Čitam o Danu Nacionalne i sveučilišne knjižnice, obljetnici 22. veljače 1483. godine, kada je otisnuta prva hrvatska knjiga Misal po zakonu rimskoga dvora, ujedno i prva europska knjiga koja nije tiskana latiničnim već glagoljaškim slovima - i to na dan Katedrale sv. Petra, kao znak jedinstva i stamenosti Crkve sazdane na uspomeni o prvome apostolu.
I tako ovaj narod niti sam nema pojma kako ima što mnogi nemaju: siguran znak da, ako će nas išta spasiti - to će onda biti kultura i pismenost. Jer, ne zaboravite uočiti vrijeme tiskanja: dvadesetak godina nakon Gutenberga, dok Zapad još sa figom u džepu drži na Rodosu u rezervi Džem sultana. Jest da je prva uopće tiskana knjiga bila Biblija, jest i da je na pismenost postojao monopol, ali bez toga - ne bi bilo ničega. Desetak godina poslije izići će cvijet roda našega na megdan divljoj sili na Krbavi, poput ovaca na klanje, i uvijek će biti turskih sila, samo - hoće li biti kulture da čuva ljude, ma tko da na nju imao monopol?
Mislim kako bi bio red sjetiti se zato na taj dan baš i onog strašnog imoćanskog korifeja, babaroge Šuvara kojim danas dobri i pravovjerni oci hrvatski plaše djecu pred spavanje kao vječnim ognjem; on sam kao da je iz neke montipajtonovske radionice sedamdesetih izišao sa svojim šarenim kravatama i sakoima na široke revere - pa bezmalo svakog skladištara i vodoinstalatera podučavao razlici proizvodnih odnosa i proizvodnih snaga.
Čini mi se važnim i jednostavnim ljudskim pitanjem sjetiti se u nekoj mogućoj širini gledanja, pa ako baš hoćete tako - i oprostu toga faktora - pardon, čimbenika - koji je unatoč zabrani savezne vlade - neustrašivo ishodio gradnju ove neprofitne a kapitalne ustanove, makar koliko od budućih beogradskih bukača bivao proglašen rigidnim jednoumnim jahačem apokalipse (a da ih je još toliko raskrinkao, videći i govoreći davno prije ostalih tko je pop a tko bob - ne bi štete bilo).
Da nije bilo njega (poznavajući našu poslovičnu graditeljsku vještinu prenamjene, pe plus dva, ukrademo kat pa prodamo a d.o.o. ode u stečaj), još bi valjda i danas onaj misal vjerojatno trunuo u nekakvom potresom načetom podrumu Marulićeva trga, ako ga ne bi za par šuškavih dojčmaraka raznesli i budzašto rasprodali razni milesi, stanići ili traživuci.
Čovječe od knjige bijele, nepozvan čak i na otvaranje zgrade, sumnjiv i prezren kao kakav Džem sultan novije hrvatske usudbe, tamo u doba njena najsvjetlija narodna procvata i uznesenja, što si od svega blaga sebi i svojima stekao tek stari Golf i jedne gojzerice, ako nema nikoga da ti za ovu zgradurinu kaže, eto onda ja ću: hvala ti.
Danas i moj sin u toj velebnoj zgradi može učiti satima, u svjetlu i na toplome, s pogledom na rođine fontane, spomenik Domovini i njenom hadži-efendiji ocu - i možda krišom i usput - suncem okupane ruse kose kakve ubave buduće biologinje ili komparatistice (ali briga njega za poeziju, taj tuče samo po dramama, potfutran majčinim sendvičima sa salatom i ušuškan u neku crnu duksericu); dok hvata predah od svojih logaritama, krugova i tangenti; jest da otkad je prošle mlake i kišne jeseni među nas blagoizvoljela sletjeti glavom i štiklom sama Nancy Pelosi - više uz knjižnicu ne radi niti njena vlastita, najrođenija, pripadajuća studentska menza, pa klinci moraju pretrčavati Vukovarsku po svoje porcije vineršnicli sa crvima, pardon - rižom; ali ti druže Stipane s tim suvremenim pretvorbenim pasjalukom nemaš, aferim, baš ništa.
Sve što se nakon ovoga desi, do nas je samih. Hoće li o nama netko štampati misale ili pjevati bugarštice, nije do tebe.