Sjedimo tako pas i ja, Opatiju zamata mrak, osluškujemo more, buljimo u svjetla, čekamo, ovaj put kraj drugaričine terapije, more dobro zbori, zamjenjuje Siddhartinu rijeku, tonemo u tminu, pucnjava, neko opet misli da pobjeđuje.
Dobro je, još uvijek se može, potpisujem trenutak, samo me promjena strah, opet tišina, tonemo u sutra, danas ništa nismo napravili i to je dobro. Kuglica griotte, pamti cura, bacam snimak iako znam da aparat ne podnosi svjetlo, znaju se boje i pristojno razliti.
Izuzetno ugodno provedeno vrijeme od deset jutros, dugo već nisam bio u glavnom riječkom kazalištu, i onda pak u svojstvu navijača. Naime snimao se Supertalent, učenica mi se natjecala i odmah mogu reći prošla, ide dalje, a ja sam sve pratio po prvi put iz meni najbolje kazališne lože, šteta što je zabranjeno fotografiranje, razumili ste, ne smijem objaviti fotografije. Išao sam priznajem reda radi, al na kraju mi je ipak bilo zanimljivo, nakon duljeg vremena doživiti izbliza nefingirane emocije. Ipak smo partnerica i ja pobjegli prije kraja, iako smo pokušali izbjeći biti će nas kad se bude emitiralo na teve. Sad žurim dalje, vikendom se živi, a procijenio sam da večeras neće biti snage za post.
I tako dan prolazi bez nekih iznenađenja, odšetao rano do Tower centra u Rijeci, za razliku od konkurentskog ZTC-a, ne samo da su prije dopustili ulaz psima nego i na odjelu foto aparata imaju čovjeka koji zna koje baterije i kartice idu u koji aparat i voljan je podijeliti znanje s kupcima. Tu su i neke akcije, no ne mogu se odlučiti od ovih koje imaju, a ne žurim, zbilja nije pretjerano bitno po ovakvom vremenu da vidim ono što snimam, niti su izazovna neka zumiranja.
Novost današnjeg dana je i da Jin ne želi jesti oslića. I tako se dan, neki bezlični petak približavao kraju, počeo sam oko osam navečer razmišljati o postu, pogledao fotke, nejasna mi ova zelena boja uz pticu, nije do mene, počeo se na chatu dogovarati o sutrašnjem izlasku prije podne i onda, rekoh idem pogledati rezultate dva aktualna šahovska turnira, kad ono, sve završilo, jedna partija još traje. Prvo sam pomislio, ne misli valjda ovo velemajstor, znakovitog prezimena Harikrisna, dobiti. Gledam, ma neće ići. Ne mogu se odlijepiti, vuku se potezi, vidim neke motive, ali ne vidim kako. Još razmišljam jel moralo to tako biti, ne znam, uglavnom mat je pao u 115.potezu.
Sad mi je stigla i poruka da je umro osnivač mog omiljenog rock benda iz zrelijih dana. Nema rutinskih dana, a kakva će biti noć nisam siguran.
Vidio na tržnici jutros tetu koju dugo nisam vidio, krajičkom oka primjetio da dila jaja, naravno ubacio se, mislim da barem godinu dana nisam naletio na jaja iz dvorišta. Doma čudan problem, ne snalazim se, počnem mutiti, sjetim se da nema mlijeka, u žurbi sam, ne jede mi se ništa od nareska, ispada nešto čudno.
Na putu prema školi srećem starog rockera koji je zbunjen jer se eto ne može sjetiti benda čiji znak nosim, a u tom području je kod kuće, kažem ništa bitno, osrednji bend, samo im je znak izvrstan, al eto, nakon tridesetak godina baš se i ne razaznaje, delikt boljih vremena.
A treće, kao sve u životu, fotka, do koje mi nije stalo, relativno uspjela, jedna vrhunski motiv, ostala mutna, odmah poništavam, ipak banalnost svakodnevice bolje paše uz ovaj blog.
Kao ljubitelj kobasica po Berlinu sam istraživao currywurst, zbilja je bilo znatnih razlika u okusu i kvalitetu. Ovdje se curry dosta koristi u meksičkoj bodegi gdje često marendam. Tu se, naučio sam, ne štedi na kurkumi, koja bitno doprinosi punoći okusa. Pravio sam se važan pred jednom našom nutricionisticom i ona je odmah skočila oduševljeno proglašavajući kurkumu čudesnom biljkom. Ljudi prosto vape za čudesnim rješenjima, meni je jučer liječnica konstatirala, ma da, kretanje i malo pažljivija prehrana rješavaju probleme, to je zadovoljna rezultatima pregleda rekla meni, koji se po priznatim standardima nisam ranije tako nezdravo hranio kao danas.
