Nakon završetka snažne ljubavne romanse sa 17, s pastorom Gillotom, koja je završila odbijanjem ponude braka, pastor je bio spreman ostaviti ženu s kojom je imao dvije kćerke njenih godina, Lou je započela vezu sa studentom filozofije Paulom Reeom. Iz njihove korespodencije je, osim razmjena nježnosti, bilo zanimljivo i njihovo intelektualno nadmudrivanjo, Paul, inače deklarirani empirist, je zastupao materijalistička, ona idealistička gledišta. Paulov najbolji kolega sa studija je bio upravo Friedrich Nietzsche, s kojim je jedno vrijeme dijelio i studentsku sobu i provodio dane u dugim diskusijama. Naime obojica su bili kritičari morala svog doba sa suprotnih pozicija, a Ree je pokušavao teološki i filozofski dokazati nepostojanje Boga. Ree ih je upoznao, Nietzsche se odmah oduševio s Lou, a i on je njoj bio zanimljiv. Tako je nastao poznati ljubavni trokut, ovjekovječen na legendarnoj fotografiji. Fotografija je nastala po Nietzscheovoj ideji, njih dvojica vuku zapregu, dok ona stoji iza s bičem, Lou i Ree su prihvatili slikanje uz očitu nelagodu. Lou je bez obzira na okolinu imala jednostavno riješenje, svi troje mogu žovjeti zajedno, ni njih dvojica nisu previše marili za norme svog doba, pa je to ispočetka bilo u redu, posebno jer su Lou i Nietzsche bili bolesni, i putovali zbog klime po talijanskim lječilištima. Nietzsche je od početka govorio o ženi oštroumnoj poput orla i jakoj poput lava i u jednom od svojih zanosa je zamolio prijatelja da zaprosi Lou u njegovo ime, ne znajući za njenu prošlost s Reeom, te da je ona već odbila Reeovu ponudu braka, prije ovog nesuđenog trokuta. Odbila je i Nietzscheovu ponudu, ali je s njim otputovala u sanatorij, ni jednog momenta ne prekidajući daljinski kontakt s Reeom. Ona je patila od plućne bolesti, za njega se za života nije mogao naći uzrok iscrpljujuće i bolne nevolje. Poslije je nepobitno utvrđeno naprednom analizom, da je bolest bila očito sifilis i da ga je zaradio u poznatom posjetu bordelu, za koji su biografi pisali, dok mu je ekipa orgijala, on se tankoćutan sklonio uz klavir. Uglavnom, kad su bili nasamo on je Lou počeo svašta pričati o svom prijatelju i ponudio joj sad u četiri oka brak, što je ona odbila i zgrožena njegovim pričama prekinula prijateljstvo i nastavila druženje s Reeom. Očito nije ništa bilo između Nietzschea i nje, jer bi se i ona vjerojatno zarazila, što nije bio slučaj.
Naknadnom analizom je potvrđeno i da je Nietzsche, ne samo bolove, smirivao opiumom, što daje malo drukčije svjetlo na njegov razorni bijes prema Lou i kasnije ludilo, u tom bijesu su ga podržavale prijateljica Matilda, sestra i mama, koje su mu prenosile sve najgore o Lou, nešto istina i točno, jer Lou zaista nije bila svetica.

Po svemu sudeći je Friedrich Carl Andreas bio četvrti muškarac, koji je ponudio još mladoj Lou brak i koji je odbijen, ali je reagirao drukčije nego ostali, zabio si je pred njom nož duboko u grudi. Lou je brzo dozvala pomoć, spasili su ga, sutradan su se zaručili, pod uvjetima od Lou, na koje je on pristao. Udat će se za njega, ali neće konzumirati "bračne dužnosti" niti će se ikako međusobno sputavati. Brak je pod tim dogovorom potrajao do kraja života i pokopani su u istoj grobnici.
O Lou Andreas Salomi i koliko je bila ispred, ne samo svog vremena, pisane su još za njenog života biografije, krcate pogrešnim tumačenjima i neshvaćanjem. Njena autobiografija je po vlastitoj želji objavljena dosta nakon smrti, imam je naravno.
Manje je poznato da ni njen muž FCA nije bio bilo tko. Još uvijek ga smatraju jednim od najboljih orijentalista i iranologa u povijesti, bio je inače vrstan filolog, tečno govorio dvadesetak jezika.
Tek kad je i on dobio katedru u Berlinu, nabavili su kućnu pomoćnicu, uglavnom za njega, ona je često putovala. Zbog "dvorskih intriga" je nakon dvije godine ostao bez posla, ali je dobio ponudu iz snova iz Göttingena i sve troje je odselilo tamo. Ona je više puta predlagala razvod, on o tome nije želio razgovarati, a na neki način je strahovala od njegove impulsivnosti.
Zanimljivo je da, još dok su živjeli u Berlinu, ona je jedno vrijeme boravila u drugom stanu s mladim obožavateljem pjesnikom Rielkeom, međutim, kad joj je FCA priopćio da je kućna pomoćnica trudna s njim, ona ga je prekorila, jer se to desilo u njihovoj kući. Ipak Lou ju je pratila na porod i njih dvije su nastavile živjeti s njima. Prva je umrla kućna pomoćnica, već odrasla kći je sad s obitelji doselila i brinula se o kući, a zajedno s Lou i o bolesnom FCA.
Nakon njegove smrti, nastavila je brinuti o Lou i svjedočila da poslije smrti FCA Lou niti jednom nije posjetila njegov grob, valjda joj je dovoljno bilo što su se dogovorili, da će i u njemu biti zajedno u vezi.

