Konačno opet nezdrava hrana u restoranu Trsatici, logično na Trsatu. Na terasi jedu ovaj put samo stranci, za jednim stolom Nijemci, za drugim Talijani, za trećim konobar razgovara na engleskom, ne mogu detektirati odakle su, uglavnom govori im da su ljeta pretopla ovdje i da su izabrali pravo vrijeme za odmor, sad je idealna klima. Tu su i Mađari, sve ih je više otkako su otvorene granice, badava Orbanu nacionalistička retorika. Roštilj se peče direktno na terasi i to ima svoje draži, ali i miris, tako da Jin nakon svog ručka koji nosimo uz sebe mora dobiti i jedan ćevap za desert, tek poslije toga pristaje na slasticu za čišćenje zubi.
p.s.
Stranci su dobri i jedu preporučenu ribu uz isto tako preporučene malvaziju ili žlahtinu, imam zanimljiv dojam, da situirani gosti dolaze uglavnom van sezone kad je ipak neznatno jeftinije.

Razmišljali smo o odlasku na put ovog produženog vikenda, na kraju smo ostali i popodne proveli u vrtu. Najprije ručak, sve domaće, jaja od kokoški iz okolice Rijeke koje svaki put uživaju u šetnji kad navratimo i Jinu su neodoljive i nikako mu nije jasno zašto mu ne dopuštamo da se zajuri na druženje s njima, Špek domaći, još onaj virovitički, šparoge iz našeg vrta, uživamo u njima skoro svaki dan, jedino rajčica, doduše i ona je imala natpis domaća, ali iz supermarketa, nećemo sitničariti, nije bila loša. Ja sam kopao za novi red pločica uz ljuljačku, skeptičan sam prema sadnjama, a druženja će uvijek biti. Kao što se na fotki vidi nesebično mi je pomagao i Jin, on je i brži i efikasniji dok mu ne dosadi, a drugarica je uglavnom radila poslove za koje treba i uključiti mozak, što meni baš i ne ide. Smijala se kako se ne želim posebno odijevati za rad i pazim da ne uprljam ruke dok zemlju ubacujem u kariolu, ona se tu ne štedi, ubacuje ju i rukama. Uvijek se sjetim priče jednog frenda, on je u zadnjem ratu bio pod komandom jednog manje razvikanog generala na po njemu najtežem ratištu, kaže, jedan od gospode među tom seljačijom, pričalo se da na ratištu spava poput onog novinara u svili, a smijenjen je jer su mu bili važniji životi vojnika od poštovanja točnog vremena, kad su političari odredili primirje. Jin je svoj alat šapice zaprljao umjesto mene. Tek kad sam sjeo odmoriti se snimio sam figurativno i onda realno novoizraslu ružu.

Čekam vijest koja može poprilično odrediti bližu budućnost. Što vi radite čekajući i izbjegavajući razmišljanje o onom što je predmet čekanja? Ja jedino znam meditirati i fotografirati. Recimo dok sam ovo fotografirao meditirao sam o Barbri Streisand i njenoj odluci donešenoj u najosjetljivijim godinama da nikakva estetska operacije ne dolazi u obzir, odluka koja se za njenu karijeru koja je tad već počela i za njeno samopouzdanje pokazala potpuno ispravnom. Mislio sam i da znam koju od desetak uglavnom uspješnih en face fotografija prolaznica i čekalica neću staviti na blog, evo baš te, samo crnobijele poput života. I Jin se igrao s prolaznicama svoje vrste, u kontaktima je neposredniji od mene. Prepoznao je i svoju prvu veterinarku, ne radi više s životinjama, i s njom se veselo pozdravio, ona je komentirala, otkako ne radim s njima, životinje me jako vole. Ja sam prepoznao mladog dečka koji prodaje časopis za beskućnike, obojica smo skrenuli pogled mimoilazeći se. Najvredniji čistač na Korzu sluša heavy metal.

Teoretski odavno poznajem feminizam, naročito iz djela Simon de Beauvoir koja sam sa simpatijom čitao i dosta njenih stavova prihvatio. Uživo sam upoznao više feministica u Berlinu kao dio nekadašnjeg piratskog pokreta i družio se s njima, mladu Juliu Schramm i simpatizirao u polemici sa starom feminističkom gardom predvođenom Alice Schwarzer, najviše oko takozvanih rubnih tema i skupina koje su me uvijek zanimale.
Zanimljiv mi je bio i me-too pokret koji je brzo postao masovan, žene su iznosile u javnost primjere zlostavljanja koje su doživjele pretežno u mladim danima, uglavnom seksističke prirode i velika većina muškaraca je razumjela njihovu ogorčenost. Samo što je Julia navodila, negdje se znala izgubiti vrlo važna nit u tkanju cijele te priče, da živimo u konzumerističkom sustavu u kojem je sve podređeno profitu, te ako ne želimo revoluciju, a samo marginalci još o tom sanjaju, moramo pragmatično djelovati u korist iskorištavanih, npr. nije rješenje zabrana prostitucije nego zaštita svih mogućih prava prostitutki, i ženskih i muških, koje su se uvjetno rečeno dobrovoljno počele baviti time, koliko je to moguće govoriti za one koji tako bježe od patnje neimaštine.
Treba se suprotstaviti i novonastalom biznisu, masovna traženja astronomskih odšteta za navodna zlostavljanja starija od 50 godina, poznati su primjeri modela sad dobrostojećih umjetnika. Zašto se ne bi osigurala ne svoja starost i liječenje, što bi se kao motiv još dalo razumjeti, npr. da je Maria Schneider kao što nije, tražila odštetu za zlostavljanja na snimanju kultnog filma, možda bi si platila bolju zdravstvenu njegu i duže živjela. Ne, pokušava se i osigurati svoje potomke od neuspješnosti i bankrota.
Sve slučajeve treba dobro višestrano proučiti, naravno izbjegavajući koliko je moguće forsiranje starih trauma.

"Tko igra za raju i zanemari taktiku karijeru završi u nižerazrednom Vratniku", orio se nekadašnji hit koji se sad nama nekima obistinjuje. Danas je u Rijeci praznik trčanja po prekrasnom danu "Homo si teć", jedan igrač šahovskog trećeligaša Krka trči polumaraton i eto dobio sam priliku uskočiti u tim u kojem sam nekad bio, još kao mladac, najbolji igrač u višem rangu. Zadnjih godina sam pak za vrijeme utrki fotkao, moje fotke su bile i na dvije skupne izložbe, danas sam se nakon partije spustio u grad, nisam opalio ni jednu fotku. Ne treba mi između ostalog popovanje nekog od brojnih blog primitivki i primitivaca o fotkanju trkačica bez dozvole.
Inače prvi sam danas završio partiju pa sam zato imao vremena. Gledam maloprije analizu najboljeg komercijalnog kompjutorskog programa, iako toga nisam bio u punoj mjeri svjestan, stalno sam s crnim figurama imao prednost koja se povećavala, do trena u kojem sam previdio pješaka, u tom trenu je protivnik ponudio remi, koji sam prihvatio užasnut previdom, u tom trenu on po programu ima pješaka više i malu prednost, dinamiku poziciji daje moj lovački par, a remi mi je očito ponuđen ipak najviše na osnovu nekadašnjeg renomea.
Kaže mi vršnjakinja na Korzu, vama muškarcima je i prirodno lakše stariti, pustite sijedu bradu i ne možete faliti, Tolstoj, Marks etc., velim, ako aludiraš na moju neobrijanost, jednostavno mi svakodnevno brijanje nije prioritet, a za neprioritetne stvari nemam vremena, za lijenost uvijek. Možda brada naraste toliko da je sam više neću moći brijati, ali tu se ne može ništa napraviti, danas sam konačno uživo platio šahovskom klubu članarinu za ovu godinu, jednostavno mi igrači životne treće lige nemamo živce za popunjavati uplatnice. Inače teško mi je biti član i šahovskog kluba, jer sam zahvaljujući svojoj rodbini i primitivnosti novobogataša te kršćanskoj zatucanosti njihove mladeži, alergičan na samo spominjanje svog rodnog grada, a kamoli da me nešto vuče tamo. Ekipa je ipak danas nakon stopostotne učinkovisti, moj meč su dobili koliko treba 3,5:2,5, i nalaze se među vodećim trećeligaškim momčadima, prvenstvo se na jesen nastavlja.
Kako se priroda budi i divlja i Jin sve više luduje, sinoć sam ranije išao leći, skinuo mu uz opiranje par čičkova, da bih jutros utvrdio da me gleda samo jednim okom, prije odlaska u grad sam mu uglavnom oslobodio to drugo zatvoreno, ovaj put izgleda nije bilo ništa strašno.
Nama trećeligašima ne preostaje ništa drugo nego uživati u sjedenju u vrtu tko ga ima, kako nas je podučio bivši vrhunski bloger Neverin, za sadnju krumpira je uglavnom već kasno, te izletima u prirodu bez ljudi, jučer smo bili u Goskom kotaru i punili izvorsku vodu u stare plastične kanistre, što je užasavalo našu ekološki osviještenu prijateljicu.