Ipak najgori su oni štreberi kojima su još u školi ulili u glavu "rad, rad i samo rad na može spasiti" i to papagajski i istinski uvjereni cijeli život ponavljaju.
Imali pregled u školi, potvrđen mi i dobar tlak. Mislim da je barem dva desetljeća bio povišen, računalo se po obiteljskoj liniji da tako treba biti. Onda zadnja promjena životnog stila prije ne znam koliko godina, zabilježen i na blogu odlazak Koreancu, poslije i prestao odlaziti, nisam mjerio barem godinu dana i onda slučajna kontrola, mislio sam da je pokvaren tlakomjer. Poslije se to ponavljalo.
Svejedno se još ne uspjevam skulirati potpuno i ignorirati par baba, uglavnom ženskog roda, iritiraju i inače, trebao bih ih znati ignorirati, barem dok još nisu nikakav čimbenik. Kaže kolegica da sam malo proturječan, zbilja ne prezirem nikoga, posebno nakon svinjarija kojima sam bio izložen, s druge strane sve manje posvećujem vremena onima kojima sam uglavnom drag. Ne uspjevam objasniti da izbjegavam prostor.
Inače kad se povede razgovor o psima ne odlazim iz prostorije. Nije to moral, tu zbilja od svakog mogu čuti nešto korisno.
pun sam slabosti
ogoljelo drveće
čeka odlazak.
p.s.
Upitan sam danas o svojim planovima. Kako objasniti nemanje.
Bojim se svake nove vlade kao svaki manjinac, njemački jezik je uvijek bio manjinski jezik za učenje, a predavači monete za stabilizacijska potkusurivanja, osim jedno kratko vrijeme kad su Bavarci politički pritiskali svoje kolege s crvenobijelim kvadratima i kad se uvodio drugi strani jezik, koji je kasnijim političarima izazivao probleme, kako to platiti kad ima mnogo važnijih natalitetnih i sličnih projekata. Svejedno koja od dvije političke opcije bila na vlasti, kod promjena su sigurni samo članovi njihovih stranaka.
Razmišljao sam tako jučer povodom ove nove zabave za mase, što sam ja sve u svom životu izdao i ređa se samo, nikad kraja. Bezidealan guštam koliko mogu, dok mogu. Sinoć nakon dugog vremena sam malo pratio teve, po prvi put sam Žižeka poprilično razumio što hoće reći, sazrijevam valjda.
Čitam intervju s Edom Maajkom, čovjek se jako boji ponavljanja te izrazito kalkulira s zanimljivošću i aktualnošću svog opusa. Ne znam, meni su, po općem uvjerenju suvišni i dosadni opusi iz djela Bukovskog i Th. Manna, među zanimljivijima, dok ću razvikane "Zabilješke starog pokvarenjaka" po svemu sudeći i iz valjda trećeg pokušaja vratiti u knjižnicu nepročitane, jedino meni nezanimljivo iz Henkovog opusa. Kod pjesnika uvijek iznova uživam kod Ericha Frieda i to baš u tome što učito nije radio nikakvu selekciju, oke, protuizraelske pjesme preskočim, to je uvijek problem, kad pokušavaš eto zbog viših ciljeva biti objektivan obično ispadne sranje, al neka ga. Zato se ne primjećuju dovoljno njegova remek djela od pjesama, izgubi se dragulj u polumraku guste šume, mislim da sam jedini koji ga smatra najvećim pjesnikom barem njemačkog govornog područja. Isto tako kod Bölla neki romani, možda i zbog loših prijevoda ključnih dijelova, ne uživaju u potrebnoj pozornosti. Tek sad je otkrivena vrijednost par njegovih zaboravljenih priča, kao one o montažeru koji je izrezivao i skupljao tišinu s zvučnih zapisa, za vrijeme mog studija takve priče su preskakane kao irelevantne.
Jedini sam zastao i saslušao galeba koji je iznenada sletio i počeo galamiti, dovoljno.
Doživio iznenađenje, plaćen mi put i dnevnice, ak se sjećate onog državnog seminara u Đurđevcu. Odmah odjurio potražiti, siguran sam bio da sam na netu vidio Canon fotić s AA baterijama, likovi me uvjeravaju u dva dućana da ne postoje takvi, e jbga, danas mi se ne da guglati. Nisam ništa kupio, fotkam i dalje na slijepo, jako sam zadovoljan baterijama koje traju, al eto, zima je, nije mi nužno zumiranje, ni da vidim što fotkam, ovih stotinjak eura će ići za nešto drugo, ne da mi se opet kupovati Nikone s lomljivim ekranima, mada je cijena pala ispod 500 kuna. Zvali iz pošte, završena istraga nakon moje potražnice, nije pronađena pošiljka koja nije došla na cilj.
Neki primitivci se inače već oštre, čuo jučer popodne iz prikrajka razgovor, nadaju se da će se blentavi i nesposobni osevapiti, he, odakle mi uskrsnu taj glagol, kad se njihovi stabiliziraju na vlasti. Život ide dalje, uz njega i usputni dnevni post, vrijeme je moglo danas valjda biti i bolje potrošeno.
Hladno, led ledeni, hodam razmišljajući o promašenosti nekih egzistencija roda svog i kako baš nema nekog smisla gajiti ideje u paklu relativizma, a i biti povijesno uhićen i upamćen i nije neka utjeha, kad primjetim krajičkog oka, nešto lijepo, vidim s visine doduše samo kosu, al vidit će valjda slijepi fotić više, vidim nadiruću upalu mjehura i mladost, koja ima cilj u životu, kojeg ja sad samo cinički sladim.
Ništa. Idem spavati. Ljudi i dalje grizu za pizdarije. Temeljna strategija, samo nužno socijaliziranje i agresivna samoobrana zapišanog teritorija, idemo dalje kad se putevi malo odlede, jutros smo se opet žurbom skoro polomili.
Pila je vino i čitala poeziju
mi smo pili i slušali
pogledala me upitno
i ja sam rekao
dobro je to
misliš na vino
pitala je
ne, ako nisi primjetila
uopće ne pijem vino. ne, nije primjetila
nastavila je čitati
onda smo svi pljeskali
onda je nespretno raširila noge
ja sam sjedio baš nasuprot
onda su je svi hvalili
imala je neobično duge noge
u trenutku su svi zašutili
rekao sam
baš je bilo dobro
a ona je rekla, hvala,
stvarno, što ti piješ
bilo je kasno
već sam odlazio
pišalo mi se
a vece nije bio neki.
Jučer je poznata njemačka feministica i bivša mi bliska piratska politička kolegica Anke Domscheit Berg uzburkala twitterske vode hashtagom "unerwünscht". Naime ne samo prosječno njemačko građanstvo nego i aktivna feministička scena zdrmani su i blago šokirani događajima na Silvestrovo na željezničkom kolodvoru u Kölnu i prostoru ispred katedrale. Prolaznice i radoznalke su, sad ispada masovno, bile ne samo orobljene nego i seksualno napastvovane od organiziranih grupa pripitih građana tamnije puti. Prvo je išla akcija "ausnahmslos" (bez iznimke) s osnovnim porukama da ne uvijek znači ne i da je bez iznimke nedopustiv pokušaj bilo kakvog muškoženskog tjelesnog kontakta bez izričite dozvole od strane žene. Akciju su podržale mnoge poznate osobe, i meni je ponuđena na potpis od strane berlinskih prijateljica, podržao sam stav jedne od njih da žena može i gola proći kolodvorom da to nije nikakav razlog da bi je itko smio dodirnuti ali potpisao nisam. Druga skupina onih koji su prosvjedovali protiv starogodišnjih događanja je izazvala veću pažnju javnosti jer su bili agresivniji, na ulici i bijes su uperili na sve tražitelje azila i naglašavali su sramotan odnos prema žena koji potiče iz njihovih primitivnih kultura.
To je valjda potaklo A.D.B. na jučerašnju prilično nespretnu iako brojem reakcija na twitteru relativno uspjelu akciju. Želeći valjda potpuno relativizirati stvari A.D.B. je iznijela tezu da se i europski muškarci sramotno odnose prema ženama te pozvala žene da pod hashtagom "#unerwünscht" iznesu svoja iskustva kad su bez svoje želje suočene s pokazivanjem muškog spolovila na javnim površinama. Velika većina žena koja je spremno iznijela svoja iskustva imala je znatno više od jednog takvog iskustva, a mlađe cure su to navele kao raširenu pojavu i na internetu. Naravno uslijedile su i negativne reakcije prema ovoj akciji, kao skretanju pozornosti s ozbiljnih problema koje Njemačka ima s dijelom zbilja problematičnih tražitelja azila, a jedna terapeutkinja je navela da oko četiri posto muškaraca ima problem s egzibicionizmom, te da je čudi, da izgleda feministice više vide preko maila fotki muških spolovila nego ona koja se godinama profesionalno bavi tim problemom.
Od A.D.B. sam kao i ostali muškarci koji su izrazili interes za praćenje akcije dobio pitanje, jesam li iznenađen kad eto na twitteru vidim raširenost te pojave, nisam odgovorio, malo me zbunjuju "moje cure", čini mi se da se i one poput odavno i mene, nespretno odnose s izazovima ovog jako čudnog vremena.
p.s.
Evo iskoristit ću priliku ubaciti fotku s glavne gradske plaže van sezone snimljenu prije pet godina, druga je nova.
Sad pred kraj dana napadaju na twitteru zanimljive teme, ne da mi ih se trošiti za post kad sam umoran. Sve se tiču berlinske ekipe. Ipak nije ni u Rijeci bilo dosadno, čak je po ovoj hladnoći bilo zanimljivih modnih detalja. Inače možda ni jučer ni inače nisam bio dovoljno jasan, bitna mi je razlika ako na javnim površinama snimaju građani ili se pak snima za potrebe institucija. Mislim da institucije trebaju biti što providnije, transparentnije, a pojedinac što je moguće više zaštićen od njihovih snimanja, jer pravilo je, ako institucija nešto može zloupotrebiti zloupotrebit će i pobrinuti se da to bude legalno, dok pojedinca se može prijaviti i tužiti, te to funkcionira, to znamo svi mi koji poznajemo instituciju informativnih razgovora.
Sjetih se danas da se nisam baš hvalio s plodovima Podravine, na fotki su tri vrste kobasica.
U zgradi nove škole u kojoj smo od ove godine postoje i učionice koje gledaju na hodnik, u njima i ja predajem. Tako medicinske sestre dođu s prakse, sjede na klupi i gledaju nas u učionici što radimo. Ja sam se brzo privikao, sad mi je fora i zabavno, bacim pogled i ja na njih. Uvijek sam ionako bio protiv raznih zidova.
Međutim nemoćni smo prema zazidanim idiotskim mozgovima. Još uvijek nisam siguran jel mi se kolegica i frendica jučer na fejsu zajebavala šerajući članak u jutarnjem o uvođenju kamera u škole, s komentarom, super, ja nemam ništa kriti, a vjerojatno se neradnici boje. Zadnjih godina inače primjećujem sasvim jasno kako otupljuju ljudi koje sam cijenio, jednostavno, kao preko noći poblentave.Nije lako izdržati tolike godine potpunog zatupljivanja javnosti i trovanja javnog prostora, čovjek je ipak društveno biće.
Obradovala me jedna komentatorica, ako je toliko ugrožena sigurnosti djece čipirajmo ih pa ćemo uvijek znati gdje su, a čitateljka, uz koju stoji česta komentatorica, je zagrizla, ako je nužno i to.
Kaže netko opet, bolje da se na to baca lova nego na fontane, ionako će se baciti. Kategorija humorističko društvo.
A ništa, ima jedna birtija zabačena u rubnom dijelu grada, jeftinija, bez zabrana, konobarice znaju imena svih pasa svojih gostiju, uvijek skoro puna iako nikom na putu, vani griju grijalice i za minimum ljudi, pamte se navike gostiju, meni se nikad ovisno o piću ne donose ni med ni led, ima jedna birtija dostatna valjda za dnevni post.
p.s.
Obrisao sam planirani post kao osvrt na, recimo umjereno, glupe komentare danas na jednom blogu, zadnje vrijeme pokušavam ipak sve promatrati, koliko je moguće, s pozitivne strane, najgluplji komentatori ionako nikad ne komentiraju kod mene, a ni ja nemam pojma kako oni inače pišu, čemu pokušaj komunikacije.