Pokušavam i dalje razmišljati pozitivno, sutra je neradan dan, danas pak jedan od lakših radnih i to popodne, jutros opet doživljena duga i efikasna šetnja s Jinom. Prije toga me čekala nadoknada čitanja, naime pretplaćen sam na wordpress blog naše ani ram, ali mi nisu stizale mail obavijesti o novim postovima, slučajno sam kliknuo na link, jer mi nije bilo jasno zašto ne piše, ono, čekali me zaostaci, koje sam nadoknadio, jer se šefu nije pretjerano žurilo u šetnju. Oni su trenutno u Andaluciji, u Španjolskoj, temperatura je jučer bila u Cordobi 34 stupnjeva u hladu.
A sad o povodu posta, od svih ljepota tamo, meni se jako dopao rubni muzej za umjetnost i obrt u Sevilli, ovdje nužno idu i pohvale fotografkinji. Zanimljivo, a to nije prvi put, i ja sam na takva iznenađenja nalijetao pretežno u Berlinu, muzej je besplatan. Dosta je eksponata , kakvih se i ja sjećam iz dalekog djetinstva, poput šivaćih mašina, bagatice su vladale svijetom, ima tu i zanimljivih eksponata, za koje te razveseli, kad se dosjetiš, čemu su mogli, a vjerojatno i jesu služili. Ja sam se sjetio sličnog i isto tako besplatnog DDR muzeja u centru Berlina, koji se meni svidio, ali eto, pripadnici te bivše države su ga dosta kritizirali. Druga asocijacija mi je bila muzej ratnog djetinjstva, koji sam posjetio 2019. u Sarajevu s učenicima, on se doduše naplaćuje, ali ni učenici nisu, kao obično pri obilascima muzeja, žurili pobjeći vani na puš pauzu ili do najbližeg marketa. Tu je izloženo dosta igračaka iz dugog vremena opkoljenog i svakodnevno razaranog grada, uz ponekad i nesretne priče o vlasnicima istih.
Zašto mislim da su "muzeji prošlih djetinjstava" potrebni? Novi mladi rastu, usprkos razornih ratova, koji se događaju drugima, uz propagandu da nam nikad nije bilo bolje, uostalom raširenu i ovdje na blogu. Nepobitna je istina da je svijet doživio nevjerojatan tehnološki razvoj, evo najnoviji Bing navodi na zadanu temu eseja, i argumente za i protiv, kojih bi se ja teško ikad domislio, ali...
U medijima EU i SAD je jutos bila glavna vanjskopolitička vijest Putinova izjava, da su zemlje EU, posebno manje, mnogo gušće naseljene od Rusije, da, toga se zbilja, uz dominaciju "sektorske" (trenutno paralelno pratim diskusiju o poboljšanju strukovnog obrazovanja "po sektorima") kulture razmišljanja, kako bi se nečeg takvog mogli sjetiti, a pogotovo posljedica, koje ta činjenica može "implicirati"...
Inače kome je do slika uvijek se nešto nađe na foto blogu

Konačno sinoć dva saznanja, koja su me obradovala, prvo, da danas imam samo jedan sat, jer sam utorkom inače imao samo maturante uz taj jedan, te možemo iskoristiti korisno dan, i iskoristili smo, vidi foto blog, druga, da je u četvrtak praznik, četvrtak mi je inače malo naporan. Stigao sam i zamijeniti bateriju od sata s velikim kazaljkama, stao mi prije tri dana, imam ja zamjenski, casio kojeg sam dobio još od pretprošlog razreda i suludo radi, desetak je godina prošlo, baterija jednom mijenjana i to u Berlinu, ali on svjedoči da su to zbilja prošla vremena pa ga otkako imam ovaj, isto dar, nosim samo u ovakvim situacijama. Nije on ružan, štoviše, drugima se više sviđa od ovog Jacques Lemansa, ali brate, u nekim godinama je veličina bitna, na mali ne vidim noću koliko imam još lufta za spavanje...

Ustao sam u 4.45, sat i pol uz limunadu, tamnu čokoladu i Radensku za probavu, pisao post pod naslovom "Početak kraja". Izbacio sam skoro svo egzistencijalno smeće iz glave, sad mogu normalno ići delati i popodne sastančiti, završne maturalne sjednice i NV.
Pitao sam kolegicu iz htratskog, nije li prerano da medicinske sestre imaju Kafku tako rano u lektiri, Dostojevskog nisam ni želio spominjati. "Pa Kafka on, je još najlakši, s njim ispravljaju negativne.", odgovorila mi je. Da, prešutio sam odgovor, njega im i većina roditelja može protumačiti, čitali ga ili ne.
Upravo sam obrisao post koji je brojao 45 stupaca i poslužio svrsi, obavio sam i uspješnu šetnju s Jinom, disciplinirano je sve kao vojnik naše interne partije obavio, žurim dalje, postove obilazim na eventualnoj pauzi između nastave i sastančenja, srećom ne stanujem više daleko od radnog mjesta.

Evo brojim na instagramu i blogu svoju ekipu, subota navečer, četvero u Beogradu- Rammstein, po dvoje Psihomodo pop u Splitu i neki Kedžo, učenice nisu napisale gdje, jedna Lasagna, negdje valjda u Istri. Veseli gledati i malo poslušati te neke amaterske snimke, podsjeća na neka sretnija vremena. Ma napisao sam opet filozofski post, ali ga i eliminirao, nedjeljom se oni koji žive ionako odmaraju od subotnjih provoda, koji su, veseli me. nakon dugog zatišja opet počeli...

Ajmo se prisjetiti kako sam ono pisao pjesme

Uvijek treba započeti, a za to treba ideja

Koju već godinama ni nemam

Još od one godine kad sam počeo ćaskati s psom,

A on me tako značajno promatrao,

Samo nastavi stari moj, razumijem ja tebe

Kao što smo se skužili sa slušanjem klasike, kad smo obojica aut

Inače dok sam pisao bilo je zbilja plodnih godina

Sjetio sam se, sjednem, otvorim pivo i sve samo krene

Jebiga, ne pijem više, a čokoladni sladoled nije od neke pomoći

Ili zapalim joint preostao npr. nakon odlaska vareških gostiju

Koji su svratili odmah nakon završetka onog rata

Trava uzgajana na prvoj crti bojišnice, koja se nije micala dvije godine,

Prije nego se pomakla, Mary je ubrana i drugi su izginuli, oni na koje je bio red

Napisao sam tada sjajnu pjesmu, nekamo sam je i poslao

Prodao sam onu foru, da marihuana najbolje uspijeva, tamo gdje su ljudi najnesretniji

Negdje je pjesma objavljena, možda je i bila nagrađena

Postojala su vremena, kad se nisam ni trudio pamtiti život

Osim učestalih seksualnih egzibicija u našem društvu

Bila je to neodgovorna blesava ekipa

Jedna cura, koja je voljela paradirati u gaćicama, se preobratila,

Nakon što su naši dobili rat i krstila ta druženja Sodomom i Gomorom,

A bilo je to toliko čedno naspram boravka u DDR-u,

Gdje su goli ljudi u pauzama jeli sendviče, dobro sad pretjerujem,

Nego sjeća li se tko Mocinog majmuna i Gocinih sisa

Dva neiskorištena i neprejebiva motiva iz vremena,

Kad sam ja pisao ja velikim slovom

I živeći redao stihove bez zareza i točke.

Hm, nešto nedostaje, valjda ona žar koju mladošću nazivaju...

"Jeste li znali da su one pčele koje vidite navečer kako sjede na cvjetovima, stare pčele?
Stare i bolesne pčele ne vraćaju se u košnicu na kraju dana. Noće na cvjetovima i ako imaju priliku vidjeti još jedan izlazak sunca, nastavljaju svoju aktivnost donošenjem peluda ili nektara u koloniju.
To čine osjećajući da je kraj blizu. Ni jedna pčela ne čeka umiranje u košnici kako ne bi opteretila druge.
Dakle, idući put kad vidite pčelu kako sjedi na cvijetu dok polako pada noć...
zahvalite joj na vjernoj doživotnoj službi... 
Đorđe Vasić je suvremeni srpski pisac, porijeklom iz BiH, živi i radi u Torontu (Kanada). Moj je studijski kolega i prijatelj iz razdoblja kad smo obojica uživali stipendiju danas nepostojeće države DDR. Iz nekih njegovih priča, ako im je vjerovati, saznajem kako imamo različite poglede na ta razdoblja naših života u DDR. Kažem, ako im je vjerovati, jer i ova njegova priča, čiju istinitost nitko ne spori, kao ni njenu ljudsku romantičnost, krije jednu zadršku, koja je i autoru samom dobro poznata, a koju nećemo ovdje otkrivati.

Zadršku krije, znam sigurno, iako nisam gledao, serija na Netflixu o atentatu na Detleva Rohweddera, koju spominje blogerica Galaksija u komentaru na moj prethodni post, zbilja volim kad se postovi čitaju pažljivo i pokuša ih se razumijeti, pa makar i kritizirajući, imam sreću da je to kod mene relativno čest slučaj. Rohwedder, čije ime nosi veći više ulica, trgova, i kao i kod prethodne žrtve iste organizacije, šefa njemačkih industrijalaca, reprezentativna sportska dvorana. On je bio odgovoran za privatizaciju cjelokupne istočnonjemačke državne imovine nakon pripojenja državi istog naroda, uključujući preduzeća, jako velik broj ljudi je ostao bez posla, a nezanemariv broj i bez krova nad glavom...

Jučer na x mreži rasprava između dvije frendice političarke, u najboljim četrdesetim godinama, kad su svi u naponu snage, a i ne bi trebali biti više dječje naivni. Ja sam kontra one, na čijoj sam obično strani. Na jednostavno pitanje: zašto tako, dajem, uobičajeno za sebe, komplicirane odgovore. Spominjem najprije ono što nema veze s temom, kao što je primjećeno, opet karakteristično za moj način argumentacije, učim na greškama iz prošlosti, naime kao student sam potpisao peticije za oslobađanje iz zatvora dvojice disidenata, koji su kasnije nanijeli mnogo zla svojim narodima. Da, ali u vrijeme potpisivanja je to bilo hrabro i vjerojatno je ispravno bilo to napraviti, argumentira Njemica, ali moj je to bio potpis, ja sam trebao biti svjestan opasnosti realizacije njihovih ideja, ne, zbog ideja nitko ne smije biti u zatvoru, ne da se Njemica. Pređimo na ono o čemu se nas dvije sporimo, taj jebeni argument, nadam se da ga ne možeš prihvatiti, priznanje Palestine, kao države bi značilo nagradu Hamasu, veliki bijeli čovjek nagrađuje i kažnjava ostale rase i određuje, tko može imati državu. Naravno da je argument bez veze, znaš da zastupam riješenje, jedino moguće još od kraja četrdesetih godina prošlog stoljeća, o dvije države, kao de facto jedino moguće, ali nisam za hitnost imanja, de jure, moguće dvije terorističke države na tim prostorima. Pa sam si jednom napisao, uskače ona, da već imamo dvije takve, ne, napisao sam dva teroristička režima.
Opet mudri bijeli muškarac i to jedan, koji je imao simpatije prema RAF-u, donosi prosudbe, hoćeš reći i da su onda demonstracije protiv iranskog šaha, kao i cijela tvoja mladost bile promašene, pa ovo drugo možda i da, ali eto, izvukao sam i tu pouku, sad ne podržavam studentske demonstracije u Njemačkoj, stariš druže, znaš da je otac od A. njoj obećao da neće izaći na izbore, jer ga je pregazilo vrijeme, čim ima drukčije simpatije, od djece, koju je sam odgojio :D. Dobra poanta, završavam, ali ja ipak nikad nisam osjećao odgovornost ni prema kome drugome, osim prema sebi samom, zato i jesam uvijek bio takav, kakav jesam!

p.s.

