vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 05.02.2023.

Klečanje



večernji.hr

Tko moli na cesti - to van svake sumnje čini kako bi svoju vjeru naglasio, a zapravo – moje je mišljenje - postupa drugačije od onoga u što bi trebao vjerovati (ako već, kako misli, vjeruje): "I kada se molite, ne budite poput licemjera koji se vole moliti u sinagogama i po uličnim raskrižjima da ih ljudi vide. Zaista vam kažem, drugu nagradu osim te neće dobiti. Ti, naprotiv, kada se moliš, uđi nekamo gdje ćeš biti sam, zatvori za sobom vrata te se pomoli Ocu u tajnosti, a tvoj će te Otac, koji vidi u tajnosti, nagraditi. Kad se molite, ne nabrajajte isprazne riječi kao pogani, koji misle da će biti uslišani zbog svojega nabrajanja. Ne činite kao oni jer vaš Otac dobro zna što vam je potrebno i prije nego što ga zamolite." Matej 6:5-8.

Naravno da žene koje stoje nasuprot – jer taj se folklor evo već svake prve subote u mjesecu ponavlja - imaju puno pravo biti ustrašene, jer takva molitva nije puka molitva; to je dnevnopolitička akcija u cilju podređivanja žena i njihova svođenja na nešto što je netko negdje zamislio u svome planu o tome kako bi društvo trebalo preurediti. Ako nekoga smeta kako se žene oblače, pa tvrdi da ga to izaziva, onda taj recimo – po meni - treba moliti za sebe - a ne za žene; treba moliti za svoju snagu i duhovnost.

Tko zna zašto se žene oblače napadno (jer, to je primjerice stvar koja molitelje smeta), to bi trebalo pitati njih - ali vjerujem da se radi o motivima koji se mene osobno tiču malo ili nimalo; mnoge žene sa kojima sam razgovarao iznosile su mi sasvim iskreno svoja iskustva o tome kako je napadno oblačenje zapravo najbolji način privlačenja nevolja koji u stvari ima potpuno suprotan učinak od željenoga. Recimo: željela sam pokazati da sam svoja i nezavisna - a privukla sam nekoga tko bi prihvatio sve samo ne to (pristojno rečeno).

Još tamo negdje od srednje škole, kada sam počeo birati društvo u kojemu ću se kretati (jer do tada, uvijek je to bio neki zatvoreni krug, ulica, razred, nešto nametnuto) jedan od osnovnih kriterija koje sam primijenio (i gotovo nikada u izboru prijatelja u tome nisam pogriješio) bio je taj da o ženama ne govorimo kao o rasplodnim kravama. Nakon pet minuta slušanja komentara o nečijim grudima, bokovima ili nogama, shvatio bih da sa tim čovjekom zapravo više nemam o čemu govoriti. Grudi, bokovi ili noge itekako da se mogu i smiju komentirati – ali samo sa onom čiji su, i ako to ona želi; dapače – ako je to privlači.

Zato, mislim da ovo sa molitvama na cestama i dizanjem transparenata - nipošto, kao i mnogi slučajevi danas, nije jedan od onih radi kojega nam treba ravnalo i šestar, kako bismo pronašli neku sredinu i odredili se na mjestu jednako udaljenom od obiju strana: žene koje nose slike svoga međunožja svakako prihvaćaju strašan narativ isključivosti i ja im se u toj buci i vici ne mogu pridružiti, ali ih mogu razumjeti - jer je njihova briga u najmanju ruku opravdana – ono što se dešava oko nas i što se dešavalo u vremenu prije nas to jasno kazuje.

Iza žena, naime, stoje tisuće i tisuće godina nesreće i potlačenosti; nezamislivih patnji i gubitaka, pa ove današnje, kada su nanjušile da bi se to moglo ispraviti - preuzimaju u jednome dijelu od muškaraca ono najgore, agresiju i bijes, kako bi vagu vratile u ravnotežu ili čak pretezanje na drugu stranu. Ono što nas muškarce baš nikada nisu učili, to je da se svijet ne može posjedovati - i da on nipošto nije samoposluga u kojoj ćeš sa police uzimati ili čak kupovati sve što poželiš; spoznaja da si rođen sam i da ćeš takav otići sa ovoga svijeta - bez ikoga i ičega, najjača je i najkrepkija stvar koju možeš dobiti ili sam sebi dati – a upravo je to ono što je protivno ponašanju najvećeg broja ljudi – i što ih na koncu vuče u nesreću i patnju; tek kada to naučiš i prihvatiš, možeš biti čovjek koji bi u nekoj vezi nešto dobroga mogao učiniti.

