Zadnji dan stresovit. Nakon što smo u ranu zoru odšetali uobičajenu turu, ovaj put bez kakanja druga psa, uz lagane stresić okršaja s crnim psom lutalicom koji smo dobili, krenuo sam rutinski paliti komp, stavljati naočale i eto ti vraga, lom okvira. Ima dobra i loša stvar, dobra, imam rezervne okvire, loša, naši optičari ne kuže te okvire na sklapanje. Izlazim neplanirano odmah u grad, pakiram na brzinu puknuti i rezervni okvir i puca mi patent na torbici. Prometni kolaps, idem pješice u grad, snimam, super, opet mi otišao ekran, ovaj put na tri tjedna starom fotiću i ne skroz.
Stižem do prve, velike reprezentativne optike u centru, na raskrižju prema željezničkom kolodvoru. Zatvoreno, vidim radno vrijeme od devet. Pričekam, hladno je, u bočici otvorene torbice imam još malo jegera, ispijam i za živce i za grijanje, nisam imao pojma koliko će mi za ovo prvo trebati. Žena otvara točno u devet, baca pogled pogled i stručno autoritarno konstatira da se tu ništa ne može napraviti, pokušavam joj objasniti princip i otvaram etui s rezervnim okvirom, ne, taj ne valja, ništa se s tim ne može napraviti.Vidim nemogućnost komunikacije s nadrkanom babom i izlazim. Odlučujem do svog majstora za torbicu viditi što s njom, isplati li se uopće stavljati novi patent, piše isto da radi od devet, al on je faca, pravi majstor al i boem, nema ga, zatvoreno. Druga optika našeg renomiranog prezimena, nešto mi govori da ne ulazim, ali ipak, udahnem, iskuliram se i unutra. Ni tamo dvoje ne želi ni saslušati, nemaju aparaturu, ni ne pokušavam proturječiti, ionako se eventualno uzdam u dvije veće optike na Korzu. Kod Žabice mi umalo promakla mala optika Ghetaldus, ulazim, vidim ženu možda nešto mlađu od mene, neće ona znati. I ona nije vidila ovakve okvire do sad, ali zna slušati.odmah je skužila princip i čak popravila razbijeno u nepunih minuta, isprobavao sam i odabrao novi, odnosno rezervni. Pričam joj što mi se događalo, nije iznenađena, kaže da u dosta optika kod nas uopće ne rade optičari jer ih nema dovoljno. Ne želi ništa uzeti, no nešto smo se ipak dogovorili.
Odlazim dalje u grad, žena mi traži 60 kuna za patent, nakon što sam nešto prije razgledao kinesku torbicu od 50 kuna, punu pregrada, da nije imala očajan znak možda bih je i uzeo. U dućanu s markama akcija, nešto me tjera unutra iako znam da je glupo, uzimam jednu torbicu čisto reda radi, vidio sam na Korzu jednu iste marke, 450 kuna pa kao deset posto popusta, mrzim te fore, trgovkinja mi prilazi, govori da je super, jedinstvena prilika, David Jones, nije još bio na akciji, pogledam papirić s cijenom, pogledam ženu s osmijehom, koliko je 20 posto od 169 kuna.

Veseo, sretan i spretan ulazak u novu godinu posjetiteljkama i posjetiteljima bloga želim!

igrali smo se kauboja i indijanaca
poglavica mi je rekao
da imam curu
opalio sam mu pljusku
on je meni otpjevao
to me ništa ne boli
tebe cura voli
i voli viknula je
i poljubila me
sonja mikoš iz susjednog petog razreda
četrdeset godina kasnije sam se upitao
guglajući i tražeći je na fejsu
zbilja, kakvo je to prezime.

stareći na ovim prostorima
čovjek si svake godine
postavlja sve besmislenija
i besmislenija pitanja.



Ne, nisam imao prvu ljubav, tako da ne mogu ništa ozbiljno napisati na temu koju mi je zadala Lastavica. Sve moje takozvane bivše ljubavi su bile lažne, zato su valjda i bivše. Odrastao sam u kraju gdje smo se redovito budili mamurni tako da mi je vjerojatno zato tako loše pamćenje. Za vezu s curom na požutjeloj slici kažu prijatelji da je bila velika ljubav, sjećam se, noć nakon što smo konačno raskinuli, je kod mene noćio veliki pjesnik Drago Kuđić, nakon održane uspjele večeri poezije. Probudio se oko tri ujutro vidjevši da ne spavam i pitao što je. Rekao sam mu da mi je cura otišla sa Slovencem koji ima farmu pilića, veliki pjesnik je odmah, tako probuđen, sročio, reci ti njoj:"Ne prodaje se ljubav draga/nisu to pilići/ja imam farmu ljubavi/ne možeš joj nikad prići."
Eto, to pamtim, ne znam jesam li previše fulao temu domaće zadaće, meni tešku i apstraktnu, al potrudio sam se.

update:
Ne znam tko je kog nominirao i jesu li nominirane ex-regina i oda životu, ako nisu, sad su, ak imaju volje :P

