Dnevnik toka misli

ponedjeljak, 15.07.2019.

U potrazi

Moj me otac ne voli. On voli ideju o meni. Kao što voli ideju o mojoj majci. Ali ne i ženu koja je uz njega bila preko trideset godina, i još bi bila, i još je, ali izdaleka.

Moj otac voli okvir u koji me želi nagurati, ali mene on ne vidi. To čak nije niti okvir u koji mene želi ugurati, nego okvir u koji je sebe ugurao i cijeli život pokušavao ugurati moju majku. Nije uspio. Ni sebe, ni nju. Ljudi ne bi trebali živjeti u okvirima. Ne mogu živjeti u okvirima.

Ljubiti znači imati otvorene oči, znači vidjeti čovjeka pred sobom, sve ono što on jest, i sve ono što on nije. Ljubav liječi, ne nanosi nove rane. Ne udara gdje boli.

Moj otac sebe ne voli, prema sebi nema milosti, sebe gazi, stoga ne može ni mene voljeti. Kao niti bilo koga drugoga. On čini što može, što zna. Ali to nije ljubav. I to je u redu. Očekivati dobiti od čovjeka ono što on nema kod sebe je neracionalno.

I zato svako moje pismo završava sa – Volim te. Jer on to mora čuti, mora to vidjeti, uvijek iznova dok mu ne posijem klicu u svijesti: – Dostojan sam ljubavi. Ovakav izubijan, grd i ranjen.

Zato svaki naš susret završava mojim poljupcem i njegovim riječima: – Starce se ne ljubi.

Da li će biti ljubljen nije do onoga koga se ljubi, nego do onoga tko ljubi.

Međutim, moje rezerve su trenutno ispod dopuštenog minimuma. A puni ih samo moje šareno dijete. Nitko drugi. Prošla sam paletu ljudi u svojoj okolini, i zaključila da nitko osim mojeg djeteta ne puni moje baterije, ne hrani moju dušu, nije moj izvor.

Jednom mi je otac rekao da si smijem dopustiti tri dana žalovanja, samosažaljenja, pasivnosti, ali nakon toga se treba ustati i nastaviti dalje. Ne znam da li je to imalo utjecaja ili ne, i otkuda mu baš broj tri, ali vodim se time, brzo se rekuperiram.

Njegove riječi su čavli zabodeni u mojem tijelu, bole i drže dijelove na mjestu. Ali ti dijelovi možda trebaju biti drugačije posloženi, možda je neke potrebno i odbaciti, ili bar privremeno odložiti. A moguće da neki od njih uopće nisu moji dijelovi.

Poznajem sebe, svoje rane, i znam kad moram prestati davati. Poznajem svoje demone, zato me ne za skaču iz zasjede. Sjednem s njima za stol, pijemo kavu i dogovaramo kako je najbolje izbjeći katastrofu.

Ljudi koji sebe ne vide, koji sebe ne ljube i prema sebi nemaju milosti, su rupe bez dna.

Vrijeme je za potragu. Potragu za ljudima koji sebe vide, kako bih, dajući se njima, sebe napunila.

<	srpanj, 2019					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (6)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (32)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv