme tog njenog posla; ostala je opet ista kakva je i bila – možda su samo traperice odmijenile neke ravne i duge suknje; zapravo je i po tom dress codeu bila prilično svoja: vjerujem da je odbijala pritisak kojeg ženama neumoljivo nameće zajednica – i iz svega se srca trudila ne biti napadna i agresivna; možda se nad nju nadvio neki tamni oblak svog tog groznog tereta (mislim na posao i emocije) s kojim se nije – ili jest, tko bi ga znao – umjela nositi; ili se meni to tako samo činilo kada bih je uopće jednom u nekoliko godina sreo i zamijetio.

Je li smrt dokaz toga da smo pokleknuli pod teretom kojeg nam je život naplavio, ili je ona tek utjeha u beskrajnom crnilu patologije društva sa kojom se netko susreće – ja to doista ne umijem reći.

Ovih će se dana navršiti godinu dana od njene smrti – pročitao sam to neki dan negdje; sve što sam tim povodom poželio reći (osim naglas zaželjeti da njeno dijete, koliko sam čuo, tada maturant, nastavi svoj put onako kao da je mama još tu – a sigurno i jest, kako bi drugačije i moglo biti) jest da ne zaboravite sa svojim životima u svakome času saznavati što biste. Nikada u životu sa Maritom nisam progovorio niti riječ van nekog uobičajenog pozdrava ili nekoliko zaboravljenih razgovora u nekom širem društvu, ali sam sasvim siguran da bi se i ona složila, onim svojim ozbiljnim glasom kojim je najavljivala: ne gubite vrijeme. Njena priča – barem kako je ja vidim - o tome govori puno više nego li na prvi pogled možemo razumjeti, samo ako se takvo što usudimo pokušati.

Baš onako kao je to na njenom pogrebu učinio onaj frajer Švec; bila je još korona – sjećate se tog vremena, kako da ne; stotine nekih traka, upozorenja, maski, zabrana; leden zimski vjetar na groblju fijuče nad prašnjavim staklenim stijenama; između svega toga, onako dugokos, neprilagođen, zamišljen, sa nekom ružom ili karanfilom u ruci, pored svih nas obučenih jednolično, u kapute i kostime – sa nekom starom đubretarkom, u trapericama i bakandžama, kao da je osamdesetšesta ili sedma i da vrijeme uopće nije prohujalo, bez maske i bez ikakvog zaustavljanja – pa je preskočio sve te trake, užad i ograde - i između stolaca i zamišljenih ljudi došao do one strašne crne rupe u podu što će se na jednom negdje za svima otvoriti - i u nju ubacio taj crveni cvijet: zbogom Marita, trudit ćemo se.

19.02.2023. u 18:30 • 9 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 15.02.2023.

Prijatelj

Moj prijatelj voli raznovrsnost, kada ode u grad, ima ga na puno mjesta, teško ga možeš uhvatiti. Na dan kada se održava Noć muzeja spušta se prema gradu sa Grafičara, pa propušta odlazak u Lovački muzej jer ga zatvaraju radi radova („odličan je postav, moraš to jednom pogledati“); ostale muzeje u prethodnim noćima odavna je već prokrstario, pa se na moj nagovor odlučuje pridružiti mi se u domaćem spektaklu, pred našim nosom. Inače je pravi merak-efendija; što on kaže da je dobro, dobro je; godinama već vjerujemo njegovim savjetima u pogledu restorana, sjajnih mjesta za kavu, izleta, izložbi, koncerata.

Dogovorili smo tako odlazak na lokalni performans za Noć muzeja, naslućujem da za takvo što neću baš imati previše sluha, ali hajde, da vidimo o čemu se radi. Pronalazim ga naslonjenog na zid Vršilnice; pola izložbe ne možeš niti pogledati od televizije koja snima; gužva je i u zgradi muzeja u koji se natiskala elita oko gemišta i pite sa makom; moja Draga nije išla – ona baš i nije za peformanse; srećem prijatelje koji pitaju gdje je, pa kažem kako je pustila kvasac da se diže i da kreće orehnjača; vele da je mogla komotno donijeti to sve na ovu izložbu, bilo bi daleko aktualnije od nečega što je bilo aktualno prije pola stoljeća.

Prepuštamo performere svome užitku i krećemo u ledenu zimsku noć; kroz mrak se naziru pahulje snijega; odlučujemo da nije red otići u neku birtiju, kada već kod mene doma možemo praviti društvo Dragoj u njenu smislenom poslu. Pijuckamo naš fini sok od bazge (hajde, nije samo Njen, ja sam – je li, brao), orahe sam već odavna samljeo, tako da proces ide kao podmazan. Pričamo o raznim stvarima iz prošlosti, kako to već starci u najboljim godinama čine, a potom o tome kako Ona peče peciva i malome pravi sendviče jer je po čitave dane na fakultetu; doba kolokvija i rokova je u punom zamahu; menze su prepune i ne rade sve dane na svim mjestima; treba mu pomoći. Pa nabrajamo sve pohane piceke, pečeno meso i povrće, sve što se u te sendviče i tortilje i tuppere stavljalo proteklih dana da mali ne bi ostao bez snage i da bi mogao učiti i polagati to sve.

I onda prijatelj presiječe atmosferu kao nožem: veli Dragoj, ti sina tetošiš kao što je moja mama mene; neće se ni oženiti, jer mu mamica kuha i fino sprema.

Ona se brani: a, neću, samo dok diplomira; poslije ćemo ga lagano odgurati, kako smo i kćer – veli; ja poluglasno potvrđujem; ništa ti ne brini, ja sam tu da Joj pomognem, vičem. Draga me gleda onim svoji pogledom punim topline; zna onda da ja znam; to što bi moglo učiniti jedno od nas ništa je prema onome što možemo učiniti zajedno.

Poslije razgovor sjeda natrag u tračnice, zvone poruke, spremaju se noćni filmovi, knjige stoje na noćnim ormarićima, orehnjača se hladi za sutrašnji doručak; idemo polako u krpe. Nedjelja je sunčana, bit će hodanja, dobro je.

Dobro je imati prave prijatelje: ljude koji će ti bez ustezanja reći sve što misle, možda upravo zato što im se nešto na tebi i kod tebe i ne sviđa. Reći će čak i ono što će njih u tvojim očima poniziti – baš zato jer im je stalo do toga da ne ponavljaš nešto što smatraju da nije dobro.

Nismo jedni s drugima da bismo se sviđali, to nam je bilo važno kada smo imali dvadeset; sada smo tu da podupiremo jedni druge u ovome što je ostalo – kako znamo i umijemo.

15.02.2023. u 22:25 • 9 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 13.02.2023.

