Ode nam Ćiro. Mučio se čovjek, više valjda niti sam nije imao previše volje za životom – a i godina se nakupilo; pa onda pri koncu i iskreno priznanje o tome da je najveći dio života, posla, treniranja zapravo bila tragedija, mrak, loše stvari – a to kaže čovjek koji je u bilo čemu bio treći na svijetu.
Ćiro je vjerojatno po znanju i sposobnostima bio čak treći i kod kuće, mnogi bi ispred njega stavili Ivića, možda još nekoga, ali ono što je imao Ćiro – bilo je toliko dragocjeno i desilo se na pravome mjestu i u pravo vrijeme; njegova bosanska promućurnost poklopila se sa vremenom u kojemu su sa selektorskog stolca otjerali Vlatka, pa ustoličili Blaževića – da ostvari snove koje smo kao djeca sanjali, gledajući neka prvenstva po Argentinama i Italijama, i pitajući se, Bože, hoćemo li mi ikada dočekati da i naši igraju polufinala i finala?
Iako, morate to znati, Ćiro je uvijek na prvo mjesto isticao osamdesetidrugu; onda nakon toga dugo ništa. Želim vjerovati da to nije zato što je u pitanju Dinamo; ona osamdesetidruga bila je zapravo toliko čudo u to vrijeme, da to danas više nitko ne može razumjeti – uzalud je to objašnjavati.
- - - - -
A za ova finala i polufinala, e tu je također morao doći Ćiro, kao u onom vicu - obična pederčina; samo je Ćiro peder, a svi su ostali u nas homoseksualci, pa makar kako to ružno bilo, mnogi mu je takav uzvik izjavljen - od milja; Ćiro je naš najrođeniji peder koji će se uvući među predsjednički gremij i slizati se sa vlašću, mašću i strašću; ali mi smo takvi – i bez naših ćira odavna bismo već kao neko hladno, neprepoznatljivo tijelo utonuli u bezličnost. Mi sami sebi, svojom strašću i predanošću, kakva kod drugih rijetko a je kada viđena – moramo dokazati i dokazivati opet iznova kako je bilo itekako smisla osnovati državu, pobjeći iz one kuhinje sa Terazija i razočaranom Savičeviću u onom Fifinom dokumentarcu o posljednjem fudbalskom jugosolovenskom timu - odgovoriti: Dejo, voljeli smo mi Hej Sloveni, ali ovo volimo više – pokušaj to shvatiti; kako to lijepo Boban priča poslije, u istom tom filmu.
Sve više mi, što sam stariji, zapravo taj odnos Srba i Hrvata počinje ličiti na odnos muža i žene, na jedan dugotrajan brak sa slavom, pucanjem i pevanjem, i nešto šamarčina i udaraca dok drugi leži na zemlji pride, ali to je duga i druga priča, pisat ćemo; nećemo sada kvariti uspomene, barem ne kada je Ćiro u pitanju, naš Ćiro.
Konačno, možda čak – ma koliko to apsurdno bilo - i najvredniji moment – po meni - u Ćirinoj biografiji je ono bedasto i naivno mirenje otprije par godina sa Pupovcem; bilo je to jače od njega, ali Ćiro je pod stare dana osjetio kakva nevolja čeka ljude ako svoju djecu po kućama budu učili da su Srbi babaroge koje treba mrziti, a upravo to je ono što se po velikom broju naših finih kuća sada dešava; znao je to Ćiro dobro; ako sam se na koncu igdje sa njime mogao složiti (jer u milijun stvari nisam, u svim onim pranjima Nevenkinih automobila ili skupljanju Franjinih gripa) onda je to bilo baš ovo: ako nemate boljeg od Pupovca, dajte onda Pupovca, jer mi ćemo biti ti koji će vikati kako budućnost može nositi život, a ne mržnju; ako će netko biti taj koji će odsjeći ruku i poslati nas na neko mjesto, onda to radije budite vi, a ne mi.
Ćiro je uvijek bio i ostao dijete mahale; zna on dobro što su mržnja i zlo; čitajte Travničku hroniku pa ćete shvatiti ako niste. I zato je loša usporedba Ćire sa nekime tko je ovdje otpočetka; Ćiro je sa sobom, kao i svi ostali, dovukao tonu svog mraka, potrebu za dokazivanjem, siromaštvo i nevolje – sve što ja primjerice nikada u životu baš osjetio nisam, pa kako onda da ga zbog toga i njegovog svrsishodnog ulagivanja vlasti i potrebe za sviđanjem – osuđujem?
- - - - - -
Svi o njemu sve znadu, i doista ga s pravom zovu trenerom svih trenera; sve je već o Ćiri ispričano i snimljeno - a ja ću još uz sve ostalo - samo zahvaliti na jednome; Ćiro me u jednom većem, puno starijem društvu nego sam tada sam bio – učinio važnim i značajnim; vjerovali ili ne.
Bilo je to gledanje one utakmice sa Rumunjima u osmini finala; termin je bio nekako ranije popodne; nije se baš moglo lako s posla; i tako sam se našao u društvu starijih kolega, bardova i autoriteta koji su se osim širokog spektra znanja dičili i logikom i promućurnošću kao značajnim vrlinama – pravi renesansni ljudi u doba one naše rane, ne još toliko duboke države. Gledamo mi tako tu mučnu i tešku borbu na obalama Atlantika; rumunjski zid gotovo da je neprelazan, pa da nije bilo bljeska vatrenoga lakta i smirenih otkucaja Šukerove arterije, teško da bismo ga mogli preskočiti, i otići u lionski raj, na Njemačku – na posljednju utakmicu četvrtfinala na tom turniru.
Počinje i drugi dio, ja sjedim negdje u kutu, da ne vidi nitko koliko mi ledene ruke drhte na ljetnoj vrućini – najgore su utakmice koje moraš dobiti, a Rumunje moramo dobiti; ako ih ne dobijemo sve će otići u Honduras – tamo gdje je sve odlazilo i sa nogometom bivše države, sjećate se; šutim i pozorno slušam što stariji oko mene napeto govore, tek sam izišao iz trećeg desetljeća života; onaj strašan rat netom je završio i sada se ipak može slobodnije živjeti. Slušam kako mudre glave zbore o tome da se treba zatvoriti, Soldo još nije odradio parni žuti, Jurčić je iskorišten u vezi, spominju se jurići i tudori, a meni, gotovo pa bez kontrole, otme se iz usta jedna proročanska, i padne usred tog uzbuđena kružoka kao bomba:
- Sad će Ćiro uvesti Krpana za kontre!
Svi me pogledaju sa čuđenjem; što se ovaj pravi važan, kakav sad Krpan – otkuda taj; nitko se više ne sjeća kako je Ćiro sa priprema kući potjerao Cvitanovića, pa nitko nema pojma imamo li uopće brzanca za zadnjih četvrt sata; negdje smo u Sportskima pročitali da tom Krpanu jedan Zvone nosi torbu na trening, jer da je još kao mali, prije šest godina, sa sedamnaest – uzeo sačmaricu od staroga sa zida pa otišao na Jug Dva da se pridruži starijima, dok su bobani i šukeri počinjali brojati novce po svojim barijima i sevillama; znam ja dobro što Ćiro grmi dečkima po svlačionici, dok se Goran Jurić bode inzulinskom penkalom; da su imali sreće što nisu zaglavili u rovu i da je najmanje što sada mogu učiniti – ostaviti muda tu na travi – kao što je valjda osamdesetidruge vikao na one hahare, bručiće, bračune i džeme mustedanagiće po karakama i zvečkama da iza njih stoji narod koji čeka pobjede; uvijek se Ćiro u politici snalazio kao riba u vodi.
A Krpan, kao da je izmišljen za utakmicu u kojoj se branimo u nastavku – sjećam ga se toga proljeća kako juri prostranstvima Poljuda ili Maksimira prema ustrašenim ladićima i gabrićima poput gazele, tamo gdje nebranjene kvadratne kilometre u razbijanju gostujućih bunkera ostavljaju elegantni i spori mladinići, čeke i milinovići; malen, brz, aerodinamičan sa svojom obrijanom glavom – te će jeseni konačno potpisati za Portugalce, pa svakim danom dobivati sve više i više na samopouzdanju; i gle – stvarno, tek je prošla sedamdeseta, Ćiro između dva dima maše omalenom Osječaninu da se spremi sa zagrijavanja, i onda sijevaju dvije ili tri one asanovićevske lopte u trepavicu; na žalost niti jedna nije završila iza strašnoga Stelee, ali nije niti trebalo, prošli smo – bila je to prva eliminacijska utakmica naše reprezentacije koju smo dobili (jer oni prvu koju smo uopće odigrali, dvije godine ranije na Old Traffordu, tu smo nepravedno i nesretno izgubili, sjećate se); ostalo je povijest – ali o njoj sada nećemo.
- - - - - -
Ah, Krpan i kontre; da je naša veza izdržala valjda samo pet minuta u drugom dijelu na Saint Denisu one srijede, pa da je Thuram u povijest otišao kao običan desni bek, a ne kasniji legendarni stoper – opet bismo u zadnjih kvarat od ure gledali omalenog ćelavca kako juri prema svom obeskošenom kolegi Barthezu, i nitko nas više ne bi zaustavio na putu prema velikom, pravom Ronaldu. I naravno, da je Ćiro poslušao kapetana, kada je legao na pod u svlačionici u poluvremenu i zavapio kako više ne može; godinu prije toga prebolio je mononukleozu od nekakvih starih dagnji iz najfinijeg milanskog restorana; Ćiro kao Ćiro, umjesto da shvati čovjeka; nije Boban bilo tko; Boban je kao najveći umjetnik od umjetnika odabrao u tercetu sa Aljošom i Robijem igrati zadnjega, čemu su se svi smijali prije Palerma – poslije toga to više nikome nije bilo smiješno; sve za reprezentaciju, reprezentaciju ni za što; da je onomad Ćiro na isto mjesto gurnuo Velikoga Žutoga kao puštenoga s lanca, rekao je umjesto toga onim svojim nazalnim travničkim rugalačkim tenorom Bobanu – ma šta ne kažeš, umrijet ćeš, pa idi tamo i umri, ti si kapetan, i tako je i bilo.
Ali to će se zbiti tek tjedan dana kasnije; sada smo još u Bordeauxu i Ćiro na glavu stavlja kapu onoga policajca kojeg su pretukli engleski huligani – iako je još tri godine prije toga jedva smio pomoliti nosom na Šentilju i Bregani, jer su ga ganjali špiclovi žedni tapijevske krvi.
Eto, s tom sam Ćirinom bjelosvjetskom taktikom i ja u onom važnom društvu tada nešto ušićario - dobio sam, takav smo mi svijet - na značaju, odjednom me se primjećivalo, čak uvažavalo („vidiš ti maloga, razumi se u fuzbal“); počelo se slušati kada bih nešto rekao - i tako je i meni Ćiro barem za milimetar pomogao utrti nekakav put u životu. Da nije bilo Ćire – hajde - i Krpana i njegove sačmarice, bilo bi teže. Svima nama bilo bi teže – a ne bolje, ma koliko mi o nekoj drugoj, novoj, nepoznatoj Hrvatskoj sanjali; nemojte u to sumnjati.
Hvala, Ćiro.
Post je objavljen 09.02.2023. u 08:41 sati.