subota, 23.01.2016.

Galebov pijev



Čitam intervju s Edom Maajkom, čovjek se jako boji ponavljanja te izrazito kalkulira s zanimljivošću i aktualnošću svog opusa. Ne znam, meni su, po općem uvjerenju suvišni i dosadni opusi iz djela Bukovskog i Th. Manna, među zanimljivijima, dok ću razvikane "Zabilješke starog pokvarenjaka" po svemu sudeći i iz valjda trećeg pokušaja vratiti u knjižnicu nepročitane, jedino meni nezanimljivo iz Henkovog opusa. Kod pjesnika uvijek iznova uživam kod Ericha Frieda i to baš u tome što učito nije radio nikakvu selekciju, oke, protuizraelske pjesme preskočim, to je uvijek problem, kad pokušavaš eto zbog viših ciljeva biti objektivan obično ispadne sranje, al neka ga. Zato se ne primjećuju dovoljno njegova remek djela od pjesama, izgubi se dragulj u polumraku guste šume, mislim da sam jedini koji ga smatra najvećim pjesnikom barem njemačkog govornog područja. Isto tako kod Bölla neki romani, možda i zbog loših prijevoda ključnih dijelova, ne uživaju u potrebnoj pozornosti. Tek sad je otkrivena vrijednost par njegovih zaboravljenih priča, kao one o montažeru koji je izrezivao i skupljao tišinu s zvučnih zapisa, za vrijeme mog studija takve priče su preskakane kao irelevantne.
Jedini sam zastao i saslušao galeba koji je iznenada sletio i počeo galamiti, dovoljno.
12:28 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.