Tko plače zlo ne misli


nk-zagreb

Slušam Zagrebačke soliste na Dolcu jedne subote u mnoštvu ovakvih kao što sam i sam - i gledam ljudske oči: ako išta vidim u tom događaju, onda vidim pobratimstvo očiju. Pogledi nam se susreću u polumraku natkrivenog dijela tržnice što zaudara po kiselom zelju i sušenome mesu; posljednji restorani i birtije,, a i mnogi prodavači - odmaglili su odavna već otuda pred žoharima, potresnim i svim drugim pukotinama, preskupim najamninama i nefunkcionalnom infrastrukturom; škljocaju objektivi i zuje kamere dok nakon oštrog uvoda gudači lagano i pitko bude uspomene. Tko pjeva zlo ne misli - oživljava nad tim toplim i sjetnim isparavanjem, pa pogledavaš u sjene na stropu: sad će se tamo, izgleda ti, pojaviti Fulir i Franjo, da popiju gemišt pobratimstva i izraze zdravicu vremenima ispred njih.

Ali nije to samo žal za mladošću i prohujalim životom što se isijava sa lica prisutnih; u kutu oka zasjala je već poneka izdajnička suza; Zagreb je tu u pitanju; taj nesretni Zagreb; pokoji zlobnik rekao bi kako to Hrvatska ne može bez Zagreba, pa mu se objesila na vrat kao utopljenik spasitelju - da potonu zajedno u bezdan.
O purgerstvu sam mislim već tu pisao barem milijun puta; malo mi se ipak diže kosa na glavi od purgerstva, ja sam po krvi čušpajz od dravske ravnice, preko goranskih planina pa do toplog dalmatinskog mora; moji baka i djed su na Kolodvoru dvadesetiprve sa vlaka skinuli i konjskom zapregom na Kruškovac odvezli svoju spavaću sobu koja je napravljena od drva sa Petehovca; namještaj je vlastitim rukama napravio djed; još se danas može spavati na tome. Moj je problem što ne znam kamo pripadam i što me nitko od mojih nije učio mrziti, pa osjećam i ovu zemlju i taj grad (jer zapravo drugih nemam) potmulo i bolno, kao bruh pod trbuhom; rođen sam u Petrovoj, odrastao na travi Kajfešovoga i asfaltu črnomeračke mitnice; još u ušima čujem zvuk kada lopta Geca Rukljača para mrežu na sjeveru Kranjčevićeve kuda me djed vodio; prvu sam pusu dobio na srednjoškolskom: u Zagrebu je zapisana povijest moga maloga i malo kome značajnoga života.

To čudno i mitsko purgerstvo izbrisano je i nestalo kao utvara definitivno u onoj strašnoj oluji devedesetih, prekriveno je tsunamijem izmeta kojeg je sa sobom u naše živote naplavio rat kojeg nije da nismo i sami dozvali, misleći kako je stvaranje države vrednije od bilo čega drugoga. Jer, rat je najveća kuga koja se jednom društvu i jednoj zajednici može desiti - i da se netko očisti od rata treba valjda pet generacija, kako su ljudi pomalo već bili čisti osamdesetih, kada smo na čarobnim ljetovanjima u onima sa čudnim naglaskom i tamnijom puti gledali nove, interesantne, lijepe ljude od kojih ćemo nešto novoga naučiti; eto tako - purgerstvo je još samo iluzija, pa se još povremeno vuče kao neka savska magla nad Zapruđem ili Ravnicama kada zasviraju Špišić, Pipsi ili Boa; ili kada se ovako pravimo važni jedni pred drugima na placu, kak smo si lijepi i kak se razmemo, a već za pola sata zabit ćemo po dobroj staroj navadi jedni drugima nož u leđa.

Nema više purgerstva – to je sve jedno davno prošlo vrijeme. Sve su to tati i prefriganci, rekao bi Papa Rogoz Šafraneku kod Žnidaršiča, nikomu ja niš ne verujem!

Moj otac, Dalmatinac trajno zaglavljen oko ovih savskih naplavina, nikad u životu nije me učio bilo kakvoj mržnji ni prema kome; dapače – bio je od mržnje cijepljen preko svake mjere; mnogi koji dođu u Zagreb međutim reći će kako je sastavnica purgerstva mrziti druge i drugačije; to na njihovu žalost nije istina – jer mrziti, to znači ne pripadati. Ljudi koji radi posla dolaze u Zagreb, stižu sa nekim balastom – sa teško shvatljivim, ničim opravdanim kompleksom manje vrijednosti i pomalo načetom savješću – jer znaju kako je tamo odakle stižu gore nego ovdje (zašto bi inače dolazili), pa često zapravo miješaju Zagreb Zagrepčana sa Zagrebom vlasti i državnog centra; čini mi se da nikome uopće nije jasno sljedeće: kako su i Beograđani sa kojima sam pričao osamdesetih pričali o toj plimi neradnika, pokondirenih tikvi, toj praksi gotovanstva i privilegija u srcu ondašnje Federacije – i oni su prema njima osjećali isto i nisu miješali mržnju prema tim luftiguzima da bi je projicirali na neke tamo Dalmatince, Crnogorce, Krajišnike, kako već kome odgovara.

Eto, tako se Zagrepčani osjećaju u Zagrebu, kao na onom transparentu sa poljudskog sjevera: kao i svaki Beograđanin osamdesetih u svome Beogradu, pa onda prigodno, da se okoristimo versima najboljeg pjesnika tog i takvog Beograda, Vlade Divljana: „imala je snažnije ruke nego ja, nije mi dopuštala da je savladam“.
Najbolji Purgeri su ljudi koje je ovdje ulančila ljubav i koji su samo iz toga razloga ostali na ovoj hridi – taj nisam ja; takva je moja Najdraža: oni su se sa ovim ljudožderskim Zagrebom interesa, kamata i grabeža izmirili davno prije nas, odustajući od svake kritike – jer Zagreb je njihova istinska sudbina; mjesto njihove najveće strasti, boli i ljepote; točka njihove slobode i najslađeg ropstva. Sve što su imali, dali su budzašto i prinesli svoj tajanstveni, teški teret na oltar ljubavi: radi od mene što god hoćeš – govore mi Njene oči, ja drugačije ne umijem.

Pa ti s njima vidi. Od tih ljudi o Zagrebu nikada nećeš čuti niti uzdah; dapače: ako ikada prigovoriš tome što se evo sada opet ide u taj Zagreb, pogledat će te ne bez prijekora, jer znadu što će tamo dobiti. Žene su zakon; žena ima u sebi nepogrešiv instinkt majke hraniteljice, ona sa dvadesetipet, dok si ti još jedno sasvim nezrelo i šumasto dijete zahvaćeno vihorom rata - točno znade što baš za vas dvoje u životu treba: trebate tiho selo ne toliko daleko od velegrada - u kojemu ćete u miru odgojiti svoju djecu - da postanu ljudi sposobni brinuti se sami o sebi.

Danas je sve to sa Zagrebom još puno teže i nejasnije; osim državnog i paradržavnog aparata kao u ondašnjoj državi, postoji i taj jedan u međuvremenu narasli, pokondireni polusvijet menadžerstva, korporacija, marketinga, pohlepe, plitkosti svake vrste; tričetvrt grada u petak popodne prije Sisvetih žuri na Lučko ili Ivanju Reku pa se onda čudimo što više uopće nema izvanrednih Zetovih linija na Mirogoj niti gužve; tko bi uopće išao na Mirogoj među one napukle arkade koje će nas sve jednoga dana poklopiti, kada su grobovi Zagrepčana danas razasuti Hrvatskom i Herceg Bosnom kao na križnom putu; državu smo tako uredili da su živi u Zagrebu i na obali, a mrtvi sve posvuda od Drave do Jadrana; dva milijuna Hrvata u toj zemlji čudesa gravitira Zagrebu kao kada kod Spielberga vanzemaljski brod sleti na ono grotlo vulkana.

Svako jutro pola Siska i Karlovca ide na posao u Zagreb – to je zločin kojeg su napravili svi poslije Vece Holjevca do danas, jer nisu ništa učili o ekonomiji: za njih su Branko Horvat i Miko Tripalo govorili tunguski; nisu znali osmisliti ni republiku niti državu kao slovensku, u kojoj bi netko iz Škofje Loke jednom godišnje poželio otići u Ljubljanu jer tamo zapravo nema što raditi.

Prijelomna točka Zagreba, koju ja pamtim - bila je ono predivno toplo ljeto osamdesetisedme, kada je ovaj grad istinski na nekih dva tjedna bio dijelom svijeta, kada je u njemu rođen petmilijarditi stanovnik svijeta i kada se doslovce živjelo na ulici. Bilo je to doba točno između dvaju totalitarizama: jedan je konačno popustio svoje lance, a drugoga (ovoga - totalitarizma pohlepe, novca i ignorancije) još nije niti bilo – i u tom predivnom interludiju našli smo se okupani toplim i zanosnim ljetom kao naivni komarci pod mjesečinom. U tom se gradu barem na dva tjedna živjelo bez prekida; mladost prisutna na sportskom natjecanju šetala je i družila se bez ikakvih zadrški i podozrenja.

Sve što smo otada napravili – ili propustili napraviti - bilo je to da se taj fantastičan osjećaj razbije u paramparčad, da se nadmeno i neskromno – a stvarno bez pokrića - poželimo predstaviti boljima i vrednijima od drugih; da promoviramo isključivost i ekskluzivnost u odnosu na zajedništvo i razlike. Na sve to, došla je još i obična, strašna ljudska pohlepa, potreba da se živi na tuđoj grbači, da se pretvara, privatizira i krade, umrežava i podržava jatake gdje se umije; niti jedan od tih niskih i strašnih poriva nikada od strane običnih malih ljudi nije naišao na potrebnu, dostatnu i dovoljnu mjeru osude i čine protivljenja – i sada smo tu gdje smo.
Upravo sveto pravilo koje je u istu rečenicu stavljalo Hrvatsku, sve i ništa, a govorilo o trampi ničega za sve i svega ni za što u vezi nje, dovelo nas je do tuda gdje smo, i do Zagreba koji je epicentar takve Hrvatske: Hrvatske koju imamo, ali u njoj nemamo ničega – jer smo sve što imali smo trampili za nju. Sada imamo praznu ljušturu u kojoj treba živjeti.

Tako dolazimo do zaključka da se trideset godina po Zagrebu vuku nepravde, oporbene situacije i izvanredni gradonačelnici umjesto onih koji pijani jure pred policijom koja će potom ostati bez posla; imamo falsificiranje potpisa u gradskoj skupštini i nagradna liječenja od karcinoma oboljelim gradskim zastupnicima i njihovim suprugama; imamo večernje mise i šetnice bijesnih konjskih snaga u kojima je stradalo više gradske djece nego u čitavome proteklome ratu; poduzetnike koji ne moraju u zatvor - koji grade i zauzimaju javne površine; imamo prazna obećanja, strastvene okršaje i masovne otkaze u gradskom firmama i to onima koji faktički trebaju – jer rade, nasuprot onih koji ne trebaju – ali ih se zahvaljujući njihovim ugovorima smijeniti i razriješiti ne može, ili može – sa puno, puno štete. Imamo pohlepu, nezakonite štrajkove bijesnih ljudi koji trebaju platiti račune svojih ili bivših šefova, imamo lakomislenost i nepotizam; iskrivljen sustav vrijednosti i ljude prepune mržnje koji još jedino po tome osjećaju da su živi: ništa ih više toliko ne veseli kao tuđa nevolja.

Imamo grad prepun smeća, ruševinu ispražnjenu kroz desetljeća od smisla i reda, kojom se za svakoga jačeg vjetra ruše zabati i padaju štukature kao kazne božje. Imamo trešnjevačke ili kajzeričke katastarske čestice izgrađenije nego u Bangladešu, a te dozvole i te gupove nisu donijeli i smislili i dopustili neki ljudi sa Marsa ili Međugorja ili Ciste Provo, oni su samo došli ovdje da iskoriste to što im je dopušteno i poklonjeno bez pravila i smisla. Zagreb je, kao i Dinamo – uvijek bio najprivlačniji i najveći cvijet; ma – budimo iskreniji i precizniji: najveća hrpa izmeta na koju se skupljaju, po logici stvari – i najveće muhe, od Canjuge i Mamića ili Vedriša i Bandića nadalje.

U Zagrebu je jedini izbor vlasti u ovom stoljeću stoga bio i ostao: ili te voze u gepeku - ili kao gazdu.

A mogli smo bolje; mogli smo puno bolje: trebalo je graditi, trebalo je znati upravljati a ne krasti; umjesto da danas imamo nešto života ovdje i malo na sjeveru - i nešto na obali. Sve ostalo je pusta zemlja. Da se moglo puno bolje, makar nam strašan rati i bio nametnut – govore nam primjeri Praga, Ljubljane, Bratislave ili Varšave, pa ako hoćete i Budimpešte, svi su oni imali i taj famozni socijalizam koji mora da je kriv za sve, neki čak i Sovjete (možete ih pitati jesu li ovi bili gori od rata) – pa ih to nije spriječilo da danas žive ljepše i bolje nego mi.

Purgeri, možeš misliti. Purgeri više ne postoje; postoje ljudi koji su odmaglili iz ovog grada kao od zapišanog i ispovraćanog ćoška neke zgrade; ja sada više ne pripadam niti ovom selu gdje živim i odakle sam dvadeset godina svaki dan vlakom putovao u to svjetlo hrvatskog svemira kao leptir na noćnu lampu; ovdje sam na pet minuta od ruba civilizacije i kada mi treba mir, nataknem gojzerice na stražnje noge pa lutam blatnim šumama i močvarama između lužnjaka i vrbi kao tiho i zadovoljno pseto – da više ne gledam ništa i ne vidim nikoga.

Za Zagrebom se još jedino može plakati; baš ovako - kao na koncertima, na Dolcu.

Ili, kako Diogen onomad reče: "Građani, zatvorite vrata da vam grad ne iziđe!"

13.02.2023. u 14:18 • 8 Komentara • Print • # • ^

subota, 11.02.2023.

Most



Sljeme je Sljeme, ali doma je doma; tješim sam sebe dok u sunčano subotnje poslijepodne navlačim gojzerice nakon ručka da bih iskoristio privilegij života na rubu civilizacije i za sedam minuta hoda ušao u duboku šumu. Još negdje prije korone domaći planinari napravili su lijepu, dugačku stazu koja obuhvaća izvor, zatim gotovo netaknute predjele u šumama prema Trsteniku te potom i sklonište - i nazvali je imenom drage životinjice što je nemalo puta možete sresti u šumi (daždevnjaka). Na stazi je tada negdje napravljen lijep most na visini od nekoliko metara preko potoka Lužnice i to na mjestu gdje ga staza prelazi; no vrijeme nosi svoje, pa je taj most načet i nesiguran, a prijelaz preko kamenja na mjestu pored toga mosta ovisi o količini vode. Zato sam neki dan na fejs stranici Društva (moram otići učlaniti se za ovu godinu i vidjeti poznate ljude) uočio da su kao goste imali planinare iz Zagreb-Matice, a za takve ugledne goste ne može se riskirati gaženje preko potoka, pa vidim da su ljudi dovezli traktorom novi most i postavili ga.
Kud ćeš boljeg mamca od toga za mene i moga prijatelja, slobodne strijelce koji se ne libe koristiti ono što dobri ljudi dadu i naprave, pa odlazimo u ledeno jutro u potragu za mostom. Od ceste za Pušću odvajamo se brzo iza Trajbara i dolazimo do izvora Stalnjak, a onda dolazimo praktički do samog sela Pušćanska Dubrava. No, ne slijedimo sada put i markaciju nego ćemo presjeći a bismo došli do mjesta u šumi na potoku gdje je bio stari most – i tako je i bilo. Kako smo zapravo u vremenskoj stisci, ne pronalazimo most na mjestu gdje je nekada bio, niti stotinjak metara uzvodno ili nizvodno, a logično bi bilo da je tu negdje, no nije. Zato pronalazimo plitko mjesto pa gazimo potok, nije jako širok, gojzerice su nedavno impregnirane i sve prolazi dobro.
Šteta, ovaj put nismo imali vremena posjetiti zapravo najljepši dio staze – negdje jednako udaljen od dubrave i Trstenika, u širokoj pošumljenoj kotlini; jedan drugi prijatelj, kada smo zajedno tek otkrivali to područje i kada na njemu nije bilo nikakvih markacija – znao je reći kako se tamo osjeća kao na nekom drugom planetu.
No, ja ne bih bio takav sivonja kakav jesam, kada sam sebi ne bih zadao zadatak da se most mora pronaći; pa nije od čokolade, majku mu milu - da se rastopi na prvom suncu. Zato odlazim u subotnje poslijepodne; držim da je tri sata sasvim dovoljno vrijeme da se takav poduhvat poduzme. Nema mi druge nego ići uz korito, pa krećem od zaseoka Kalamiri, prelazim potok kod uzgajališta borova, te nastavljam zapadnom stranom uz potok sve do spoja sa pritokom koja dolazi od Stalnjaka. Fotografije koje vidim na fejsu govore mi kako su na pohodu iza mosta ljudi skretali ulijevo i potom se negdje valjda penjali na sklonište; to sasvim sigurno znači da most mora biti uzvodno od mjesta gdje je bio stari.
Dolazim opet do staroga mosta, ovaj puta sa druge strane od one gdje smo se zatekli neki dan; nastavljam željno i žurno dalje razrovanim livadama koje su još prije možda pet ili šest godina bile možda i područje na koje ljudska noga nikada nije stupila; a sada – u projektu izgradnje staze uz potok, bivaju svakim danom sve veća pustoš. Obale potoka na puno mjesta propadaju; rahlo tlo ruši se u vodu, a za njime i stabla koja ga više ne mogu držati. Ipak, sunce me grije i tješi; noge mi više ne kližu po ledenom tlu nego pomalo već upadaju u prhku pjeskovitu zemlju i duboku osušenu travu što je katkada puna leda - i već za možda niti kilometar pronalazim taj fantomski most: evo ga!
Ulazim preko njega na sjevernu stranu, u šumu i za minutu ili dvije nalazim markaciju; valjda je ljudima ovdje bilo praktičnije dovesti most – iako uočavam i neke starije temelje, možda je ovdje nekada ranije bio most – tko će ga znati. Kako bilo da bilo, nisam vidio bijele miševe – most je tu; odmah šaljem sliku prijatelju da sam ga našao i dobivam palac gore; sada opet imamo spojnicu. Pitanje je koliko će ovaj potrajati, jer je napravljen od drvenih paleta, ali vidim da su ispod željezni pragovi i na njima još drva; ako se bude održavao, moglo bi to biti dugotrajnije rješenje za vremena u kojima se potok ne da pregaziti.
Sjedim na balvanima i uživam u tišini i suncu; malo čovjeku treba da se prepusti prirodi koja će ga opustiti, nagraditi ljepotom i milovati blagošću.
Nakon kakva tri sata hoda dolazim u sumrak kući; naravno da me Draga već s vrata pita jesam li ga našao, pa kada joj u zagrljaju potvrdim, veli sa osmijehom kako je baš razmišljala– pita li je tko toga popodneva gdje ti je muž, rekla bi – traži most.
I ne bi pogriješila.
Nema puno ljudi koji trže mostove; odvraćam – možda sam se ja rodio u pogrešno vrijeme; možda sam ja zapravo trebao biti menadžer braći Seljan? Svakako, odvraća mi, samo da si im ti menadžerirao kod kazana, ne bi dospjeli do Rijeke, a kamo li do Etiopije.
To su, naime, naše interne pošalice; davno je već prošlo vrijeme kada sam odgajao i uzgajao djecu kuhajući im; odrasli su tako, dok je majka radila - svikavši se bez golema jada mrijeti, kako veli jedan pjesnik; ostala su iz toga doba mnoga pojedena jela nakon kojih sam konačno dobio neslužbenu titulu majstorskog kandidata za kuhara u logoru.
Sada vladaju vremena kada se rijetko približavam kuhinji – nemam za to niti mogućnosti, niti baš vremena, a niti previše volje - kada se samo sjetim što Ona od srca radi i umije na tom istom mjestu; otuda mi konačno i snaga da praktički bez odmora poduzmem ovakav, je li, mentalno i fizički ne sasvim nezahtjevan istraživački poduhvat.
Tko bi Joj, dok me gleda onim svojim očima i pruža topli čaj što ga je za mene skuhala („tko se vode ne nagazi, taj mosta ne užije“) - mogao protusloviti?
Najbolji su oni bjegovi nakon kojih se imaš kamo vratiti; odavna sam to već shvatio, pa otpuhujem šuteći u topli čaj i smješim se. Most je nađen; sjeverna obalo u proljeće, stižem!

11.02.2023. u 18:30 • 10 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 09.02.2023.