Šetajući nedjeljom kroz grad naletili smo na birtiju u kojoj je upravo završavala podnevna svirka. Nastupao je stari frend kojeg dugo nismo vidili, drugaricin bivši učenik, Damjan Vasiljević. Iako je bio u velikoj žurbi, uspjeli smo razmijeniti tijekove života. Nevjerojatno, još je naizust znao istočnonjemačku pjesmu koju sam ja započeo, usput je naravno dodao klasičnu priču kako prosječni njemački turist, koji ovamo dolazi, a s kojim je on barem četiri mjeseca godišnje u svakovečernjem kontaktu, voli sasvim drukčije pjesme. Damjan naime uglavnom ne samo preživljava, nego živi, od onog od čega rijetkima uspijeva, pjevajući. Sezonski nastupi trećinu godine uglavnom na Cresu, onda birtije gdje se stigne, tri zadnja mjeseca u godini ide i redovito u lignje, gostuje na raznim školama mira i tako to, nije potpuno ukalupljen poput većine nas. Hobi napraviti poslom, e to je umijeće, sad već razmišlja i o višem obliku organizacije svega toga.
Inače u glazbenim krugovima imam još jednog, mislim da mogu napisati, prijatelja. U omraženoj vojsci bivše države, gdje su me zatočili godinu, našao sam jarana u miljeu gdje sam najmanje očekivao, harmonikaša Milenka Mikicu Stanišića, kako se poslije uspostavilo, neprikosnovenog na širim balkanskim područjima. Kad sam mu objasnio da slušam samo punk i rock, al da me prepotentne svinje poput Bore Čorbe, koji je jedno vrijeme bio u istoj kasarni, ne zanimaju, on me samo pitao, reci koju pjesmu želiš, ja ću ti odsvirati, ako se odmah ne sjetim započni, i sjetit ću se, sjetim se svega što sam barem jednom čuo. I bi tako, barem jedan mjesec izgubljenog vremena je bio spašen, na kraju sam pao u patetično razdoblje s "Ribara starog kći" prije nego što sam napravio pizdariju i po kazni prebačen u vešeraj. I to je zanimljivo, najviše mi je to vrijeme smetala okruženost svim tim muškim govnarima, nedostatak cura, i onda sam strogo kažnjen, valjda ponižen, premještajem u praonicu rublja, gdje su radile samo žene u civilu i gdje sam se mogao i sam tuširati. I onda su vladala čudna mjerila, ni onda svijet uglavnom nije bio normalan.
S Mikicom sam preko fejsa u vezi, ima strašnu gažu i sad za Novu godinu, a prilažem fotku s nastupa s izuzetno popularnom pjevaljkom ovih prostora, ajde da vas vidim znalci, nije Lepa Brena
p.s.
Jučer smo se tražeći po salonima ormarić za cipele probijali kroz maglu predgrađa. Na zadnjoj fotki gore inače tip drsko mokri blizu dućana, nismo ga ni ja ni fotić vidili, samo ga je Jin lajanjem upozorio da ipak nije pristojno ono što radi.

Doguravši do novozaokruženog broja malo sam se potrudio napraviti kakvu takvu slikovnu retrospektivu. Listao sam sinoć fotografije od početka 2009., jutros sam dogurao do kraja 2013. Prije 2009. (moj blog traje od 2004.) je slikovna pustoš, uništene su sve fotografije od ImageShacka (imiđdreka) i TinyPica, a kao za vraga te čudne 2009. mi je stradanjem kompa uništena i sva dotadašnja arhiva tako da ispada da do te godine ništa nisam digitalno ni fotkao.
Ta godina je bila i godina zgodnog obračuna na blog sceni, naime ovaj servis je od početka bio izuzetno loše uređivan i na naslovnici i u kontaktu s novinarima raznih tiskovina su propagirani osim Ribe i Sadistica, Xiole i Tramtinčice, smiješno loše blogerice i blogeri, paralelno je postojao svijet nas drugih (Alje, Manta, Heroine,Papalagi, Plavi golub, Neurotic, neću nabrajati dalje, puno ih je bilo) i svjetovi se nisu dodirivali i tako je i bilo dobro, mi smo imali servis za isfuravanje i to nam je bilo dovoljno.
E kad su i nas počeli stavljati na te almost liste povećao se broj posjetitelja i što je zanimljivo, tih nemuštih provokatora na našim stranicama, koji su dobivali i reklamu od uredništva, razne babe, mudani i slični. I ja sam bio izlužen suludim vrijeđanjima i onda je našoj pikulici Danieli prekipilo i, kad sam ja već razmišljao, što mi zbilja taj shit treba, krenula je D. s žestokim odjebom tadašnjih blog zvijezda, post je imao nekoliko stotina komentara, kasnije je sve izbrisano al imalo je efekta.
Prva fotka je s upoznavanja s Danči u Zagrebu 2009. Dalje idu kao što već napisah kronološki blog fotke, nisam birao jer ih je previše, no kako bih primjetio neku koja je izazivala zgražanje ili zanimljive komentare, dodavao bih ih za ovaj post. Da su odabrane, kao što su mogle biti neke druge, vjerojatno bi izazvale sasvim drukčiji tijek asocijacija. U tome je bitna razlika između ovakvog blog vođenja dnevnika s klasičnim dnevnicima kojima se zadnje vrijeme bavim, rijetko tko će se npr. usuditi osporiti Thomasu Mannu ulogu reprezentanta progresivne njemačke kulture dvadesetog stoljeća samim tim jer ga čita prosvjećeniji krug građanstva i razumije napisano, istovremeno prešućujući neka njegova, za to vrijeme "zastranjenja"..
Ja sam isto imao dosta sreće s krugom pratilaca bloga, svi oni i koji su prestali voditi blogove su se potvrdili i ostvarili i u svakodnevnom životu, upoznao sam preko 30 pretežno blogerica i uživo i s jednim izuzetkom sve su redom bili ugodni susreti i život mi je obogaćen.
Nažalost s kritičarima nisam imao sreće, stalno sam imao prikačenog ponekog ili poneku primitivnu seljačinu, oke, tu mi sad pada na pamet i jedna već ugledna kolumnistica, ugledna jer je u međuvremenu malo sazrijela, a i društvo je malo više poblesavilo.
Zadnje dvije godine nisu obuhvaćene foto osvrtom, svakako je tu najvažniji događaj uknjiženje blogerskog zbornika i predstavljanje u lijepom ambijentu Europskog doma u Zagrebu. Nadam se da blog.hr neće nestati kao neki servisi na kojima sam prije objavljivao i da će se nastaviti s ugodnim druženjima i upoznavanjima na ovom prostoru.
p.s.
Zaboravih spomenuti da sam zadnjih desetak godina imao izuzetnu sreću, vrlo rano otkrivši, u blogerskim krugovima relativno nepoznatu dizajnericu, koja je svakako doprinijela osjećaju ponosa na blog sam.

