Dnevnik toka misli

srijeda, 17.07.2019.

Zbunjivanje neprijatelja


Često imam priču, ali ne i njen početak. I onda čekam. Čekam tu prvu riječ, riječ iz koje se nižu sve ostale. Nit koja me vodi kroz tkanje.


Došli su.

Čujem smijeh iz dvorišta. Vriska i cijuk. Troje djece, tri psa, tri mačke i pet mačića, djed i baka. Pobrojeni i nacrtani.

I mrtav jež u travi. Ono što smo mislili da je noćno uspostavljanje hijerarhije u čoporu, bila je organizirana bitka protiv zalutalog stvora.

Otac je svratio na tri dana zbog jednog sprovoda. Sad se pakiraju, jer vodi moju mamu, Karla i Pavla kod sebe na more.

O pismu nismo razgovarali. Ponekada arhiviramo riječi kao odslužene, obustavljamo započete postupke zbog nezainteresiranosti stranaka. Ionako se razumijemo bez riječi.

Uzimam iz frižidera MaxiKing. Koliko? Za svakoga po jedan.

Silazim sa svojih visina i u dvorištu dijelim djeci slatko. Vanji, Karlu i Pavlu, dodajem jedan i baki.

Iza leđa dolazi moj otac i mrko pita:

- A za mene?

Razvlačim osmjeh od uha do uha, držim njegov MaxiKing ispružen ispred sebe:

- Evo.

- Zbilja? – zbunjen je.

- Za svakoga po jedan. – smijem se, jer scenarij znam na pamet.

- Ma neću…

Za dvije sekunde:

- Čekaj da si donesem kavu…

Iako znam da gubim rat, čini mi se da bih od malih pobjeda kao što je ova mogla živjeti. Kasnije će mi reći da trošim novce na gluposti. Ali kao što sam nedavno rekla bratu kad me pitao:

- Po koliko su sada lubenice? - dok najveća lubenica iz dućana zaklana stoji na hrastovom stolu, a Mutimir i Vanja se dave, ljepljivi do ušiju, majčica mokrih i crvenih do pupka.

- Ne znam. Kad želim lubenicu, kupim lubenicu. Svjesno i sustavno nastojim zaboraviti sve čemu su me moji roditelji naučili. – odgovaram bratu, a iz njega provaljuje smijeh u valovima.


Otišli su.

Baka i djed, dva unuka, dva psa, i prikolica puna drva.

Utisnula sam mu poljubac u suhi, bradati obraz.

- Starce se ne ljubi. – ponavlja svoj refren.

- Jednom će ti se ta rečenica izlizati. – odgovaram.

Ja ne koristim refrene. Glupiram se, ispreskakujem ga, što gluplji potez to bolji. Metoda zbunjivanja neprijatelja. Prokušana metoda, s neznatnim učinkom, ali učinkom.


17.07.2019. u 10:07 • 10 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< srpanj, 2019 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (6)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (32)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi


dtokamisli@yahoo.com

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora