Moj prijatelj voli raznovrsnost, kada ode u grad, ima ga na puno mjesta, teško ga možeš uhvatiti. Na dan kada se održava Noć muzeja spušta se prema gradu sa Grafičara, pa propušta odlazak u Lovački muzej jer ga zatvaraju radi radova („odličan je postav, moraš to jednom pogledati“); ostale muzeje u prethodnim noćima odavna je već prokrstario, pa se na moj nagovor odlučuje pridružiti mi se u domaćem spektaklu, pred našim nosom. Inače je pravi merak-efendija; što on kaže da je dobro, dobro je; godinama već vjerujemo njegovim savjetima u pogledu restorana, sjajnih mjesta za kavu, izleta, izložbi, koncerata.
Dogovorili smo tako odlazak na lokalni performans za Noć muzeja, naslućujem da za takvo što neću baš imati previše sluha, ali hajde, da vidimo o čemu se radi. Pronalazim ga naslonjenog na zid Vršilnice; pola izložbe ne možeš niti pogledati od televizije koja snima; gužva je i u zgradi muzeja u koji se natiskala elita oko gemišta i pite sa makom; moja Draga nije išla – ona baš i nije za peformanse; srećem prijatelje koji pitaju gdje je, pa kažem kako je pustila kvasac da se diže i da kreće orehnjača; vele da je mogla komotno donijeti to sve na ovu izložbu, bilo bi daleko aktualnije od nečega što je bilo aktualno prije pola stoljeća.
Prepuštamo performere svome užitku i krećemo u ledenu zimsku noć; kroz mrak se naziru pahulje snijega; odlučujemo da nije red otići u neku birtiju, kada već kod mene doma možemo praviti društvo Dragoj u njenu smislenom poslu. Pijuckamo naš fini sok od bazge (hajde, nije samo Njen, ja sam – je li, brao), orahe sam već odavna samljeo, tako da proces ide kao podmazan. Pričamo o raznim stvarima iz prošlosti, kako to već starci u najboljim godinama čine, a potom o tome kako Ona peče peciva i malome pravi sendviče jer je po čitave dane na fakultetu; doba kolokvija i rokova je u punom zamahu; menze su prepune i ne rade sve dane na svim mjestima; treba mu pomoći. Pa nabrajamo sve pohane piceke, pečeno meso i povrće, sve što se u te sendviče i tortilje i tuppere stavljalo proteklih dana da mali ne bi ostao bez snage i da bi mogao učiti i polagati to sve.
I onda prijatelj presiječe atmosferu kao nožem: veli Dragoj, ti sina tetošiš kao što je moja mama mene; neće se ni oženiti, jer mu mamica kuha i fino sprema.
Ona se brani: a, neću, samo dok diplomira; poslije ćemo ga lagano odgurati, kako smo i kćer – veli; ja poluglasno potvrđujem; ništa ti ne brini, ja sam tu da Joj pomognem, vičem. Draga me gleda onim svoji pogledom punim topline; zna onda da ja znam; to što bi moglo učiniti jedno od nas ništa je prema onome što možemo učiniti zajedno.
Poslije razgovor sjeda natrag u tračnice, zvone poruke, spremaju se noćni filmovi, knjige stoje na noćnim ormarićima, orehnjača se hladi za sutrašnji doručak; idemo polako u krpe. Nedjelja je sunčana, bit će hodanja, dobro je.
Dobro je imati prave prijatelje: ljude koji će ti bez ustezanja reći sve što misle, možda upravo zato što im se nešto na tebi i kod tebe i ne sviđa. Reći će čak i ono što će njih u tvojim očima poniziti – baš zato jer im je stalo do toga da ne ponavljaš nešto što smatraju da nije dobro.
Nismo jedni s drugima da bismo se sviđali, to nam je bilo važno kada smo imali dvadeset; sada smo tu da podupiremo jedni druge u ovome što je ostalo – kako znamo i umijemo.
Post je objavljen 15.02.2023. u 22:25 sati.