Nachtfresser

Čekam vijest koja može poprilično odrediti bližu budućnost. Što vi radite čekajući i izbjegavajući razmišljanje o onom što je predmet čekanja? Ja jedino znam meditirati i fotografirati. Recimo dok sam ovo fotografirao meditirao sam o Barbri Streisand i njenoj odluci donešenoj u najosjetljivijim godinama da nikakva estetska operacije ne dolazi u obzir, odluka koja se za njenu karijeru koja je tad već počela i za njeno samopouzdanje pokazala potpuno ispravnom. Mislio sam i da znam koju od desetak uglavnom uspješnih en face fotografija prolaznica i čekalica neću staviti na blog, evo baš te, samo crnobijele poput života. I Jin se igrao s prolaznicama svoje vrste, u kontaktima je neposredniji od mene. Prepoznao je i svoju prvu veterinarku, ne radi više s životinjama, i s njom se veselo pozdravio, ona je komentirala, otkako ne radim s njima, životinje me jako vole. Ja sam prepoznao mladog dečka koji prodaje časopis za beskućnike, obojica smo skrenuli pogled mimoilazeći se. Najvredniji čistač na Korzu sluša heavy metal.

Teoretski odavno poznajem feminizam, naročito iz djela Simon de Beauvoir koja sam sa simpatijom čitao i dosta njenih stavova prihvatio. Uživo sam upoznao više feministica u Berlinu kao dio nekadašnjeg piratskog pokreta i družio se s njima, mladu Juliu Schramm i simpatizirao u polemici sa starom feminističkom gardom predvođenom Alice Schwarzer, najviše oko takozvanih rubnih tema i skupina koje su me uvijek zanimale.
Zanimljiv mi je bio i me-too pokret koji je brzo postao masovan, žene su iznosile u javnost primjere zlostavljanja koje su doživjele pretežno u mladim danima, uglavnom seksističke prirode i velika većina muškaraca je razumjela njihovu ogorčenost. Samo što je Julia navodila, negdje se znala izgubiti vrlo važna nit u tkanju cijele te priče, da živimo u konzumerističkom sustavu u kojem je sve podređeno profitu, te ako ne želimo revoluciju, a samo marginalci još o tom sanjaju, moramo pragmatično djelovati u korist iskorištavanih, npr. nije rješenje zabrana prostitucije nego zaštita svih mogućih prava prostitutki, i ženskih i muških, koje su se uvjetno rečeno dobrovoljno počele baviti time, koliko je to moguće govoriti za one koji tako bježe od patnje neimaštine.
Treba se suprotstaviti i novonastalom biznisu, masovna traženja astronomskih odšteta za navodna zlostavljanja starija od 50 godina, poznati su primjeri modela sad dobrostojećih umjetnika. Zašto se ne bi osigurala ne svoja starost i liječenje, što bi se kao motiv još dalo razumjeti, npr. da je Maria Schneider kao što nije, tražila odštetu za zlostavljanja na snimanju kultnog filma, možda bi si platila bolju zdravstvenu njegu i duže živjela. Ne, pokušava se i osigurati svoje potomke od neuspješnosti i bankrota.
Sve slučajeve treba dobro višestrano proučiti, naravno izbjegavajući koliko je moguće forsiranje starih trauma.

