Jednog ljeta petero nas je boravilo u iznajmljenom berlinskom stanu. Imali smo okvirni raspored korištenja kupaonice ujutro i navečer, a budući da nismo imali balkon i nije se smjelo pušiti, predvečer bi se okupljali u parku ispred zgrade između dvije trake auto ceste i dogovarali eventualne zajedničke aktivnosti drugi dan. Meni u parku ništa nije smetalo pa ni buka automobila.
Dosta godina nakon toga šetnju predvečer s Jinom prekidam na klupici naspram prometnog skretanja za riječku zaobilaznicu. Nas dvojica buljimo u svjetla automobila i svodimo račune proteklog dana. Park je uglavnom prazan, ljudima je jednostavno na pogrešnom mjestu i to nam odgovara.