Moj me otac ne voli. On voli ideju o meni. Kao što voli ideju o mojoj majci. Ali ne i ženu koja je uz njega bila preko trideset godina, i još bi bila, i još je, ali izdaleka.
Moj otac voli okvir u koji me želi nagurati, ali mene on ne vidi. To čak nije niti okvir u koji mene želi ugurati, nego okvir u koji je sebe ugurao i cijeli život pokušavao ugurati moju majku. Nije uspio. Ni sebe, ni nju. Ljudi ne bi trebali živjeti u okvirima. Ne mogu živjeti u okvirima.
Ljubiti znači imati otvorene oči, znači vidjeti čovjeka pred sobom, sve ono što on jest, i sve ono što on nije. Ljubav liječi, ne nanosi nove rane. Ne udara gdje boli.
Moj otac sebe ne voli, prema sebi nema milosti, sebe gazi, stoga ne može ni mene voljeti. Kao niti bilo koga drugoga. On čini što može, što zna. Ali to nije ljubav. I to je u redu. Očekivati dobiti od čovjeka ono što on nema kod sebe je neracionalno.
I zato svako moje pismo završava sa – Volim te. Jer on to mora čuti, mora to vidjeti, uvijek iznova dok mu ne posijem klicu u svijesti: – Dostojan sam ljubavi. Ovakav izubijan, grd i ranjen.
Zato svaki naš susret završava mojim poljupcem i njegovim riječima: – Starce se ne ljubi.
Da li će biti ljubljen nije do onoga koga se ljubi, nego do onoga tko ljubi.
Međutim, moje rezerve su trenutno ispod dopuštenog minimuma. A puni ih samo moje šareno dijete. Nitko drugi. Prošla sam paletu ljudi u svojoj okolini, i zaključila da nitko osim mojeg djeteta ne puni moje baterije, ne hrani moju dušu, nije moj izvor.
Jednom mi je otac rekao da si smijem dopustiti tri dana žalovanja, samosažaljenja, pasivnosti, ali nakon toga se treba ustati i nastaviti dalje. Ne znam da li je to imalo utjecaja ili ne, i otkuda mu baš broj tri, ali vodim se time, brzo se rekuperiram.
Njegove riječi su čavli zabodeni u mojem tijelu, bole i drže dijelove na mjestu. Ali ti dijelovi možda trebaju biti drugačije posloženi, možda je neke potrebno i odbaciti, ili bar privremeno odložiti. A moguće da neki od njih uopće nisu moji dijelovi.
Poznajem sebe, svoje rane, i znam kad moram prestati davati. Poznajem svoje demone, zato me ne za skaču iz zasjede. Sjednem s njima za stol, pijemo kavu i dogovaramo kako je najbolje izbjeći katastrofu.
Ljudi koji sebe ne vide, koji sebe ne ljube i prema sebi nemaju milosti, su rupe bez dna.
Vrijeme je za potragu. Potragu za ljudima koji sebe vide, kako bih, dajući se njima, sebe napunila.
Post je objavljen 15.07.2019. u 12:56 sati.