Došla sam s posla i skinula suknju. Bosa hodam po stanu.
Želudac mi je nervozan. Mogao bi pojesti vuka skup s dlakom i repom. Tako bar tvrdi. Međutim, nemam apetita, a znam da će želudac nakon prvih par zalogaja reći, predomislio sam se. Tako već danima.
Stavila sam peći pizzu s pancetom, ali onda shvatila da mi se to ne jede, da to pečem za muža, ali ne za sebe. Stoga krenem pržiti oslića. Stavljam pregaču da mi ulje ne poprska bedra. Kretnje su mi izlomljene, neke ponavljam nepotreban broj puta, druge zaboravljam dovršiti.
Živci mi trepere, misli u krhotinama.
Muž me promatra s kauča, dok hodam ispred njega poput ranjene zvijeri u kavezu. Od zida do zida.
U moj duh se uvuklo jezivo stvorenje. Gledam ju i više ju ne mogu sakriti. Niti pred sobom, niti pred njime. Nisam to planirala. Nisam mu htjela to priuštiti. Ne postoji savršeni trenutak za bol.
Moje riječi počinju vladati mnome. Izvlačim pred njega svoj kostur, nemilosrdna pred spoznajom da sam ga konačno pronašla.
Kostur žene koju nije znao upoznati, za koju nije pokazao milost i suosjećanje. Kojoj je dopustio da strune na morskome dnu prekrivena algama i koraljima.
On je bez riječi, dok ja izlijevam slapove svoje divljine. Pušta me da govorim. Dopušta mi, jer stvorenje koje mu pokazujem je jezivo, i on zna da ga je stvorio.
Ipak, kako bujica posustaje, kaže:
- Nisi u pat poziciji. - njegov glas je tih.
- Jesam. Ja nemam izbora. – režim.
- Imaš. Možemo se razvesti. - nudi mi rješenje na koje sam nije spreman.
- Kako? - gledam ga u čelo, jer on gleda u stol. - Reci mi! Reci mi kako da u sebi to prelomim i uvedem u taj užas i tebe i sebe i to dijete? - moj glas poput neobrađenog mramora, hladan i grub.
Pomalo tonem.
Tonem u tišinu.
Umorna sam, jedem, iako nemam apetita.
- Znaš kako to završava? - dovršavam posljednju misao, koja se iznenada javlja na praznoj pozadini. - Ubojstvom.
Misli da se šalim, ponadao se da se vratila ona žena koja crnim humorom razbija naše probleme, posprema ih na policu i spremna mu je vidati rane.
- Ja se ne šalim. Znaš li na koliko mjesta sam se ja sapela da bi ovo među nama funkcioniralo? Takav stupanj samokontrole završava ubojstvom. I to s predumišljajem.
Zaustavljam ga kad pokuša riječima oslikati bolju budućnost.
- Ne zanimaju me riječi. Sve sam ih već čula. Želim tišinu. Samo me pusti na miru.
Želudac mi je nervozan, gladna sam, ali nemam apetita. Ostavljam hranu na stolu.
Ljutnja i povrijeđenost su već odavno umrli, sve sam te osjećaje već razgradila, rastavila na atome, raspršili su se kao pepeo na vjetru. Davno.
Poželim biti osvetoljubiva, bijesna, luda, afektivna, pa da negativni osjećaji prelome ono što ljubav ne može.
Poželim biti bar ravnodušna..., ali nisam ni to.
I preostaje mi samo proklinjati svoju sposobnost razumijevanja. Prokletstvo vidjeti ljude, vidjeti onkraj njihovih djela i riječi, vidjeti njihove rane, rane na njihovim ranama, tu djecu koju majke nisu znale ljubiti.
Umorna sam od razumijevanja. Umorna od ljubljenja ranjenih ljudi. Umorna od ljudi koji ne znaju pogledati svojim kosturima u oči, koji ne znaju popiti kavu sa svojim demonima.
Dva dana kasnije čučim u kadi, gola do pasa. Krv i ugrušci se slijevaju niz odvod.
Izljev.
Kontrast bijele i crvene paralizira mi misli. Trenutak tišine duha.
A onda ustajem, skidam ostatak odjeće sa sebe i puštam vruću vodu. Slijeva se niz moj vrat, preko leđa sve do stopala.
Ne žurim se. Ne pomičem se.
Puštam da se voda slijeva sve dok se ne isperu sve moje boje.
Sve dok ne utažim žeđ vlastitim suzama.
Prigrljujem svoj kostur. Taj ružni, zanemareni, strunuli kostur. Zapetljano, jadno biće.
Grlim ga i šapćem mu.
Ispjevat ću ti pjesmu.
Ponavljati ću ti ljubavni stih, uvijek iznova, uvijek iznova u ritmu mojih otkucaja.
Sve dok tvojim kostima ne ispjevam meso, sve dok preko tvojeg mesa ne ispjevam kožu. Sve dok opet pred sobom ne ugledam ženu koju poznajem od malena.
Ženu koja pleše s vukovima.
Post je objavljen 10.07.2019. u 08:04 sati.