Idem dalje nastaviti komunikaciju sa svojim pravim drugom, povodom onog opisanog na drugim mrežama i foto blogu

Stala je kiša, barem privremeno i kratko, Jin je sve obavio, meni to najvažnije. Zadnji sati s maturantima, još prošli tjedan im rekao zaključne ocjene, jutros prije odlaska u školu upisao, mora po zakonu datum zaključivanja odgovarati datumu zadnjeg sata, kad su došli provocirao ih zašto su došli, kad im je ionako zaključeno, a ja sam još prije petnaestak godina prestao s dirljivim oproštajnim govorima, ako su se tome nadali, ne, odgovorila cura, ako već moramo biti na drugim satima, bit ćemo i na Vašem!
Opet me nije poklopilo kao onog vođu iz Friedove pjesme:"Drugovi, ja sam nitko, zadnji kotačić naše revolucije/Zbor mu spremno odgovara:"Ti si nitko, zadnji kotačić naše revolucije!/ On je bio nekako razočaran svojim sljedbenicima."
Dok EU licemjerno uručuje saučešće zločinačkom režimu, tamo kao i kod nas u sličnim vremenima, kruže vicevi napaćenog puka, zadnja molitva u avionu, samo nek bude teroristički napad, a ne obična nesreća, jer tko strada kao mučenik, čekaju ga djevice na nebu.
Zadnje vrijeme svugdje žale za nezamjenjivim vođama.
Novi post na foto blogu, kliknuti na post da se otvori...

Znam da moje blog čitateljstvo uglavnom ne prati avangardnu glazbu, pa o tome neću ni pisati, samo ukratko o povodu posta. Poznati međunarodni autor te vrste glazbe i svestrani umjetnik Janko Jezovšek javio mi je početkom tjedna da je preminuo njegov umjetnički brat blizanac Silvio Foretić. Ne može se reći da nije bio poznat i u hrvatskim krugovima. Primio je već teško bolestan i 2021. Porina za životno djelo.
Janka J. sam pak upoznao kao starijeg slovenskog kolegu prevoditelja Struwwelpetera (Janka Raščupanka), kojeg je u svojem stilu i ispjevao i uglazbio, europski projekt mu je zapeo baš na hrvatskom prevoditelju, mojoj malenkosti, jer mu ja, poslovično lijen i nemuzikalan, nisam našao nekog tko bi mu dao primjer hrvatskog pjevanja mog pjevljivog prepjeva Raščupanka, ja sam mu samo odgovorio, da mi se sviđa, kako je on to kao primjer otpjevao na hrvatskom, s tim nije bio zadovoljan, a Silvio mu nije mogao pomoći, jer je već ostajao bez glasa.
Kraj svog radnog vijeka je u Kölnu dočekao i Emil Cipar, dugogodišnji urednik "Hrvatskog glasa Berlina", tamo mi je objavio neke priloge. Vodili smo i privatnu korespodenciju, započetu s temom sličnosti i razlika ta dva njemačka grada, meni je naravno Berlin bio ipak nešto bliži, njemu ovaj drugi. On se pak završivši radnu karijeru u Njemačkoj, vratio mirovinu uživati u svojoj Slavoniji, no to nije dugo trajalo, prvo je ostao bez psa originalnog imena Cuko, a onda je otišao i on. Silvio, iako s puno više priznanja u Hrvatskoj, nije se vraćao. Njegov prijatelj Janko je zadnje dane bio u njegovoj blizini, danas će se oprostiti na svoj način na Mirogoju od njega.
Svjedoči da je ovaj ostao do kraja vjeran onoj svojoj, iako voljen od obitelji i prijatelja,:"Sve je glupo!"

Noćas je održan tkz. boksački meč stoljeća, između dvojice do sad nepobijeđenih gorostasa, Ukrajinac je pobijedio Britanca, nevjerojatno što je ovaj sve izdržao u predzadnjoj devetoj rundi, koju na linku možete naći snimanu iz različitih kuteva.
Mi stariji pamtimo meč stoljeća naše generacije između Fraziera i Alija, kad smo svi navijali budilice za rano ujutro, da bismo gledali izravan prijenos.
Ovaj put su zainteresirani direktan prijenos morali platiti, no iako je u Hrvatskoj Piratska stranka brisana iz registra stranaka, piratski duh je nemoguće uništiti, pa su oni boljih živaca borbu pratili prebacujući se s jedne "x" platforme na drugu, ja sam jutros kliknuo na ovu, poslije vidim da je i Index izdvojio devetu rundu iz istog izvora.
Mislim da smo mi politički pirati za kratkog postojanja (stranka je još snažna u Češkoj, u Pragu živi, sad s češkim državljanstvom i bivša predsjednica Internacionale Lola), s kojom smo se prije ravno desetljeće i družili, naravno zabilježeno i na ovom blogu (otvori Lolu). Onda sam nažalost točno prorokovao, nakon boravka u Berlinu, da će se politička ljevica samouništiti na ocjeni izraesko palestinskog sukoba, sad kad je na jednoj strani jedan od najzatucanijih režima u povijesti, na drugoj luđak na čelu vlade, vidim da se to događa. A jedino moguće riješenje je bilo na stolu 1948., zašto, kad se ratom, uz mnogo žrtvovanih, nažalost, ne samo fanatika, lako za njih, oni imaju ključiće za raj, možda može uzeti malo više zemlje uz mnoštvo nevinih žrtava...