"Tko igra za raju i zanemari taktiku karijeru završi u nižerazrednom Vratniku", orio se nekadašnji hit koji se sad nama nekima obistinjuje. Danas je u Rijeci praznik trčanja po prekrasnom danu "Homo si teć", jedan igrač šahovskog trećeligaša Krka trči polumaraton i eto dobio sam priliku uskočiti u tim u kojem sam nekad bio, još kao mladac, najbolji igrač u višem rangu. Zadnjih godina sam pak za vrijeme utrki fotkao, moje fotke su bile i na dvije skupne izložbe, danas sam se nakon partije spustio u grad, nisam opalio ni jednu fotku. Ne treba mi između ostalog popovanje nekog od brojnih blog primitivki i primitivaca o fotkanju trkačica bez dozvole.
Inače prvi sam danas završio partiju pa sam zato imao vremena. Gledam maloprije analizu najboljeg komercijalnog kompjutorskog programa, iako toga nisam bio u punoj mjeri svjestan, stalno sam s crnim figurama imao prednost koja se povećavala, do trena u kojem sam previdio pješaka, u tom trenu je protivnik ponudio remi, koji sam prihvatio užasnut previdom, u tom trenu on po programu ima pješaka više i malu prednost, dinamiku poziciji daje moj lovački par, a remi mi je očito ponuđen ipak najviše na osnovu nekadašnjeg renomea.
Kaže mi vršnjakinja na Korzu, vama muškarcima je i prirodno lakše stariti, pustite sijedu bradu i ne možete faliti, Tolstoj, Marks etc., velim, ako aludiraš na moju neobrijanost, jednostavno mi svakodnevno brijanje nije prioritet, a za neprioritetne stvari nemam vremena, za lijenost uvijek. Možda brada naraste toliko da je sam više neću moći brijati, ali tu se ne može ništa napraviti, danas sam konačno uživo platio šahovskom klubu članarinu za ovu godinu, jednostavno mi igrači životne treće lige nemamo živce za popunjavati uplatnice. Inače teško mi je biti član i šahovskog kluba, jer sam zahvaljujući svojoj rodbini i primitivnosti novobogataša te kršćanskoj zatucanosti njihove mladeži, alergičan na samo spominjanje svog rodnog grada, a kamoli da me nešto vuče tamo. Ekipa je ipak danas nakon stopostotne učinkovisti, moj meč su dobili koliko treba 3,5:2,5, i nalaze se među vodećim trećeligaškim momčadima, prvenstvo se na jesen nastavlja.
Kako se priroda budi i divlja i Jin sve više luduje, sinoć sam ranije išao leći, skinuo mu uz opiranje par čičkova, da bih jutros utvrdio da me gleda samo jednim okom, prije odlaska u grad sam mu uglavnom oslobodio to drugo zatvoreno, ovaj put izgleda nije bilo ništa strašno.
Nama trećeligašima ne preostaje ništa drugo nego uživati u sjedenju u vrtu tko ga ima, kako nas je podučio bivši vrhunski bloger Neverin, za sadnju krumpira je uglavnom već kasno, te izletima u prirodu bez ljudi, jučer smo bili u Goskom kotaru i punili izvorsku vodu u stare plastične kanistre, što je užasavalo našu ekološki osviještenu prijateljicu.

Ja bih tako rado šutio
i odmarao u hladu sraznih desetljeća
al kapitalizam i slobode
stalno vuku za jezik.

Nezamislivo je koliko kloake
je preplavilo naše gradove
koliko smrada guši svakodnevicu
pleše danse macabre.

Ma pusti ih i uživaj
ionako ništa neće razumjeti
dovoljna je bodljikava žica
između tvog vrta i njih.

Hoću, al čisto iz hobija
okrznuti ih metkom prosvjetiteljstva
te rasno čiste pater familiase
za crnu djecu spremne.

I onda nastaviti s tobom
pričati o žutom samoniklom cvijeću
i šparogama koje rastu
samo za našu večeru.

I ostalim ljepotama
ove zatrovane zemlje...

Negdje prije trideset godina, bio je rat, stajao je ispred Konta s profesionalnom kamerom, pozdravio se samnom i rekao da snima za kruzere filmove o lukama u koje ovi uplovljavaju i pitao me da li bi mu odgovorio na par pitanja pred kamerom, ja sam pitao na hrvatskom ili njemačkom, jer sam znao da je volio provocirati ljude navodnom simpatijom prema Hitleru i ubacivanjem mudrosti na njemačkom usred razgovora. Na hrvatskom, rekao, poslije ćeš mi pomoći eventualno oko neke fraze, probat će sam raditi i njemačku i talijansku verziju. Pitao je za odnose Hrvata i Srba, ja sam mu odgovorio da su osim Istre, bolji nego u ostatku zemlje, na što me on prekinuo, normalno kad ste ih elegantno potjerali, te prekinuo snimanje. Rekao je da će sam to obrazložiti, da je uostalom on autor filma.
Poslije toga ga nisam viđao, kad su već kod mene bili prognanici iz Bosne u kojoj je bjesnio rat, organizirao sam feštu s domaćim poznanicima i poznanicama, te pitao zna li tko išta o njemu. Jedan mi je rekao da se taj zamjerao svima, što mi nije bila novost i da se priča da su ga ubili i bacili u ocean neki Filipinci koje je rasistički vrijeđao. Malo sam ostao zatečen, priča je bila uvjerljiva, osjetio sam nelagodu jer je samnom ipak komunicirao bez pretjeranih provokacija, valjda sam ga kupio svojim tumačenjem njemačkih filozofa, posebno Hegela i Nietzschea.
Danas sam nemirno šetao nakon brzinskog ručka s Jinom, jutros inače odgovoran pas nije obavio svetu dužnost, a ja sam kasno popodne još morao ići odraditi dva sata.
Na klupi u parku prema kojoj me Jin vodio sjedio je stariji čovjek, većeg trbuha, isto s bradom od par dana i prvi dojam, izgledao je nijansu neuglednije od mene. Kad sam baš zaobilazio tu klupu, čuo sam kao da govori za sebe "Profesor xxxxx..." Stao sam i čvrsto smo se rukovali, čim je progovorio znao sam da je to on, a i on nije bio siguran dok ja nisam progovorio, obojica smo se nasmijali. Rekao sam mu da je išla priča da je skončao bačen u ocean, nije se previše iznenadio, pitao je najprije jel se sjećam od koga je priča potekla i koji ocean, naravno, nisam znao, kaže pa više od 70 posto zemlje je ocean, uvijek se volio razmetati postocima i često samouvjereno fulao, to je bio on, saznao sam da živi u Rijeci, on se čudio da sam još na istoj školi, pa u moje vrijeme si išao s jedne na drugu, ispričao sam se, da ovaj put zbilja moj jedini prijatelj i ja žurimo i odjurili smo.
Čim smo zamakli iza ugla, Jin se osvrnuo, vidio da nema nikoga i kakao. Dan je ponovo bio u redu.

Evo, pola godine nakon smrtnog slučaja, javna bilježnica privodi svoj posao, u slučaju gdje nema drugih nasljednika, polako pri kraju, u slučaju u kojem smo joj sve potrebno što je morala obaviti sami servirali, istražujući kako funkcioniraju banke, štoviše, izdat će rješenje čim joj mi uplatimo debelo prenapregnut iznos. Potrošili smo tjedan učeničkog odmora, dobili opet manjkav papir al što je tu je, da bi u četvrtak saznali da smo zakasnili deset minuta, da ne možemo stvari finalizirati jer petkom gruntovnica ne radi.
Ne da mi se fotografirati za blog ni pisati o Virovitici otkako Bergaz ne korača zemaljskim stazama, s njim sam vodio prepisku o tom gradu koji za razliku od Vukovara ima zaobilaznicu no svejedno je namjernicima praktičnije voziti kroz centar grada pa se dobije dojam da je tamo uvijek živo. Mene naravno zabavljaju kulturne znamenitosti i asocijacije na nazive na engleskom u manirima dostojnim metropola.

Prije dosta vremena, u zlatnim godinama bloga, izašlo je u jednom čitanom hrvatskom tabloidu, da je obitelj Hilton uspjela zaustaviti objavljivanje fotki gole Paris Hilton vrlo brzo nakon što su iscurile, al eto jedan bloger i kod nas je uspio objaviti, tada sam imao preko 3000 posjeta raznih posjetitelja, onda sam imao i "lovca" na svom blogu, pa su kancelarije grada Zagreba, iz kojih sam imao u radno vrijeme najviše dnevnih posjetitelja dobile konkurenciju u Hilton hotelima iz nekoliko europskih gradova. Slika je bila bez veze kao i filmić koji je nešto kasnije "iscurio", al eto.
Tim Halle Berry je očito zaključio da je 23 tisuće lajkova koje je Halle dobila na instagramu dno dna i odlučio nešto poduzeti, vrlo je važno u njenoj profesiji zadržavati pozornost na sebi. Tako je Halle išetala gola na balkon s čašom vina u ruci, važno je bilo primjetiti da je gola, to što se ništa konkretno ne vidi nikom ništa, i vidi vraga, do sada 735 tisuća lajkova uključujući i moj, milijun bi dostigla da je fotka bila nijansu bolja, ali možda još i ovako stigne.