Čitam jutros na twitteru o uličnom ubojstvu u berlinskom kvartu po kojem smo Jin i ja ljetos šetali svako jutro i večer, fotografije dobro poznatog kraja, zanimljivo da ranjeni nisu prebačeni u židovsku bolnicu koja je bliže. Zanimljivo je i da su ubijeni i teško ranjeni sve, kak piše, doseljenici iz Bosne, ja znam srpsku birtiju s burekom i janjetinom tamo, a grafit "Ovo je kvart (ne sjećam se više točno jel ta riječ) navijača Crvene zvezde" sam već objavio na blogu. U tom kvartu mi je srećom odmah prvi dan ukradena torbica s fotićem, a kvart je pun muslimana, naslikao sam se i pokrivenih ženskih glava, toliko o tome tko to tamo puca.
Jučer je u Rijeci bio lijep dan, meni baš i ne smeta što dirigirano moramo i ovih par slobodnih dana ostati u voljenom gradu, jedino me razočarala lešo janjetina koju sam naručio, kao što sam rekao konobaru koji me pristojno pitao, previše je bila gurmanska, u prijevodu, velika kost i malo mesa. Zatim smo odlučili nakon dužeg vremena napraviti đir lukobranom. Sitnice poput subjektivnih, naplaćivanje vecea tamo, i objektivnih, i za nas pasoljupce je previše pasa, s ponekad i nadrkanim,uglavnom vlasnicama, su malo umanjile prvotno oduševljenje divnom šetnicom, al eto, pogled odmara mozak i jako je lijepo.

Zbilja je bilo mračno kad mi je Jin počeo lizati ruku koja je visila na rubu kreveta. Nije se vidilo koliko je sati, no u susjednoj zgradi su ipak svjetlila dva prozora, te sam ustao do kupaonice, zbilja pola sedam. Obukao sam se bez umivanja i šetali smo praznim naseljem.
Odlučio sam skoknuti do grada kad sam već na nogama. Ima neke ljepote u promatranju nesretnica koje prazničnih jutara bauljaju ulicama grada. Vlasnicu kujice koju Jin ignorira zadnjih dana nisam fotkao, ona radi na tržnici, znači dobio sam informaciju, bar neki će na tržnicama raditi.
Zatim sam hodajući preradio jučerašnji razgovor s kolegicom koja je obavila navodno rutinsku operacija, pa mi je palo na pamet, osobno mi je dobro prošla dvije tisućepetnaesta, pokušali su me dokrajčiti na poslu, imao sam pomoć onih koje sam uvijek neke volio, većinu cijenio, al sam mislio da se neće htjeti miješati, većina ljudi se više ne želi niušto miješati, al eto, umiješali su se i osigurali mi mir par mjeseci.
Ne treba previše tražiti kad si već osuđen živiti u sustavu kakav je ovaj, jedan odlazak u Berlin godišnje i jedanaest mjeseci da ti govnari ne ugrožavaju egzistenciju, sasvim dosta. Dovoljno da se stalno nešto događa onima oko tebe koji pokušavaju razumijeti ljudi i razlučivati dobro od zla te oboje razumiti.
Budale jednostavno egzistiraju paralelno, moćne su jer su takva vremena i treba ih podnositi uz sebe samo onoliko koliko je nužno.
p.s.
Žene kod koje kupujem limune nije bilo, ni ona ne radi kad ne mora.
p.p.s.
Probao sam saće koje smo dobili na dar iako ne znam za što se upotrebljava, ni kako se konzumira, a nije mi se dalo guglati, lijepi se za zube.

Zamaraju me malo ta čestitanja i hoće li se nekog zaboraviti za blagdan. Zavidim jednoj našoj blogerici što je trenutno u Bangkoku. Inače iako sam jučerašnjim postom dokazao kako loše fotografiram sve češće mi se kradu fotke. Sva sreća što nakošen labavo držim fotić pa mogu dokazati. Čitam dnevnike od Bukowskog, već par mjeseci se bavim raznim dnevnicima, on je posmrtnim izdanjima svojih knjiga financijski osigurao ženu i brojne mačke. U uvodu dnevnika mu zadnja supruga Linda Lee daje zanimljiv opis umiranja.
Inače primjetio sam, što je veća bijeda više se slavi vječni život. I ja sve opuštenije slavim, možda neće biti reprize.

Izuzetno ugodno popodne i večer, navodno već tradicionalno za osoblje, stalne goste i prijatelje u meksičkoj bodegi.
Najprije hobotnica ispod peke, zatim malo igre i pjesme pa torta, naravno djelo vodećeg gastro para Danijele i Vedrana. Nitko u društvu nije trošio vrijeme za fotografiranje, pa nisam ni ja, uostalom moj mali nije za diskretnu rasvjetu. Malo sam se pozaboravio družiti, ali među prirodnim ljudima to i nije prevelik problem. Svi su se divili Jinovom strpljenju i dobroti, iskusan je on već u brojnijim društvima. Jedino sad imamo problem, rado bi prošetali, valjda će uskoro balavurdija ispucati svoje i nastati kratak predah u jednoj od dvije najglasnije noći godišnje.

p.s.
Onima koji slave želim ugodnu tihu i svetu noć.

Sutra bi konačno trebao biti jedan ležeran dan bez obaveza. Govna će ga zagorčati pucanjem i petardama kao što priliči hrvatskim blagdanima, portali će začiniti tragikomičnom politikom, Srbi su se barem dobro zezali na svoj račun s onim Karađorđevićem, al još se nikakve odluke ne donose i još nikamo ne moram ići. Valjda će se sutra moći i malo čitati, treba izuživati intermeco do reformi i ponovne egzistencijalne nesigurnosti.
Danas sam ja nezadovoljan fotkama, fotić me išokirao blokiravši mi fotkanje porukom da je kartica zaštićena od ispisa, znalci iz mog društva bili voljni pomoći ali s pogrešnim pretpostavkama, Nijemac mi na daljinu dao link sa slikama što trebam napraviti, nakon višesatnog neslikanja opalio jednu filterom na Jina.

Nije sve crno, drugaricin friz je u boji. Ne da mi se ni post pisati, grintanje starog osobenjaka. Dobro, lažimo se da je sve normalno i dobro. Još prije najavljenih reformi svi kao nešto ubrzano rade, stari refleks kad se s novom vladom očekuju novi otkazi. S pravom jer drugih strategija na ovim prostorima, pogotovo s reformatorima nema.
To bi bilo to za danas. Drugi duži dio posta obrisan, jebiga, živimo u demokraciji.

Izuzetno dugačak dan nakon ne baš prespavane noći. Čak i relativno uspješan, no uspješan i dobar mi više nisu istoznačnice, ne volim kad kad umoran iskustvom i rutinom rješavam stvari. Evo za kraj sam sad na Schachareni dobio izgubljenu poziciju s po rejtingu znatno slabijim igračem. Dobio sam i par komplimenata, ne ide mi u glavu, pohvale kad si polusvjestan. Čak i u banci riješio neke stvari, najveći problem mi ispao izaći, ona sigurna vrata, a tip koji je iza mene krenuo žuri, pa nam se najprije neće otvoriti, pa se on vraća, pa se obojica vraćamo. pa on pizdi jer ne kuži, ja kužim al mi mozak ne radi, na kraju se ja smijem dok tip ludi i nakon smijeha uspijem izaći.

Eh taj kapitalizam u predbožićno vrijeme. Najavljena je bila mađarska patka na akciji subotu i nedjelju, dobra bila jučer, požurih jutros u osam po jednu za škrinju, šipak. Narod jučer sve opustošio, kaže mi omiljena trgovkinja, i odojak planuo u višednevnim količinama, ne samo patka.
Inače praznično se po bogatoj narodnoj tradiciji puca, iako još nije ni p od praznika, balavurdija koja izigrava muškarčine poput njihovih roditelja, no uspjeli smo uloviti jednu pauzu, te se Jin uspio olakšati nakon prejedanja omiljenim jelom. Preksinoć sam klince uspio prestrašiti u polumraku parka, balavi heroji su bježali glavom bez obzira, tako da smo sad barem kad mrak padne mirni.
Razmišljam malo o ljudskoj gluposti i relativiziranju iste, no dobro, život u demokraciji ima svoju cijenu
p.s.
Sunce zove, vani je tiho, blogove obilazim predvečer...

Volim čitati Dubravku Ugrešić. Ona spada u rijetke od kojih skoro svakim čitanjem i nešto novo naučim, bitno i nebitno. Zahvaljujući naslovu njene knjige otkrio sam sepiju i neke mogućnosti, koje su mi približile neotkrivene horizonte. Nesretnih devedesetih, kad je morala napustiti Hrvatsku, nakon sramotne hajke koju je jednim člankom pokrenuo Slaven Letica, bio sam apsolutno na njenoj strani, te mi je predstavljala najsimpatičniju od napadnutih "vještica" s kojima sam se isto u svojim marginalnim krugovima solidarizirao. Danas bi taj hajkaš mogao kao nezavisni intelektualac sutra postati predsjednik vlade (volim danas sutra igre ;)).
Jutros sam naletio kod nekog od fejs frendova na intervju s njom koji me, recimo tako, razočarao. Ljudski, odveć ljudski, nešto što sam već valjda na blogu spomenuo, kao kapitalizacija mučeništva. Lako za to, vidili smo to kod "feralovaca", kao i superiorni moralni stav onih koji su u mračnim vremenima bili pozitivci, neka im ta zadovoljština, ako im je do nje stalo, meni svejedno. Svejedno mi je i za pljuvanje po profesoru Flakeru, koji je bio pokretač projekta koji ju je proslavio, ali eto, stari je skrenuo u tim teškim vremenima, pljuvanje ionako uvijek više govori o onom tko je pljuvao. Mnogo više me zasmetao stav blizak stavu autora kriminalističkih romana, današnjeg akademika P.P., stav ogorčenosti i prezira prema činjenici da su danas svi za sve stručnjaci i svatko piše i objavljuje, filozofija o trivilizaciji literature.
Sve pet, ali svatko pismen može primjetiti da naš Pametni zub piše znatno zanimljivije od većine akademika, Hirakawa koji još uvijek fotografira često na ulici, je zanimljiviji i gledaniji od favorita akademskih krugova, Mary Scherpe je, dok joj se blog bavio modom, imala znatno veći uticaj na odijevanje mladih Njemica od modnih časopisa, stvar je jednostavno u tome da sustav napredovanja mnogo češće koči društveni uspon kvalitetnih pojedinaca nego potiče, te da je ovaj paralelni trivijalan svijet nezamjenjiv za one koji traže više i koji znaju selektirati.

Netko mi je zajebao pjesmu
rime mi zalio vrelim čajem
petardom raznio zareze
koji su prestrašeno čekali akciju
u novi red ubacio fotografiju
cure koja je u pidžami
po balkonu tražila odbjeglu mačku
cenzurirao ljepotu zalaska
kricima gole djece
koja bježe od lavine govana
prezauzetih otaca.

Dogovorit će se novo vrijeme
I bit će hepiend
ili će nas biti!

Dobio sam doma donekle opravdanu kritiku da nisam posvetio dovoljnu pozornost zbilja izvrsnim bajaderama, odnosi se valjda na nijednu fotku u boji, radi se o o tome da sam ja doma i da ih konzumiram ujutro i navečer, a tad jednostavno s ovim fotićem bez blica ne mogu nastati dobre fotke, a blic mrzim iz dna duše.
Lijepe smo darove dobili od našeg Koreanca, opet loša fotka al nema veze. Iako ja ne idem više na masaže i igloterapije, rado se sjetim tog upoznavanja u pravo vrijeme, to sam primjetio kao neku zakonitost, kad počneš nešto kod sebe radikalno mijenjati uglavnom ti život pruži neku dodatnu pomoć. Drugarica još ide kod kod njega no ona je izložena znatno neugodnijim pritiscima i socijaliziranija je što je u našem društvu dodatni teret, koji treba nekako amortizirati, Jin i ja smo naučili prateći je uživati i u tako dosadnom starmalom mjestancetu kao što je Opatija i opet smo svi na dobitku.

Jednog ljeta petero nas je boravilo u iznajmljenom berlinskom stanu. Imali smo okvirni raspored korištenja kupaonice ujutro i navečer, a budući da nismo imali balkon i nije se smjelo pušiti, predvečer bi se okupljali u parku ispred zgrade između dvije trake auto ceste i dogovarali eventualne zajedničke aktivnosti drugi dan. Meni u parku ništa nije smetalo pa ni buka automobila.
Dosta godina nakon toga šetnju predvečer s Jinom prekidam na klupici naspram prometnog skretanja za riječku zaobilaznicu. Nas dvojica buljimo u svjetla automobila i svodimo račune proteklog dana. Park je uglavnom prazan, ljudima je jednostavno na pogrešnom mjestu i to nam odgovara.

Ne znam što je gore večeras, što sam dobio mat od znatno lošijeg protivnika ili što sam pročitao pisma Bukowskog do kraja, ovo drugo me ipak znatno više deprimiralo. Očekuje me i u reali nadigravanje s protivnicom koja mi se gadi, inače baš je sve ono super (ironija).
Pisma su od perioda u kojem je umjetnik najjači do onog iz posljednje faze leukemije. Od mučnine zadnje faze izvlači samo pismo o zatvoreniku kojeg je poznavao, pisano deset dana prije smrti, koji je bio zatvoren u samici i nakon što mu je istekla kazna nije želio van iz te rupe, kako kaže, smatrali su ga ludim, a bio je jedan od najrazumnijih ljudi koje je ikad upoznao.
Inače razočarao me detalj od predzadnje veze pjesnika s mladom Lindom King, naime naletio sam u nekoj antologiji na njenu pjesmu "Veliki pjesnik" posvećenu Bukowskom koja mi se jako svidila, u kojem se spominje i njegov omiljeni toaletni papir, poezija na entu, sad se ispostavilo da je on sam korigirao i sudjelovao u radu na toj pjesmi.
Što se može, moja slabost, potreba za idealiziranjem. I oko žena i oko pića u nekim pojedinostima se ne slažem s njim, te u bitnim stvarima poput kućnih ljubimaca, preferirao je mačke, al da je zbilja bio neprikosnoven američki književnik pisma su mi definitivno potvrdila.

Negdje do svoje tridesete sam se zbilja nauživao birtija, diskača, a onda je bilo i igranki. I alkoholiziralo se, i ovisno od mjesta nauživalo svih mogućih poroka i poruka. Izuzetno rijetke su bile i cure na sokovima i čajevima, a tek možda prije petnaestak godina mi je u društvo upao potpuno besporočni frend.
Uoči rata su birtije počele dobivati na važnosti, a ja sam ih potpuno počeo izbjegavati. Znalo se u kojima se okupljaju stratezi budućih zločina. Najstrašnije je možda bilo, što su prestala i dotad uobičajena opijanja, dosadašnji pajdaši su postajali trezveni i smrtno ozbiljni.
U kvartu u kojem radim je nekoliko škola i fakulteta. Po kavanama se kafeniše, žena je koliko primjećujem više nego muškaraca, a reče mi frendica po psu, ja naime i dalje ne zalazim po birtijama i imam sve više neprijatelja, reče mi dakle, da su i na njenom faksu prilično narušeni međuljudski odnosi.
p.s.
S konobama i restoranima, ako netko već nije primjetio, post nema veze, a možda ni bez njih.

