"Jeste li znali da su one pčele koje vidite navečer kako sjede na cvjetovima, stare pčele?
Stare i bolesne pčele ne vraćaju se u košnicu na kraju dana. Noće na cvjetovima i ako imaju priliku vidjeti još jedan izlazak sunca, nastavljaju svoju aktivnost donošenjem peluda ili nektara u koloniju.
To čine osjećajući da je kraj blizu. Ni jedna pčela ne čeka umiranje u košnici kako ne bi opteretila druge.
Dakle, idući put kad vidite pčelu kako sjedi na cvijetu dok polako pada noć...
zahvalite joj na vjernoj doživotnoj službi...
Đorđe Vasić je suvremeni srpski pisac, porijeklom iz BiH, živi i radi u Torontu (Kanada). Moj je studijski kolega i prijatelj iz razdoblja kad smo obojica uživali stipendiju danas nepostojeće države DDR. Iz nekih njegovih priča, ako im je vjerovati, saznajem kako imamo različite poglede na ta razdoblja naših života u DDR. Kažem, ako im je vjerovati, jer i ova njegova priča, čiju istinitost nitko ne spori, kao ni njenu ljudsku romantičnost, krije jednu zadršku, koja je i autoru samom dobro poznata, a koju nećemo ovdje otkrivati.
Zadršku krije, znam sigurno, iako nisam gledao, serija na Netflixu o atentatu na Detleva Rohweddera, koju spominje blogerica Galaksija u komentaru na moj prethodni post, zbilja volim kad se postovi čitaju pažljivo i pokuša ih se razumijeti, pa makar i kritizirajući, imam sreću da je to kod mene relativno čest slučaj. Rohwedder, čije ime nosi veći više ulica, trgova, i kao i kod prethodne žrtve iste organizacije, šefa njemačkih industrijalaca, reprezentativna sportska dvorana. On je bio odgovoran za privatizaciju cjelokupne istočnonjemačke državne imovine nakon pripojenja državi istog naroda, uključujući preduzeća, jako velik broj ljudi je ostao bez posla, a nezanemariv broj i bez krova nad glavom...
Post je objavljen 24.05.2024. u 11:44 sati.