Evo prije mraka smo se vratili s tradicionalnog doručka, naravno znalo se da će druženje potrajati pa je u međuvremenu bio završen i ručak. Stigli smo se kratko dotaći i Andrića povodom drugog djela mog jučerašnjeg posta, dobio sam podršku za glavnu tezu, uzgred uskoro će u antikvarijatu imati aukciju, između ostalog primjerka prvog izdanja Andrićeve Gospođice. Razjasnili smo i detalje Andrićevog potpisivanja jednog
sramnog zakona u funkciji zamjenika ministra vanjskih poslova, prije nego je dao ostavku i maknuo se iz politike, te ostatak rata odstrahovao u Beogradu završavajući usput svoja važna djela.
Naravno prevladavale su zanimljivije teme, između ostalog usporedba razvoja hamburške i riječke luke, te naravno gastronomski užici u režiji perfekcionistice Dolores. Ja se nisam mogao sjetiti koje godine sam uživao u ljetnoj stipendiji u Hamburgu, sjetio sam se samo da je te godine vladalo kravlje ludilo, upamtio sam jer su tamo bile znatno pale cijene tartar bifteka, te sam ga više puta priuštio dok su me gledali kao luđaka. Upamtio sam da i da kod nas svejedno cijena govedine nije padala. Na kraju "doručka" sam valjda prvi put lovio zrak na balkonu, naporno je toliko jesti, zanimljiv mi je bio i eto pogled s doduše petog kata jednog nebodera.

Gerhard Richter je najskuplji suvremeni slikar, svaka njegova novoprodana slika dostiže rekordnu vrijednost. Živ je, 91 godinu star, njegov najmlađi sin s trećom ženom ima 17 godina. U jednom intervjuu tvrdi da njegovo slikarstvo nije autobiografsko, na slici koja ga je proslavila "Ema, akt na stepenicama" je model njegova prva žena, čiji je nadimak Ema. Ona je bila kći ozloglašenog nacističkog ginekologa, koji je provodio masovne prisilne sterilizacije i eutanazije nedostojnih za život. Nedavno je G. Richter (postoji i slikar D. Richter) ponovo došao u centar pozornosti javnosti jer je svoj veliki likovni ciklus "Birkenau" (nazvan po logoru) darovao zajednici i trenutno se nalazi u novootvorenoj Novoj nacionalnoj galeriji, a 2026. će biti preseljen u muzej suvremene umjetnosti koji će biti tik uz ovaj. Da bi se razumjelo djelo Gerharda Richtera, potrebno je znati način na koji stvara. On uvijek uzima kao predložak fotografiju i obrađuje je, možda je najlakše shvatiti na već spomenutoj slici, gdje je akt svoje žene na stepenicama djelomično zamutio:

Nisam Sartre i nemam ambiciju angažirati se pod stare dane popravljanju svijeta, istina imponira što me još uvijek zovu na prosvjede, zasad procjenjujem da su mlađi dovoljni za zaustaviti pomahnitali povampireni šovinizam i naoko molitvi posvećenu mužgadiju, ali nije isključeno, ako se bude brojao svaki čovjek...
Ovo je jedna od onih nedjelja kad u ponedjeljak moram ustati u ranu zoru i mrzim cijeli svijet zbog toga. Danas smo poslije ručka odmah morali i u dućane jer zadnje dane nismo stigli i čak i sladoled i limun su između ostalog bili pri kraju.
Kad smo se vratili lagano se već počeo spuštati mrak, vrijeme nam se ipak smilovalo i moglo se sjediti i u vrtu što smo naravno iskoristili. Dok je drugarica žurila preparkirati auto, oslobodilo se mjesto uz našu ulaznu kapiju, ja sam meditirao o ovakvim povečerjima, ne prehladnim, ne pretoplim, kakva sam uvijek volio. U onoj vojsci sam se u ovakve večeri dragovoljno javljao na stražu dok su drugi žurili u smrdljive spavaonice, takve su sve vojničke. Iako ću sutra možda imati važan sastanak, ne stignem se obrijati, tko bi trošio ovaj merak od večeri.