Otišli smo ipak jučer u Pulu. Treba pobijediti lijenost, ipak je to daleko najznačajnija književna manifestacija na ovom prostoru. Neusporedivo npr. s Interliberom, gdje ni pse ne puštaju na blato sajamskih prostora. Čim smo stigli mimoilazim se s Vojom Šiljkom, Borom Radakovićem, Igorem Mandićem, onaj predsjednik saveza pisaca, ne znam više jel još, crven u licu, je isto tu, pokušavam se bezuspješno sjetiti kako se zove. Ne fotkam ih, ima znatno zanimljivijih motiva.
Idem na kavu u vrtu ispred sajamske zgrade sa suputnicima, jäger 12 kuna, sve pristojno pa i cijene. Kad se razilazimo u individualne obilaske, esemesam Čombetu, najboljem nekadašnjem prijatelju, sad živi u Puli. Nije zbilja prošlo nego desetak minuta, baš sam počeo listati pjesme Bukowskog u srpskom prijevodu poznate mi iz njemačkog prijevoda, eto njega. Obradovalo me, odlično izgleda, inače prije par godina, kad sam i ja propadao, drmnuo ga i moždani, prošli put je bio oke, sad izgleda bolje od prije tih nesretnih godina. Pričamo kao pripremljeni, isključivo o bitnom, još uvijek je s istom ženom, oboje rade, spominju se neke staromodne riječi, strpljenje i poštovanje, kći mu na četvrtoj godini pada stalno na istom ispitu, svi imamo svoje idiote, ne misli se, vraćati iz Zagreba, Pula joj pretijesna, nije u stalnoj vezi. Razilazimo se za četrdesetak minuta, Čombe ide dalje, ekipa mi dolazi, vrijeme za ručak.
Privukla nas izgledom obližnja pivnica, i lijepo miriše iznutra, gori drvo, no ćevapi, odnosno mješavina za njih, jednostavno loši, iako miris gorućeg drva koliko može izvlači stvar.
Na sajmu Jin popularniji od svih zvijezda, svi se žele pozdraviti s njim, on pristojno ozdravlja. Kupio sam pisma od Bukowskog, bio sam siguran da od njega više ništa nepoznatog ne mogu naći ali eto, drugarica Sidranovu zbirku poezije i Ćopićevu baštu sljezove boje, lijepo, jednu Sidranovu pjesmu sam već stavio kao status na fejs.
Srećem i ženu koja mi je sad nadređena na jezičnom području, al još uvijek normalna, izuzetno rijetko iskustvo, ćaskamo o sajmu i osobitostima ove godine.
Ugodan izlet, u mraku se zadovoljni vozimo nazad za Rijeku.

Evo jučer sam ostao dužan fotke standardnog opatijskog ručka i poslije naravno Krašov Choco bar. Sladoled od griotte je tamo nevjerojatno dobar, za razliku od Kraševog kafića u centru riječkog Korza, gdje je katastrofalno loš, nikako ne mogu povjerovati u to pa sam se nekoliko puta prevario, sramota iste cijene.
Jutros je u prvoj jutarnjoj šetnji Jina i mene dočekalo nevjerojatno obojano nebo i fotić ga je čak dobro dokumentirao. Vani inače nije bilo ni psa, izgleda mi ponekad da samo moj pasonja ne kuži subote i nedjelje. Sad razmišljamo o odlasku na pulski sajam knjiga, vidjet ćemo.

Popodne u Opatiji. Sreo poznanika iz bosanskih, vareških dana, od tamo su skoro svi za rata otišli, kaže da zadovoljnog gazdu uvijek slijedi zadovoljan pas, lagano otklanjem tu zbrda zdola skrpanu teoriju. Inače zamjetno je da je u devastiranim krajevima veća potreba za racionalizacijama i objašnjenjem nesreće koja ih je zadesila. Meni je najzanimljivija od tih birtijskih teorija bila da su se tamo planski otvarale birtije zbog privlačenja radne snage, posebno za željezaru, te stvarali prostori za igranke i disko večeri, da se odozgora tolerirala droga i život znatno slobodniji nego u drugim krajevima tadašnje Bosne i Hercegovine.
Zanimljivo mi je, jer je to zbilja bio gradić u kojem se slušao najnapredniji rock, a i ja sam tada živio u komuni, drugoj navodno u bivšoj državi, prva je po predanju bila uz Jarun, al naša je bila međunarodna. Veseli i kad ti pokušavaju dokazati da su sve ludosti koje si poduzimao bile kontrolirana farsa, mene ozbiljnost tih teoretičara zabavlja.
U Opatiji sreo u restaurantu Anu J. , bivšu učenicu, profesoricu njemačkog, u visokom stupnju trudnoće, kad je termin, pa danas. Pozdrav s njenim dragim i kujicom, držimo palčeve i pratimo fejs.
Opuštanje uz more, tek danas primjećujem da su palme zbilja planski sađene.

Pozvan sam na sahranu velike riječke perfomerke Nede Šimić Božinović sutra u 14 na trsatskom groblju. Najvjerojatnije se neću pojaviti jer za razliku od omiljenog književnika Bölla ne držim uopće do groblja i ceremonija opraštanja. Što umjetnik Trokut jednom prigodom reče, nahranite spomenike dok su živi.
Ako se ipak pojavim stajat ću s psom s ove strane ograde, trebalo bi se tu pojaviti dosta mojih prijatelja koje godinama nisam vidio, sad je prilika, osim ako ne zajebu, geniji su skloni da zajebu.
Razmišljao sam tako ušetavajući prema Korzu, onda sam vidio, tamo se pale svijeće, ali nema veze s ovom tragedijom, to je za godišnjicu nekog državnika.