Ćiro, pederu

Ode nam Ćiro. Mučio se čovjek, više valjda niti sam nije imao previše volje za životom – a i godina se nakupilo; pa onda pri koncu i iskreno priznanje o tome da je najveći dio života, posla, treniranja zapravo bila tragedija, mrak, loše stvari – a to kaže čovjek koji je u bilo čemu bio treći na svijetu.

Ćiro je vjerojatno po znanju i sposobnostima bio čak treći i kod kuće, mnogi bi ispred njega stavili Ivića, možda još nekoga, ali ono što je imao Ćiro – bilo je toliko dragocjeno i desilo se na pravome mjestu i u pravo vrijeme; njegova bosanska promućurnost poklopila se sa vremenom u kojemu su sa selektorskog stolca otjerali Vlatka, pa ustoličili Blaževića – da ostvari snove koje smo kao djeca sanjali, gledajući neka prvenstva po Argentinama i Italijama, i pitajući se, Bože, hoćemo li mi ikada dočekati da i naši igraju polufinala i finala?

Iako, morate to znati, Ćiro je uvijek na prvo mjesto isticao osamdesetidrugu; onda nakon toga dugo ništa. Želim vjerovati da to nije zato što je u pitanju Dinamo; ona osamdesetidruga bila je zapravo toliko čudo u to vrijeme, da to danas više nitko ne može razumjeti – uzalud je to objašnjavati.
- - - - -
A za ova finala i polufinala, e tu je također morao doći Ćiro, kao u onom vicu - obična pederčina; samo je Ćiro peder, a svi su ostali u nas homoseksualci, pa makar kako to ružno bilo, mnogi mu je takav uzvik izjavljen - od milja; Ćiro je naš najrođeniji peder koji će se uvući među predsjednički gremij i slizati se sa vlašću, mašću i strašću; ali mi smo takvi – i bez naših ćira odavna bismo već kao neko hladno, neprepoznatljivo tijelo utonuli u bezličnost. Mi sami sebi, svojom strašću i predanošću, kakva kod drugih rijetko a je kada viđena – moramo dokazati i dokazivati opet iznova kako je bilo itekako smisla osnovati državu, pobjeći iz one kuhinje sa Terazija i razočaranom Savičeviću u onom Fifinom dokumentarcu o posljednjem fudbalskom jugosolovenskom timu - odgovoriti: Dejo, voljeli smo mi Hej Sloveni, ali ovo volimo više – pokušaj to shvatiti; kako to lijepo Boban priča poslije, u istom tom filmu.

Sve više mi, što sam stariji, zapravo taj odnos Srba i Hrvata počinje ličiti na odnos muža i žene, na jedan dugotrajan brak sa slavom, pucanjem i pevanjem, i nešto šamarčina i udaraca dok drugi leži na zemlji pride, ali to je duga i druga priča, pisat ćemo; nećemo sada kvariti uspomene, barem ne kada je Ćiro u pitanju, naš Ćiro.

Konačno, možda čak – ma koliko to apsurdno bilo - i najvredniji moment – po meni - u Ćirinoj biografiji je ono bedasto i naivno mirenje otprije par godina sa Pupovcem; bilo je to jače od njega, ali Ćiro je pod stare dana osjetio kakva nevolja čeka ljude ako svoju djecu po kućama budu učili da su Srbi babaroge koje treba mrziti, a upravo to je ono što se po velikom broju naših finih kuća sada dešava; znao je to Ćiro dobro; ako sam se na koncu igdje sa njime mogao složiti (jer u milijun stvari nisam, u svim onim pranjima Nevenkinih automobila ili skupljanju Franjinih gripa) onda je to bilo baš ovo: ako nemate boljeg od Pupovca, dajte onda Pupovca, jer mi ćemo biti ti koji će vikati kako budućnost može nositi život, a ne mržnju; ako će netko biti taj koji će odsjeći ruku i poslati nas na neko mjesto, onda to radije budite vi, a ne mi.

Ćiro je uvijek bio i ostao dijete mahale; zna on dobro što su mržnja i zlo; čitajte Travničku hroniku pa ćete shvatiti ako niste. I zato je loša usporedba Ćire sa nekime tko je ovdje otpočetka; Ćiro je sa sobom, kao i svi ostali, dovukao tonu svog mraka, potrebu za dokazivanjem, siromaštvo i nevolje – sve što ja primjerice nikada u životu baš osjetio nisam, pa kako onda da ga zbog toga i njegovog svrsishodnog ulagivanja vlasti i potrebe za sviđanjem – osuđujem?
- - - - - -
Svi o njemu sve znadu, i doista ga s pravom zovu trenerom svih trenera; sve je već o Ćiri ispričano i snimljeno - a ja ću još uz sve ostalo - samo zahvaliti na jednome; Ćiro me u jednom većem, puno starijem društvu nego sam tada sam bio – učinio važnim i značajnim; vjerovali ili ne.

Bilo je to gledanje one utakmice sa Rumunjima u osmini finala; termin je bio nekako ranije popodne; nije se baš moglo lako s posla; i tako sam se našao u društvu starijih kolega, bardova i autoriteta koji su se osim širokog spektra znanja dičili i logikom i promućurnošću kao značajnim vrlinama – pravi renesansni ljudi u doba one naše rane, ne još toliko duboke države. Gledamo mi tako tu mučnu i tešku borbu na obalama Atlantika; rumunjski zid gotovo da je neprelazan, pa da nije bilo bljeska vatrenoga lakta i smirenih otkucaja Šukerove arterije, teško da bismo ga mogli preskočiti, i otići u lionski raj, na Njemačku – na posljednju utakmicu četvrtfinala na tom turniru.

Počinje i drugi dio, ja sjedim negdje u kutu, da ne vidi nitko koliko mi ledene ruke drhte na ljetnoj vrućini – najgore su utakmice koje moraš dobiti, a Rumunje moramo dobiti; ako ih ne dobijemo sve će otići u Honduras – tamo gdje je sve odlazilo i sa nogometom bivše države, sjećate se; šutim i pozorno slušam što stariji oko mene napeto govore, tek sam izišao iz trećeg desetljeća života; onaj strašan rat netom je završio i sada se ipak može slobodnije živjeti. Slušam kako mudre glave zbore o tome da se treba zatvoriti, Soldo još nije odradio parni žuti, Jurčić je iskorišten u vezi, spominju se jurići i tudori, a meni, gotovo pa bez kontrole, otme se iz usta jedna proročanska, i padne usred tog uzbuđena kružoka kao bomba:
- Sad će Ćiro uvesti Krpana za kontre!

Svi me pogledaju sa čuđenjem; što se ovaj pravi važan, kakav sad Krpan – otkuda taj; nitko se više ne sjeća kako je Ćiro sa priprema kući potjerao Cvitanovića, pa nitko nema pojma imamo li uopće brzanca za zadnjih četvrt sata; negdje smo u Sportskima pročitali da tom Krpanu jedan Zvone nosi torbu na trening, jer da je još kao mali, prije šest godina, sa sedamnaest – uzeo sačmaricu od staroga sa zida pa otišao na Jug Dva da se pridruži starijima, dok su bobani i šukeri počinjali brojati novce po svojim barijima i sevillama; znam ja dobro što Ćiro grmi dečkima po svlačionici, dok se Goran Jurić bode inzulinskom penkalom; da su imali sreće što nisu zaglavili u rovu i da je najmanje što sada mogu učiniti – ostaviti muda tu na travi – kao što je valjda osamdesetidruge vikao na one hahare, bručiće, bračune i džeme mustedanagiće po karakama i zvečkama da iza njih stoji narod koji čeka pobjede; uvijek se Ćiro u politici snalazio kao riba u vodi.

A Krpan, kao da je izmišljen za utakmicu u kojoj se branimo u nastavku – sjećam ga se toga proljeća kako juri prostranstvima Poljuda ili Maksimira prema ustrašenim ladićima i gabrićima poput gazele, tamo gdje nebranjene kvadratne kilometre u razbijanju gostujućih bunkera ostavljaju elegantni i spori mladinići, čeke i milinovići; malen, brz, aerodinamičan sa svojom obrijanom glavom – te će jeseni konačno potpisati za Portugalce, pa svakim danom dobivati sve više i više na samopouzdanju; i gle – stvarno, tek je prošla sedamdeseta, Ćiro između dva dima maše omalenom Osječaninu da se spremi sa zagrijavanja, i onda sijevaju dvije ili tri one asanovićevske lopte u trepavicu; na žalost niti jedna nije završila iza strašnoga Stelee, ali nije niti trebalo, prošli smo – bila je to prva eliminacijska utakmica naše reprezentacije koju smo dobili (jer oni prvu koju smo uopće odigrali, dvije godine ranije na Old Traffordu, tu smo nepravedno i nesretno izgubili, sjećate se); ostalo je povijest – ali o njoj sada nećemo.
- - - - - -
Ah, Krpan i kontre; da je naša veza izdržala valjda samo pet minuta u drugom dijelu na Saint Denisu one srijede, pa da je Thuram u povijest otišao kao običan desni bek, a ne kasniji legendarni stoper – opet bismo u zadnjih kvarat od ure gledali omalenog ćelavca kako juri prema svom obeskošenom kolegi Barthezu, i nitko nas više ne bi zaustavio na putu prema velikom, pravom Ronaldu. I naravno, da je Ćiro poslušao kapetana, kada je legao na pod u svlačionici u poluvremenu i zavapio kako više ne može; godinu prije toga prebolio je mononukleozu od nekakvih starih dagnji iz najfinijeg milanskog restorana; Ćiro kao Ćiro, umjesto da shvati čovjeka; nije Boban bilo tko; Boban je kao najveći umjetnik od umjetnika odabrao u tercetu sa Aljošom i Robijem igrati zadnjega, čemu su se svi smijali prije Palerma – poslije toga to više nikome nije bilo smiješno; sve za reprezentaciju, reprezentaciju ni za što; da je onomad Ćiro na isto mjesto gurnuo Velikoga Žutoga kao puštenoga s lanca, rekao je umjesto toga onim svojim nazalnim travničkim rugalačkim tenorom Bobanu – ma šta ne kažeš, umrijet ćeš, pa idi tamo i umri, ti si kapetan, i tako je i bilo.

Ali to će se zbiti tek tjedan dana kasnije; sada smo još u Bordeauxu i Ćiro na glavu stavlja kapu onoga policajca kojeg su pretukli engleski huligani – iako je još tri godine prije toga jedva smio pomoliti nosom na Šentilju i Bregani, jer su ga ganjali špiclovi žedni tapijevske krvi.

Eto, s tom sam Ćirinom bjelosvjetskom taktikom i ja u onom važnom društvu tada nešto ušićario - dobio sam, takav smo mi svijet - na značaju, odjednom me se primjećivalo, čak uvažavalo („vidiš ti maloga, razumi se u fuzbal“); počelo se slušati kada bih nešto rekao - i tako je i meni Ćiro barem za milimetar pomogao utrti nekakav put u životu. Da nije bilo Ćire – hajde - i Krpana i njegove sačmarice, bilo bi teže. Svima nama bilo bi teže – a ne bolje, ma koliko mi o nekoj drugoj, novoj, nepoznatoj Hrvatskoj sanjali; nemojte u to sumnjati.

Hvala, Ćiro.

09.02.2023. u 08:41 • 12 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 08.02.2023.

Šutnja

Ćiro, oprosti, dobit ćeš ti post kada skupim snage, ali ovo što sam pročitao da se zbilo u Turskoj nadmašuje bilo što o čemu bih mogao pisati (a koliko vidim, ni u Siriji nije bolje, tamo je još i rat - kao da jedno zlo nije dovoljno, nego još i ljudi moraju dodati svoje); mislim i na ovo o rođenju djeteta ispod ruševina. Dalje - šutim.

08.02.2023. u 15:58 • 8 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 06.02.2023.

nekada mi se na da pisati

nekada mi se na da pisati
vjerovali ili ne, čak i meni se nekada ne da pisati, mislim – pisati o nečemu
pisati o bilo čemu
lakše je otići pa komentirati kod drugih, ukrasti nečiji post, prebaciti lopticu na drugu stranu
ili, još bolje rečeno, dok blejim u bjelinu ekrana tu kod sebe, nemam pojma o čemu bih pisao, trebaju mi drugi ljudi da me potaknu
kao melankolična domaćica sa skribomanskim poremećajem osjećam priličnu težinu kada poželim takvo što objasniti nekome tko čitav svijet razumije pa čita iz njega odrešito i odlučno kao iz staklene kugle - i oslikava sve što poželi u jednoj riječi, čak niti ne u jednoj rečenici
ljudi žive od toga da misle kako razumiju svijet, bez iznimke
najstrašnije su smrti onih koji umiru sa saznanjem da su bili u krivu
to se dešava drugima, meni se to ne može desiti – jer ja ništa ne razumijem, pa niti ne mogu biti u pravu, tješim se

e pa onda kada ti se ne da pisati, ti posegni za stihom
to je stari, prokušani recept koji uklanja osjećaj nemoći u rukama
stih je spasitelj stvari, zlatno i toplo utočište od racionalizacije postupaka
sa stihovima nemaš problema: možeš šibati dramatiku kako ti se svidi – koga briga za intenzitet i doziranje
nema tu uvoda, zapleta i raspleta, didaskalije ostavi na tuđim daskama, tvoje neka oderu štikle, masni papir i opušci
nema niti potrebe za većom argumentacijom, kopanja, rudarenja, truda – nisi kolumnist ili pisac, pa da te s podozrenjem gledaju ljutiti urednici četvrtkom popodne
tko će shvatiti što si ti upakirao u svoje metafore i alegorije pa šušte kao filteri vode pod borovima

tvoj problem zapravo je u tome što ti osjećaji nisu sasvim jasni; netko s time uopće nema problema: njemu navele bijes, ili sarkazam, ili neobuzdana radost oko tuđe nevolje, ili potreba za parenjem, samo bez tuge, jer pravi muškarci bježe od tuge sve negdje do pred smrt - kao od neplaćenih rata kredita
a u tebi navali više toga odjednom, pa ti vidi kako ćeš s time čitavo popodne, sam i bez One koja bi sve riješila kao od šale

i tako se tješiš: nema tu kod poezije slobodnog tipa - zapravo čak niti dužnosti da se poznaje materija, kao u nekoj lakoj kvaziesejistici, što li
lupaš po temi otvoreno i slobodno kao Sedlar i Wood zajedno, dvadesetitri sličice u sekundi sasvim je dovoljno za tromost duha a kamo li oka
dobro je, veliš snimatelju potiho da glumci niti ne razumiju, ajmo na sljedeću scenu
dereš odmah u glavu, pogotovo ako nema metrike, što te briga, ne plaćaju za šutnju, jel tako?