Razmišljam jučer šetajući po Opatiji, ne iritira kod nas samo opća neposlovnost ni logika svi kradu, snalaze se, to je kapitalizam. Iritira i to što svi, očito s pravom znaju, da se ništa ne može napraviti i smiju se mom trošenju vremena da mailom upozorim hrvatsku poštu da se pošiljka koju sam poslao još 30. prosinca negdje izgubila, odnosno jednostavno nije stigla do primatelja. Doduše teoretski postoji mogućnost da je primatelj, Nikonov servis za Hrvatsku, primio mali fotić i da ga je netko tamo sebi zadržao. Iritira i podrugivanje na postavljeno pitanje, jel treba na uvid garantni list jer jasno je da garancija ne vrijedi za ekran. Baš svi su rekli da se to ne popravlja, tip iz servisa mi je telefonski rekao da je popravak oko 350 kuna, pa budući da mi je i na novom identičnom fotiću za nepunih mjesec dana otišao ekran shvatio sam da mi je ipak jeftinije dati 350 nego 500-550 kuna. Bilo bi tako kad bi živili u državi u kojem pošta nije ono što je.
Ne znam što će nekom Nikon Coolpix L31 razbijenog ekrana, al eto, ima ga, jer sve što nije poslano s povratnicom je očito plijen nemotiviranih djelatnika, mene mnogo više iritira što ni u jednoj recenziji ne stoji, ako misliš nositi fotić sa sobom u torbici ne kupuj nikako Nikon Coolpix L31 jer mu ekran strada pri najmanjem guranju u autobusu, najjeftiniji je, lijep je, dobre fotke, al ako nisi navikao snimati na slijepo poput mene to jednostavno nije fotić za tebe.
U Opatiji je jučer bilo jako lijepo bez puno ljudi i automobila.
Oznake: Nikon Coolpix L31. hrvatska pošta, nestanak, pošiljke
Danas sam čuo tko je između ostalih rezao žicu na granici. Zanimljivo, ne usude se ni javno pohvaliti, nisu sigurni jel mogu Slovenci izdati međunarodnu potjernicu.
Mi kad smo radili akcije pokušavali smo se oglasiti na sve moguće načine i hvalili svojom hrabrošću svima koji su htjeli slušati. Ovi mnogo hrabriji sramežljivo pokazuju slike na mobitelu.
Galamit će kad dođu bolja vremena.
p.s.
Umoran sam, cijeli dan vani, opatijske fotke eventualno uklopim u sutrašnji post. Laku noć!
Nije mi nikad Bowie bio među deset glazbenika. Nisam imao ni sve njegove ploče i kazete poput npr. od Claptona. Nisu mi se pretjerano sviđali ni njegov izgled niti nastup. Ipak od svih glazbenika je daleko najviše uticao na moj život.
Pitali su ga tako da zna li, i ako zna, zašto su karte za njegove koncerte daleko skuplje od onih za koncerte sličnih zvijezda. On je rekao da zna, da on sam inzistira na tome jer ne želi predugo nastupati, da želi što prije skupiti što više novca da postane neovisan o svemu i što prije svima može reći tko vas jebe. Čitajući to čvrsto sam, iako tad u krizi, odlučio i sproveo završiti fakultet, ono da me ne bi na radnom mjestu zajebavao netko tko ima manje škole od mene. To je bilo vrijeme kad su diplome još bile važne.
Intenzivno sam slušao "Heroes" kad je ovdje izbio rat. Iako nije otvoreno antiratna stvar kao neke Lennonove uz nju sam odlučio kako ću se dalje ponašati u devedesetima, gledajući s odmakom jedino pogrešno što sam napravio je što nisam prihvatio posao u Njemačkoj, trebao sam znati da za ove prostore nema nade.
Još jedna njegova izjava me usmjerila na životnoj prekretnici, znam da su bile tri od tog čovjeka koji je pao na zemlju, ne mogu se trenutno sjetiti treće, što Bora otpjeva: svirao je David Bowie i pauci s marsa/tad smo bili kao novi/a sad smo farsa.
"Možemo biti heroji samo jedan dan
možemo biti mi samo jedan dan."
D. Bowie
p.s.
Tak sam ja sebi preveo, možda i ne ide baš tako tekst, nikad se nisam ufuravao, uostalom koga briga što je pjesnik htio reći.