Imam problem sa sustavom koji proizvodi stalnu konkurenciju i borbu. Norma i radno mjesto bi mi trebale biti motivacija, ali to baš ne funkcionira. Ne mogu relativizirati stvari poput nekih blog komentatora, ja jednostavno, koliko god se trudio, ne mogu poštovati svoje "suparnike". Kad još od njih čujem fraze čiju sam šupljinu spoznao iskustvom, a koje uvijek pale kod te neke većine ljudi, dobivam napad gađenja. Onda moram šutiti, jer ako počnem govoriti, ne znam nego govoriti iskreno, počet ću vrijeđati, a to nikom, pa ni meni, neće donijeti dobro. Na kraju nisam zadovoljan jer sam šutio.

Zato navijam već par godina za taj bezuvjetni temeljni dohodak, evo iduće godine će ga uvesti, a tko bi drugi, nego Finci. Najbolji mi je argument, sirotinja bi to propila, ma jebe mi se što bi drugi radio i za njegovo zdravlje, ako nije dio mog užeg društva ili moj pas. Drugi će kupovati domaće jer im televizija i reklame to sugeriraju, ja ove godine uglavnom i izbjegavam domaće limune, a ako ponekad uzmem i pršut, zadovoljim se ovom talijanskom bijedom od 95 kuna.

Puno toga bi se promijenilo samom činjenicom da se ne mora raditi, i to u firmi u koju slučajnošću zahvaljujući svojoj spremi upadneš, samo da bi se stekao egzistencijalni minimum za temeljne potrebe. Evo opet sam nedisciplinom misli zeznuo dobro zamišljen tekst, digresija s domaćim, primjetio bi svaki kritičar, je nepotrebna.

Još čitam i to s guštom dnevnike Thomasa Manna. U stvari dok sam pisao diplomski rad o njima žurno sam ih prelazio, tražio sekundarnu literaturu, pokušavao u rad nasilno ubaciti neke stvari do kojih mi je tad bilo stalo, ubacivao protiv volje neke stvari do kojih je mojoj uvaženoj mentorici stalo, te radio vrlo uspješno beznačajan veliki kompromis, istina na kraju jako dobro ocijenjen.
Sad sam otprilike u godinama u kojima je Mann bio kad ih je pisao, one tridesetih godina prošlog stoljeća i dolaska nacionalsocijalista na vlast u Njemačkoj, par godina mlađi, te su mi tim zanimljivija iščitavanja tehnika održavanja duhovne ravnoteže u vremenima preovlađujućeg ludila. Dosta se dopisuje, ne samo poslovno, na neki način vježba održavati kontakte i s onima čija pisma čita s loše skrivanim podsmijehom. Pije puno čajeva, cigarete i cigare puši ne iz ovisnosti nego s guštom, ma pije sve prilagođujući se društvu, čini mi se da mu se vermut nešto više sviđa od ostalog, ne sjećam se dal sam ikad probao vermut i kakvog je okusa.
Obrana diplomskog je bila posjećena, uspješna, uostalom samo u mojoj režiji.
p.s.
Fotić me danas izuzetno iritirao. Dva puta bljeskalica proradila iako mi se činilo da sam je komplet isključio. Još bi mi samo trebao osjećaj nesigurnosti i na tom području.

Očekuje me izuzetno naporan dan, a već sam bio pješice u gradu i ipak kupio isti fotić samo s ispravnim ekranom, zadnje dvije fotke su s njim. Još uvijek me drži oduševljenje dizajnericom i dizajnom bloga. Učenica mi upravo javila da je prošla za super talent na novoj, e to su šanse za uspjeh u ovom društvu, naravno iskrene čestitke i morat ćemo je gledati na snimanju.
Vrijeme je za završavanje posta, nabacivanje mrke zlovoljne face i odlazak na posao. U učionici ćemo je naravno morati transformirati u osmijeh, istina nešto drukčiji, nego onaj razvaljen jučer.

U par minuta više prijatnih iznenađenja nego par zadnjih mjeseci, sveti Nikola se zalaufao, iako sam mu zlobno ostavio blatnjave izderane čizme, željevši mu zorno poručiti, što mislim o njegovoj politici svih ovih zadnjih godina. I onda popodne, najprije uskrsne moja stara, odnosno izuzetno mlada, neprežaljena blog dizajnerica, jedna, jedina i jedinstvena, nisam stigao ni skinuti osmijeh s lica, na fejsu mi u sklopu jedne diskusije legendarna blogerica Bugenvilija nudi poslati loptu prekrasne boje (požalio sam se da godinama dane provodim na sivoj) i tako to, javio se i sad već poznati mladi političar, nudi razmjenu mišljenja, al to mi je trenutno zadnje, uljudna zahvala. Fotke su još uglavnom od jučer, post je trebao ići u sasvim drugom smjeru, al eto

