Dnevnik toka misli
srijeda, 31.07.2019.
Milost
Ponekad imam priču, ali ne i njezin kraj, iako toga uopće nisam svjesna. Htjela bih ju odmah ispričati, ali Priča kaže - Čekaj. I onda nas dvije čekamo, dok Život uzima olovku u ruku i još jednom ispremiješa sve kockice.
Na poslu sam. Zvoni mobitel. Djed zove.
Ovo nije uobičajeno vrijeme za njegove pozive, vidim natruhu straha kako se sprema na skok, i isti tren se javljam.
- Razgovarao sam sa tetom Kajom pa mi je rekla da je danas sveta Ana. Sretan ti imendan.
- Hvala djede. – osmjehujem se svojem radnom prostoru, sve je u redu. Opuštam se.
- Znaš, htio bih da mi dođeš. – kaže.
Šutim.
U tom trenutku nisam spremna obećati dolazak, a nisam spremna ni povrijediti ga niječnim odgovorom.
Djed opet progovara i razgovor odlazi u nekom drugom smjeru.
Ne odgovaram na pitanja koja nisu postavljena, ne pružam pomoć ako nisam zatražena. Odbijam misliti umjesto drugih. Samoobrana… lijenost…? Pokušaj odgajanja svijeta? Čak možda neki oblik osvete? Čudnovata pomisao, da li su mi motivi doista tako neracionalni?
U misli mi se uvlači moje šareno dijete dok plače u ćošku sluđeno jednim od svojih „Hoću – neću“ tantruma, pa grcajući kaže – Tješi me mama, tješi me! A ja sjedim dva metra dalje, pružam ruke i govorim joj – Tu sam, dođi, utješit ću te. A ono viče, Neću, neću!, i lupa nogicama.
Uvijek sam tu, ali ne mogu hodati umjesto drugih. Ne mogu umjesto drugoga donijeti odluku izaći iz neodlučnosti, niti napraviti taj prvi korak. Korakni prema meni, samo malo, a ja ću ostalih deset, ostalih sto. S poletom i nepresušnim izvorom.
Pitati, zamoliti, znači izložiti se. Izložiti se drugoj osobi, staviti samog sebe drugome na pladanj, pokazati mu svoju potrebu, nadu, želju, neznanje, sve ono što tako grčevito držimo u sebi iz straha da ćemo biti popljuvani, odbijeni, ismijani.
Nisam još ni odložila mobitel, a već sam odlučila. Djed je zakoraknuo prema meni, imam krila.
Iduće jutro, subota.
Trpam u auto dijete, muž sjeda na suvozačko sjedalo, i krećemo. Kažem sama sebi kako mi je to odlična prilika vježbati voziti novi auto. Kao da mi treba opravdanje za voljeti starca, za kojeg samu sebe uporno uvjeravam da ga ne volim, jer nije pokazao milost.
Nije pokazao milost prema mojoj sestri kad joj je trebao krov nad glavom, kad je bila spremna brinuti o babi i djedu na 200 kvadrata, u pogledu kojih je u konačnici ona bila upisana kao vlasnik u jednoj polovini. Nije pokazao milost prema meni kad je jedino što sam od njega trebala bila šutnja, tada kad sam bila toliko malena da me svaka kap mogla uništiti, a on je pričao i pričao, svrdlajući kroz mene, ne prestajući ni nakon mojih opetovanih zamolbi.
Ali ako milost zaslužuju samo oni koji su je i pružili, onda nikad nitko ne bi ništa. Svaki kamen ostao bi na svojem mjestu.
Upoznajemo domovinu. Kartu, koju je moja majka nacrtala na moj zahtjev još prije odlaska na more, moj muž jedva dešifrira. Pogađam sva kriva skretanja, uvezem nas u polje zaraslo šikarom pa vozim metalnog medvjeda u rikverc, kroz zavojiti cestuljak, natrag na glavnu cestu.
Sviđa mi se novi auto, šest brzina, kretanje iz druge, kao da vozim tenk, ne cvili ako ga krivo pogledam, može podnijeti moje neiskustvo i nespretnost, a u gepeku ima mjesta za odstrijeljenog vepra.
Provodim vrijeme s djedom, dok muž zabavlja dijete u dvorištu doma na rubu šume.
Kasnije me pita o čemu sam razgovarala s djedom. Odmahujem rukom i kažem:
- O Jamesu Cooku i Kolumbu i promjeru zemljine kugle.
Vozim polako po makadamu.
Vraćamo se preko Odranskog polja, pasem pogledom ravnicu, krda krava i konja.
Martinska Ves… Veleševec, pasem rijeku i bujno zelenilo, guske, labudove i čaplje.
Kakvo bogatstvo, kakvo obilje, koliko volim ovu ludu zemlju, ove lude ljude!
I koliku milost sam primila. Kako li ću ikada uzvratiti istom mjerom?
utorak, 30.07.2019.
Doktorat
Zvoni mi mobitel. Djed zove.
Nalazi se u domu dok je mama na moru. Tetke ga nisu mogle odnosno htjele tih par tjedana primiti kod sebe. Moja majka je zaslužila odmor, iako boravak s neslužbeno razvedenim mužem i dvoje unuka neće iznjedriti opuštanje i mir.
Javljam se vedro, pitam ga kako je, dok paralelno razmišljam o mogućim povodima za poziv.
Nakon par uvodnih riječi, kaže:
- Josip mi se ne javlja, zvao sam ga par puta pa ako bi mogla bratu reći da se javi. Bili su mi svi unuci u posjeti, a on nije bio.
- Misliš da imam nekog utjecaja na njega… - moja vedrina se ne umanjuje, prozirni starac, ne zna s kime ima posla - …a gle, kad ga vidim reći ću mu pa kako odluči. – odgovaram, dok vršljam po kuhinji i pripremam večeru.
Znači tu smo, nisam mu došla u posjetu.
Moj djed ne upućuje prijekor/zahtjev/molbu direktno, mene koristi protiv brata, mojeg brata protiv svojeg sina, svoje kćeri protiv moje majke… i tako u širokom luku svekoliku rodbinu, dok ne dobije što želi. Njegova lojalnost nema vanjskog nositelja. U stanju je obavještavati širu i užu rodbinu, koja ga nije primila k sebi, o našim kućnim problemima, svađama i razmiricama.
Rezala sam mu nokte, pripremala ručak kad mama nije mogla, čitala mu i rastjerivala praunuke pred njim da ga ne sruše dok sa hodalicom ide za stol, pola godine života pod istim krovom. Ali te se stvari ne računaju, nemaju težinu kao formalni posjet onih s kojima ne živi, koji ga obiđu na par sati svakih nekoliko tjedana.
Obavještajac. Špijun u redovima. Manipulator. Lojalan isključivo samom sebi.
- Pa evo, ako možeš reci mu, on se meni ne javlja, svi su me posjetili, a on nije, to nije lijepo…
Manipulaciju sam apsolvirala, doktorirala kroz praksu. Specijalnost – manipulacija osjećajem krivnje. Mogu ju nanjušiti jezikom, račvastim, poznajem sve njezine nijanse. Rastvara se preda mnom kao filigranski izrađen kaktusov cvijet. I dok se kupam u pogledu bez dodira, jer znam gdje su bodlje, divim se vještini izrade.
- Djede, nisam te ni ja posjetila, znam da se ovo što govoriš za Josipa odnosi i na mene. – mislila sam prešutjeti, ali šutnja je precijenjena.
Moja vedrina nije umanjena, moj glas nije grub.
- Ah….. da… pa da… - koprca se.
- Doći ću ti kad odlučim, ako odlučim, a da li i kada će to biti, ne mogu ti reći. – blaga sam u svojoj nemilosrdnosti. Satirem samo odumrlo tkivo.
Razgovaramo još neko vrijeme, kaže da mu je dobro tamo, da sve ima, ništa mu ne treba.
Zapravo je velika vjerojatnost da ga neću posjetiti. Moj djed žanje kako je sijao. Kao uostalom svatko od nas.
ponedjeljak, 29.07.2019.
Biti ili ne biti...
Pitanja i odgovori su dobili na težini s protekom godina, a moja prolaznost je postala manje laskava u odnosu na štreberske dane.
petak, 26.07.2019.
Dream on
četvrtak, 25.07.2019.
Pospremanje
Dan kasnije, kasno navečer, sjedam s mužem na kauč. Ranije tog dana poslala sam mu poruku da bih večeras htjela razgovarati. Dijete spava. Polumrak i tišina po kutovima.
Razlomljena sam, ne želim drugome nanositi bol, ali više nema tepiha, iznijela sam ga iz kuće.
- Htjela sam razgovarati u vezi ogrlice. – započinjem gnječeći prste.
- Znam, u redu je. Vidio sam. – odgovara blagim glasom.
- Žao mi je, ne želim te povrijediti, ali ne mogu je nositi. I znam da sam u onim naletima rekla da mi nikada nisi kupio nakit, osim zaručničkog prstena i one srebrne narukvice, koju sam zapravo kao cura izmolila od tebe, ali to nikada nije bio problem, nikada nije bio problem u tome. Da je ta ogrlica stigla u bilo kojem drugom trenutku, ali ne sada, ne sada. One drvene naušnice što si mi napravio cijenim tisuću puta više. – sad već nižem suze i brišem ih golim rukama. - Ali ja ne nosim nakit. Ja čitam knjige. – dodajem, kao da to objašnjava cijelu moju bit.
- Znam, i dvoumio sam se da li da ju kupim ili ne, ali ipak sam odlučio kupiti. I ne želim te time podmititi. Ne moraš ju nositi. Sve je u redu. – znam da razumije.
