Svim očevima, svim kćerima, a svakako i svima ostalima, mogao bih preporučiti da pogledaju aktualni Aftersun, film hvaljen i čini mi se nominiran ako ne za Oscara, a ono barem za Golden Globe (iako je pored svih pohvala Spielbergu, Bansheesu of Inisherin i iostalima - moj ovogodišnji favorit jedan mali, nenametljivi i gotovo komorni irski filmić koji se zove Quiet Girl); a kao lijepu najavu za sve to - mogu postaviti niže zalijepljeni film Micahel Dudoka de Wita koji je već dobio Oscara prije dvadesetak godina - i bavi se sličnom, ako ne i istom temom: odnosom kćeri i oca, pogotovo iz perspektive kćeri i iz dviju važnih točaka - njena djetinjstva i njene zrelosti, kada oca zapravo više nema - i kada ga konačno možeš ili razumjeti ili ne.
Kao otac kćeri, k tome još i starije kćeri - osam godina ona je bila moja, hajde - naša jedinica, dok se prijestolonasljednik nije rodio (pa zapravo, obzirom na svoju tadašnju dob, više uopće ne znam tko je uz koga odrastao, da li ona uz mene, ili ja uz nju, ili oboje) - ne mogu ne povikati naglas kako su me se i Aftersun, a pogotovo i ovaj kratak film, svaki za sebe - dojmili preko ušiju i... pogledajte.
Post je objavljen 26.02.2023. u 12:02 sati.