Ponekad imam priču, ali ne i njezin kraj, iako toga uopće nisam svjesna. Htjela bih ju odmah ispričati, ali Priča kaže - Čekaj. I onda nas dvije čekamo, dok Život uzima olovku u ruku i još jednom ispremiješa sve kockice.
Na poslu sam. Zvoni mobitel. Djed zove.
Ovo nije uobičajeno vrijeme za njegove pozive, vidim natruhu straha kako se sprema na skok, i isti tren se javljam.
- Razgovarao sam sa tetom Kajom pa mi je rekla da je danas sveta Ana. Sretan ti imendan.
- Hvala djede. – osmjehujem se svojem radnom prostoru, sve je u redu. Opuštam se.
- Znaš, htio bih da mi dođeš. – kaže.
Šutim.
U tom trenutku nisam spremna obećati dolazak, a nisam spremna ni povrijediti ga niječnim odgovorom.
Djed opet progovara i razgovor odlazi u nekom drugom smjeru.
Ne odgovaram na pitanja koja nisu postavljena, ne pružam pomoć ako nisam zatražena. Odbijam misliti umjesto drugih. Samoobrana… lijenost…? Pokušaj odgajanja svijeta? Čak možda neki oblik osvete? Čudnovata pomisao, da li su mi motivi doista tako neracionalni?
U misli mi se uvlači moje šareno dijete dok plače u ćošku sluđeno jednim od svojih „Hoću – neću“ tantruma, pa grcajući kaže – Tješi me mama, tješi me! A ja sjedim dva metra dalje, pružam ruke i govorim joj – Tu sam, dođi, utješit ću te. A ono viče, Neću, neću!, i lupa nogicama.
Uvijek sam tu, ali ne mogu hodati umjesto drugih. Ne mogu umjesto drugoga donijeti odluku izaći iz neodlučnosti, niti napraviti taj prvi korak. Korakni prema meni, samo malo, a ja ću ostalih deset, ostalih sto. S poletom i nepresušnim izvorom.
Pitati, zamoliti, znači izložiti se. Izložiti se drugoj osobi, staviti samog sebe drugome na pladanj, pokazati mu svoju potrebu, nadu, želju, neznanje, sve ono što tako grčevito držimo u sebi iz straha da ćemo biti popljuvani, odbijeni, ismijani.
Nisam još ni odložila mobitel, a već sam odlučila. Djed je zakoraknuo prema meni, imam krila.
Iduće jutro, subota.
Trpam u auto dijete, muž sjeda na suvozačko sjedalo, i krećemo. Kažem sama sebi kako mi je to odlična prilika vježbati voziti novi auto. Kao da mi treba opravdanje za voljeti starca, za kojeg samu sebe uporno uvjeravam da ga ne volim, jer nije pokazao milost.
Nije pokazao milost prema mojoj sestri kad joj je trebao krov nad glavom, kad je bila spremna brinuti o babi i djedu na 200 kvadrata, u pogledu kojih je u konačnici ona bila upisana kao vlasnik u jednoj polovini. Nije pokazao milost prema meni kad je jedino što sam od njega trebala bila šutnja, tada kad sam bila toliko malena da me svaka kap mogla uništiti, a on je pričao i pričao, svrdlajući kroz mene, ne prestajući ni nakon mojih opetovanih zamolbi.
Ali ako milost zaslužuju samo oni koji su je i pružili, onda nikad nitko ne bi ništa. Svaki kamen ostao bi na svojem mjestu.
Upoznajemo domovinu. Kartu, koju je moja majka nacrtala na moj zahtjev još prije odlaska na more, moj muž jedva dešifrira. Pogađam sva kriva skretanja, uvezem nas u polje zaraslo šikarom pa vozim metalnog medvjeda u rikverc, kroz zavojiti cestuljak, natrag na glavnu cestu.
Sviđa mi se novi auto, šest brzina, kretanje iz druge, kao da vozim tenk, ne cvili ako ga krivo pogledam, može podnijeti moje neiskustvo i nespretnost, a u gepeku ima mjesta za odstrijeljenog vepra.
Provodim vrijeme s djedom, dok muž zabavlja dijete u dvorištu doma na rubu šume.
Kasnije me pita o čemu sam razgovarala s djedom. Odmahujem rukom i kažem:
- O Jamesu Cooku i Kolumbu i promjeru zemljine kugle.
Vozim polako po makadamu.
Vraćamo se preko Odranskog polja, pasem pogledom ravnicu, krda krava i konja.
Martinska Ves… Veleševec, pasem rijeku i bujno zelenilo, guske, labudove i čaplje.
Kakvo bogatstvo, kakvo obilje, koliko volim ovu ludu zemlju, ove lude ljude!
I koliku milost sam primila. Kako li ću ikada uzvratiti istom mjerom?
Post je objavljen 31.07.2019. u 08:53 sati.