Tjednima, noćima sanjam djecu. Noću spašavam djecu. Vlastitu, tuđu, veliku, malu, poznatu nepoznatu, spašavam ih od drugih ljudi, od prirodnih nepogoda, da ne padnu s krova, varijacije se nižu u beskraj. Ujutro se sjećam samo fragmenata, slike izblijede.
Nedavno sam sanjala jedan od onih koji se pamte, od početka do kraja, koje jutarnja svijest ne posprema natrag u podsvijest, koji ostavljaju naboj cijele palete osjećaja s negativnim predznakom.
Doma sam s majkom, sestrom, sestričnom, tetkom i drugim ženama. Svi su vedri, a planirano je počinjenje kolektivnog samoubojstva. Majka mi kaže da ima i tablete za uspavljivanje, da je tako lakše. Nešto se u meni buni, nije mi jasno zašto bismo svi morali umrijeti, i to još svojevoljno. Majka mi se osmjehuje, a mene prolazi jeza.
Grabim brata, malog dječaka, čije obličje se miješa sa likom moje kćeri. Sestrična, sestra i ja s djetetom na leđima bježimo. Vani je noć i trčimo prema obali velikog mračnog jezera. Ulazimo u crnu vodu, plivam i vičem svojoj kćeri drži se čvrsto, onako kako me inače držiš, čvrsto, dok mi se morska trava plete po nogama i rukama.
Pred nama su zastrašujući, prijeteći vojni brodovi, ali kad doplivamo blizu shvatim da su to igračke, kulise, varka.
Vraćam se na obalu, dok izlazim iz vode ruku mi pruža neki glumac iz starih filmova, čije ime ne znam, i objašnjava mi kako je donesena politička odluka da se teorijom zavjere primora čovječanstvo na kolektivno samoubojstvo, a sve da bi se smanjila populacija na Zemlji.
San je filmski, i pojedine elemente lako povezujem sa stvarnošću, ili filmovima koje sam davno gledala. Bio bi banalan da nema naboja, da nema značenja. A značenja čitam kao otvorenu knjigu, nema nepoznanica.
Post je objavljen 22.07.2019. u 08:01 sati.