Da, emancipacija vodi kraju svijeta, ali tko ima pravo osuditi žene zato što su poželjele takvo što – pa makar to značilo i taj kraj? Koliko je žena pobilo muškarce sa kojima su živjele, koji su ih voljeli ili trpjeli? Zato mi baš i nije svejedno kada danas netko komentira činjenicu da muškarci u Hrvatskoj pobiju trideset žena godišnje, jer da je ta brojka smiješno malena u odnosu na ukupan broj muškaraca koji inače biva ubijen. Pravo pitanje tu nije ubijaju li muškarci više muškarce ili žene, jer muškarci ubijaju koga stignu – i to čine četiri ili pet puta više nego žene; to je prava istina. Pa zar je onda čudno što žene gledaju na svijet sa strahom, bijesom i mržnjom?

Puno puta, kada vidim oči današnjih djevojaka, pomislim kako se u njima ocrtava kraj svijeta, barem onoga kakvoga znamo; to su oči bijesnih i ljutih žena koje će zatvoriti svoja njedra za sve i svakoga, uvjeravajući se kako su same sebi dovoljne. Nakon tisuća i tisuća godina u kojima su žene učili kako moraju biti podređene, vezane, ovisne – i ne samo da su ih učili, nego su im dosljedno onemogućavali obrazovanje, posao, status, čineći ih zavisnima i nesretnima – to je na žalost sasvim logično. U tim očima tako ne vidim drugo - osim prezira, bijesa i nevolje.

Kada bih poželio moliti u vezi njih, mislim da je prva stvar koju bih od Boga zatražio – snaga; da uspijem blagošću otopiti taj led u njihovim srcima, taj strah i nepovjerenje u njihovim očima. Bože moj, kolika bi samo snaga za to trebala; ja je uopće ne mogu zamisliti, a kamo li steći. Za to bi trebalo moliti: da žene do kraja ne zamrze svijet i nas muškarce u njemu - i zatvarajući svoja međunožja učine ga potpuno neplodnim mjestom umiranja – a to je ono što će nam se na koncu desiti, vidjet ćete.

No, za koga to sve i ta snaga; koga bi one ponovno voljele i prema njemu bivale blage? Za one koji će ih zvati kurvama, glupačama, ružnim babama? Koji će ih tući, nipodaštavati, pa i ubijati? Koji će im se rugati, obraćati im se sa sarkazmom i gorčinom i smatrati ih objektima svoje požude koje će utrpati u svoja vozila, stanove, živote da ih obljube? Zar mi doista ne znamo što bismo drugo sa ženama osim u krevetu?

Pa onda ponovno zahvalim u sebi što sam odrastao valjda u najljepšem od svih vremena koja su postojala u povijesti – u vremenima u kojima nije bilo neuobičajeno da žene iskazuju svoje dobre osjećaje, da ti prilaze bez straha, da nalaze mjeru onoga što moraju i onoga što stvarno žele – i da ti to naglas i jasno kažu; nemam pojma što bih da danas imam šesnaest ili sedamnaest – pomislim da je to ipak nekako strašno, ali da uopće nije nemoguće - kako bih kroz neko nježno muško prijateljstvo - u ovo doba bijesnih djevojačkih očiju - pokušao pronaći utjehu, a kuda bi me to odvelo, sam Bog znade.

Pa to, kakav već jesam, naglas kažem ženi; Ona me zagrli i kaže da sam ja jedna obična bedasta luda; Njena luda. Od Njena dodira prođe me onda struja, ona blaga, istosmjerna, ona koju Njoj ne trebaš objašnjavati i za koju ne treba moliti; ona se u dvoma rađa istodobno, niotkuda i nezvana; od nje se svijet još uvijek čuva lijep i dobar i svakoga jutra iznova rađa, ma kako nam to još tamo pred zoru izgledalo malo izvjesno.

Tek kada doista žene budu imale razloga uviđati kako još uvijek postoji netko tko im ne želi loše – one će ljubavlju moći spasiti planet – a to ne ovisi samo o njima; to ovisi još uvijek i o nama muškarcima i našim namjerama. Do tada, nemamo puno izbora: samovati i čekati što će se zbiti nad ovime što smo već do sada počinili. A što je to i kako to izgleda – bit će nam dovoljno samo osvrnuti se oko nas da bismo razumjeli.

Da, to je svijet kojeg smo do sada vodili i do ovdje gdje smo doveli mi muškarci. Nije baš dobro, izgleda. Što i kako dalje, neka smisle i odluče glave mudrije od mene, muške ili ženske, ili najbolje – jedne i druge. Ja ću do kraja trošiti još ovo malo srca što mi je ostalo, ako treba nekada i klečeći sa nekom rupicom na zalisku. Ta-dam, ta-dam.

05.02.2023. u 18:51 • 23 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.