Danas povratak sa seminara, od sutra opet, nadam se, dnevna rutina. Meni ne treba ništa bolje, svaki dan učim, vozeći se na predavanja svakodnevno i pod svim uvjetima pomislio sam da, nisu bez vraga uglavnom manje loši ili čak dobri rukovodioci, koji svakodnevno putuju, naučio sam da postoji i osnovna škola s preko sto učenika Roma, upamtio jer je to na neki način naglašeno, u kojoj muški vecei imaju i pisoare, a na cijelom katu na kojem sam bio nisam vidio ni jednu učionicu s starinskom pločom i kredom, sve one takozvane pametne, obnovio sam trikove koje sam uglavnom znao kako izmanipulirati učenike da govore dobrovoljno strani jezik ako dođe neka vanjska kontrola, iznenadio sam se kako gazda provincijske birtijetine zna odabrati mlade, zgodne, a za jednu sam se i uvjerio da je i pametna, konobarice, što ti je divlji kapitalizam, velik valjda izbor nezaposlenih, družio sam se i s županijskom šeficom, svojom bivšom učenicom, a komunicirao ovaj put i s državnim vodstvom, nova lica, novi vjetrovi, između ostalog i o Jinu, kojeg je jedna od savjetnica upamtila kao najsimpatičnijeg i najdiscipliniranijeg sudionika prošlogodišnjeg skupa u Opatiji, velika većina ga nije ni primjetila. Imali smo i nekonvencionalne predavačice koje i same imaju problema s rigidnim strukturama sustava, nitko od predavača, onako usput, izgleda nije dobio ni kune, kao ni mi polaznici koji smo se sami financirali, al atmosfera je bila čista pozitiva, svejedno mislim da nas spašavaju čuda ili alternativna rješenja za koja se strukture seriozno pripremaju, vidi zadnju fotku.
Na radionici su krenuli od pretpostavke da se svatko od nas bavi nečim za što malo tko zna, podijelili nas u parove i zadatak je bio putem pitanja otkriti što je to. Rekao sam partnerici da sam ja potpuno bezličan tip i da nema baš ništo posebno kod mene, sjetio sam se bloga i fotkanja prolaznica, al nije mi padalo na pamet tako se igrati. Partnerica je rekla da je i njoj to bez veze pogotovo jer predavačica ne inzistira na njemačkom jeziku pa smo malo čavrljali o predavanju jučer. Međutim eto vraga, šefica radionice je krenula u obilazak i osluškivanje parova. Partnerica je predložila da bez veze pričamo na njemačkom jer ova, psiholog po struci, očito nije na ti s njemačkim. Tako sam ja kad nam se šefica približila postavio partnerici na njemačkom pitanje, ajde otkrijte mi neku svoju skrivenu tajnu. Ova se nasmijala i odgovorila mi isto na njemačkom : vožnja biciklom. Ja sam odmah replicirao, al to nije ništa neuobičajeno, mase ljudi svakodnevno voze bicikl. Ipak jest, odgovorila mi je.
Voditeljica radionice nas je uz osmijeh, vidjevši da živo komuniciramo, napustila.
Nalopatali se jučer za osloboditi auto, bili u Picoku Đurđevac, slušali iz prve ruke o reformi, optimističan, relativno mlad tim, razgovarao s novim savjetnicama za njemački, na prvi pogled znatan napredak u odnosu na prošlu, gospodin Jokić motivirao ljude, big bossa reforme slušao već treći put u kratko vrijeme, odličan motivator, meni kao poštovatelju Summerhilla u svakom slučaju drago, što nisam dio tima i što ću, ako bude zdravlja, kad se sve to zahukta, biti u mirovini.
Nije vlak nego auto u snijegu. Već sam zaboravio na prizore doživljene jutros u prvoj šetnji s Jinom. Ne volim nikakve idile, u pravilu su sve lažne, zimsku pogotovo, ma kako estetski lijepo izgledala. Jin se nauživao probijajući se kroz snijeg, a ja, pa bilo je jutros i pozitivnih stvari, tamna domaćica za 11 kuna. Nisam baš prevelik optimist više kako će se odvijati stvari s iskopavanjem auta, odlaska do Đurđevca i ostavljanja privremeno ovdje.
Nakon prvog kolektivnog webinara (seminar na kojem na platnu veliki broj ljudi prati avangardu iz svog područja koja im daje upute o daljnjem unaprijeđenju rada na istom) iz škole sam direktno krenuo na put ka Đurđevcu gdje ću sutra na seminaru slušati i viditi i uživo glavnog kreatora nove obrazovne reforme gospodina Borisa Jokića.
Često smo putovali u unutrašnjost raznim povodima no svejedno nas je opet iznova iznenadio razmjer avanture u koju smo se upustili. Zbilja je padala ta kiša koja se ledila i prvi put smo promatrali naše brisače na autu glasno nervozne i zbunjene jer nisu imali stvari pod potpunom kontrolom. I naš savjetnik za krizne situacije gospodin Jin bio je neuobičajeno cijeli put budan i sa zanimanjem pratio što se odvija.
Nakon što smo stigli do Virovitice, gdje ćemo kod drugaričine sestre i njenog druga noćiti sve ove dane, umjesto opuštanja slijedilo je s Jinom klizanje po ledu umjesto namjeravane večernje šetnje. Činjenica je on uživa u snijegu i pun je energije, ja se pak trudim održati pozitivu, moram reći da je u centru do Konzuma trotoar uglavnom hodiv. Ipak malo brine spoznaja da od Virovitice do Đurđevca nije planiranih pola sata nego sat vožnje. No to je već sutrašnji problem.
p.s.
Nemam svoj komp pa možda ne uspijem održati dnevni ritam pisanja, a nemam ni svog Irfana za fotke pa kaj bu bu ;)
Sve ove dane sam s zanimanjem pratio natpise s raznih njemačkih portala o tome što se događalo u novogodišnjoj noći na glavnom kolodvoru i prostoru između njega i katedrale u Kölnu. Sad su se pojavili i youtube filmovi i stvari su nešto jasnije. Između katedrale i kolodvora je bio pakao od petardi i više nego očito je da su ih palili i bacali afrikanci. Jel među njima i koliko bilo azilanata ostaje sporno, poznato je već godinama, a i moja drugarica se uvjerila da nigdje u svijetu nema takvih džeparoša kao uz tu gotičku katedralu. Dalje se može ustvrditi da su nadzorne kamere kojih je kolodvor pun potpuno beskorisne u ovakvim izvanrednim situacijama. Dakle više stotina polupijanih mladih ljudi nenjemačkog porijekla je u najveselijoj noći preplavilo kolodvor i prostor između njega i katedrale. Nije sporno ni da je došlo do orobljavanja i uz to seksualnog maltretiranja prolaznica koje su upale među tu razularenu gomilu. Nekoliko desetaka je prijava, sad se daju i izjave posebno bulevarskom tisku. Policija je stigla čim su stigli prvi pozivi, no uglavnom su prijavljene masovne tučnjave, za sve drugo se kasnije doznalo, neki prostori su profesionalno "počišćeni".
Nijedan pak krivac za seksualno nasilje, trgane su suknje i donje rublje nije naknadno pronađen.
Masovno se postavljaju pogrešna pitanja i donose politički obojani zaključci.
p.s.
Post je nezavršen, nemam vremena za poantu, upravo smo po ledenoj kiši doputovali u Podravinu.
Svi mi malo stariji znamo da sad, kad je izabrana takozvana desnica, slijede ne samo žvakanje tema poput neprirodnosti homoseksualnosti, opasnosti sredstava za zaštitu od neželjene trudnoće, nemoralnosti seksualnih veza prije braka ili još gore za jednu noć, nego i strašenje mladih od posljedica masturbacije, ne znam znate li da se i ruke počnu sušiti.
Mene mnogo više brine kampanja koju vode takozvani lijevi krugovi po Europi nazvana logično "Ne znači ne" u kojoj se praktično propisuje i postupak dopuštenog stupanja u spolne odnose. Izmišljaju se i nevjerojatno lukavo smišljenje tehnike da netko slučajno ne bi bio prisiljen na nešto što nije siguran da želi, poput izvlačenja iz torbice crvenog kartona koji upozorava udvarača, koji je izgubio glavu, da se skulira, inače može biti prijavljen ili kažnjen na javnom mjestu.
Mene u stvari muči što ne znam kako inače inteligentnoj curi objasniti što mi tu smrdi.
p.s.
Opet se sjetih karikature puža koji govori :"Baš me briga, odoh ja u svoju kućicu", vidjevši tenk koji ide na njega, e mene osobno se zbilja barem ovakve gluposti ne tiču, al mi dobro došlo da popunim prostor za dnevni post.
Danas me iritira skoro sve što pročitam. Kaže ta sad jedna nova mudra vladajuća glava da će inzistirati na mjerljivosti rada u javnom sektoru, kod nas se već odavno mjeri, kako drukčije nego što Balkanci znaju, a poznato je da znaju zbrajati i još mnogo više oduzimati. Tako već vidim da ćemo opet najebati mi što imamo manje učenika od drugih jer je jasno da je našoj mladeži jedan strani jezik i previše, nećemo valjda olakšavati njihov bijeg van iz države. Što bi drukčije mogla smisliti ova politička opcija kad su im "stručne službe" vječne i uvijek iste.
