Nachtfresser

Pila je vino i čitala poeziju
mi smo pili i slušali
pogledala me upitno
i ja sam rekao
dobro je to
misliš na vino
pitala je
ne, ako nisi primjetila
uopće ne pijem vino. ne, nije primjetila
nastavila je čitati
onda smo svi pljeskali
onda je nespretno raširila noge
ja sam sjedio baš nasuprot
onda su je svi hvalili
imala je neobično duge noge
u trenutku su svi zašutili
rekao sam
baš je bilo dobro
a ona je rekla, hvala,
stvarno, što ti piješ
bilo je kasno
već sam odlazio
pišalo mi se
a vece nije bio neki.

Jučer je poznata njemačka feministica i bivša mi bliska piratska politička kolegica Anke Domscheit Berg uzburkala twitterske vode hashtagom "unerwünscht". Naime ne samo prosječno njemačko građanstvo nego i aktivna feministička scena zdrmani su i blago šokirani događajima na Silvestrovo na željezničkom kolodvoru u Kölnu i prostoru ispred katedrale. Prolaznice i radoznalke su, sad ispada masovno, bile ne samo orobljene nego i seksualno napastvovane od organiziranih grupa pripitih građana tamnije puti. Prvo je išla akcija "ausnahmslos" (bez iznimke) s osnovnim porukama da ne uvijek znači ne i da je bez iznimke nedopustiv pokušaj bilo kakvog muškoženskog tjelesnog kontakta bez izričite dozvole od strane žene. Akciju su podržale mnoge poznate osobe, i meni je ponuđena na potpis od strane berlinskih prijateljica, podržao sam stav jedne od njih da žena može i gola proći kolodvorom da to nije nikakav razlog da bi je itko smio dodirnuti ali potpisao nisam. Druga skupina onih koji su prosvjedovali protiv starogodišnjih događanja je izazvala veću pažnju javnosti jer su bili agresivniji, na ulici i bijes su uperili na sve tražitelje azila i naglašavali su sramotan odnos prema žena koji potiče iz njihovih primitivnih kultura.
To je valjda potaklo A.D.B. na jučerašnju prilično nespretnu iako brojem reakcija na twitteru relativno uspjelu akciju. Želeći valjda potpuno relativizirati stvari A.D.B. je iznijela tezu da se i europski muškarci sramotno odnose prema ženama te pozvala žene da pod hashtagom "#unerwünscht" iznesu svoja iskustva kad su bez svoje želje suočene s pokazivanjem muškog spolovila na javnim površinama. Velika većina žena koja je spremno iznijela svoja iskustva imala je znatno više od jednog takvog iskustva, a mlađe cure su to navele kao raširenu pojavu i na internetu. Naravno uslijedile su i negativne reakcije prema ovoj akciji, kao skretanju pozornosti s ozbiljnih problema koje Njemačka ima s dijelom zbilja problematičnih tražitelja azila, a jedna terapeutkinja je navela da oko četiri posto muškaraca ima problem s egzibicionizmom, te da je čudi, da izgleda feministice više vide preko maila fotki muških spolovila nego ona koja se godinama profesionalno bavi tim problemom.
Od A.D.B. sam kao i ostali muškarci koji su izrazili interes za praćenje akcije dobio pitanje, jesam li iznenađen kad eto na twitteru vidim raširenost te pojave, nisam odgovorio, malo me zbunjuju "moje cure", čini mi se da se i one poput odavno i mene, nespretno odnose s izazovima ovog jako čudnog vremena.

p.s.
Evo iskoristit ću priliku ubaciti fotku s glavne gradske plaže van sezone snimljenu prije pet godina, druga je nova.

U zgradi nove škole u kojoj smo od ove godine postoje i učionice koje gledaju na hodnik, u njima i ja predajem. Tako medicinske sestre dođu s prakse, sjede na klupi i gledaju nas u učionici što radimo. Ja sam se brzo privikao, sad mi je fora i zabavno, bacim pogled i ja na njih. Uvijek sam ionako bio protiv raznih zidova.
Međutim nemoćni smo prema zazidanim idiotskim mozgovima. Još uvijek nisam siguran jel mi se kolegica i frendica jučer na fejsu zajebavala šerajući članak u jutarnjem o uvođenju kamera u škole, s komentarom, super, ja nemam ništa kriti, a vjerojatno se neradnici boje. Zadnjih godina inače primjećujem sasvim jasno kako otupljuju ljudi koje sam cijenio, jednostavno, kao preko noći poblentave.Nije lako izdržati tolike godine potpunog zatupljivanja javnosti i trovanja javnog prostora, čovjek je ipak društveno biće.
Obradovala me jedna komentatorica, ako je toliko ugrožena sigurnosti djece čipirajmo ih pa ćemo uvijek znati gdje su, a čitateljka, uz koju stoji česta komentatorica, je zagrizla, ako je nužno i to.
Kaže netko opet, bolje da se na to baca lova nego na fontane, ionako će se baciti. Kategorija humorističko društvo.