06.02.2023. u 16:11 • 19 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 05.02.2023.

Klečanje



večernji.hr

Tko moli na cesti - to van svake sumnje čini kako bi svoju vjeru naglasio, a zapravo – moje je mišljenje - postupa drugačije od onoga u što bi trebao vjerovati (ako već, kako misli, vjeruje): "I kada se molite, ne budite poput licemjera koji se vole moliti u sinagogama i po uličnim raskrižjima da ih ljudi vide. Zaista vam kažem, drugu nagradu osim te neće dobiti. Ti, naprotiv, kada se moliš, uđi nekamo gdje ćeš biti sam, zatvori za sobom vrata te se pomoli Ocu u tajnosti, a tvoj će te Otac, koji vidi u tajnosti, nagraditi. Kad se molite, ne nabrajajte isprazne riječi kao pogani, koji misle da će biti uslišani zbog svojega nabrajanja. Ne činite kao oni jer vaš Otac dobro zna što vam je potrebno i prije nego što ga zamolite." Matej 6:5-8.

Naravno da žene koje stoje nasuprot – jer taj se folklor evo već svake prve subote u mjesecu ponavlja - imaju puno pravo biti ustrašene, jer takva molitva nije puka molitva; to je dnevnopolitička akcija u cilju podređivanja žena i njihova svođenja na nešto što je netko negdje zamislio u svome planu o tome kako bi društvo trebalo preurediti. Ako nekoga smeta kako se žene oblače, pa tvrdi da ga to izaziva, onda taj recimo – po meni - treba moliti za sebe - a ne za žene; treba moliti za svoju snagu i duhovnost.

Tko zna zašto se žene oblače napadno (jer, to je primjerice stvar koja molitelje smeta), to bi trebalo pitati njih - ali vjerujem da se radi o motivima koji se mene osobno tiču malo ili nimalo; mnoge žene sa kojima sam razgovarao iznosile su mi sasvim iskreno svoja iskustva o tome kako je napadno oblačenje zapravo najbolji način privlačenja nevolja koji u stvari ima potpuno suprotan učinak od željenoga. Recimo: željela sam pokazati da sam svoja i nezavisna - a privukla sam nekoga tko bi prihvatio sve samo ne to (pristojno rečeno).

Još tamo negdje od srednje škole, kada sam počeo birati društvo u kojemu ću se kretati (jer do tada, uvijek je to bio neki zatvoreni krug, ulica, razred, nešto nametnuto) jedan od osnovnih kriterija koje sam primijenio (i gotovo nikada u izboru prijatelja u tome nisam pogriješio) bio je taj da o ženama ne govorimo kao o rasplodnim kravama. Nakon pet minuta slušanja komentara o nečijim grudima, bokovima ili nogama, shvatio bih da sa tim čovjekom zapravo više nemam o čemu govoriti. Grudi, bokovi ili noge itekako da se mogu i smiju komentirati – ali samo sa onom čiji su, i ako to ona želi; dapače – ako je to privlači.

Zato, mislim da ovo sa molitvama na cestama i dizanjem transparenata - nipošto, kao i mnogi slučajevi danas, nije jedan od onih radi kojega nam treba ravnalo i šestar, kako bismo pronašli neku sredinu i odredili se na mjestu jednako udaljenom od obiju strana: žene koje nose slike svoga međunožja svakako prihvaćaju strašan narativ isključivosti i ja im se u toj buci i vici ne mogu pridružiti, ali ih mogu razumjeti - jer je njihova briga u najmanju ruku opravdana – ono što se dešava oko nas i što se dešavalo u vremenu prije nas to jasno kazuje.

Iza žena, naime, stoje tisuće i tisuće godina nesreće i potlačenosti; nezamislivih patnji i gubitaka, pa ove današnje, kada su nanjušile da bi se to moglo ispraviti - preuzimaju u jednome dijelu od muškaraca ono najgore, agresiju i bijes, kako bi vagu vratile u ravnotežu ili čak pretezanje na drugu stranu. Ono što nas muškarce baš nikada nisu učili, to je da se svijet ne može posjedovati - i da on nipošto nije samoposluga u kojoj ćeš sa police uzimati ili čak kupovati sve što poželiš; spoznaja da si rođen sam i da ćeš takav otići sa ovoga svijeta - bez ikoga i ičega, najjača je i najkrepkija stvar koju možeš dobiti ili sam sebi dati – a upravo je to ono što je protivno ponašanju najvećeg broja ljudi – i što ih na koncu vuče u nesreću i patnju; tek kada to naučiš i prihvatiš, možeš biti čovjek koji bi u nekoj vezi nešto dobroga mogao učiniti.

Da, emancipacija vodi kraju svijeta, ali tko ima pravo osuditi žene zato što su poželjele takvo što – pa makar to značilo i taj kraj? Koliko je žena pobilo muškarce sa kojima su živjele, koji su ih voljeli ili trpjeli? Zato mi baš i nije svejedno kada danas netko komentira činjenicu da muškarci u Hrvatskoj pobiju trideset žena godišnje, jer da je ta brojka smiješno malena u odnosu na ukupan broj muškaraca koji inače biva ubijen. Pravo pitanje tu nije ubijaju li muškarci više muškarce ili žene, jer muškarci ubijaju koga stignu – i to čine četiri ili pet puta više nego žene; to je prava istina. Pa zar je onda čudno što žene gledaju na svijet sa strahom, bijesom i mržnjom?

Puno puta, kada vidim oči današnjih djevojaka, pomislim kako se u njima ocrtava kraj svijeta, barem onoga kakvoga znamo; to su oči bijesnih i ljutih žena koje će zatvoriti svoja njedra za sve i svakoga, uvjeravajući se kako su same sebi dovoljne. Nakon tisuća i tisuća godina u kojima su žene učili kako moraju biti podređene, vezane, ovisne – i ne samo da su ih učili, nego su im dosljedno onemogućavali obrazovanje, posao, status, čineći ih zavisnima i nesretnima – to je na žalost sasvim logično. U tim očima tako ne vidim drugo - osim prezira, bijesa i nevolje.

