Dan kasnije, kasno navečer, sjedam s mužem na kauč. Ranije tog dana poslala sam mu poruku da bih večeras htjela razgovarati. Dijete spava. Polumrak i tišina po kutovima.
Razlomljena sam, ne želim drugome nanositi bol, ali više nema tepiha, iznijela sam ga iz kuće.
- Htjela sam razgovarati u vezi ogrlice. – započinjem gnječeći prste.
- Znam, u redu je. Vidio sam. – odgovara blagim glasom.
- Žao mi je, ne želim te povrijediti, ali ne mogu je nositi. I znam da sam u onim naletima rekla da mi nikada nisi kupio nakit, osim zaručničkog prstena i one srebrne narukvice, koju sam zapravo kao cura izmolila od tebe, ali to nikada nije bio problem, nikada nije bio problem u tome. Da je ta ogrlica stigla u bilo kojem drugom trenutku, ali ne sada, ne sada. One drvene naušnice što si mi napravio cijenim tisuću puta više. – sad već nižem suze i brišem ih golim rukama. - Ali ja ne nosim nakit. Ja čitam knjige. – dodajem, kao da to objašnjava cijelu moju bit.
- Znam, i dvoumio sam se da li da ju kupim ili ne, ali ipak sam odlučio kupiti. I ne želim te time podmititi. Ne moraš ju nositi. Sve je u redu. – znam da razumije.
- Da, dovoljno me poznaješ da znaš da me se ne može kupiti, ni potkupiti, mititi, krstiti ni svetiti, pomaknuti lijevo ili desno. Meni nitko ne može ništa. Samo sama sebi mogu sve. – cinično se smijem kroz mutan pogled, dok prstima ravnam nepostojeće bore na čelu.
Poslije još dugo razgovaramo o našem šarenom djetetu, zgodama tog dana, sretni zbog blagoslova koji na povezuje i zbog kojeg ćemo uvijek biti obitelj.
Trenutno ne donosim nikakve odluke, samo pospremam svoj dom. Unutarnji i vanjski.
Post je objavljen 25.07.2019. u 08:34 sati.