- Da, dovoljno me poznaješ da znaš da me se ne može kupiti, ni potkupiti, mititi, krstiti ni svetiti, pomaknuti lijevo ili desno. Meni nitko ne može ništa. Samo sama sebi mogu sve. – cinično se smijem kroz mutan pogled, dok prstima ravnam nepostojeće bore na čelu.
Poslije još dugo razgovaramo o našem šarenom djetetu, zgodama tog dana, sretni zbog blagoslova koji na povezuje i zbog kojeg ćemo uvijek biti obitelj.
Trenutno ne donosim nikakve odluke, samo pospremam svoj dom. Unutarnji i vanjski.
srijeda, 24.07.2019.
Orhideja i ogrlica
Držim orhideju u rukama, osmjehujem se i zahvaljujem kolegici iz sobe.
Kolegica iz sobe mi ju je poklonila za rođendan. Zaboravila je na njega, pa kad je saznala od drugih, skoknula je pod pauzom po orhideju. Bilo bi mi draže da su svi zaboravili. Ne volim svoj rođendan, ne volim čestitanja, ne volim pozornost.
Stalno mi netko poklanja orhideje. Znaju da ih imam. Znaju da ih znam održati na životu. Misle da ih volim.
Ne volim orhideje. Iako ih imam doma. I znam kako ih održati na životu. Ali zapravo ih ne volim.
Volim tratinčice i divlju mrkvu. I svo ono divlje, poljsko cvijeće kojem ne znam imena.
Nakon posla, doma, konačno na sigurnom.
Stiže muž s djetetom od bake. Predaju mi čestitku i poklon. Neugodno mi je.
Čestitka je lijepa. Vesela, šarena kao moje dijete. Nju ću čuvati.
Strah me poklona. Strah me, jer je četvrtasta kutija, umotana u šareni ukrasni papir, lagana. A u mojem tijelu skuplja se tekuće olovo.
Otvaram kutiju. Ogrlica.
Gušim osjećaje. Kažem lijepa je i hvala. Stavljam ju oko vrata. Lijepim pik trakom napukli kristalni servis u svojoj glavi.
Ne nosim nakit.
Jedne naušnice, prikladne za posao, stavljam i skidam točno kako mi nalaže radno vrijeme.
Jedna kožna narukvica, koja me podsjeća na sve romane u kojima je netko zbog gladi morao kuhati staru kožu kako bi preživio. Nju nosim često, moj podsjetnik da nikada neću biti gladna, da ću sve izdržati.
Po doma nikada ne nosim nakit. Ni kožnu narukvicu, doma se mogu najesti žbuke sa zidova i biti sita.
Zaručnički prsten zadržala sam kao vjenčani, nisam htjela drugi. A i njega sam skinula nakon tri dana braka. Ne volim prstenje, nije praktično, smeta mi, a i ne treba mi prsten kako bi svijet znao da sam zauzeta.
Ogrlica me guši, kao da me želi ukrotiti. Kupiti. Potkupiti.
Ubrzo ju skidam. Vraćam u kutiju. Ostavljam na svojem radnom stolu. Ne gledam muža u oči.
On se trudi, mijenja sve. Temeljito i sustavno. Mijenja sebe.
Govorim mu:
- Mijenjaj se zbog sebe, ne zbog mene. Zbog sebe, zbog Vanje. Ne moj zbog mene.
Znam da se još nada, još vjeruje.
A ja se znam održati na životu, ali čeznem natopiti se jesenskim kišama, uvenuti pred zimu, trunuti polegnuta ispod ledenog pokrivača, a s proljećem iznova bujati i cvasti kao poljsko cvijeće.
utorak, 23.07.2019.
Jedan radni dan
Vozim kolegice u Jankomir. One ne voze, a meni već oči ispadaju od ekrana i tipkovnice. Za promjenu svodim se na ulogu vozača.
Statiram, dok one razgovaraju sa starcem, kojeg je policija privela zbog remećenja javnog reda i mira, a po otkriću da isti nije suvisao, ostavila u bolnici. Socijalna radnica mu uzima anamnestičke podatke, strpljiva je i blaga.
Ima sina s kojim nije u dovoljno čestom kontaktu da bi se zabrinuo što oca nije čuo već danima, ima sestru s kojom nije u dovoljno čestom kontaktu da bi se zabrinula što brata nije čula već danima.
Zna datume rođenja i adrese, ali kad ga pitaju u kojoj je državi sada, kaže Austrija.
Starac ima duha. Kad ga pitaju da li pije, kaže:
- Nisam od kamena, je teško žabu u vodu gurnut.
Treba mu regulirati zdravstveno, jer on ima strano, smještaj, skrbništvo, napraviti uvid u račun na koji mu stiže mirovina, a za koju on tvrdi da ga netko potkrada.
Razmišljam o ostanku, ali kolegice se nemaju kako vratiti na radno mjesto pa ipak palim službeni auto i vozim ih natrag.
Ulazimo u našu zgradu. Jedna druga kolegica vodi za ruku trogodišnje dijete. Prati ju policija. Oduzimanje djeteta, jer je majka nestala, napustila obitelj, a otac je pijanac, nesposoban za skrb o djetetu. U hodniku djetetova baka jeca, vriskovi i nerazumljive riječi otimaju joj se s usana.
Na zahtjev za izuzećem, zbog prijetnje smrću jednoj kolegici, ministarstvo već mjesec dana nije dalo odgovor. Kolegica nastavlja s radom, jer najbolje poznaje situaciju u obitelji.
Nisam na prvoj liniji. Ne radim sa strankama. Zovu me kad treba odglumiti pravni autoritet, ili kad nekoj stranci rješenje nije jasno. Zatrpana sam planinama papira, ali papiri su bez osjećaja, ne prijete smrću, ne plaču, nemaju velike tamne dječje oči.
Moje kolegice su na prvoj liniji.
Sve boli ovog društva, talog bolesnih, siromašnih, razorenih obitelji i odnosa, delikvencije, starosti, bijede i neukosti, prolaze kroz njihove ruke. One nemaju zadovoljne stranke.
Centar za socijalnu skrb. Mjesto gdje su sve priče ružne. Čak i one rijetke koje završe lijepo, kao posvojenje, započnu vrlo ružno.
Socijalni radnik, posebna vrsta ljudi, ljudi koji su spremni krpati ljudske ruševine. Nauštrb vlastite sigurnosti, slobodnog vremena, godišnjih odmora, vlastitih obitelji. Velika srca, ne baš toliko puno razuma, i kad treba birati između razuma i srca, one (jer najčešće su one), biraju srce.
Tisuću puta me pitaju po kojem članku se sastavlja zapisnik, koja je osnovica, koji imovinski cenzus, kada je rješenje izvršno… kao da im se isti tren kad ima dam odgovor taj isti odgovor izbriše iz sivih stanica, kao da ne rade taj posao desetljećima duže od mene. I neka me pitaju još tisuću puta, jer blagost i strpljenje koje one imaju za društveni talog, ja ću imati za njih.
ponedjeljak, 22.07.2019.
Never stop dreaming
Tjednima, noćima sanjam djecu. Noću spašavam djecu. Vlastitu, tuđu, veliku, malu, poznatu nepoznatu, spašavam ih od drugih ljudi, od prirodnih nepogoda, da ne padnu s krova, varijacije se nižu u beskraj. Ujutro se sjećam samo fragmenata, slike izblijede.
Nedavno sam sanjala jedan od onih koji se pamte, od početka do kraja, koje jutarnja svijest ne posprema natrag u podsvijest, koji ostavljaju naboj cijele palete osjećaja s negativnim predznakom.
Doma sam s majkom, sestrom, sestričnom, tetkom i drugim ženama. Svi su vedri, a planirano je počinjenje kolektivnog samoubojstva. Majka mi kaže da ima i tablete za uspavljivanje, da je tako lakše. Nešto se u meni buni, nije mi jasno zašto bismo svi morali umrijeti, i to još svojevoljno. Majka mi se osmjehuje, a mene prolazi jeza.
Grabim brata, malog dječaka, čije obličje se miješa sa likom moje kćeri. Sestrična, sestra i ja s djetetom na leđima bježimo. Vani je noć i trčimo prema obali velikog mračnog jezera. Ulazimo u crnu vodu, plivam i vičem svojoj kćeri drži se čvrsto, onako kako me inače držiš, čvrsto, dok mi se morska trava plete po nogama i rukama.
Pred nama su zastrašujući, prijeteći vojni brodovi, ali kad doplivamo blizu shvatim da su to igračke, kulise, varka.
Vraćam se na obalu, dok izlazim iz vode ruku mi pruža neki glumac iz starih filmova, čije ime ne znam, i objašnjava mi kako je donesena politička odluka da se teorijom zavjere primora čovječanstvo na kolektivno samoubojstvo, a sve da bi se smanjila populacija na Zemlji.
San je filmski, i pojedine elemente lako povezujem sa stvarnošću, ili filmovima koje sam davno gledala. Bio bi banalan da nema naboja, da nema značenja. A značenja čitam kao otvorenu knjigu, nema nepoznanica.
srijeda, 17.07.2019.
Zbunjivanje neprijatelja
Često imam priču, ali ne i njen početak. I onda čekam. Čekam tu prvu riječ, riječ iz koje se nižu sve ostale. Nit koja me vodi kroz tkanje.
Došli su.
Čujem smijeh iz dvorišta. Vriska i cijuk. Troje djece, tri psa, tri mačke i pet mačića, djed i baka. Pobrojeni i nacrtani.
I mrtav jež u travi. Ono što smo mislili da je noćno uspostavljanje hijerarhije u čoporu, bila je organizirana bitka protiv zalutalog stvora.
Otac je svratio na tri dana zbog jednog sprovoda. Sad se pakiraju, jer vodi moju mamu, Karla i Pavla kod sebe na more.
