vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 11.02.2023.

Most



Sljeme je Sljeme, ali doma je doma; tješim sam sebe dok u sunčano subotnje poslijepodne navlačim gojzerice nakon ručka da bih iskoristio privilegij života na rubu civilizacije i za sedam minuta hoda ušao u duboku šumu. Još negdje prije korone domaći planinari napravili su lijepu, dugačku stazu koja obuhvaća izvor, zatim gotovo netaknute predjele u šumama prema Trsteniku te potom i sklonište - i nazvali je imenom drage životinjice što je nemalo puta možete sresti u šumi (daždevnjaka). Na stazi je tada negdje napravljen lijep most na visini od nekoliko metara preko potoka Lužnice i to na mjestu gdje ga staza prelazi; no vrijeme nosi svoje, pa je taj most načet i nesiguran, a prijelaz preko kamenja na mjestu pored toga mosta ovisi o količini vode. Zato sam neki dan na fejs stranici Društva (moram otići učlaniti se za ovu godinu i vidjeti poznate ljude) uočio da su kao goste imali planinare iz Zagreb-Matice, a za takve ugledne goste ne može se riskirati gaženje preko potoka, pa vidim da su ljudi dovezli traktorom novi most i postavili ga.
Kud ćeš boljeg mamca od toga za mene i moga prijatelja, slobodne strijelce koji se ne libe koristiti ono što dobri ljudi dadu i naprave, pa odlazimo u ledeno jutro u potragu za mostom. Od ceste za Pušću odvajamo se brzo iza Trajbara i dolazimo do izvora Stalnjak, a onda dolazimo praktički do samog sela Pušćanska Dubrava. No, ne slijedimo sada put i markaciju nego ćemo presjeći a bismo došli do mjesta u šumi na potoku gdje je bio stari most – i tako je i bilo. Kako smo zapravo u vremenskoj stisci, ne pronalazimo most na mjestu gdje je nekada bio, niti stotinjak metara uzvodno ili nizvodno, a logično bi bilo da je tu negdje, no nije. Zato pronalazimo plitko mjesto pa gazimo potok, nije jako širok, gojzerice su nedavno impregnirane i sve prolazi dobro.
Šteta, ovaj put nismo imali vremena posjetiti zapravo najljepši dio staze – negdje jednako udaljen od dubrave i Trstenika, u širokoj pošumljenoj kotlini; jedan drugi prijatelj, kada smo zajedno tek otkrivali to područje i kada na njemu nije bilo nikakvih markacija – znao je reći kako se tamo osjeća kao na nekom drugom planetu.
No, ja ne bih bio takav sivonja kakav jesam, kada sam sebi ne bih zadao zadatak da se most mora pronaći; pa nije od čokolade, majku mu milu - da se rastopi na prvom suncu. Zato odlazim u subotnje poslijepodne; držim da je tri sata sasvim dovoljno vrijeme da se takav poduhvat poduzme. Nema mi druge nego ići uz korito, pa krećem od zaseoka Kalamiri, prelazim potok kod uzgajališta borova, te nastavljam zapadnom stranom uz potok sve do spoja sa pritokom koja dolazi od Stalnjaka. Fotografije koje vidim na fejsu govore mi kako su na pohodu iza mosta ljudi skretali ulijevo i potom se negdje valjda penjali na sklonište; to sasvim sigurno znači da most mora biti uzvodno od mjesta gdje je bio stari.
Dolazim opet do staroga mosta, ovaj puta sa druge strane od one gdje smo se zatekli neki dan; nastavljam željno i žurno dalje razrovanim livadama koje su još prije možda pet ili šest godina bile možda i područje na koje ljudska noga nikada nije stupila; a sada – u projektu izgradnje staze uz potok, bivaju svakim danom sve veća pustoš. Obale potoka na puno mjesta propadaju; rahlo tlo ruši se u vodu, a za njime i stabla koja ga više ne mogu držati. Ipak, sunce me grije i tješi; noge mi više ne kližu po ledenom tlu nego pomalo već upadaju u prhku pjeskovitu zemlju i duboku osušenu travu što je katkada puna leda - i već za možda niti kilometar pronalazim taj fantomski most: evo ga!
Ulazim preko njega na sjevernu stranu, u šumu i za minutu ili dvije nalazim markaciju; valjda je ljudima ovdje bilo praktičnije dovesti most – iako uočavam i neke starije temelje, možda je ovdje nekada ranije bio most – tko će ga znati. Kako bilo da bilo, nisam vidio bijele miševe – most je tu; odmah šaljem sliku prijatelju da sam ga našao i dobivam palac gore; sada opet imamo spojnicu. Pitanje je koliko će ovaj potrajati, jer je napravljen od drvenih paleta, ali vidim da su ispod željezni pragovi i na njima još drva; ako se bude održavao, moglo bi to biti dugotrajnije rješenje za vremena u kojima se potok ne da pregaziti.
Sjedim na balvanima i uživam u tišini i suncu; malo čovjeku treba da se prepusti prirodi koja će ga opustiti, nagraditi ljepotom i milovati blagošću.
Nakon kakva tri sata hoda dolazim u sumrak kući; naravno da me Draga već s vrata pita jesam li ga našao, pa kada joj u zagrljaju potvrdim, veli sa osmijehom kako je baš razmišljala– pita li je tko toga popodneva gdje ti je muž, rekla bi – traži most.
I ne bi pogriješila.
Nema puno ljudi koji trže mostove; odvraćam – možda sam se ja rodio u pogrešno vrijeme; možda sam ja zapravo trebao biti menadžer braći Seljan? Svakako, odvraća mi, samo da si im ti menadžerirao kod kazana, ne bi dospjeli do Rijeke, a kamo li do Etiopije.
To su, naime, naše interne pošalice; davno je već prošlo vrijeme kada sam odgajao i uzgajao djecu kuhajući im; odrasli su tako, dok je majka radila - svikavši se bez golema jada mrijeti, kako veli jedan pjesnik; ostala su iz toga doba mnoga pojedena jela nakon kojih sam konačno dobio neslužbenu titulu majstorskog kandidata za kuhara u logoru.
Sada vladaju vremena kada se rijetko približavam kuhinji – nemam za to niti mogućnosti, niti baš vremena, a niti previše volje - kada se samo sjetim što Ona od srca radi i umije na tom istom mjestu; otuda mi konačno i snaga da praktički bez odmora poduzmem ovakav, je li, mentalno i fizički ne sasvim nezahtjevan istraživački poduhvat.
Tko bi Joj, dok me gleda onim svojim očima i pruža topli čaj što ga je za mene skuhala („tko se vode ne nagazi, taj mosta ne užije“) - mogao protusloviti?
Najbolji su oni bjegovi nakon kojih se imaš kamo vratiti; odavna sam to već shvatio, pa otpuhujem šuteći u topli čaj i smješim se. Most je nađen; sjeverna obalo u proljeće, stižem!

11.02.2023. u 18:30 • 10 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.