vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 06.02.2023.

nekada mi se na da pisati

nekada mi se na da pisati
vjerovali ili ne, čak i meni se nekada ne da pisati, mislim – pisati o nečemu
pisati o bilo čemu
lakše je otići pa komentirati kod drugih, ukrasti nečiji post, prebaciti lopticu na drugu stranu
ili, još bolje rečeno, dok blejim u bjelinu ekrana tu kod sebe, nemam pojma o čemu bih pisao, trebaju mi drugi ljudi da me potaknu
kao melankolična domaćica sa skribomanskim poremećajem osjećam priličnu težinu kada poželim takvo što objasniti nekome tko čitav svijet razumije pa čita iz njega odrešito i odlučno kao iz staklene kugle - i oslikava sve što poželi u jednoj riječi, čak niti ne u jednoj rečenici
ljudi žive od toga da misle kako razumiju svijet, bez iznimke
najstrašnije su smrti onih koji umiru sa saznanjem da su bili u krivu
to se dešava drugima, meni se to ne može desiti – jer ja ništa ne razumijem, pa niti ne mogu biti u pravu, tješim se

e pa onda kada ti se ne da pisati, ti posegni za stihom
to je stari, prokušani recept koji uklanja osjećaj nemoći u rukama
stih je spasitelj stvari, zlatno i toplo utočište od racionalizacije postupaka
sa stihovima nemaš problema: možeš šibati dramatiku kako ti se svidi – koga briga za intenzitet i doziranje
nema tu uvoda, zapleta i raspleta, didaskalije ostavi na tuđim daskama, tvoje neka oderu štikle, masni papir i opušci
nema niti potrebe za većom argumentacijom, kopanja, rudarenja, truda – nisi kolumnist ili pisac, pa da te s podozrenjem gledaju ljutiti urednici četvrtkom popodne
tko će shvatiti što si ti upakirao u svoje metafore i alegorije pa šušte kao filteri vode pod borovima

tvoj problem zapravo je u tome što ti osjećaji nisu sasvim jasni; netko s time uopće nema problema: njemu navele bijes, ili sarkazam, ili neobuzdana radost oko tuđe nevolje, ili potreba za parenjem, samo bez tuge, jer pravi muškarci bježe od tuge sve negdje do pred smrt - kao od neplaćenih rata kredita
a u tebi navali više toga odjednom, pa ti vidi kako ćeš s time čitavo popodne, sam i bez One koja bi sve riješila kao od šale

i tako se tješiš: nema tu kod poezije slobodnog tipa - zapravo čak niti dužnosti da se poznaje materija, kao u nekoj lakoj kvaziesejistici, što li
lupaš po temi otvoreno i slobodno kao Sedlar i Wood zajedno, dvadesetitri sličice u sekundi sasvim je dovoljno za tromost duha a kamo li oka
dobro je, veliš snimatelju potiho da glumci niti ne razumiju, ajmo na sljedeću scenu
dereš odmah u glavu, pogotovo ako nema metrike, što te briga, ne plaćaju za šutnju, jel tako?

06.02.2023. u 16:11 • 19 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.