Teoretski odavno poznajem feminizam, naročito iz djela Simon de Beauvoir koja sam sa simpatijom čitao i dosta njenih stavova prihvatio. Uživo sam upoznao više feministica u Berlinu kao dio nekadašnjeg piratskog pokreta i družio se s njima, mladu Juliu Schramm i simpatizirao u polemici sa starom feminističkom gardom predvođenom Alice Schwarzer, najviše oko takozvanih rubnih tema i skupina koje su me uvijek zanimale.
Zanimljiv mi je bio i me-too pokret koji je brzo postao masovan, žene su iznosile u javnost primjere zlostavljanja koje su doživjele pretežno u mladim danima, uglavnom seksističke prirode i velika većina muškaraca je razumjela njihovu ogorčenost. Samo što je Julia navodila, negdje se znala izgubiti vrlo važna nit u tkanju cijele te priče, da živimo u konzumerističkom sustavu u kojem je sve podređeno profitu, te ako ne želimo revoluciju, a samo marginalci još o tom sanjaju, moramo pragmatično djelovati u korist iskorištavanih, npr. nije rješenje zabrana prostitucije nego zaštita svih mogućih prava prostitutki, i ženskih i muških, koje su se uvjetno rečeno dobrovoljno počele baviti time, koliko je to moguće govoriti za one koji tako bježe od patnje neimaštine.
Treba se suprotstaviti i novonastalom biznisu, masovna traženja astronomskih odšteta za navodna zlostavljanja starija od 50 godina, poznati su primjeri modela sad dobrostojećih umjetnika. Zašto se ne bi osigurala ne svoja starost i liječenje, što bi se kao motiv još dalo razumjeti, npr. da je Maria Schneider kao što nije, tražila odštetu za zlostavljanja na snimanju kultnog filma, možda bi si platila bolju zdravstvenu njegu i duže živjela. Ne, pokušava se i osigurati svoje potomke od neuspješnosti i bankrota.
Sve slučajeve treba dobro višestrano proučiti, naravno izbjegavajući koliko je moguće forsiranje starih trauma.
Post je objavljen 25.04.2023. u 10:07 sati.