Marketing
Tko plače zlo ne misli
nk-zagreb
Slušam Zagrebačke soliste na Dolcu jedne subote u mnoštvu ovakvih kao što sam i sam - i gledam ljudske oči: ako išta vidim u tom događaju, onda vidim pobratimstvo očiju. Pogledi nam se susreću u polumraku natkrivenog dijela tržnice što zaudara po kiselom zelju i sušenome mesu; posljednji restorani i birtije,, a i mnogi prodavači - odmaglili su odavna već otuda pred žoharima, potresnim i svim drugim pukotinama, preskupim najamninama i nefunkcionalnom infrastrukturom; škljocaju objektivi i zuje kamere dok nakon oštrog uvoda gudači lagano i pitko bude uspomene. Tko pjeva zlo ne misli - oživljava nad tim toplim i sjetnim isparavanjem, pa pogledavaš u sjene na stropu: sad će se tamo, izgleda ti, pojaviti Fulir i Franjo, da popiju gemišt pobratimstva i izraze zdravicu vremenima ispred njih.
Ali nije to samo žal za mladošću i prohujalim životom što se isijava sa lica prisutnih; u kutu oka zasjala je već poneka izdajnička suza; Zagreb je tu u pitanju; taj nesretni Zagreb; pokoji zlobnik rekao bi kako to Hrvatska ne može bez Zagreba, pa mu se objesila na vrat kao utopljenik spasitelju - da potonu zajedno u bezdan.
O purgerstvu sam mislim već tu pisao barem milijun puta; malo mi se ipak diže kosa na glavi od purgerstva, ja sam po krvi čušpajz od dravske ravnice, preko goranskih planina pa do toplog dalmatinskog mora; moji baka i djed su na Kolodvoru dvadesetiprve sa vlaka skinuli i konjskom zapregom na Kruškovac odvezli svoju spavaću sobu koja je napravljena od drva sa Petehovca; namještaj je vlastitim rukama napravio djed; još se danas može spavati na tome. Moj je problem što ne znam kamo pripadam i što me nitko od mojih nije učio mrziti, pa osjećam i ovu zemlju i taj grad (jer zapravo drugih nemam) potmulo i bolno, kao bruh pod trbuhom; rođen sam u Petrovoj, odrastao na travi Kajfešovoga i asfaltu črnomeračke mitnice; još u ušima čujem zvuk kada lopta Geca Rukljača para mrežu na sjeveru Kranjčevićeve kuda me djed vodio; prvu sam pusu dobio na srednjoškolskom: u Zagrebu je zapisana povijest moga maloga i malo kome značajnoga života.
To čudno i mitsko purgerstvo izbrisano je i nestalo kao utvara definitivno u onoj strašnoj oluji devedesetih, prekriveno je tsunamijem izmeta kojeg je sa sobom u naše živote naplavio rat kojeg nije da nismo i sami dozvali, misleći kako je stvaranje države vrednije od bilo čega drugoga. Jer, rat je najveća kuga koja se jednom društvu i jednoj zajednici može desiti - i da se netko očisti od rata treba valjda pet generacija, kako su ljudi pomalo već bili čisti osamdesetih, kada smo na čarobnim ljetovanjima u onima sa čudnim naglaskom i tamnijom puti gledali nove, interesantne, lijepe ljude od kojih ćemo nešto novoga naučiti; eto tako - purgerstvo je još samo iluzija, pa se još povremeno vuče kao neka savska magla nad Zapruđem ili Ravnicama kada zasviraju Špišić, Pipsi ili Boa; ili kada se ovako pravimo važni jedni pred drugima na placu, kak smo si lijepi i kak se razmemo, a već za pola sata zabit ćemo po dobroj staroj navadi jedni drugima nož u leđa.
Nema više purgerstva – to je sve jedno davno prošlo vrijeme. Sve su to tati i prefriganci, rekao bi Papa Rogoz Šafraneku kod Žnidaršiča, nikomu ja niš ne verujem!
Moj otac, Dalmatinac trajno zaglavljen oko ovih savskih naplavina, nikad u životu nije me učio bilo kakvoj mržnji ni prema kome; dapače – bio je od mržnje cijepljen preko svake mjere; mnogi koji dođu u Zagreb međutim reći će kako je sastavnica purgerstva mrziti druge i drugačije; to na njihovu žalost nije istina – jer mrziti, to znači ne pripadati. Ljudi koji radi posla dolaze u Zagreb, stižu sa nekim balastom – sa teško shvatljivim, ničim opravdanim kompleksom manje vrijednosti i pomalo načetom savješću – jer znaju kako je tamo odakle stižu gore nego ovdje (zašto bi inače dolazili), pa često zapravo miješaju Zagreb Zagrepčana sa Zagrebom vlasti i državnog centra; čini mi se da nikome uopće nije jasno sljedeće: kako su i Beograđani sa kojima sam pričao osamdesetih pričali o toj plimi neradnika, pokondirenih tikvi, toj praksi gotovanstva i privilegija u srcu ondašnje Federacije – i oni su prema njima osjećali isto i nisu miješali mržnju prema tim luftiguzima da bi je projicirali na neke tamo Dalmatince, Crnogorce, Krajišnike, kako već kome odgovara.
Eto, tako se Zagrepčani osjećaju u Zagrebu, kao na onom transparentu sa poljudskog sjevera: kao i svaki Beograđanin osamdesetih u svome Beogradu, pa onda prigodno, da se okoristimo versima najboljeg pjesnika tog i takvog Beograda, Vlade Divljana: „imala je snažnije ruke nego ja, nije mi dopuštala da je savladam“.
Najbolji Purgeri su ljudi koje je ovdje ulančila ljubav i koji su samo iz toga razloga ostali na ovoj hridi – taj nisam ja; takva je moja Najdraža: oni su se sa ovim ljudožderskim Zagrebom interesa, kamata i grabeža izmirili davno prije nas, odustajući od svake kritike – jer Zagreb je njihova istinska sudbina; mjesto njihove najveće strasti, boli i ljepote; točka njihove slobode i najslađeg ropstva. Sve što su imali, dali su budzašto i prinesli svoj tajanstveni, teški teret na oltar ljubavi: radi od mene što god hoćeš – govore mi Njene oči, ja drugačije ne umijem.
Pa ti s njima vidi. Od tih ljudi o Zagrebu nikada nećeš čuti niti uzdah; dapače: ako ikada prigovoriš tome što se evo sada opet ide u taj Zagreb, pogledat će te ne bez prijekora, jer znadu što će tamo dobiti. Žene su zakon; žena ima u sebi nepogrešiv instinkt majke hraniteljice, ona sa dvadesetipet, dok si ti još jedno sasvim nezrelo i šumasto dijete zahvaćeno vihorom rata - točno znade što baš za vas dvoje u životu treba: trebate tiho selo ne toliko daleko od velegrada - u kojemu ćete u miru odgojiti svoju djecu - da postanu ljudi sposobni brinuti se sami o sebi.
Danas je sve to sa Zagrebom još puno teže i nejasnije; osim državnog i paradržavnog aparata kao u ondašnjoj državi, postoji i taj jedan u međuvremenu narasli, pokondireni polusvijet menadžerstva, korporacija, marketinga, pohlepe, plitkosti svake vrste; tričetvrt grada u petak popodne prije Sisvetih žuri na Lučko ili Ivanju Reku pa se onda čudimo što više uopće nema izvanrednih Zetovih linija na Mirogoj niti gužve; tko bi uopće išao na Mirogoj među one napukle arkade koje će nas sve jednoga dana poklopiti, kada su grobovi Zagrepčana danas razasuti Hrvatskom i Herceg Bosnom kao na križnom putu; državu smo tako uredili da su živi u Zagrebu i na obali, a mrtvi sve posvuda od Drave do Jadrana; dva milijuna Hrvata u toj zemlji čudesa gravitira Zagrebu kao kada kod Spielberga vanzemaljski brod sleti na ono grotlo vulkana.
Svako jutro pola Siska i Karlovca ide na posao u Zagreb – to je zločin kojeg su napravili svi poslije Vece Holjevca do danas, jer nisu ništa učili o ekonomiji: za njih su Branko Horvat i Miko Tripalo govorili tunguski; nisu znali osmisliti ni republiku niti državu kao slovensku, u kojoj bi netko iz Škofje Loke jednom godišnje poželio otići u Ljubljanu jer tamo zapravo nema što raditi.
Prijelomna točka Zagreba, koju ja pamtim - bila je ono predivno toplo ljeto osamdesetisedme, kada je ovaj grad istinski na nekih dva tjedna bio dijelom svijeta, kada je u njemu rođen petmilijarditi stanovnik svijeta i kada se doslovce živjelo na ulici. Bilo je to doba točno između dvaju totalitarizama: jedan je konačno popustio svoje lance, a drugoga (ovoga - totalitarizma pohlepe, novca i ignorancije) još nije niti bilo – i u tom predivnom interludiju našli smo se okupani toplim i zanosnim ljetom kao naivni komarci pod mjesečinom. U tom se gradu barem na dva tjedna živjelo bez prekida; mladost prisutna na sportskom natjecanju šetala je i družila se bez ikakvih zadrški i podozrenja.
Sve što smo otada napravili – ili propustili napraviti - bilo je to da se taj fantastičan osjećaj razbije u paramparčad, da se nadmeno i neskromno – a stvarno bez pokrića - poželimo predstaviti boljima i vrednijima od drugih; da promoviramo isključivost i ekskluzivnost u odnosu na zajedništvo i razlike. Na sve to, došla je još i obična, strašna ljudska pohlepa, potreba da se živi na tuđoj grbači, da se pretvara, privatizira i krade, umrežava i podržava jatake gdje se umije; niti jedan od tih niskih i strašnih poriva nikada od strane običnih malih ljudi nije naišao na potrebnu, dostatnu i dovoljnu mjeru osude i čine protivljenja – i sada smo tu gdje smo.
Upravo sveto pravilo koje je u istu rečenicu stavljalo Hrvatsku, sve i ništa, a govorilo o trampi ničega za sve i svega ni za što u vezi nje, dovelo nas je do tuda gdje smo, i do Zagreba koji je epicentar takve Hrvatske: Hrvatske koju imamo, ali u njoj nemamo ničega – jer smo sve što imali smo trampili za nju. Sada imamo praznu ljušturu u kojoj treba živjeti.
Tako dolazimo do zaključka da se trideset godina po Zagrebu vuku nepravde, oporbene situacije i izvanredni gradonačelnici umjesto onih koji pijani jure pred policijom koja će potom ostati bez posla; imamo falsificiranje potpisa u gradskoj skupštini i nagradna liječenja od karcinoma oboljelim gradskim zastupnicima i njihovim suprugama; imamo večernje mise i šetnice bijesnih konjskih snaga u kojima je stradalo više gradske djece nego u čitavome proteklome ratu; poduzetnike koji ne moraju u zatvor - koji grade i zauzimaju javne površine; imamo prazna obećanja, strastvene okršaje i masovne otkaze u gradskom firmama i to onima koji faktički trebaju – jer rade, nasuprot onih koji ne trebaju – ali ih se zahvaljujući njihovim ugovorima smijeniti i razriješiti ne može, ili može – sa puno, puno štete. Imamo pohlepu, nezakonite štrajkove bijesnih ljudi koji trebaju platiti račune svojih ili bivših šefova, imamo lakomislenost i nepotizam; iskrivljen sustav vrijednosti i ljude prepune mržnje koji još jedino po tome osjećaju da su živi: ništa ih više toliko ne veseli kao tuđa nevolja.
Imamo grad prepun smeća, ruševinu ispražnjenu kroz desetljeća od smisla i reda, kojom se za svakoga jačeg vjetra ruše zabati i padaju štukature kao kazne božje. Imamo trešnjevačke ili kajzeričke katastarske čestice izgrađenije nego u Bangladešu, a te dozvole i te gupove nisu donijeli i smislili i dopustili neki ljudi sa Marsa ili Međugorja ili Ciste Provo, oni su samo došli ovdje da iskoriste to što im je dopušteno i poklonjeno bez pravila i smisla. Zagreb je, kao i Dinamo – uvijek bio najprivlačniji i najveći cvijet; ma – budimo iskreniji i precizniji: najveća hrpa izmeta na koju se skupljaju, po logici stvari – i najveće muhe, od Canjuge i Mamića ili Vedriša i Bandića nadalje.
U Zagrebu je jedini izbor vlasti u ovom stoljeću stoga bio i ostao: ili te voze u gepeku - ili kao gazdu.
A mogli smo bolje; mogli smo puno bolje: trebalo je graditi, trebalo je znati upravljati a ne krasti; umjesto da danas imamo nešto života ovdje i malo na sjeveru - i nešto na obali. Sve ostalo je pusta zemlja. Da se moglo puno bolje, makar nam strašan rati i bio nametnut – govore nam primjeri Praga, Ljubljane, Bratislave ili Varšave, pa ako hoćete i Budimpešte, svi su oni imali i taj famozni socijalizam koji mora da je kriv za sve, neki čak i Sovjete (možete ih pitati jesu li ovi bili gori od rata) – pa ih to nije spriječilo da danas žive ljepše i bolje nego mi.
Purgeri, možeš misliti. Purgeri više ne postoje; postoje ljudi koji su odmaglili iz ovog grada kao od zapišanog i ispovraćanog ćoška neke zgrade; ja sada više ne pripadam niti ovom selu gdje živim i odakle sam dvadeset godina svaki dan vlakom putovao u to svjetlo hrvatskog svemira kao leptir na noćnu lampu; ovdje sam na pet minuta od ruba civilizacije i kada mi treba mir, nataknem gojzerice na stražnje noge pa lutam blatnim šumama i močvarama između lužnjaka i vrbi kao tiho i zadovoljno pseto – da više ne gledam ništa i ne vidim nikoga.
Za Zagrebom se još jedino može plakati; baš ovako - kao na koncertima, na Dolcu.
Ili, kako Diogen onomad reče: "Građani, zatvorite vrata da vam grad ne iziđe!"
Post je objavljen 13.02.2023. u 14:18 sati.