U Opatiji su dani čokolade i predbožićnog ugođaja, Opatija je izuzetno bučna, ima i puno žive glazbe, još uvijek sam sa slijepim fotićem, al funkcionira, jedino u dvorani hotela Kvarner nisam ni pokušao slikati čokoladne delicije. Kupili za ponijeti Krčku kneginju, kao što se vidi, odmah načeta.
Malo me ljuti što sam daleko od mira Gothame Buddhe, ipak reagiram na upadice provokatora u realnom svijetu, mada s rezervom, da li oni to svjesno rade, priglupe jedinke koje isključivo gledaju svoje sitne interese.
Na blogu neki navodno ne vide moj post, primjetio sam da nema puno posjeta i da nije bio na naslovnici, nije mi smetalo jel me razveselilo ovih par stalnih komentatora, oni koji gledaju samo poslove s naslovnice nisu toliko bitni, no nadam se da je ovo neki nesporazum i da barem svi trebaju vidjeti sve postove ako idu na adresu bloga.
Cure su super pjevale na terasi Kvarnera, iako sam se bojao, fotke su dobro uspjele, jednu prilažem, i jedna fotografija prosinačke kupačice je predobro uspjela da bih je objavio, glup je osjećaj zumirati kroz objektiv, a ne viditi što i zna dovesti do neočekivanih rezultata...

Znaš što me iritira kod tebe
nietzscheanac koji je karijeru radio u sindikatu
odjebi masu, njih zanima samo instant svijest
koga si ti zastupao
samo si otežavao onima koji su mogli
nešto napraviti
onda ideš drkati to s piratima
sjebali ste odličnu ideju
znam da si me zvao al jebiga
trebalo je zaraditi lovu
da mi sin ima za dobru drogu
a ne antiperkinsovce što smo mi gutali
baš sam te se sjetio u hotelu hilton u jaipuru
i ja sam tražio u indiji smisao
i fakat imaju najbolje stvari tamo
i fakat se približavaš smislu
svi ste se predali pizde
ja stari hipik
ipak letim u poslovnoj klasi
i odletiću bez kompromisa
s vladajućim džankijima
koji misle
da je cocaine vrhunac
i da se moraš baviti njima
radio sam devedesetih I jednu političku kampanju
i govna su dobila, bilo je vrlo jednostavno
sad mi lova više ne treba
idući tjedan letim za new york
a onda opet malo do jaipura
u siromašnim kvartovima toliko idealista
koji mi fizički sliče
moram se naći
znaš ono antimaterija...

p.s.
Iako mi ne paše stilski na blog, neki susreti me jednostavno inspiriraju za poeziju

Iako sam i do sad dosta fotkao na slijepo, sad ni ne mogu drukčije. Otišao mi je ekran na fotiću, znam da kod nas nema šanse za zamjenu. Požalim se jučer ulazeći na sat, kaže učenica, dajte da vidim, poče stiskati sve gumbe kak to mladi rade, kaže pa reagira, smijem probat snimak, zašto ne, pa probajte prebaciti na komp. I eto prve fotke posta, a ostalo se ja ispucao jutros u šetnji. Lijepo, nove neočekivane troškove zaziva mjesec darivanja. Izvjesno je samo da uvijek može gore.
U požaru stradala riječka umjetnica, nedavno radila predstavu s frendom i piratskim kolegom, navodno se jučer javila na mobitel, kad su vidili dim, veli, nešto se malo zapalilo.
p.s.
Baš ništa se kod nas ne da ono popraviti, jedino moj majstor inače valjda postolar, sve krpa li krpa, zadnje moju torbicu, za koji su kao i za sve drugi majstori unisono govorili, ne isplati se, ništa se tu ne može...

Logično je da oni što javno objavljuju svoje stavove, pa makar na nečem tako beznačajnom kao što je blog, imaju problema u društvima poput našeg u kojem je samoinicijativnost vrlo često opasna po egzistenciju. Čini mi se da trenutno još i sve lijepo funkcionira dok nemamo sabor ni vladu.
Mi što ponešto i promišljamo ugrožavamo štancanje prilagođenih funkcionalnih mrava koji disciplinirano izvršavaju svoje dužnosti odnosno globalizacijski proces glajhšaltovanja. Prekjučer popodne sam odmah pristao za dan poslije na gostovanje pripadnica jedne udruge u sklopu nastave zdravstvenog odgoja, odmah mi je palo na pamet, ak se za par dana formira vlast i to jedna od dvije realno moguće, ta i slične udruge će biti financijski i propagandno uništene, te onemogućene u radu i neće biti više mogućnosti čuti iz prve ruke o problemima nekih naših manjina. Predavanje je bilo praznik dijaloga.
I ja upozoravam da je moj blog fikcija i da nema veze sa stvarnim životom, nitko nije toliko blesav da u ovoj stvarnoj državi piše išta drugo osim fikcije i djeluje nikako drukčije nego fiktivno, uostalom to upozorenje godinama stoji sa strane bloga i već je jednom bilo od koristi nakon pritužbe jedne glupače koja se prepoznala u fiktivnom liku.

Kasni post jer je Jinu pas Medo gricnuo uho pa smo se rastrčali okolo, nešto prije 9 kad svi veterinari zatvaraju, a dežurne ne možeš dozvati. U shopu prije zatvaranja barem za sto kunića nabavio neki Skingel, zaustavili krv i namazali, valjda će biti dobro. Zato ću odgoditi planirani tekst.
U raspravi danas branio svoju tezu da je cilj obrazovanja stvoriti prilagođene građane koji funkcioniraju. Nisam se složio da to posljedično moraju biti fahidioti, fahidiotizam za mene ima i pozitivnih konotacija.
Nije više važno jesam li uspješan u uvjeravanju, večeras sam brzo shvatio što mi još ono baš važno. Inače zanimljiv radni dan, možda se sutra malo osvrnem na njega. Laku noć.