Dnevnik toka misli

petak, 12.07.2019.

Pismo


Dobila sam pismo od oca. Pet stranica blijedoplave tinte na bijelom papiru.

Otac i ja se dopisujemo. Odgojena sam da telefoni služe samo za dogovor gdje i kada, bilo je logično tu maksimu protegnuti i na mobitele. Osim toga, s mojim ocem se ne može ćaskati. Mogu slušati njegova predavanja, monologe, mogu se s njime svađati, oh, ima dana kad mu čak relativno uspješno pariram, međutim, nema ugodnih razgovora, nema razgovora. Sažetak bi bio - Budućnost je crna, a ja ništa ne valjam.

U mentalnom kaosu kroz koji trenutno plivam znam da mi njegovo pismo neće biti ugodna razbibriga. Bit će to nova oluja, s tučom.

Otvaram pismo. Široki, nečitki rukopis me gleda, suptilno prijeteći. Čitam duhom, jer većina slova su nepostojeća, izobličena do neprepoznatljivosti, čitam sjećanjem na sve govore koje sam od njega već čula, čitam ranjenim srcem koje poznaje svojeg mučitelja, zna gdje udarci padaju.

Pet stranica čiste brutalne istine.

Banalni primjer … One koji doista bole neću pretipkavati.

„… ti si obična lijenčina, sve ti je teško, čak i vlastito dijete. Ni kuhati ne znaš…

Pa kakva si ti žena. Ne kuhaš ni svome mužu. Žena koja ne kuha svome mužu nije mu žena.“


I znam svojeg oca, i znam da nije zlonamjeran, i znam kroz što je sve prošao (bar teoretski), i znam da je većina toga projiciranje njegovih neuspjeha i boli na mene, i mogu sve to znati, ali njegove riječi bole, i moj osmjeh ne znači da ispod svojeg oklopa jedva dišem od bolova, da unutarnje krvarenje poprima epske razmjere. Pun mi je kurac ljudi koji me za moje vlastito dobro, da me potaknu, usmjere i pogurnu, vrijeđaju i ponižavaju, u ime ljubavi.

Ne primam komplimente, pohvale i lijepe riječi. Naučila sam reći hvala, dugo mi je trebalo, ali naučila sam, jer to je red, pravilo pristojnog ponašanja. Međutim, ne primim ih, ne dopiru dalje od mjesta na kojem su ih ljudi ostavili. Gledam ih trenutak, onda ih zaobiđem i nastavim svojim putem.

Zato se i čudim kao pura dreku, … hmmm… korištenje ovako potrošene poštapalice moglo bi povrijediti istančani ukus nekih čitatelja, pokušat ću drugačije…

Čudim se kao svemir čovjeku… ajme užasa, zvuči megalomanski, ne, ne, to neće ići…

Čudim se kao misao riječi kroz koju mora poteći…., uf…, previše pretenciozno.

Nedavno sam svjedočila kako treća sreća može doprinijeti stvaranju čudovišne ljepote (bojim se da sam jednako očajna u davanju komplimenata kao i u njihovu primanju), pa možda i meni pomogne…

Čudim se kao dojenče gumbima na majčinoj košulji… eee, ovo je slatko, ovo mi se sviđa, budi lijepa sjećanja, neka ostane. Dakle…

Čudim se kao dojenče gumbima na majčinoj košulji, kad mi do svijesti dopre misao, da li je doista moguće da se nekome sviđa ovo što radim, kako pišem, moje misli, moje riječi, da li je doista moguće da me netko zbog toga cijeni i poštuje?

Ne odgovaram na to pitanje, jer se odgovora bojim kakav god bio.

Sad je vrijeme da isključim mogućnost komentiranja, jer će svi navaliti s komplimentima… Dakle da ponovimo gradivo – Lijepe riječi do mene ne dopiru, bude mi neugodno, ne znam što se s time radi! Žešća psihopatologija, imajte razumijevanja! Peace!

Međutim, prelijena sam čačkati po postavkama, očigledno, s obzirom još uvijek nisam stavila ni onu sličicu što ide uz komentare…

Sranje!, moj otac je u pravu, obična sam lijenčina! Mrzim kad je u pravu, a moj otac je uvijek u pravu i sve zna. I predviđa budućnost! Sve sam to već prošla, šljokice su se odlijepile, davno.

Ali! Postoji Ali s velikim A!

Prvi put u životu imam crno na bijelo, točnije blijedoplavo na bijelo, riječi koje u životu nisam čula:

„Tvoj tata će te uvijek voljeti“

Ako mi sad ne narastu krila, nikada neće. Sad je gotov, čim zine, mahati ću mu tim listom papira pred očima i vikati:

- Ti Mene Voliš! Ti Mene Voliš!

Dragi očevi, recite svojoj djeci da ih volite! Sjebat će si svoje živote s vama i bez vas, ne trebaju vaša predavanja i kritike, trebaju čuti te jebene riječi – Volim te!


12.07.2019. u 11:33 • 10 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< srpanj, 2019 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (6)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (32)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi


dtokamisli@yahoo.com

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora