Nachtfresser

Na jednom od mnogobrojnih predavanja kojima sam prisustvovao, a koja, što se tiče praktične unovčive koristi, mogu objesiti mačku o rep, iznijeta je teza, da ne možemo ozbiljno razgovarati o nekoj povijesti umjetnosti. Povijest kao znanost nužno slijedi kronološki tijek događanja, tehnički, u novije vrijeme tehnološki napredak, te transformaciju vladajućih društvenih sustava i pogleda na svijet. Za razliku od navedenog, umjetnost trpi duga razdoblja stagnacije, štoviše neka djela starih majstora su neosporno nedostižna, kako danas, tako i u budućnosti.
Sad nešto osobno, osim prve najdraže istočnonjemačke stipendije, koja mi je zahvaljujući poganom jeziku, praktično darovana s neba, dobio sam je zahvaljujući pismenoj preporuci istočnonjemačkog lektora, kojeg su na jezičnim vježbama jako iritirale moje kritike realnog socijalizma, te mi je sam ponudio pomoć, da se na licu mjesta uvjerim, da ništa nije crno-bijelo. Težišta su bila filološka, morfologija, sintaksa, tvorba riječi, ali sve uz ideološko političke primjere i razgovore. Poslije toga su uslijedili brojni seminari u obje, i kasnije jednoj Njemačkoj, na kojima sam sam birao područje interesa, a to je uvijek bilo "Kunst und Kultur" (umjetnost i kultura), nešto, što je ispravno primjetio doktor ekologije, moj pokojni otac, dakle nešto najbeskorisnije, od čega nikad kruha, usvajanje nepotrebnog znanja i umijeća.
Ipak zahvaljujući tome uspio sam se uvjeriti da je nacističko stvaralaštvo nešto najbjednije, barem od onog što poznajem, Nijemci to nisu uništavali, može se u Berlinu pogledati lijepo tematski izloženo, upoznao sam se i s književnim djelom najpoznatijih protagonista tog vremena...Izložena Speerova maketa Germanie, zamišljenog glavnog grada velike Njemačke, čak mi se u nekim detaljima sviđa, jedan pjesnik mi je dobar, omiljeni skulptor i portretist kralja čokolade Ludwiga, koji je otvarao muzeje suvremene umjetnosti po Europi, Havani i još ponegdje, taj skulptor je bio zanimljiv, iako nacist, i to bi bilo uglavnom to. Prevladavao je kič plavookih mišičavih muškaraca, kult uniforme, simetrija i pravokutnost, žene širokih bokova s malom djecom u naručju. Tu su se natjecali sa socrealističkim umjetnicima, ali ovi su ipak imali jaku književnost, poeziju, kao i underground alternativu, unutrašnja umjetnička opozicija u nacističkim državama je bila neznatna i opasna za život.
U Mađarskoj i Poljskoj kulturne revolucije nisu mogle nauditi suvremenoj umjetnosti, moćni muzeji tog usmjerenja su u privatnim rukama, državi bi bilo kontraproduktivno da prestane financirati poznate državne muzeje, s isto tako kvalitetnim fundusom, s druge strane hipotetski, a u nekim državama očito više ni to, prestankom financiranja gubi se i alternativa tom jadnom "tradicionalnom" kiču, muzeji se jednostavno gase.
Inače u nečemu su nacisti bili u pravu, ako pogledamo hladno s distance, "izopačena umjetnost", ono što su javno na lomačama palili po trgovima, je zbilja bila nešto najbolje, što je to vrijeme dalo, i jedno od vrijednijih razdoblja u takozvanoj povijesti umjetnosti.