Dnevnik toka misli

srijeda, 10.07.2019.

Kosturka


Došla sam s posla i skinula suknju. Bosa hodam po stanu.

Želudac mi je nervozan. Mogao bi pojesti vuka skup s dlakom i repom. Tako bar tvrdi. Međutim, nemam apetita, a znam da će želudac nakon prvih par zalogaja reći, predomislio sam se. Tako već danima.

Stavila sam peći pizzu s pancetom, ali onda shvatila da mi se to ne jede, da to pečem za muža, ali ne za sebe. Stoga krenem pržiti oslića. Stavljam pregaču da mi ulje ne poprska bedra. Kretnje su mi izlomljene, neke ponavljam nepotreban broj puta, druge zaboravljam dovršiti.

Živci mi trepere, misli u krhotinama.

Muž me promatra s kauča, dok hodam ispred njega poput ranjene zvijeri u kavezu. Od zida do zida.

U moj duh se uvuklo jezivo stvorenje. Gledam ju i više ju ne mogu sakriti. Niti pred sobom, niti pred njime. Nisam to planirala. Nisam mu htjela to priuštiti. Ne postoji savršeni trenutak za bol.

Moje riječi počinju vladati mnome. Izvlačim pred njega svoj kostur, nemilosrdna pred spoznajom da sam ga konačno pronašla.

Kostur žene koju nije znao upoznati, za koju nije pokazao milost i suosjećanje. Kojoj je dopustio da strune na morskome dnu prekrivena algama i koraljima.

On je bez riječi, dok ja izlijevam slapove svoje divljine. Pušta me da govorim. Dopušta mi, jer stvorenje koje mu pokazujem je jezivo, i on zna da ga je stvorio.

Ipak, kako bujica posustaje, kaže:

- Nisi u pat poziciji. - njegov glas je tih.

- Jesam. Ja nemam izbora. – režim.

- Imaš. Možemo se razvesti. - nudi mi rješenje na koje sam nije spreman.

- Kako? - gledam ga u čelo, jer on gleda u stol. - Reci mi! Reci mi kako da u sebi to prelomim i uvedem u taj užas i tebe i sebe i to dijete? - moj glas poput neobrađenog mramora, hladan i grub.

Pomalo tonem.

Tonem u tišinu.

Umorna sam, jedem, iako nemam apetita.

- Znaš kako to završava? - dovršavam posljednju misao, koja se iznenada javlja na praznoj pozadini. - Ubojstvom.

Misli da se šalim, ponadao se da se vratila ona žena koja crnim humorom razbija naše probleme, posprema ih na policu i spremna mu je vidati rane.

- Ja se ne šalim. Znaš li na koliko mjesta sam se ja sapela da bi ovo među nama funkcioniralo? Takav stupanj samokontrole završava ubojstvom. I to s predumišljajem.

Zaustavljam ga kad pokuša riječima oslikati bolju budućnost.

- Ne zanimaju me riječi. Sve sam ih već čula. Želim tišinu. Samo me pusti na miru.

Želudac mi je nervozan, gladna sam, ali nemam apetita. Ostavljam hranu na stolu.

Ljutnja i povrijeđenost su već odavno umrli, sve sam te osjećaje već razgradila, rastavila na atome, raspršili su se kao pepeo na vjetru. Davno.

Poželim biti osvetoljubiva, bijesna, luda, afektivna, pa da negativni osjećaji prelome ono što ljubav ne može.

Poželim biti bar ravnodušna..., ali nisam ni to.

I preostaje mi samo proklinjati svoju sposobnost razumijevanja. Prokletstvo vidjeti ljude, vidjeti onkraj njihovih djela i riječi, vidjeti njihove rane, rane na njihovim ranama, tu djecu koju majke nisu znale ljubiti.

Umorna sam od razumijevanja. Umorna od ljubljenja ranjenih ljudi. Umorna od ljudi koji ne znaju pogledati svojim kosturima u oči, koji ne znaju popiti kavu sa svojim demonima.


Dva dana kasnije čučim u kadi, gola do pasa. Krv i ugrušci se slijevaju niz odvod.

Izljev.

Kontrast bijele i crvene paralizira mi misli. Trenutak tišine duha.

A onda ustajem, skidam ostatak odjeće sa sebe i puštam vruću vodu. Slijeva se niz moj vrat, preko leđa sve do stopala.

Ne žurim se. Ne pomičem se.

Puštam da se voda slijeva sve dok se ne isperu sve moje boje.

Sve dok ne utažim žeđ vlastitim suzama.

Prigrljujem svoj kostur. Taj ružni, zanemareni, strunuli kostur. Zapetljano, jadno biće.

Grlim ga i šapćem mu.

Ispjevat ću ti pjesmu.

Ponavljati ću ti ljubavni stih, uvijek iznova, uvijek iznova u ritmu mojih otkucaja.

Sve dok tvojim kostima ne ispjevam meso, sve dok preko tvojeg mesa ne ispjevam kožu. Sve dok opet pred sobom ne ugledam ženu koju poznajem od malena.


Ženu koja pleše s vukovima.

10.07.2019. u 08:04 • 17 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< srpanj, 2019 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (6)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (32)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi


dtokamisli@yahoo.com

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora