Dobila sam pismo od oca. Pet stranica blijedoplave tinte na bijelom papiru.
Otac i ja se dopisujemo. Odgojena sam da telefoni služe samo za dogovor gdje i kada, bilo je logično tu maksimu protegnuti i na mobitele. Osim toga, s mojim ocem se ne može ćaskati. Mogu slušati njegova predavanja, monologe, mogu se s njime svađati, oh, ima dana kad mu čak relativno uspješno pariram, međutim, nema ugodnih razgovora, nema razgovora. Sažetak bi bio - Budućnost je crna, a ja ništa ne valjam.
U mentalnom kaosu kroz koji trenutno plivam znam da mi njegovo pismo neće biti ugodna razbibriga. Bit će to nova oluja, s tučom.
Otvaram pismo. Široki, nečitki rukopis me gleda, suptilno prijeteći. Čitam duhom, jer većina slova su nepostojeća, izobličena do neprepoznatljivosti, čitam sjećanjem na sve govore koje sam od njega već čula, čitam ranjenim srcem koje poznaje svojeg mučitelja, zna gdje udarci padaju.
Pet stranica čiste brutalne istine.
Banalni primjer … One koji doista bole neću pretipkavati.
„… ti si obična lijenčina, sve ti je teško, čak i vlastito dijete. Ni kuhati ne znaš…
Pa kakva si ti žena. Ne kuhaš ni svome mužu. Žena koja ne kuha svome mužu nije mu žena.“
I znam svojeg oca, i znam da nije zlonamjeran, i znam kroz što je sve prošao (bar teoretski), i znam da je većina toga projiciranje njegovih neuspjeha i boli na mene, i mogu sve to znati, ali njegove riječi bole, i moj osmjeh ne znači da ispod svojeg oklopa jedva dišem od bolova, da unutarnje krvarenje poprima epske razmjere. Pun mi je kurac ljudi koji me za moje vlastito dobro, da me potaknu, usmjere i pogurnu, vrijeđaju i ponižavaju, u ime ljubavi.
Ne primam komplimente, pohvale i lijepe riječi. Naučila sam reći hvala, dugo mi je trebalo, ali naučila sam, jer to je red, pravilo pristojnog ponašanja. Međutim, ne primim ih, ne dopiru dalje od mjesta na kojem su ih ljudi ostavili. Gledam ih trenutak, onda ih zaobiđem i nastavim svojim putem.
Zato se i čudim kao pura dreku, … hmmm… korištenje ovako potrošene poštapalice moglo bi povrijediti istančani ukus nekih čitatelja, pokušat ću drugačije…
Čudim se kao svemir čovjeku… ajme užasa, zvuči megalomanski, ne, ne, to neće ići…
Čudim se kao misao riječi kroz koju mora poteći…., uf…, previše pretenciozno.
Nedavno sam svjedočila kako treća sreća može doprinijeti stvaranju čudovišne ljepote (bojim se da sam jednako očajna u davanju komplimenata kao i u njihovu primanju), pa možda i meni pomogne…
Čudim se kao dojenče gumbima na majčinoj košulji… eee, ovo je slatko, ovo mi se sviđa, budi lijepa sjećanja, neka ostane. Dakle…
Čudim se kao dojenče gumbima na majčinoj košulji, kad mi do svijesti dopre misao, da li je doista moguće da se nekome sviđa ovo što radim, kako pišem, moje misli, moje riječi, da li je doista moguće da me netko zbog toga cijeni i poštuje?
Ne odgovaram na to pitanje, jer se odgovora bojim kakav god bio.
Sad je vrijeme da isključim mogućnost komentiranja, jer će svi navaliti s komplimentima… Dakle da ponovimo gradivo – Lijepe riječi do mene ne dopiru, bude mi neugodno, ne znam što se s time radi! Žešća psihopatologija, imajte razumijevanja! Peace!
Međutim, prelijena sam čačkati po postavkama, očigledno, s obzirom još uvijek nisam stavila ni onu sličicu što ide uz komentare…
Sranje!, moj otac je u pravu, obična sam lijenčina! Mrzim kad je u pravu, a moj otac je uvijek u pravu i sve zna. I predviđa budućnost! Sve sam to već prošla, šljokice su se odlijepile, davno.
Ali! Postoji Ali s velikim A!
Prvi put u životu imam crno na bijelo, točnije blijedoplavo na bijelo, riječi koje u životu nisam čula:
„Tvoj tata će te uvijek voljeti“
Ako mi sad ne narastu krila, nikada neće. Sad je gotov, čim zine, mahati ću mu tim listom papira pred očima i vikati:
- Ti Mene Voliš! Ti Mene Voliš!
Dragi očevi, recite svojoj djeci da ih volite! Sjebat će si svoje živote s vama i bez vas, ne trebaju vaša predavanja i kritike, trebaju čuti te jebene riječi – Volim te!
Post je objavljen 12.07.2019. u 11:33 sati.