Držim orhideju u rukama, osmjehujem se i zahvaljujem kolegici iz sobe.
Kolegica iz sobe mi ju je poklonila za rođendan. Zaboravila je na njega, pa kad je saznala od drugih, skoknula je pod pauzom po orhideju. Bilo bi mi draže da su svi zaboravili. Ne volim svoj rođendan, ne volim čestitanja, ne volim pozornost.
Stalno mi netko poklanja orhideje. Znaju da ih imam. Znaju da ih znam održati na životu. Misle da ih volim.
Ne volim orhideje. Iako ih imam doma. I znam kako ih održati na životu. Ali zapravo ih ne volim.
Volim tratinčice i divlju mrkvu. I svo ono divlje, poljsko cvijeće kojem ne znam imena.
Nakon posla, doma, konačno na sigurnom.
Stiže muž s djetetom od bake. Predaju mi čestitku i poklon. Neugodno mi je.
Čestitka je lijepa. Vesela, šarena kao moje dijete. Nju ću čuvati.
Strah me poklona. Strah me, jer je četvrtasta kutija, umotana u šareni ukrasni papir, lagana. A u mojem tijelu skuplja se tekuće olovo.
Otvaram kutiju. Ogrlica.
Gušim osjećaje. Kažem lijepa je i hvala. Stavljam ju oko vrata. Lijepim pik trakom napukli kristalni servis u svojoj glavi.
Ne nosim nakit.
Jedne naušnice, prikladne za posao, stavljam i skidam točno kako mi nalaže radno vrijeme.
Jedna kožna narukvica, koja me podsjeća na sve romane u kojima je netko zbog gladi morao kuhati staru kožu kako bi preživio. Nju nosim često, moj podsjetnik da nikada neću biti gladna, da ću sve izdržati.
Po doma nikada ne nosim nakit. Ni kožnu narukvicu, doma se mogu najesti žbuke sa zidova i biti sita.
Zaručnički prsten zadržala sam kao vjenčani, nisam htjela drugi. A i njega sam skinula nakon tri dana braka. Ne volim prstenje, nije praktično, smeta mi, a i ne treba mi prsten kako bi svijet znao da sam zauzeta.
Ogrlica me guši, kao da me želi ukrotiti. Kupiti. Potkupiti.
Ubrzo ju skidam. Vraćam u kutiju. Ostavljam na svojem radnom stolu. Ne gledam muža u oči.
On se trudi, mijenja sve. Temeljito i sustavno. Mijenja sebe.
Govorim mu:
- Mijenjaj se zbog sebe, ne zbog mene. Zbog sebe, zbog Vanje. Ne moj zbog mene.
Znam da se još nada, još vjeruje.
A ja se znam održati na životu, ali čeznem natopiti se jesenskim kišama, uvenuti pred zimu, trunuti polegnuta ispod ledenog pokrivača, a s proljećem iznova bujati i cvasti kao poljsko cvijeće.
Post je objavljen 24.07.2019. u 07:59 sati.