Zvoni mi mobitel. Djed zove.
Nalazi se u domu dok je mama na moru. Tetke ga nisu mogle odnosno htjele tih par tjedana primiti kod sebe. Moja majka je zaslužila odmor, iako boravak s neslužbeno razvedenim mužem i dvoje unuka neće iznjedriti opuštanje i mir.
Javljam se vedro, pitam ga kako je, dok paralelno razmišljam o mogućim povodima za poziv.
Nakon par uvodnih riječi, kaže:
- Josip mi se ne javlja, zvao sam ga par puta pa ako bi mogla bratu reći da se javi. Bili su mi svi unuci u posjeti, a on nije bio.
- Misliš da imam nekog utjecaja na njega… - moja vedrina se ne umanjuje, prozirni starac, ne zna s kime ima posla - …a gle, kad ga vidim reći ću mu pa kako odluči. – odgovaram, dok vršljam po kuhinji i pripremam večeru.
Znači tu smo, nisam mu došla u posjetu.
Moj djed ne upućuje prijekor/zahtjev/molbu direktno, mene koristi protiv brata, mojeg brata protiv svojeg sina, svoje kćeri protiv moje majke… i tako u širokom luku svekoliku rodbinu, dok ne dobije što želi. Njegova lojalnost nema vanjskog nositelja. U stanju je obavještavati širu i užu rodbinu, koja ga nije primila k sebi, o našim kućnim problemima, svađama i razmiricama.
Rezala sam mu nokte, pripremala ručak kad mama nije mogla, čitala mu i rastjerivala praunuke pred njim da ga ne sruše dok sa hodalicom ide za stol, pola godine života pod istim krovom. Ali te se stvari ne računaju, nemaju težinu kao formalni posjet onih s kojima ne živi, koji ga obiđu na par sati svakih nekoliko tjedana.
Obavještajac. Špijun u redovima. Manipulator. Lojalan isključivo samom sebi.
- Pa evo, ako možeš reci mu, on se meni ne javlja, svi su me posjetili, a on nije, to nije lijepo…
Manipulaciju sam apsolvirala, doktorirala kroz praksu. Specijalnost – manipulacija osjećajem krivnje. Mogu ju nanjušiti jezikom, račvastim, poznajem sve njezine nijanse. Rastvara se preda mnom kao filigranski izrađen kaktusov cvijet. I dok se kupam u pogledu bez dodira, jer znam gdje su bodlje, divim se vještini izrade.
- Djede, nisam te ni ja posjetila, znam da se ovo što govoriš za Josipa odnosi i na mene. – mislila sam prešutjeti, ali šutnja je precijenjena.
Moja vedrina nije umanjena, moj glas nije grub.
- Ah….. da… pa da… - koprca se.
- Doći ću ti kad odlučim, ako odlučim, a da li i kada će to biti, ne mogu ti reći. – blaga sam u svojoj nemilosrdnosti. Satirem samo odumrlo tkivo.
Razgovaramo još neko vrijeme, kaže da mu je dobro tamo, da sve ima, ništa mu ne treba.
Zapravo je velika vjerojatnost da ga neću posjetiti. Moj djed žanje kako je sijao. Kao uostalom svatko od nas.
Post je objavljen 30.07.2019. u 08:44 sati.