Na jednom od mnogobrojnih predavanja kojima sam prisustvovao, a koja, što se tiče praktične unovčive koristi, mogu objesiti mačku o rep, iznijeta je teza, da ne možemo ozbiljno razgovarati o nekoj povijesti umjetnosti. Povijest kao znanost nužno slijedi kronološki tijek događanja, tehnički, u novije vrijeme tehnološki napredak, te transformaciju vladajućih društvenih sustava i pogleda na svijet. Za razliku od navedenog, umjetnost trpi duga razdoblja stagnacije, štoviše neka djela starih majstora su neosporno nedostižna, kako danas, tako i u budućnosti.
Sad nešto osobno, osim prve najdraže istočnonjemačke stipendije, koja mi je zahvaljujući poganom jeziku, praktično darovana s neba, dobio sam je zahvaljujući pismenoj preporuci istočnonjemačkog lektora, kojeg su na jezičnim vježbama jako iritirale moje kritike realnog socijalizma, te mi je sam ponudio pomoć, da se na licu mjesta uvjerim, da ništa nije crno-bijelo. Težišta su bila filološka, morfologija, sintaksa, tvorba riječi, ali sve uz ideološko političke primjere i razgovore. Poslije toga su uslijedili brojni seminari u obje, i kasnije jednoj Njemačkoj, na kojima sam sam birao područje interesa, a to je uvijek bilo "Kunst und Kultur" (umjetnost i kultura), nešto, što je ispravno primjetio doktor ekologije, moj pokojni otac, dakle nešto najbeskorisnije, od čega nikad kruha, usvajanje nepotrebnog znanja i umijeća.
Ipak zahvaljujući tome uspio sam se uvjeriti da je nacističko stvaralaštvo nešto najbjednije, barem od onog što poznajem, Nijemci to nisu uništavali, može se u Berlinu pogledati lijepo tematski izloženo, upoznao sam se i s književnim djelom najpoznatijih protagonista tog vremena...Izložena Speerova maketa Germanie, zamišljenog glavnog grada velike Njemačke, čak mi se u nekim detaljima sviđa, jedan pjesnik mi je dobar, omiljeni skulptor i portretist kralja čokolade Ludwiga, koji je otvarao muzeje suvremene umjetnosti po Europi, Havani i još ponegdje, taj skulptor je bio zanimljiv, iako nacist, i to bi bilo uglavnom to. Prevladavao je kič plavookih mišičavih muškaraca, kult uniforme, simetrija i pravokutnost, žene širokih bokova s malom djecom u naručju. Tu su se natjecali sa socrealističkim umjetnicima, ali ovi su ipak imali jaku književnost, poeziju, kao i underground alternativu, unutrašnja umjetnička opozicija u nacističkim državama je bila neznatna i opasna za život.
U Mađarskoj i Poljskoj kulturne revolucije nisu mogle nauditi suvremenoj umjetnosti, moćni muzeji tog usmjerenja su u privatnim rukama, državi bi bilo kontraproduktivno da prestane financirati poznate državne muzeje, s isto tako kvalitetnim fundusom, s druge strane hipotetski, a u nekim državama očito više ni to, prestankom financiranja gubi se i alternativa tom jadnom "tradicionalnom" kiču, muzeji se jednostavno gase.
Inače u nečemu su nacisti bili u pravu, ako pogledamo hladno s distance, "izopačena umjetnost", ono što su javno na lomačama palili po trgovima, je zbilja bila nešto najbolje, što je to vrijeme dalo, i jedno od vrijednijih razdoblja u takozvanoj povijesti umjetnosti.

Ma moram nešto napisati, jer se ne radi samo o budaletinama na blogu, nego i poslovično neinformiranim hrvatskim novinarima, slovačka ministrica kulture nije nikakva ljevičarka, nego ultradesničarka, koja bi bila uzor DP-u da su dobili željeni resor, muzej suvremene umjetnosti u Bratislavi (i u Slovačkoj poznat kao Kunsthalle) više ne postoji,ukinuto je financiranje svega "izopačenog", što će zdravom narodnom duhu "entartete Kunst".
Inače danas mi se nametnula mnogo zanimljivija tema za koju sam slučajno saznao. Naime u Rijeci se navodno, nigdje nisam pročitao, održava, valjda na Zametu, veliko međuškolsko natjecanje u meni iz djetinjstva dobro poznatoj igri graničara. Prije toga se naravno, kao i svako natjecanje, po školama treniralo. Graničar može za nespretne ispasti gruba igra, u Njemačkoj je jedno vrijeme bila aktualna diskusija o potpunoj zabrani Völkerballa po školama, diskutiralo se o jednom konkretnom problemu, koji je iskrsao, mene principijelno zanima po kojem ključu bi vi sastavljali ekipe za treninge, tamo gdje je nesrazmjer među dečkima i curama, da li bi njih pustili da se sami podjele i koje su moguće posljedice, sluti li tko, malo je teže od detektiranja političke desnice...
p.s.
Blogove obilazim nakon "Milijunaša";)

Pjesnik Juraj Cintula (71).
"Predložio sam smrti, da se borimo, a ona... Ona je briznula u plač." (iz jedne od pjesama).
Književnik i pjesnik, objavio više knjiga. Užasavao se nasilja, pokušao osnovati stranku, koja bi se isključivo nenasilnim metodama borila protiv odvratnog sustava. Radio kao zaštitar u velikoj robnoj kući, dok ga nije premlatio mladi narkoman, viši i jači od njega." Nije imao respekta prema sijedim vlasima." Društvo književnika, kojem je pripadao bilo je izloženo velikoj medijskoj kampanji vladajućih, koji su najprije preuzeli medije.
Nitko nije svejedno očekivao ovako nešto, iako u jednoj od zadnjih pjesama posvećenoj snovima, sanja i doživotnu robiju. Silvia Plath je svojevremeno u pjesmi opisala točno kako će staviti glavu u pećnicu i ubiti se, naravno, tko bi pjesnicima vjerovao.
Čitajući sve ovo na twitteru pada mi na pamet razgovor s beskućnikom na münchenskom kolodvoru, prije pet ujutro jedne davne godine, kojem sam platio pivo, nije htio kobasice, koje sam ja nakon noćne vožnje jeo i čekao naredni vlak. Bio je iz Italije, inženjer s obitelji, i onda je jednostavno jednog dana pukao i ostavio sve, nikom se više nije javljao.
Tad su još bile tete umjesto automata na ulazu u WC, on im je rekao, on ne plaća, to je moj prijatelj, jedna je odgovorila, jasno Mario, jesi li dobro spavao, noć je bila prilično hladna?"

p.s.