O pismu nismo razgovarali. Ponekada arhiviramo riječi kao odslužene, obustavljamo započete postupke zbog nezainteresiranosti stranaka. Ionako se razumijemo bez riječi.
Uzimam iz frižidera MaxiKing. Koliko? Za svakoga po jedan.
Silazim sa svojih visina i u dvorištu dijelim djeci slatko. Vanji, Karlu i Pavlu, dodajem jedan i baki.
Iza leđa dolazi moj otac i mrko pita:
- A za mene?
Razvlačim osmjeh od uha do uha, držim njegov MaxiKing ispružen ispred sebe:
- Evo.
- Zbilja? – zbunjen je.
- Za svakoga po jedan. – smijem se, jer scenarij znam na pamet.
- Ma neću…
Za dvije sekunde:
- Čekaj da si donesem kavu…
Iako znam da gubim rat, čini mi se da bih od malih pobjeda kao što je ova mogla živjeti. Kasnije će mi reći da trošim novce na gluposti. Ali kao što sam nedavno rekla bratu kad me pitao:
- Po koliko su sada lubenice? - dok najveća lubenica iz dućana zaklana stoji na hrastovom stolu, a Mutimir i Vanja se dave, ljepljivi do ušiju, majčica mokrih i crvenih do pupka.
- Ne znam. Kad želim lubenicu, kupim lubenicu. Svjesno i sustavno nastojim zaboraviti sve čemu su me moji roditelji naučili. – odgovaram bratu, a iz njega provaljuje smijeh u valovima.
Otišli su.
Baka i djed, dva unuka, dva psa, i prikolica puna drva.
Utisnula sam mu poljubac u suhi, bradati obraz.
- Starce se ne ljubi. – ponavlja svoj refren.
- Jednom će ti se ta rečenica izlizati. – odgovaram.
Ja ne koristim refrene. Glupiram se, ispreskakujem ga, što gluplji potez to bolji. Metoda zbunjivanja neprijatelja. Prokušana metoda, s neznatnim učinkom, ali učinkom.
ponedjeljak, 15.07.2019.
U potrazi
Moj me otac ne voli. On voli ideju o meni. Kao što voli ideju o mojoj majci. Ali ne i ženu koja je uz njega bila preko trideset godina, i još bi bila, i još je, ali izdaleka.
Moj otac voli okvir u koji me želi nagurati, ali mene on ne vidi. To čak nije niti okvir u koji mene želi ugurati, nego okvir u koji je sebe ugurao i cijeli život pokušavao ugurati moju majku. Nije uspio. Ni sebe, ni nju. Ljudi ne bi trebali živjeti u okvirima. Ne mogu živjeti u okvirima.
Ljubiti znači imati otvorene oči, znači vidjeti čovjeka pred sobom, sve ono što on jest, i sve ono što on nije. Ljubav liječi, ne nanosi nove rane. Ne udara gdje boli.
Moj otac sebe ne voli, prema sebi nema milosti, sebe gazi, stoga ne može ni mene voljeti. Kao niti bilo koga drugoga. On čini što može, što zna. Ali to nije ljubav. I to je u redu. Očekivati dobiti od čovjeka ono što on nema kod sebe je neracionalno.
I zato svako moje pismo završava sa – Volim te. Jer on to mora čuti, mora to vidjeti, uvijek iznova dok mu ne posijem klicu u svijesti: – Dostojan sam ljubavi. Ovakav izubijan, grd i ranjen.
Zato svaki naš susret završava mojim poljupcem i njegovim riječima: – Starce se ne ljubi.
Da li će biti ljubljen nije do onoga koga se ljubi, nego do onoga tko ljubi.
Međutim, moje rezerve su trenutno ispod dopuštenog minimuma. A puni ih samo moje šareno dijete. Nitko drugi. Prošla sam paletu ljudi u svojoj okolini, i zaključila da nitko osim mojeg djeteta ne puni moje baterije, ne hrani moju dušu, nije moj izvor.
Jednom mi je otac rekao da si smijem dopustiti tri dana žalovanja, samosažaljenja, pasivnosti, ali nakon toga se treba ustati i nastaviti dalje. Ne znam da li je to imalo utjecaja ili ne, i otkuda mu baš broj tri, ali vodim se time, brzo se rekuperiram.
Njegove riječi su čavli zabodeni u mojem tijelu, bole i drže dijelove na mjestu. Ali ti dijelovi možda trebaju biti drugačije posloženi, možda je neke potrebno i odbaciti, ili bar privremeno odložiti. A moguće da neki od njih uopće nisu moji dijelovi.
Poznajem sebe, svoje rane, i znam kad moram prestati davati. Poznajem svoje demone, zato me ne za skaču iz zasjede. Sjednem s njima za stol, pijemo kavu i dogovaramo kako je najbolje izbjeći katastrofu.
Ljudi koji sebe ne vide, koji sebe ne ljube i prema sebi nemaju milosti, su rupe bez dna.
Vrijeme je za potragu. Potragu za ljudima koji sebe vide, kako bih, dajući se njima, sebe napunila.
petak, 12.07.2019.
Pismo
Dobila sam pismo od oca. Pet stranica blijedoplave tinte na bijelom papiru.
Otac i ja se dopisujemo. Odgojena sam da telefoni služe samo za dogovor gdje i kada, bilo je logično tu maksimu protegnuti i na mobitele. Osim toga, s mojim ocem se ne može ćaskati. Mogu slušati njegova predavanja, monologe, mogu se s njime svađati, oh, ima dana kad mu čak relativno uspješno pariram, međutim, nema ugodnih razgovora, nema razgovora. Sažetak bi bio - Budućnost je crna, a ja ništa ne valjam.
U mentalnom kaosu kroz koji trenutno plivam znam da mi njegovo pismo neće biti ugodna razbibriga. Bit će to nova oluja, s tučom.
Otvaram pismo. Široki, nečitki rukopis me gleda, suptilno prijeteći. Čitam duhom, jer većina slova su nepostojeća, izobličena do neprepoznatljivosti, čitam sjećanjem na sve govore koje sam od njega već čula, čitam ranjenim srcem koje poznaje svojeg mučitelja, zna gdje udarci padaju.
Pet stranica čiste brutalne istine.
Banalni primjer … One koji doista bole neću pretipkavati.
„… ti si obična lijenčina, sve ti je teško, čak i vlastito dijete. Ni kuhati ne znaš…
Pa kakva si ti žena. Ne kuhaš ni svome mužu. Žena koja ne kuha svome mužu nije mu žena.“
I znam svojeg oca, i znam da nije zlonamjeran, i znam kroz što je sve prošao (bar teoretski), i znam da je većina toga projiciranje njegovih neuspjeha i boli na mene, i mogu sve to znati, ali njegove riječi bole, i moj osmjeh ne znači da ispod svojeg oklopa jedva dišem od bolova, da unutarnje krvarenje poprima epske razmjere. Pun mi je kurac ljudi koji me za moje vlastito dobro, da me potaknu, usmjere i pogurnu, vrijeđaju i ponižavaju, u ime ljubavi.
Ne primam komplimente, pohvale i lijepe riječi. Naučila sam reći hvala, dugo mi je trebalo, ali naučila sam, jer to je red, pravilo pristojnog ponašanja. Međutim, ne primim ih, ne dopiru dalje od mjesta na kojem su ih ljudi ostavili. Gledam ih trenutak, onda ih zaobiđem i nastavim svojim putem.
Zato se i čudim kao pura dreku, … hmmm… korištenje ovako potrošene poštapalice moglo bi povrijediti istančani ukus nekih čitatelja, pokušat ću drugačije…
Čudim se kao svemir čovjeku… ajme užasa, zvuči megalomanski, ne, ne, to neće ići…
Čudim se kao misao riječi kroz koju mora poteći…., uf…, previše pretenciozno.
Nedavno sam svjedočila kako treća sreća može doprinijeti stvaranju čudovišne ljepote (bojim se da sam jednako očajna u davanju komplimenata kao i u njihovu primanju), pa možda i meni pomogne…
Čudim se kao dojenče gumbima na majčinoj košulji… eee, ovo je slatko, ovo mi se sviđa, budi lijepa sjećanja, neka ostane. Dakle…
Čudim se kao dojenče gumbima na majčinoj košulji, kad mi do svijesti dopre misao, da li je doista moguće da se nekome sviđa ovo što radim, kako pišem, moje misli, moje riječi, da li je doista moguće da me netko zbog toga cijeni i poštuje?
Ne odgovaram na to pitanje, jer se odgovora bojim kakav god bio.
Sad je vrijeme da isključim mogućnost komentiranja, jer će svi navaliti s komplimentima… Dakle da ponovimo gradivo – Lijepe riječi do mene ne dopiru, bude mi neugodno, ne znam što se s time radi! Žešća psihopatologija, imajte razumijevanja! Peace!
Međutim, prelijena sam čačkati po postavkama, očigledno, s obzirom još uvijek nisam stavila ni onu sličicu što ide uz komentare…
Sranje!, moj otac je u pravu, obična sam lijenčina! Mrzim kad je u pravu, a moj otac je uvijek u pravu i sve zna. I predviđa budućnost! Sve sam to već prošla, šljokice su se odlijepile, davno.
Ali! Postoji Ali s velikim A!
Prvi put u životu imam crno na bijelo, točnije blijedoplavo na bijelo, riječi koje u životu nisam čula:
„Tvoj tata će te uvijek voljeti“
Ako mi sad ne narastu krila, nikada neće. Sad je gotov, čim zine, mahati ću mu tim listom papira pred očima i vikati:
- Ti Mene Voliš! Ti Mene Voliš!
Dragi očevi, recite svojoj djeci da ih volite! Sjebat će si svoje živote s vama i bez vas, ne trebaju vaša predavanja i kritike, trebaju čuti te jebene riječi – Volim te!
srijeda, 10.07.2019.
Kosturka
Došla sam s posla i skinula suknju. Bosa hodam po stanu.
Želudac mi je nervozan. Mogao bi pojesti vuka skup s dlakom i repom. Tako bar tvrdi. Međutim, nemam apetita, a znam da će želudac nakon prvih par zalogaja reći, predomislio sam se. Tako već danima.
Stavila sam peći pizzu s pancetom, ali onda shvatila da mi se to ne jede, da to pečem za muža, ali ne za sebe. Stoga krenem pržiti oslića. Stavljam pregaču da mi ulje ne poprska bedra. Kretnje su mi izlomljene, neke ponavljam nepotreban broj puta, druge zaboravljam dovršiti.
Živci mi trepere, misli u krhotinama.
Muž me promatra s kauča, dok hodam ispred njega poput ranjene zvijeri u kavezu. Od zida do zida.
U moj duh se uvuklo jezivo stvorenje. Gledam ju i više ju ne mogu sakriti. Niti pred sobom, niti pred njime. Nisam to planirala. Nisam mu htjela to priuštiti. Ne postoji savršeni trenutak za bol.
Moje riječi počinju vladati mnome. Izvlačim pred njega svoj kostur, nemilosrdna pred spoznajom da sam ga konačno pronašla.
Kostur žene koju nije znao upoznati, za koju nije pokazao milost i suosjećanje. Kojoj je dopustio da strune na morskome dnu prekrivena algama i koraljima.
On je bez riječi, dok ja izlijevam slapove svoje divljine. Pušta me da govorim. Dopušta mi, jer stvorenje koje mu pokazujem je jezivo, i on zna da ga je stvorio.
Ipak, kako bujica posustaje, kaže:
- Nisi u pat poziciji. - njegov glas je tih.
- Jesam. Ja nemam izbora. – režim.
- Imaš. Možemo se razvesti. - nudi mi rješenje na koje sam nije spreman.
- Kako? - gledam ga u čelo, jer on gleda u stol. - Reci mi! Reci mi kako da u sebi to prelomim i uvedem u taj užas i tebe i sebe i to dijete? - moj glas poput neobrađenog mramora, hladan i grub.
Pomalo tonem.
Tonem u tišinu.
Umorna sam, jedem, iako nemam apetita.
- Znaš kako to završava? - dovršavam posljednju misao, koja se iznenada javlja na praznoj pozadini. - Ubojstvom.
Misli da se šalim, ponadao se da se vratila ona žena koja crnim humorom razbija naše probleme, posprema ih na policu i spremna mu je vidati rane.
- Ja se ne šalim. Znaš li na koliko mjesta sam se ja sapela da bi ovo među nama funkcioniralo? Takav stupanj samokontrole završava ubojstvom. I to s predumišljajem.
Zaustavljam ga kad pokuša riječima oslikati bolju budućnost.
- Ne zanimaju me riječi. Sve sam ih već čula. Želim tišinu. Samo me pusti na miru.
Želudac mi je nervozan, gladna sam, ali nemam apetita. Ostavljam hranu na stolu.
Ljutnja i povrijeđenost su već odavno umrli, sve sam te osjećaje već razgradila, rastavila na atome, raspršili su se kao pepeo na vjetru. Davno.
Poželim biti osvetoljubiva, bijesna, luda, afektivna, pa da negativni osjećaji prelome ono što ljubav ne može.
Poželim biti bar ravnodušna..., ali nisam ni to.
I preostaje mi samo proklinjati svoju sposobnost razumijevanja. Prokletstvo vidjeti ljude, vidjeti onkraj njihovih djela i riječi, vidjeti njihove rane, rane na njihovim ranama, tu djecu koju majke nisu znale ljubiti.
Umorna sam od razumijevanja. Umorna od ljubljenja ranjenih ljudi. Umorna od ljudi koji ne znaju pogledati svojim kosturima u oči, koji ne znaju popiti kavu sa svojim demonima.
Dva dana kasnije čučim u kadi, gola do pasa. Krv i ugrušci se slijevaju niz odvod.
Izljev.
Kontrast bijele i crvene paralizira mi misli. Trenutak tišine duha.
A onda ustajem, skidam ostatak odjeće sa sebe i puštam vruću vodu. Slijeva se niz moj vrat, preko leđa sve do stopala.
Ne žurim se. Ne pomičem se.
Puštam da se voda slijeva sve dok se ne isperu sve moje boje.
Sve dok ne utažim žeđ vlastitim suzama.
Prigrljujem svoj kostur. Taj ružni, zanemareni, strunuli kostur. Zapetljano, jadno biće.
Grlim ga i šapćem mu.
Ispjevat ću ti pjesmu.
Ponavljati ću ti ljubavni stih, uvijek iznova, uvijek iznova u ritmu mojih otkucaja.
Sve dok tvojim kostima ne ispjevam meso, sve dok preko tvojeg mesa ne ispjevam kožu. Sve dok opet pred sobom ne ugledam ženu koju poznajem od malena.
Ženu koja pleše s vukovima.
utorak, 09.07.2019.
Kako preživjeti primalni krik?
ponedjeljak, 08.07.2019.
Nervozan želudac
Prepričavam kolegici kako mi je muž poslao poruku da čestitam rođendan njegovom prijatelju, a ja mu odgovaram kako uopće nemam broj od tog čovjeka, mogu mu jedino čestitati preko instagrama. Kolegica se smije i kaže:
- Dobro dok ne traži da čestitaš rođendan njegovim prijateljicama.
- Podsjeća me i na to. – odgovaram.
Sad je njoj to nešto strašno!
- Mislim ono, što ne znaš to ne smeta, ali ovak', da ti ih još prezentira! Strašno!
- Što muškarci ne mogu imati prijateljice? – zadirkujem ju. Naše svemirske razlike u pogledu na svijet me zabavljaju.
- Gle, normalne žene to ne trpe, priznam ja sam posesivna, ali… - slijedi nastavak u tom tonu.
- Ali to su i moje prijateljice, doduše upoznala sam ih preko njega. – smijem se, jer upravljam njenim asocijacijama kako mi paše. Toliko lako da se prva iskra zabave utrne.
Ona započinje svoju drugu tiradu, ali jedva ju slušam. Kad završi samo joj ubacujem floskulu:
- S prijateljima si treba biti blizak, a s neprijateljima još bliži.
Ona započinje svoju treću tiradu, ali ja ju opet jedva slušam. Na kraju me pita:
- Zar nisi ljubomorna?
- Ne. Bila sam prije. Već dugo nisam. Život je jednostavniji bez toga.
Toliko glupa tema i toliko glup razgovor da se pitam zašto sam se uopće upustila u njega. A onda se sjetim da sam jela jabuku, a dok jedem jabuku ne mogu tipkati. A kad već ionako sjedim i ništa ne radim, mogu i nju slušati. Bar će mi skrenuti misli sa nervoznog želudca.
četvrtak, 04.07.2019.
O ljubavi i zaljubljivanju
- Nisam sigurna što je ljubav...
- ... inače kad se ti zaljubiš to će bit strašno.
Hmmmm... OK :)))
A onda sve skupa riješim ovako. :))
ponedjeljak, 01.07.2019.
Usvajanje mekše vibre
- Danas ti je to komplicirano. – kaže muž.
- Ne kužim. Ako ti se sviđa neka ženska, priđeš joj i pozoveš ju na kavu. Što je tu komplicirano? – odgovaram.
- Samim time što si joj prvi prišao, već si izgubio. Hrvatice imaju stravično umišljeni stav, drže se jako visoko, otkantaju te u roku odmah. Ili njihove frendice. Stalno su u grupama, i čim priđeš već si pod paljbom. Te kak si se obukao, seljačina, koja ti je to fora… itd. Razgovarao sam i s Mirnom i s Mariom, oboje su potvrdili to. Zato ti se njemu niti ne da bariti, niti zvati cure na kavu, niti upoznavati nekoga novog. – objašnjava mi.
Inače, Mario je zgodan, oblikovanog tijela (vidla ja na treninzima), ima dobro plaćen posao i auto za kojim muškarci sline, inteligentan, posložen i generalno dobar lik. Za sad mu nisam našla manu. Doduše, kad se pitam, gdje je bio kad sam upoznavala svojeg muža, shvatim da je bio maloljetan balavac pa prestanem misliti u tom smjeru.
- Hmm, nemam pojma, znači u curama je problem... Pa kako si onda danas uopće itko nađe ikoga?
- Šta ja znam, mi smo se upoznali u crkvi, tamo su drugačija pravila… al poslati ću ti članak od ,Daryush Valizadeh to ti je lik koji putuje svijetom i opisuje najbolje načine uletavanja.
Pa kaže taj čovjek, najbolje šanse su ako curu izdvojite iz krda, postaju puno normalnije kad su same, ali dakako, baš to je najteži dio.
U članku se osvrće i na one preko trideset, navodi kako su puno grublje, i umjesto da usvoje neku mekšu vibru kako bi ostale konkurentne mlađima, one su samo naporne i izbjegavao ih je.
I tako se čudim kao pura dreku, gdje je nestalo ono najosnovnije. Na kompliment se uzvrati sa Hvala, a ako nešto ne želiš, kažeš, Ne, hvala. A ako lik i dalje navaljuje, onda mu tek zaprijetiš revolverom. Moram si to upamtiti za idući put kad izađem, nije baš da je neka velika vjerojatnosti da budem, ali zlu ne trebalo. Mekana vibra, širi mekanu vibru...
Ono što je međutim zabrinjavajuće, ili pozitivno, ako na to gledamo kao na priliku za otvaranje biznisa, je ovaj dio:
