Vozim kolegice u Jankomir. One ne voze, a meni već oči ispadaju od ekrana i tipkovnice. Za promjenu svodim se na ulogu vozača.
Statiram, dok one razgovaraju sa starcem, kojeg je policija privela zbog remećenja javnog reda i mira, a po otkriću da isti nije suvisao, ostavila u bolnici. Socijalna radnica mu uzima anamnestičke podatke, strpljiva je i blaga.
Ima sina s kojim nije u dovoljno čestom kontaktu da bi se zabrinuo što oca nije čuo već danima, ima sestru s kojom nije u dovoljno čestom kontaktu da bi se zabrinula što brata nije čula već danima.
Zna datume rođenja i adrese, ali kad ga pitaju u kojoj je državi sada, kaže Austrija.
Starac ima duha. Kad ga pitaju da li pije, kaže:
- Nisam od kamena, je teško žabu u vodu gurnut.
Treba mu regulirati zdravstveno, jer on ima strano, smještaj, skrbništvo, napraviti uvid u račun na koji mu stiže mirovina, a za koju on tvrdi da ga netko potkrada.
Razmišljam o ostanku, ali kolegice se nemaju kako vratiti na radno mjesto pa ipak palim službeni auto i vozim ih natrag.
Ulazimo u našu zgradu. Jedna druga kolegica vodi za ruku trogodišnje dijete. Prati ju policija. Oduzimanje djeteta, jer je majka nestala, napustila obitelj, a otac je pijanac, nesposoban za skrb o djetetu. U hodniku djetetova baka jeca, vriskovi i nerazumljive riječi otimaju joj se s usana.
Na zahtjev za izuzećem, zbog prijetnje smrću jednoj kolegici, ministarstvo već mjesec dana nije dalo odgovor. Kolegica nastavlja s radom, jer najbolje poznaje situaciju u obitelji.
Nisam na prvoj liniji. Ne radim sa strankama. Zovu me kad treba odglumiti pravni autoritet, ili kad nekoj stranci rješenje nije jasno. Zatrpana sam planinama papira, ali papiri su bez osjećaja, ne prijete smrću, ne plaču, nemaju velike tamne dječje oči.
Moje kolegice su na prvoj liniji.
Sve boli ovog društva, talog bolesnih, siromašnih, razorenih obitelji i odnosa, delikvencije, starosti, bijede i neukosti, prolaze kroz njihove ruke. One nemaju zadovoljne stranke.
Centar za socijalnu skrb. Mjesto gdje su sve priče ružne. Čak i one rijetke koje završe lijepo, kao posvojenje, započnu vrlo ružno.
Socijalni radnik, posebna vrsta ljudi, ljudi koji su spremni krpati ljudske ruševine. Nauštrb vlastite sigurnosti, slobodnog vremena, godišnjih odmora, vlastitih obitelji. Velika srca, ne baš toliko puno razuma, i kad treba birati između razuma i srca, one (jer najčešće su one), biraju srce.
Tisuću puta me pitaju po kojem članku se sastavlja zapisnik, koja je osnovica, koji imovinski cenzus, kada je rješenje izvršno… kao da im se isti tren kad ima dam odgovor taj isti odgovor izbriše iz sivih stanica, kao da ne rade taj posao desetljećima duže od mene. I neka me pitaju još tisuću puta, jer blagost i strpljenje koje one imaju za društveni talog, ja ću imati za njih.
Post je objavljen 23.07.2019. u 08:49 sati.