Razmišljam jučer šetajući po Opatiji, ne iritira kod nas samo opća neposlovnost ni logika svi kradu, snalaze se, to je kapitalizam. Iritira i to što svi, očito s pravom znaju, da se ništa ne može napraviti i smiju se mom trošenju vremena da mailom upozorim hrvatsku poštu da se pošiljka koju sam poslao još 30. prosinca negdje izgubila, odnosno jednostavno nije stigla do primatelja. Doduše teoretski postoji mogućnost da je primatelj, Nikonov servis za Hrvatsku, primio mali fotić i da ga je netko tamo sebi zadržao. Iritira i podrugivanje na postavljeno pitanje, jel treba na uvid garantni list jer jasno je da garancija ne vrijedi za ekran. Baš svi su rekli da se to ne popravlja, tip iz servisa mi je telefonski rekao da je popravak oko 350 kuna, pa budući da mi je i na novom identičnom fotiću za nepunih mjesec dana otišao ekran shvatio sam da mi je ipak jeftinije dati 350 nego 500-550 kuna. Bilo bi tako kad bi živili u državi u kojem pošta nije ono što je.
Ne znam što će nekom Nikon Coolpix L31 razbijenog ekrana, al eto, ima ga, jer sve što nije poslano s povratnicom je očito plijen nemotiviranih djelatnika, mene mnogo više iritira što ni u jednoj recenziji ne stoji, ako misliš nositi fotić sa sobom u torbici ne kupuj nikako Nikon Coolpix L31 jer mu ekran strada pri najmanjem guranju u autobusu, najjeftiniji je, lijep je, dobre fotke, al ako nisi navikao snimati na slijepo poput mene to jednostavno nije fotić za tebe.
U Opatiji je jučer bilo jako lijepo bez puno ljudi i automobila.

Oznake: Nikon Coolpix L31. hrvatska pošta, nestanak, pošiljke

Nije mi nikad Bowie bio među deset glazbenika. Nisam imao ni sve njegove ploče i kazete poput npr. od Claptona. Nisu mi se pretjerano sviđali ni njegov izgled niti nastup. Ipak od svih glazbenika je daleko najviše uticao na moj život.
Pitali su ga tako da zna li, i ako zna, zašto su karte za njegove koncerte daleko skuplje od onih za koncerte sličnih zvijezda. On je rekao da zna, da on sam inzistira na tome jer ne želi predugo nastupati, da želi što prije skupiti što više novca da postane neovisan o svemu i što prije svima može reći tko vas jebe. Čitajući to čvrsto sam, iako tad u krizi, odlučio i sproveo završiti fakultet, ono da me ne bi na radnom mjestu zajebavao netko tko ima manje škole od mene. To je bilo vrijeme kad su diplome još bile važne.
Intenzivno sam slušao "Heroes" kad je ovdje izbio rat. Iako nije otvoreno antiratna stvar kao neke Lennonove uz nju sam odlučio kako ću se dalje ponašati u devedesetima, gledajući s odmakom jedino pogrešno što sam napravio je što nisam prihvatio posao u Njemačkoj, trebao sam znati da za ove prostore nema nade.
Još jedna njegova izjava me usmjerila na životnoj prekretnici, znam da su bile tri od tog čovjeka koji je pao na zemlju, ne mogu se trenutno sjetiti treće, što Bora otpjeva: svirao je David Bowie i pauci s marsa/tad smo bili kao novi/a sad smo farsa.

"Možemo biti heroji samo jedan dan
možemo biti mi samo jedan dan."

D. Bowie

p.s.
Tak sam ja sebi preveo, možda i ne ide baš tako tekst, nikad se nisam ufuravao, uostalom koga briga što je pjesnik htio reći.

Danas povratak sa seminara, od sutra opet, nadam se, dnevna rutina. Meni ne treba ništa bolje, svaki dan učim, vozeći se na predavanja svakodnevno i pod svim uvjetima pomislio sam da, nisu bez vraga uglavnom manje loši ili čak dobri rukovodioci, koji svakodnevno putuju, naučio sam da postoji i osnovna škola s preko sto učenika Roma, upamtio jer je to na neki način naglašeno, u kojoj muški vecei imaju i pisoare, a na cijelom katu na kojem sam bio nisam vidio ni jednu učionicu s starinskom pločom i kredom, sve one takozvane pametne, obnovio sam trikove koje sam uglavnom znao kako izmanipulirati učenike da govore dobrovoljno strani jezik ako dođe neka vanjska kontrola, iznenadio sam se kako gazda provincijske birtijetine zna odabrati mlade, zgodne, a za jednu sam se i uvjerio da je i pametna, konobarice, što ti je divlji kapitalizam, velik valjda izbor nezaposlenih, družio sam se i s županijskom šeficom, svojom bivšom učenicom, a komunicirao ovaj put i s državnim vodstvom, nova lica, novi vjetrovi, između ostalog i o Jinu, kojeg je jedna od savjetnica upamtila kao najsimpatičnijeg i najdiscipliniranijeg sudionika prošlogodišnjeg skupa u Opatiji, velika većina ga nije ni primjetila. Imali smo i nekonvencionalne predavačice koje i same imaju problema s rigidnim strukturama sustava, nitko od predavača, onako usput, izgleda nije dobio ni kune, kao ni mi polaznici koji smo se sami financirali, al atmosfera je bila čista pozitiva, svejedno mislim da nas spašavaju čuda ili alternativna rješenja za koja se strukture seriozno pripremaju, vidi zadnju fotku.

Nalopatali se jučer za osloboditi auto, bili u Picoku Đurđevac, slušali iz prve ruke o reformi, optimističan, relativno mlad tim, razgovarao s novim savjetnicama za njemački, na prvi pogled znatan napredak u odnosu na prošlu, gospodin Jokić motivirao ljude, big bossa reforme slušao već treći put u kratko vrijeme, odličan motivator, meni kao poštovatelju Summerhilla u svakom slučaju drago, što nisam dio tima i što ću, ako bude zdravlja, kad se sve to zahukta, biti u mirovini.

Nakon prvog kolektivnog webinara (seminar na kojem na platnu veliki broj ljudi prati avangardu iz svog područja koja im daje upute o daljnjem unaprijeđenju rada na istom) iz škole sam direktno krenuo na put ka Đurđevcu gdje ću sutra na seminaru slušati i viditi i uživo glavnog kreatora nove obrazovne reforme gospodina Borisa Jokića.
Često smo putovali u unutrašnjost raznim povodima no svejedno nas je opet iznova iznenadio razmjer avanture u koju smo se upustili. Zbilja je padala ta kiša koja se ledila i prvi put smo promatrali naše brisače na autu glasno nervozne i zbunjene jer nisu imali stvari pod potpunom kontrolom. I naš savjetnik za krizne situacije gospodin Jin bio je neuobičajeno cijeli put budan i sa zanimanjem pratio što se odvija.
Nakon što smo stigli do Virovitice, gdje ćemo kod drugaričine sestre i njenog druga noćiti sve ove dane, umjesto opuštanja slijedilo je s Jinom klizanje po ledu umjesto namjeravane večernje šetnje. Činjenica je on uživa u snijegu i pun je energije, ja se pak trudim održati pozitivu, moram reći da je u centru do Konzuma trotoar uglavnom hodiv. Ipak malo brine spoznaja da od Virovitice do Đurđevca nije planiranih pola sata nego sat vožnje. No to je već sutrašnji problem.

Sve ove dane sam s zanimanjem pratio natpise s raznih njemačkih portala o tome što se događalo u novogodišnjoj noći na glavnom kolodvoru i prostoru između njega i katedrale u Kölnu. Sad su se pojavili i youtube filmovi i stvari su nešto jasnije. Između katedrale i kolodvora je bio pakao od petardi i više nego očito je da su ih palili i bacali afrikanci. Jel među njima i koliko bilo azilanata ostaje sporno, poznato je već godinama, a i moja drugarica se uvjerila da nigdje u svijetu nema takvih džeparoša kao uz tu gotičku katedralu. Dalje se može ustvrditi da su nadzorne kamere kojih je kolodvor pun potpuno beskorisne u ovakvim izvanrednim situacijama. Dakle više stotina polupijanih mladih ljudi nenjemačkog porijekla je u najveselijoj noći preplavilo kolodvor i prostor između njega i katedrale. Nije sporno ni da je došlo do orobljavanja i uz to seksualnog maltretiranja prolaznica koje su upale među tu razularenu gomilu. Nekoliko desetaka je prijava, sad se daju i izjave posebno bulevarskom tisku. Policija je stigla čim su stigli prvi pozivi, no uglavnom su prijavljene masovne tučnjave, za sve drugo se kasnije doznalo, neki prostori su profesionalno "počišćeni".
Nijedan pak krivac za seksualno nasilje, trgane su suknje i donje rublje nije naknadno pronađen.
Masovno se postavljaju pogrešna pitanja i donose politički obojani zaključci.
p.s.
Post je nezavršen, nemam vremena za poantu, upravo smo po ledenoj kiši doputovali u Podravinu.