Idemo vani na snijeg, a i izluftati se od smrada gluposti domaćih portala i drugih medija, usput koristimo i izlazak kao odlazak na ručak zadnji neradan dan. Nismo jasni "poslovnim" domaćinima da stvarno želimo jesti vani na zubatom suncu, al eto, ipak će izaći iz toplog restauranta postaviti stol. Na povratku me poznanici informiraju da je "moj" Kasparov (svojevremeno sam navijao za njega protiv Karpova) čudak koji je potpuno prolupao. Ne znam o čemu je i što govorio ali znam da mu je procjena Putina bliska procjeni mojih berlinskih prijatelja, vjerojatno ima neke osebujne stavove, al odakle nama teve navijačima informacije kojima možemo, njega koji je donedavno živio u Rusiji i od tamo potiče, pokopati.
Našim ljudi od racionalizacija, stabilizacija i reformi draži su samo autokrati, ako već ne i diktatori.
Al su ispunjeni dani kad ništa ne moraš raditi. Doduše blog malo ispašta jer nema one svakodnevne napetosti, eto, ponekad dođe pomisao da bi se moglo i bez ovog, uglavnom ispušnog ventila. Evo malo sam ispraznio ladicu koju inače svaki dan koristim, bilo je tu računa i garantnih listova iz 2004., tad sam valjda zadnji put poduzeo sličnu akciju. Čitam opušteno bez obveze, šetam, fotkam na ćoravo, malo sam se dopisivao pa poslao Nikonovom servisu berlinski fotić, nisam optimist, nije ovo Njemačka, al nemam što izgubiti. Evo jutros sam ufotkao tu malu radnju koju sam već opisao u svom poslu, u kojem radi žena optičarka koja se kuži u svoj posao, nije reklama, samo da se eto zna, ako kog zanima mogu mu poslati i fotke dviju znatno većih optika, gdje patuljci pojma nemaju, oči su bitan organ, iako ih dosta ljudi ne zna koristiti, pa eto, da im zaposlenici ne zeznu stvar. Ja se, jučer sam se uvjerio s punim pravom, oko toga držim svog Berlina, ako nije hitna nužda. U utorak imamo Web-inar. Kako i priliči društvima s kultom kolektivnog samozadovoljavanja, moramo ga pratiti, ne sa svog kompjutora, nego svi zajedno na radnom mjestu, nisam baš siguran kako će funkcionirati te projekcije posebno po provincijskim platnima, al eto, glumi se suvremenost, to je skraćenica za Web seminar. Masu idiotskih razloga sam čuo zašto je to tako zamišljeno, dosta smiješnih kojima bih možda i povjerovao, da kao pirat nisam sudjelovao još prije dvije godine na međunarodnim internet konferencijama i zamislite, čak i diskutirao sa svog kompa.
Sve bi bilo dobro da čitavo popodne ne kiši, a morat će se još obaviti poslijepodnevna momačka šetnja.
p.s.
Jel tko iz Rijeke zna dobrog vodoinstalatera?
Evo i ja sam jutros nazdravio mirno novoj godini na tihoj livadi dok je cijeli grad spavao kad se Jin napokon pokakao nakon jučerašnjeg doslovno neprestanog zvučnog terora raskalašenih muškarčića. Počinje sad opet, neki su se se očito prerano ponapijali i ostale im zalihe kupljenog, valjda na akciji, na veliko. Prvi sam noćas napustio društvo oko pol jedan, nisam ni dočekao drugi dio ekipe. Ove godine baš nisam ni fotkao, uopće se ne radujem obećavajućoj svađalačkoj godini. Vidim i na blogu je krenulo, arogantni protiv zatucanih, ko u zlatno vrijeme procvata kulture cajki kao vladajuće, krajem devedesetih. Meni je dovoljno što sam umalo opet ispao kolateralna žrtva toga u realnom svijetu prošle godine, a to je bio tek nagovještaj onog što se vraća.
Jako mi je žao što mi nije uspjela fotka, to je ova zadnja, snimljena neposredno nakon što smo nas dvojica izašla u dugo očekivanu tihu šetnju. Cura se vraćala s dočeka noseći cipele s visokom petom u ruci, već mi je malo odmakla kad sam je primjetio, a i Jin je vukao na suprotnu stranu, šteta, kakve mrtve prirode, kakvi ustaše i partizani, to je život, to bi bila fotografija.