Kada bih poželio moliti u vezi njih, mislim da je prva stvar koju bih od Boga zatražio – snaga; da uspijem blagošću otopiti taj led u njihovim srcima, taj strah i nepovjerenje u njihovim očima. Bože moj, kolika bi samo snaga za to trebala; ja je uopće ne mogu zamisliti, a kamo li steći. Za to bi trebalo moliti: da žene do kraja ne zamrze svijet i nas muškarce u njemu - i zatvarajući svoja međunožja učine ga potpuno neplodnim mjestom umiranja – a to je ono što će nam se na koncu desiti, vidjet ćete.

No, za koga to sve i ta snaga; koga bi one ponovno voljele i prema njemu bivale blage? Za one koji će ih zvati kurvama, glupačama, ružnim babama? Koji će ih tući, nipodaštavati, pa i ubijati? Koji će im se rugati, obraćati im se sa sarkazmom i gorčinom i smatrati ih objektima svoje požude koje će utrpati u svoja vozila, stanove, živote da ih obljube? Zar mi doista ne znamo što bismo drugo sa ženama osim u krevetu?

Pa onda ponovno zahvalim u sebi što sam odrastao valjda u najljepšem od svih vremena koja su postojala u povijesti – u vremenima u kojima nije bilo neuobičajeno da žene iskazuju svoje dobre osjećaje, da ti prilaze bez straha, da nalaze mjeru onoga što moraju i onoga što stvarno žele – i da ti to naglas i jasno kažu; nemam pojma što bih da danas imam šesnaest ili sedamnaest – pomislim da je to ipak nekako strašno, ali da uopće nije nemoguće - kako bih kroz neko nježno muško prijateljstvo - u ovo doba bijesnih djevojačkih očiju - pokušao pronaći utjehu, a kuda bi me to odvelo, sam Bog znade.

Pa to, kakav već jesam, naglas kažem ženi; Ona me zagrli i kaže da sam ja jedna obična bedasta luda; Njena luda. Od Njena dodira prođe me onda struja, ona blaga, istosmjerna, ona koju Njoj ne trebaš objašnjavati i za koju ne treba moliti; ona se u dvoma rađa istodobno, niotkuda i nezvana; od nje se svijet još uvijek čuva lijep i dobar i svakoga jutra iznova rađa, ma kako nam to još tamo pred zoru izgledalo malo izvjesno.

Tek kada doista žene budu imale razloga uviđati kako još uvijek postoji netko tko im ne želi loše – one će ljubavlju moći spasiti planet – a to ne ovisi samo o njima; to ovisi još uvijek i o nama muškarcima i našim namjerama. Do tada, nemamo puno izbora: samovati i čekati što će se zbiti nad ovime što smo već do sada počinili. A što je to i kako to izgleda – bit će nam dovoljno samo osvrnuti se oko nas da bismo razumjeli.

Da, to je svijet kojeg smo do sada vodili i do ovdje gdje smo doveli mi muškarci. Nije baš dobro, izgleda. Što i kako dalje, neka smisle i odluče glave mudrije od mene, muške ili ženske, ili najbolje – jedne i druge. Ja ću do kraja trošiti još ovo malo srca što mi je ostalo, ako treba nekada i klečeći sa nekom rupicom na zalisku. Ta-dam, ta-dam.

05.02.2023. u 18:51 • 23 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 02.02.2023.

Heraklit



Davno još, ima tome već dvije godine pa i više, pisao sam već ovdje o devastaciji koja se provodi u mome kraju; tiče se bestidnog i enormnoga guljenja flore u širini desetak metara s obje strane potoka što vodi u nigdinu prema sjeveru – sve osigurano sredstvima EU i njihovom raspodjelom pajdašima sa bagerima i buldozerima. Jedini smisao svega, koliko ja to mogu razabrati, jest zarada pod svaku cijenu, bez obzira na bilo kakva prirodna ili moralna načela.

Taj put, naime – ne vodi nikuda – zapamtite to – baš nikuda – u duboku šumu od koje na pet kilometara nema jedne jedine kuće, ceste, čak niti dalekovoda; ili još generacijama tu ničega hvala Bogu biti neće, ako to ne pretvore u građevinsko zemljište, ili već pretvaraju.

Uz potok idu asfalt, beton (projekt se zove: pješačko-biciklistička staza); trase po kojima će koliko sutra – da se kladimo - voziti quadovi, motoristi, vjerojatno i nadobudniji automobilisti. Nestaju šume, livade, živi svijet pod naletima gusjenica, rila, metalnih ruku i šaka. Korito potoka biva potpuno devastirano, dovoljne su jedna ili dvije poplave pa da odnesu gomilu zemlje i pretvore ga iz normalnog oblika sličnog slovu V u produbljeni, sličan slovu U (možda će netko u toj simbolici vidjeti još jedan dokaz smjera u kojem je ova zemlja krenula?). U takvom koritu i uz njega ne opstaje ništa – jer nema više bilja koje bi zadržalo zemlju da se trusi i propada.

Postupan razvoj i širenje onoga što zovemo civilizacijom nekada je na nekom području trajao stoljećima: prvo su ljudi krčili grmlje i pumu i mačetama sjekli i prosijecali puteljke, ona su se oni širili da bi se njima moglo kretati udobnije – ali sa nekim smislom; da se donesu ili odvezu nekakve stvari, ili samo ljudi; poslije su putevi postajali još širi i širi – za kola, konje, kočije, naposlijetku i motorne konje; mnogima danas zapravo više i ne znaš pravu svrhu.

No sada, staze se odmah šire za bicikle i trkače: ušli smo ravno iz faze primitivizma i kamenoga doba u fazu dekadencije: uništavamo prirodu da bismo joj se mogli diviti i dokoličariti u njoj, da bismo u njoj gradili biciklističke i pješačke staze što vode nikuda – oni koji to čine su onda vizionari, revolucionari, ljudi dvadesetidrugog stoljeća?

Što će čovjeku koji želi uživati u prirodi (trčati, voziti bicikl, skupljati snagu ili jednostavno dangubiti) asfaltirana staza? Njemu treba mir, divljina, netaknuti dijelovi, a ne uređeni betonirani put uz potok.

Pa sam još onomad ovdje pitao, zašto ne djelovati, prijavljivati, vikati? Sve je to već odavna poznato svima kojima treba biti poznato; dapače – od strane vlasti sve je i odobreno. Nekada prilično uspješna vlast koja je gradila ceste, ili barem nadograđivala vrtiće i škole, sada prvenstveno izgleda da ipak - vodi računa o namirenju svih svojih pipaca. Očito, sve je po pravilima. Ovaj svijet ne funkcionira više uopće radi bilo čega drugoga, do li radi ostvarenja profita, kao vrhunaravnog načela.

Rat je – ma koliko se mi oko toga trudili u vremenima prije nas a vjerojatno i onima što tek dolaze - svemu otac, svemu kralj: jedne je izrodio kao bogove, a druge kao ljude. To je naravno citat, po sjećanju, bez navodnika – ali sjećate se starih Grka, nisu nam sada već toliko daleko, barem na koliko nam se činilo da su daleko onda kada smo o njima učili, jel da?

/font>

02.02.2023. u 10:52 • 16 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.