Ja bih tako rado šutio
i odmarao u hladu sraznih desetljeća
al kapitalizam i slobode
stalno vuku za jezik.

Nezamislivo je koliko kloake
je preplavilo naše gradove
koliko smrada guši svakodnevicu
pleše danse macabre.

Ma pusti ih i uživaj
ionako ništa neće razumjeti
dovoljna je bodljikava žica
između tvog vrta i njih.

Hoću, al čisto iz hobija
okrznuti ih metkom prosvjetiteljstva
te rasno čiste pater familiase
za crnu djecu spremne.

I onda nastaviti s tobom
pričati o žutom samoniklom cvijeću
i šparogama koje rastu
samo za našu večeru.

I ostalim ljepotama
ove zatrovane zemlje...

Negdje prije trideset godina, bio je rat, stajao je ispred Konta s profesionalnom kamerom, pozdravio se samnom i rekao da snima za kruzere filmove o lukama u koje ovi uplovljavaju i pitao me da li bi mu odgovorio na par pitanja pred kamerom, ja sam pitao na hrvatskom ili njemačkom, jer sam znao da je volio provocirati ljude navodnom simpatijom prema Hitleru i ubacivanjem mudrosti na njemačkom usred razgovora. Na hrvatskom, rekao, poslije ćeš mi pomoći eventualno oko neke fraze, probat će sam raditi i njemačku i talijansku verziju. Pitao je za odnose Hrvata i Srba, ja sam mu odgovorio da su osim Istre, bolji nego u ostatku zemlje, na što me on prekinuo, normalno kad ste ih elegantno potjerali, te prekinuo snimanje. Rekao je da će sam to obrazložiti, da je uostalom on autor filma.
Poslije toga ga nisam viđao, kad su već kod mene bili prognanici iz Bosne u kojoj je bjesnio rat, organizirao sam feštu s domaćim poznanicima i poznanicama, te pitao zna li tko išta o njemu. Jedan mi je rekao da se taj zamjerao svima, što mi nije bila novost i da se priča da su ga ubili i bacili u ocean neki Filipinci koje je rasistički vrijeđao. Malo sam ostao zatečen, priča je bila uvjerljiva, osjetio sam nelagodu jer je samnom ipak komunicirao bez pretjeranih provokacija, valjda sam ga kupio svojim tumačenjem njemačkih filozofa, posebno Hegela i Nietzschea.
Danas sam nemirno šetao nakon brzinskog ručka s Jinom, jutros inače odgovoran pas nije obavio svetu dužnost, a ja sam kasno popodne još morao ići odraditi dva sata.
Na klupi u parku prema kojoj me Jin vodio sjedio je stariji čovjek, većeg trbuha, isto s bradom od par dana i prvi dojam, izgledao je nijansu neuglednije od mene. Kad sam baš zaobilazio tu klupu, čuo sam kao da govori za sebe "Profesor xxxxx..." Stao sam i čvrsto smo se rukovali, čim je progovorio znao sam da je to on, a i on nije bio siguran dok ja nisam progovorio, obojica smo se nasmijali. Rekao sam mu da je išla priča da je skončao bačen u ocean, nije se previše iznenadio, pitao je najprije jel se sjećam od koga je priča potekla i koji ocean, naravno, nisam znao, kaže pa više od 70 posto zemlje je ocean, uvijek se volio razmetati postocima i često samouvjereno fulao, to je bio on, saznao sam da živi u Rijeci, on se čudio da sam još na istoj školi, pa u moje vrijeme si išao s jedne na drugu, ispričao sam se, da ovaj put zbilja moj jedini prijatelj i ja žurimo i odjurili smo.
Čim smo zamakli iza ugla, Jin se osvrnuo, vidio da nema nikoga i kakao. Dan je ponovo bio u redu.

Evo, pola godine nakon smrtnog slučaja, javna bilježnica privodi svoj posao, u slučaju gdje nema drugih nasljednika, polako pri kraju, u slučaju u kojem smo joj sve potrebno što je morala obaviti sami servirali, istražujući kako funkcioniraju banke, štoviše, izdat će rješenje čim joj mi uplatimo debelo prenapregnut iznos. Potrošili smo tjedan učeničkog odmora, dobili opet manjkav papir al što je tu je, da bi u četvrtak saznali da smo zakasnili deset minuta, da ne možemo stvari finalizirati jer petkom gruntovnica ne radi.
Ne da mi se fotografirati za blog ni pisati o Virovitici otkako Bergaz ne korača zemaljskim stazama, s njim sam vodio prepisku o tom gradu koji za razliku od Vukovara ima zaobilaznicu no svejedno je namjernicima praktičnije voziti kroz centar grada pa se dobije dojam da je tamo uvijek živo. Mene naravno zabavljaju kulturne znamenitosti i asocijacije na nazive na engleskom u manirima dostojnim metropola.

Snimio sam i jednu fotku po narudžbi, zbilja lijepo rascvjetane japanske trešnje, ipak sam je malo rezao jer su meni ipak ljudi uvijek u prvom planu.



Jutros smo se iz idiličnog grada, da samo vidite kako se ležerno boravi na radnom mjestu ili na pauzi, obično svi čekaju nekoga tko to bolje zna, a taj netko je upravo na pauzi, u baš svim ustanovama osim u katastru, gdje su nas iznenadile dvije susretljive radišne osobe. Iz idile smo otputovali u svakodnevni mrak, kaže drugarica, pojest će jedan šminkerski sendvič na stanci u motelu pokraj puta, vraća se bez, kaže ne da iz principa, cijenu sendviča ću navesti u kunama jer su svi već otupili na svakodnevni euro rast, 33 kune.

Prije dosta vremena, u zlatnim godinama bloga, izašlo je u jednom čitanom hrvatskom tabloidu, da je obitelj Hilton uspjela zaustaviti objavljivanje fotki gole Paris Hilton vrlo brzo nakon što su iscurile, al eto jedan bloger i kod nas je uspio objaviti, tada sam imao preko 3000 posjeta raznih posjetitelja, onda sam imao i "lovca" na svom blogu, pa su kancelarije grada Zagreba, iz kojih sam imao u radno vrijeme najviše dnevnih posjetitelja dobile konkurenciju u Hilton hotelima iz nekoliko europskih gradova. Slika je bila bez veze kao i filmić koji je nešto kasnije "iscurio", al eto.
Tim Halle Berry je očito zaključio da je 23 tisuće lajkova koje je Halle dobila na instagramu dno dna i odlučio nešto poduzeti, vrlo je važno u njenoj profesiji zadržavati pozornost na sebi. Tako je Halle išetala gola na balkon s čašom vina u ruci, važno je bilo primjetiti da je gola, to što se ništa konkretno ne vidi nikom ništa, i vidi vraga, do sada 735 tisuća lajkova uključujući i moj, milijun bi dostigla da je fotka bila nijansu bolja, ali možda još i ovako stigne.

(uzeto s instagrama dotične, profil je javni)

Ako se pitate zašto sam lajkao, s pravom se pitate, nit ju posebno volim nit mi je naročito privlačna, niti mi je fotka nešto, ali ornamenti na balkonu su skoro identični onima na našem balkonu "i like it" ;)

Evo prije mraka smo se vratili s tradicionalnog doručka, naravno znalo se da će druženje potrajati pa je u međuvremenu bio završen i ručak. Stigli smo se kratko dotaći i Andrića povodom drugog djela mog jučerašnjeg posta, dobio sam podršku za glavnu tezu, uzgred uskoro će u antikvarijatu imati aukciju, između ostalog primjerka prvog izdanja Andrićeve Gospođice. Razjasnili smo i detalje Andrićevog potpisivanja jednog
sramnog zakona u funkciji zamjenika ministra vanjskih poslova, prije nego je dao ostavku i maknuo se iz politike, te ostatak rata odstrahovao u Beogradu završavajući usput svoja važna djela.
Naravno prevladavale su zanimljivije teme, između ostalog usporedba razvoja hamburške i riječke luke, te naravno gastronomski užici u režiji perfekcionistice Dolores. Ja se nisam mogao sjetiti koje godine sam uživao u ljetnoj stipendiji u Hamburgu, sjetio sam se samo da je te godine vladalo kravlje ludilo, upamtio sam jer su tamo bile znatno pale cijene tartar bifteka, te sam ga više puta priuštio dok su me gledali kao luđaka. Upamtio sam da i da kod nas svejedno cijena govedine nije padala. Na kraju "doručka" sam valjda prvi put lovio zrak na balkonu, naporno je toliko jesti, zanimljiv mi je bio i eto pogled s doduše petog kata jednog nebodera.