Foto blog danas u obliku internog foto dopisivanja ide dalje, tu je samo ono što sam danas u prolazu zalio, nisam sve, kiša je cijeli dan samo prijetila, sad čujem, sutra će.

Evo smiju se učenice mojem neznanju, konačno me vrijeme zbilja pregazilo, kako ne znam, pa s dvadesetak godina je već oscara dobila, te dvije Jenniferice koje ja spominjem su lanjski snijeg prema njoj, ja se branim, pa svi spominju "atribute" od ove dvije, to je već dio opće kulture, o atributima bi se dalo govoriti, dodaje jedna, no hard feelings, ja klimam glavom, oke, kako biste to na njemačkom rekle pitam, dobivam odgovor, zašto, nije njemački film, pali mi se lampica, poslije sata guglam, zbilja naslov filma, i glumica s kojom su me objesili u njemačkoj inačici igre vješala. O atributima bi se zbilja dalo razgovarati, Jennifer Lawrence. Blumi nam prestao predstavljati romantične komedije, pa se brukam par mjeseci pred mirovinu, pred generacijom, koju još nisu preodgojili eksperti iz DP-a. Link je 16+, nije za ove 50-60, to zatucano, vidio istraživanje...

Necenzurirano

p.s.
U Njemačkoj inačici milijunaša kandidat zapeo, zablokirao, nitko nije toliko rano tražio joker publike, voditelj očajan, 99% publike stislo "a", točan odgovor, voditelj Jauch poludio, traži od režije broj sjedala onog koji je dao odgovor "b", dobiva i dolazi praćen kamerama do prestrašenog čovjeka, zašto ste stisli pogrešno, oprostite, to je bio možda jedini način da Vam skrenem pozornost na sebe i možda dobijem autogram od Vas. Uspjelo mu je.

Još jedan odvratni ponedjeljak s jutarnjom smjenom. Ustao sam sam u pet, jer nema još najavljene kiše, Jin odmah zamnom, ali se vratio u sobu i krevetić, kad je vidjeo da ne odustajem od svojih jutarnjih rituala kao prioritetom. Pokušao sam ga sad naknadno nagovoriti na kratku šetnju, on se samo okrenuo na drugu stranu.
Drugo jutro što mi započinje vijestima o smrti, zanimljivo, otišle su zaredom dvije i po fizičkom izgledu valjda najupečatljivije muške figure u današnjoj Hrvatskoj, Nenad Miščević i Luko Paljetak, jednom ih vidiš, ne možeš ih više ikad zamijeniti za bilo koga drugoga, eto, sad ih više nećemo viđati.
Navikavam se pomalo na novu manju gimnastičku loptu za sjedenje, naime podučili su me da sam godinama sjedio na omiljenoj previsokoj, do 1,85 m naše visine promjer treba biti 65 cm, a nikako 75 cm ili čak 85 cm, kakva me je privlačila, a prikladna bi možda bila samo našem velikanu u svakom pogledu Sewenu, eto, ako se tko upusti u tu avanturu nek prije provjeri mjere i zna.
Moja zagrebačka kolegica Maja je na fejsu napisala zanimljiv osvrt na eurosong, koji je za razliku od mene i pratila, zašto sam njen osvrt pored tolikih morao pročitati, pa Maja je za razliku od velike većine komentatora nepredvidiva, nisam ni ja uspio naslutiti što će joj biti u prvom planu, pozabavila se pobjednik(c)om, ne smeta joj naravno ta nebinarnost, nije ona tipični sirovi bloger desne provinijencije, niti kako sam shvatio simpatična suknja, no osjetila je da je kod te osobe nešto "fake", isfurana karikirana woke poza. Ne znam, ako bude još vremena i volje, možda ipak pogledam taj nastup...

Umro je moj sugrađanin Nenad Miščević, svjetski poznati analitički filozof, u vrijeme kad su građanski filozofi kod nas mahom prigrlili nacionalizam, on ga je podvrgnuo i teoretskoj kritici. Prvo je morao napustiti katedru u Zadru, zatim i u Rijeci, te je do mirovine predavao u Mariboru i Budimpešti.
Mislim da hrvatska nacija nikad nije niti može biti jedinstvenija nego u slučaju podrške glazbeniku Lasagni. Nevjerojatno, podržali su ga koliko ja znam baš svi hrvatski političari, od Katarine Peović, Sandre Benčić, Marije Lugarić do premijera i najopskurnijih javnih desničara, za DP pretpostavljam, budući da je katolik, Hrvat, al nisam pročitao pa nisam baš siguran, ima nešto sotonističko u tom ritmu, koji se i meni sviđa, a i Marko ne izgleda baš kako mali klečavac zamišlja pravog muškarca.
I prije nego što sam jutros upalio komp, pretpostavio sam da nije pobijedio, jer me nisu noćas očekivano probudile petarde i detonacije, a toliko čvrsto, da ne bih čuo, više ne spavam.
Ispalo je idealno, odlično drugo mjesto, on priznao da mu se jako svidjela pobjednička pjesma, nebitno, ali nju još nisam poslušao. Potrajat će još malo svehrvatska eufarija na zagrebačkom glavnom trgu, a nećemo morati i iduće godine barem mjesec dana pratiti pripremu tog spektakla. Svi nam eto priznaju moralnu pobjedu, a vidim i Nijemci su svojim nastupom zadovoljni, konačno su pogodili eurovizijski ukus i nisu kao zadnjih godina posljednji, već u zlatnoj sredini.
p.s.
Novi radni kutak

Viđao sam ih dosta po gradu, prepoznavao po jeziku, doduše mogao bih se i prevariti, ima kod nas i Ruskinja sa sličnim naglaskom, ali eto, jutros uz Jina sam doživio prvi bliski susret. Bile su dvije, negdje zašle u tridesete, procjena na prvu, nije im na nosu pisalo odakle su, obje s psima, očito zbunjene u parkiću, u koji smo upravo Jin i ja ulazili. Neizbježno pitanje s moje strane, dečko ili cura, uvijek umjesto upoznavanja, moram biti oprezan, jer Jin ima s curama kao i ja, uvijek otvoren drugarski odnos, s dečkima obojica znamo biti nepredvidivi. Šute obje, Jin i ja se ne približavamo, napokon jedna na engleskom pita za Jina, je li boy, što ja potvrđujem, i neuškopljen, ja klimam glavom, ova lijepo objašnjava drugoj, ono što bi baš svatko na kugli zemaljskoj razumio, ova odgovora, ja koji ni jednu riječ njihovog jezika ne znam, razumijem, da je jako umorna od puta i da nema energije za moguću svađu muških pasa, te da bi željela da njih dvije idu dalje, ova je ne sluša nego prevodeći meni na engleski, prilazi sa svojom kujicom meni i Jinu, kojem rep izdajnik od zadovoljstva počinje luđački raditi. Dolazi do nježnog upoznavanja i onda ono što mi je obilježilo jutro, naravno uz izvrsnu limunadu opisanu na foto blogu, očajan ljubomorni glasni cvilež muškog psa, kojeg je druga Ukrajinka čvrsto držala, i koji je sve zaustavio i zatekao, te su njih dvije pozdravivši se produžilje dalje.
p.s.
Vrijedna blogerska donacija jučer stigla :D

Jandl, Ernst:
Markierung einer Wende

1944 1945

krieg krieg
krieg krieg
krieg krieg
krieg krieg
krieg mai
krieg
krieg
krieg
krieg
krieg
krieg
krieg



Egy fordulópont jelölése

1944 1945
:
háború háború
háború háború
háború háború
háború háború
háború május
háború
háború
háború
háború
háború
háború
háború

Sretan vam dan pobjede nad nacizmom, nadam se da pjesmu nije potrebno prevoditi!

Jučer je paralelno sa spomenutim održana racija u kancelariji prvog kandidata s liste njemačkog AfD-a za EU izbore zbog sumnje u špijunažu u korist Kine.

Crveno-crno (link)

Do mene je stigao i zanimljiv intervju s meni nekad najdražom političarkom Sahrom Wagenknecht, čija stranka osnovana prije par mjeseci, nezadrživo i nezabilježeno napreduje u svim anketama. Evo što govori sad samodefinirana konzervativna ljevičarka (link), koliko god meni neke stvari bile odbojne, razumije puls i prioritete biračkog tijela.
Onako usput, najbliža suradnica joj je dugogodišnja kineska stipendistica.

Bili smo u Gorskom kotaru po vodu "Slijediti tragove vode" pa nismo gledali Selakicu, ali evo čitam da je na drugi način rekla ono što ja tupim od prvog dana nakon rezultata izbora, juriš na nadzorna vijeća i podjela plijena, dok će "intelektualna elita" ponovo dijeliti javnost diskusijom, je li Budak možda bio zaslužni velikan i domoljub ili samo ustaški doglavnik i ideolog zločinačkog režima, te će se potezati "neumoljive" brojke, vaši su ih više pobili, jebote kako dosadno. Utakmica nije, jer su je sudili stranci, bila toliko predvidiva, mada sam ja kao zloguki prorok, nažalost predskazao onaj gol iz slobodnog udarca. Uskoro idem na podnevni maraton ponedjeljkom, u ustanovi je isto napeto, i tamo su u zraku izbori, sreća da imamo e dnevnike i ne moramo odlaziti na odmorima u zbornicu.

Najuspješniji obrazovni sustav u svijetu. Naravno uz svo priznanje i poštovanje prema mentalitetu građanstva, koje omogućuje tolika ulaganja, ja eto, na kraju svog radnog puta, imam i neka zapažanja. Kao prvo, koliko god to paradoksalno zvuči čitajući ove nadahnjujuće retke, previše se radi, mislim najprije na učenike, a onda i kolege. Ovi drugi su ipak pristojno plaćeni i nisu izloženi teretu primitivne meritokracije, nedodirljivo naslijeđe lako prežaljene Blaženke Divjak.
Članak je, što je izuzetno rijetko kod nas, korektno napisan i sustav zorno predstavljen, pa bih samo skrenuo pozornost na još jedan stav s kojim se ne slažem. Kod nas su sad pomodno kao i u EU puna usta STEM područja, naš inteligentni par stipendista je to duhovito modificirao u STEAM, naglašavajući umjetničku Art komponentu sustava, radni prostori su zbilja lijepi i nadahnjujući, ali ja bih naglasio i važnu hedonističku komponentu, koja se isto spominje u osvrtu Kkomponentu, pa bih ipak drukčije složio prioritete, te bismo dobili STEAK (k se odnosi na njemačko KuK-Kunst und Kultur), jer što je klasik Schiller napisao:"Narod treba prvo odgojiti pa osloboditi.":D STEAK bi mogao biti po izboru i veganski, u detalje izvedbe ne bih ulazio.
p.s.
Novi post i na foto blogu o hedonizmu, koji neću posebno naglašavati, klikom na naslov, kad otvorite link, otvara vam se post, koji želite gledati i manje čitati.

Kao što filmofili znaju, svi na svijetu imaju svoju Lolu. Možda ih precjenjujem, jer mlađi, ako žele nešto pogledati, prvo proguglaju redatelja i sadržaj ili jednostavno postave upit umjetnoj inteligenciji. Tako bi tipični današnji Hrvat brzo odustao od ovog filma, saznavši da je redatelj bio homoseksualac, ovisnik o alkoholu i cocainu, živio manje od 40 godina. I dobro da je tako jer bi, da je gledao i barem djelić razumio (ne smije se tražiti previše) "Lolu", hrvatska bi mu politička lakrdija bila nepodnošljivo jasna i dosadna, kao i svjetska dekadencija nakon "Cabareta" i prepoznao bi Deja vu
Bez ovih filmova i naravoučenija našem Hrvatu, nesvjesnom što se događa, ostaje sazrijevanje na teži način i duži put uz nužnu Oproštajnu ...
p.s.
Novi foto post: Čekajući pred tržnicom

Klima je montirana, ljeto može početi, Jin i ja smo, bukom izgnani, prije podne proveli u šetnji. Najgore je to odnošenje i vraćanje stvari, drugarica je iskoristila jednu pauzu za skinuti tapete na dijelu sobe, gdje se radilo, ostala je gola patina, od valjda proteklih bar pola stoljeća, meni je sad mnogo ljepše od naslijeđenih tapeta, ali poznat je moj "entarteter Geschmack". Inače sve sam bolje, jutros kad sam se nasapunjao za brijanje mi je palo na pamet, kog vraga nisam upalio svjetlo u kupaonici, bilo je upaljeno.
Inače opet sam u fazi latentne razočaranosti u ljude, pa mi se ne da baviti s introspekcijom. Foto post s dvije današnje fotke, šteta što je soba premračna za moj fotić: Uh
Inače tražio sam po portalima detalje o požaru i otrovnom plinu u Berlinu, navodno ovi isporučuju oružje Ukrajini, ali ništa konkretno. Na stranici Bilda sam zato našao goli nogomet, neću dobiti kritike jer se radi o muškom sportu, ako pogleda kratak video ne sumnjam da će Euro poput mene odmah otkriti detalj :D
goli nogomet

Prva žena trener u povijesti njemačkog profesionalnog nogometa: trenerica. Istina ugovor za trećeligaša Ingolstadt je potpisan samo do kraja ove sezone. Uspješno je vodila mladu momčad, do 19. Bile su već dvije trenerice u četvrtoj ligi, ali tamo su još amateri. Meni na fotki djeluje uvjerljivo, posvećena svojoj misiji. Zanimljivo prve asocijacije su mi bile naslovi s portala: "Nužna promjena u svlačionici" ili kako Sopić nakon pobjeda u gostima, zadnji put je eto to izostalo, vodi na prvoj pumpi dečke na piće. Neka, neka, barem u sportu vesele vijesti, eppur si muove...
p.s.
Još jednom, jučerašnji post na foto blogu...

„We are the witches you couldn‘t burn“

Nikad otužnija Walpurgisnacht u Berlinu. Toliko otužna da se postavlja pitanje hoće li tko odgovarati za preskupi trošak i pogrešnu procjenu angažmana 3000 policajaca do zuba opremljenih, a sve zbog jednog ženskog, feminističkog prosvjeda s gore navedenim ogromnim transparentom na čelu kolone. Naime organizatorice su se u pozivu na prosvjed jasno izjasnile da muškarci nisu poželjni. To ruši i argument šefice policije, da je po informacijama, kojima su raspolagali, postojala realna opasnost od paljenja izraelskih zastava i židovskih simbola. Znači islamisti nisu bili kao ni drugi muškarci poželjni, žene se po svim relevantnim istraživanjima znatno manje "pale" na zastave i njihovu simboliku, njima je simbolika brojki bliža, pa su navodno prijavile policiji 666 kao očekivani broj sudionica, ipak pojavilo ih se preko 1000 pa je početak prosvjeda kasnio i krenulo je, tek nakon što je preko razglasa organizatorica uz smijeh prisutnih naglasila, da je najstrože zabranjeno paljenje zastava.Pred prvomajsko svitanje je zapaljen, kao u loša stara prvomajska vremena, vozni park Amazona, ali to nema veze s ovom pričom.
Danas su tamo tradicionalne velike sindikalne demonstracije, osiguravat će ih nešto malo manje od 6000 policajaca, zadnjih desetljeća su uvijek bile s manje nereda od ovih poznatih "ekstremističkih" noćnih, ali sve se u Europi okrenulo i izokrenulo, tako da su sva predviđanja nezahvalna.
Inače noć uoči prvog svibnja je izvorno dobila ime po svetoj Valburgi, koga više zanima, može guglati, mi smo sve to morali u onom jednoumlju znati pripremajući se za tumačenje Goetheovog Fausta na ispitu iz njemačke, a Majstora i Margarite od Bulgakova, iz svjetske književnosti. Noć uoči 1.5. se kolokvijalno naziva "noć vještica", u Münchenu u najvećem muzeju blizu željezničkog kolodvora, postoji izuzetna slika meni nepoznatog autora, leteće gole vještice na metlama, ali to su bila neka daleka sotonistička vremena. Kad smo već kod toga palo mi je jutros po prvi put na pamet da je moj blog kreiran 6.6.2004.(2+4=6), vražja posla, bit će gadno, kad pobjednici izbora očekivano angažiraju egzorciste.