Današnji ručak nije bio planiran, jednostavno, dogodilo se. Sinoć su se odmrzavali škrinja i frižider, dio namirnica smo stavili na hladnjikavi balkon, naizgled dobro kamufliranih, Jin naime zadnje vrijeme voli navečer izaći i meditirati, tako je bilo i sinoć na početku, legao je i nije ga se čulo. Odjednom, ja sam se već polako spremao na spavanje, počeo je neobično i uznemireno lajati, naučili smo ga da to ne smije raditi kad padne mrak. Što se dogodilo, počeo je od ispod izvlačiti kobasicu i napala su ga jaja koja su bila iznad. Tako ih je dio napuknuo i morali smo ih danas potrošiti. Bilo je malo komešanja sinoć, jutros je neuobičajeno mazan. Momentalno zadovoljno drijema.



Jutros sam čitajući njemački portal ponovo shvatio koliko je glupo svojatati pisce koji su negdje između. Nijemci su upravo ponovo preveli "Gospođicu" Ive Andrića, završni roman kako pišu njegove "bosanske trilogije", odnosno trilogije bosanskog Nobelovca. Srbi su ga davno posvojili, Hrvati navode ono što je pisao ijekavicom, al eto fućka se Zapadu za ta prepucavanja, u biografiji im je bitno da je bio za Hitlera ambasador zajedničke države u Berlinu i zamjenik ministra vanjskih poslova, što recimo nisam znao il sam preskočio jer me nije zanimalo, važnije mi je bilo da je bio neženja i ljubavnik Krklecove žene. Druge dvije knjige bosanske trilogije, nešto prije prevedene, su "Na Drini ćuprija" i koliko po sadržaju zaključujem, po naslovu prijevoda nisam siguran "Znakovi pored puta". Što je zajedničko za baš te tri knjige da upravo one čine trilogiju nisam uspio povezati.

Pisao sam već jednom davno na blogu kako ćeš šetajući Berlinom za sunčanog burevitog dana znati jesi li u istočnom ili zapadnom dijelu grada, po staroj političkoj podjeli, geografska nije u potpunosti točna, naravno sebi svojstvenim orijentirom sam procjenjivao, ako vidiš rublje da se suši po balkonima u istočnom si dijelu grada. Još sigurniji si bio po tramvajima, ako ih vidiš sigurno si u istočnom dijelu, tramvaji i rublje na štriku su bili prespori za tehnološki napredan Zapad, koristili su brzu željeznicu i sušilice, osim toga na Zapadu je uvijek bilo onih tankoćutnih duša kojima smeta pogled na gaće i grudnjake po balkonima. Uzgred sjeća li se netko, naravno to je retoričko pitanje mada pamtim da ga je Anaboni komentirala, mog posta i fotki donjeg rublja upitne bjeline, koje se suši u zaštičenoj gradskoj jezgri Trogira, naravno praktično nemoguće ga je naći među ovih 5905 postova?
Na fejsu sam član i nekoliko "ostalgie" grupa, nostalgičnih za životom na Istoku Europe prije pada berlinskog zida. Nedavno mi je upao u oči post o sirevima u DDR-u, bio mi je zanimljiv iz više razloga, em sam bivši DDR stipendist, zapadne stipendije su dobivali samo najbolji studenti i oni s vezama, em sam ljubitelj sireva. Istočni Nijemci su radili kopije najpoznatijih francuskih, talijanskih i nizozemskih sireva, ne kao npr. naša Vindija s dozvolom, fućkalo se njima za zapadna dopuštenja i sirevi su bili relativno podnošljivi, ali daleko od originala, tu je zanimljiva ta crta nostalgije, sve je onda bilo bolje vele, nije. Međutim u pamćenju mi je ostalo nešto drugo, topljeni sirevi su bili ukusniji od zapadnih i bio ih je veliki izbor, to si ne mogu objasniti. Isto tako estetski mnogo ljepši i naravno jeftiniji su bili ručni satovi, al bi uz garanciju dobio "pet minuta po danu, plus minus". Mašući rukom na kojoj sam imao najljepši sat ikad, lupio sam možda jedan sat nakon kupnje njime u zid i nije više proradio, pamtim taj očaj, nažalost nisam mogao naći isti, nisu serijski rađeni. No tog dizajnerskog raja nema na slikama iz prošlosti, a ima raznih varijacija soljenki, to jelo uostalom nije izvorno njemačko.
Iz DDR-a sam se vraćao s grupom jugostipendista preko Srbije. Ne znam u kojem smo se mjestu točno razišli, svatko na svoje presjedanje, ali smo išli na roštilj na ručak, to nam je nedostajalo, ja sam jeo jetricu baš kao i jučer.

Sva sreća da naša najštovanija fotografinja u povijesti bloga, kako lijepo zvuči, ne prati redovito, odnosno vrlo rijetko svrati na blog, zgrozio bi ju kut i način snimanja fotke jela, kao vjerojatno i prvo pisca, zatim pažljivog fotkaša Miška, o Alexxlu da i ne govorim, no o photoshoperima i mučkim provokatorima ne treba trošiti riječi.
Fotka služi samo kao dokument koji pokazuje da su uskrsni praznici, kod mene doduše tek prije pola sata, najukusnije moguće počeli. Većina kolega je negodovala zbog cjepkanja praznika na više manjih, umjesto jedan dva normalna kao prije, kao učenici se baš naviknu na školu pa opet tjedan razbibrige, meni to baš odgovara, a ionako ih učim da su odgovorni za sebe i da se trebaju naučiti biti prilagodljivi i prijemčivi za razne naputke, pa i one najapsurdnije, kakvih će biti sve više. U nedjelju je planiran tradicionalni uskrsni doručak kod Dolores, poslije ako uspijemo par dana puta, tako će se već dati živjeti. Već je bio planiran post na drugu temu, no ne želim zaboraviti sljubljivanje dviju namirnica iz naslova uz neizbježnu kupus salatu, la vita e bella!

Gerhard Richter je najskuplji suvremeni slikar, svaka njegova novoprodana slika dostiže rekordnu vrijednost. Živ je, 91 godinu star, njegov najmlađi sin s trećom ženom ima 17 godina. U jednom intervjuu tvrdi da njegovo slikarstvo nije autobiografsko, na slici koja ga je proslavila "Ema, akt na stepenicama" je model njegova prva žena, čiji je nadimak Ema. Ona je bila kći ozloglašenog nacističkog ginekologa, koji je provodio masovne prisilne sterilizacije i eutanazije nedostojnih za život. Nedavno je G. Richter (postoji i slikar D. Richter) ponovo došao u centar pozornosti javnosti jer je svoj veliki likovni ciklus "Birkenau" (nazvan po logoru) darovao zajednici i trenutno se nalazi u novootvorenoj Novoj nacionalnoj galeriji, a 2026. će biti preseljen u muzej suvremene umjetnosti koji će biti tik uz ovaj. Da bi se razumjelo djelo Gerharda Richtera, potrebno je znati način na koji stvara. On uvijek uzima kao predložak fotografiju i obrađuje je, možda je najlakše shvatiti na već spomenutoj slici, gdje je akt svoje žene na stepenicama djelomično zamutio:

(slika uzeta s umjetnikove web stranice)

Nekad umjetnik zna preći u punu apstrakciju preko predloška izabranim bojama, tu djelo i doslovno dobiva u slojevitosti značenja. U ciklusu "Birkenau" kao predložak mu služe naknadno pronađene fotografije iz ostavštine jednog logoraša koji je, kasnije je utvrđeno, poginuo 1944. u pokušaju bijega iz zloglasnog logora. Neću opisivati mada znam čega tu sve ima, originalni neizmjenjeni predošci su uklopljeni u mozaik nazvan"Atlas", tu nisam 100 posto siguran jer neke nazive brkam, a ne da mi se tražiti.
Još dvije stvari i zaokružit ću post za one koje će možda zaintrigirati umjetnikovo djelo, s prvom ženom je, umjetnik rođen u Dresdenu, prebjegao u Zapadnu Njemačku, jer ga je sputavala poetika socijalističkog realizma pa je svoj pravac ironično nazvao kapitalistički realizam, a postoji i meni omiljen ciklus "Baader- Meinhof" gdje poznate fotografije koje posjedujem u svojoj kolekciji, ionako jezovite, u njegovoj zamućenoj obradi djeluju još strašnije.
To bi bio uvod za one koji ne znaju o kome se radi, a tko bude u prilici vidjeti slike, doživjet će ih svejedno na svoj način.

Nisam Sartre i nemam ambiciju angažirati se pod stare dane popravljanju svijeta, istina imponira što me još uvijek zovu na prosvjede, zasad procjenjujem da su mlađi dovoljni za zaustaviti pomahnitali povampireni šovinizam i naoko molitvi posvećenu mužgadiju, ali nije isključeno, ako se bude brojao svaki čovjek...
Ovo je jedna od onih nedjelja kad u ponedjeljak moram ustati u ranu zoru i mrzim cijeli svijet zbog toga. Danas smo poslije ručka odmah morali i u dućane jer zadnje dane nismo stigli i čak i sladoled i limun su između ostalog bili pri kraju.
Kad smo se vratili lagano se već počeo spuštati mrak, vrijeme nam se ipak smilovalo i moglo se sjediti i u vrtu što smo naravno iskoristili. Dok je drugarica žurila preparkirati auto, oslobodilo se mjesto uz našu ulaznu kapiju, ja sam meditirao o ovakvim povečerjima, ne prehladnim, ne pretoplim, kakva sam uvijek volio. U onoj vojsci sam se u ovakve večeri dragovoljno javljao na stražu dok su drugi žurili u smrdljive spavaonice, takve su sve vojničke. Iako ću sutra možda imati važan sastanak, ne stignem se obrijati, tko bi trošio ovaj merak od večeri.

Kao prvo, imam otklon prema stereotipnim Amerima, Rusima, Kinezima, Japancima, još Indijcima ponajviše. Kao drugo još dok sam bio politički pirat uvidio sam da velika većina ljudi jednostavno ne može shvatiti pojmove privatnog i javnog, te kad te npr. snima državni aparat ili kad snimaju pojedinci, piratica iz Njemačke je točno napisala, ogromnoj većini Nijemaca više smetaju Rumunji koji odnose njihovo smeće nego Amerikanci koji ih sofisticirano uhode na svakom koraku. Kao treće seksizmom se predstavlja slavljenje lijepog ljudskog tijela, zadnji primjer je zabrana Davida, koju je ipak lakše pripisati konstantnoj propagandi u svrhu stupidizacije svijeta, tome služe i reforme zadnjih desetljeća u školstvu. To bi bio uvod, nastojao sam par stvari nacrtati, ne bi li barem nešto i shvatio i dio top blogera.
Ruska fejs prijateljica mi je skrenula pozornost na nevjerojatnu priredbu koja se organizira u Moskvi, kao dio proslave godine ženskog šaha. Sutra kreće meč plavuša protiv brineta i ipak sudjeluje dio ponajboljih šahistkinja. I ona je pozvana, ali je poziv, usprkos opasnosti kojoj se izlaže, otklonila. Kaže da je užasava i inače kako se u Moskvi ponašaju kao da se rat ne događa i tu blizu ginu neki drugi, ima više predstava i zanimljivije je nego u mirnodopsko vrijeme. Dijeliti žene na plavuše i brinete, kako sam napisao i na fejsu, dostojno je duhovitosti devetnaestog stoljeća. Sudjeluju kako sam saznao i šahistkinje koje ne spadaju u jednu od te dvije kategorije, ali glasno podržavaju režim, te će kako ona napisa, valjda imati besplatno kvalitetno farbanje.
Na drugom kraju svijeta je aktualiziran prijedlog zabrane fotografiranja na javnim površinama oko znamenitosti, poput spomenika kulture. U kontroliranim shopovima se ionako mogu kupiti profesionalno urađene fotografije, prospekti i plakati. Većina bi i to vjerojatno podržala, samo im se treba dobro obrazložiti.
Pogledajte samo kako nepodjeljenu podršku imaju zakoni Zambije kod naših reprezentativnih uzoraka, smrtna kazna za promjenu spola, zašto ne?! Nije aprillili, to se zove javno mnijenje.