|
|
Učahurena stvarnost
27.06.2011., ponedjeljak
Veoma važan post! :D Barem meni, je li...
Pa, ljepote moje, eto mene... Pokupih 4 iz neurofiziologije i endokrinologije (za one koje zanima)... Naravno, 2 boda su mi falila za pet, kako to obično biva sa mnom... I to znate koja 2 boda? Ona 2 boda koja sam popušio s praktikuma, dok sam doma ležao u temperaturi i zvjerskim bolovima koje su mi priuštili vlastiti neutrofili i ostala leukocitna gamad, organiziravši party u mojim maksilarnim sinusima. Jbga, takav je sustav, profi je žao, meni je žao (ne toliko, ali eto, da se ne radi o 2 boda), ali gle, JEDAN manje!!! :D Još mi ostaju dva u petak... DVA... Ali malena... I jedan u rujnu... Wow, riješit ću se ispita (uvjetno rečeno) prvim danom srpnja...
A onda u potragu za poslom. CineStar je još uvijek na tapeti... Hint: podsjetite me da odem u petak srediti članstvo u Student Servisu...
I tako, nadao sam se da će ovaj post biti malo spektakularniji, ali kako je krenulo... Znate zašto bi trebao biti spektakularniji (od ovoga)? Zato što je, according to blog.hr, ovo ni više ni manje nego 500. post na ovom blogu!! :D Lijepa brojka... Dosta dugo živi već. Stvarno se sam sebi čudim, jer ovaj blog polako ali sigurno postaje jedna konstanta mog života; inače nisam baš toliko dosljedan. No, drago mi je da imam barem nešto u životu što je stalno, a što mi NIJE tlaka, hahahahahahaha...
Malo sam čituckao stare postove sinoć i grohotom se smijao pritom, stvarno sam bio lud/zbunjen/glupav klinac. Dobro, ni sad nisam ništa bolji, hehehe, ali barem više nisam klinac. Barem se nadam. Dobro dođu ovakvi dnevnici jer imam uvid u vlastiti život te sve stvari koje sam radio, procese misli koje su me okupirale danima, mjesecima... Neopravdane strahove, paničarenja, zablude, fanatizme, otkrića, heureke, razočaranja... Anyway, lijepo je imati takvu uspomenu... Znate što bi bilo lijepo? Kada bi blog.hr ponudio nekakvu opciju downloada svih postova u jednom zip-u, recimo, skupa s komentarima... Mislim da nekome tko je programer i tko im održava bazu (eto jednog oksimorona, s naglaskom na „moron“) to ne bi bilo problematično napraviti. Ako Face nudi download svih stvari o tebi koje si ikad stavio na nj, onda valjda mogu i oni ponuditi download svih postova. Manje posla.
Nekoć sam imao običaj sejvati sve postove na komp prije objavljivanja, ali napustio sam tu praksu, ne znam ni sam zašto. Nadam se da im se serveri neće raspasti i da neće sve otići u vražju mater, bilo bi mi jako žao.
Uglavnom, nije službeni rođendan mog bloga, on je, ako se ne varam, u ožujku, ali i ovo je lijepa prigoda za obilježiti je, zar ne? Pet stotina postova. Wow... Ok, neki su bili fakat bezveze... Možda bolje da kažem da ima pet stotina objava :D
Ponosim se samim sobom. :D Šteta što ne mogu ovaj uspjeh navesti u CV-ju...
No, dosta o meni. Žao mi je što petstoticu ne mogu obilježiti nečim zanimljivijim od brbljanja o glupostima, ali paraziti mi ne daju mira. Moram ići to štrebati... Napomenite me da kolegici koja je izradila SAVRŠENU skriptu od 60 strana kupim čokoladu. Cura je stvarno preuzela na sebe vođenje bilješki i izradu skripte, tako da mi ostali nismo morali, takorekuć, ni prstom mrdnuti na predavanjima nego samo slušati... Baš lijepo kada ima tako altruističnih. Recimo, ja sam joj JAKO zahvalan i cijenim njen trud, no ima ih i kojima se živo kopulira i shvatile su tu skriptu zdravo za gotovo... To nije lijepo. Ali neka, ne pada mi napamet preodgajati ljude koji imaju preko 20 godina. Pih...
Anyway, igram dosta nagradnih igara. M. i ja igramo od Grancerealea jednu. Nagrade su super: ne znam koliko desetaka vrhunskih fotoaprata te 80 mountainbikeova... Nečemu od toga se nadam.. .Bike bi SAVRŠENO, SAVRŠENO sjeo! :D Keep your fingers crossed.
Idem, zovu me moji oblići i amebice, jbo ja njima tatu... Ah... :*
|
26.06.2011., nedjelja
P.I.Z.D.E.
Je, pa ne može ti dan lijepo krenuti kada se probudiš s ogromnim, gnojnim prištom na sred nosa i skontaš ga tek u liftu. Aleluja pa bjeh sam unutra, jer gravitacijski pull je bio prejak, usisao bi bilo kakvo biće ravno prema meni i drito u moja, šokom širom otvorena, usta. Dobro da nije ušla ona susjeda koja šeta pasiće i njihovu mater uokolo, zadnje što želim je vaditi kuštrave minijaturne pudlice iz duodenuma...
Anyway, nekoliko poteza i izletio je. A ako vas zanima, bio sam se uputio do Konzuma u susjedi kvart, po stvari za danas. Kontam, nedjelja je, a nisam jeo ništa fino (skoro sam napisao da nisam ništa i jeo, što bi bio pretty good description) već stoljećima. Sinoć sam preskočio preko svih barikada i sigurnosnih postavi svog limbičkog sustava i poslušao bazalne ganglije: pitao sam oca za malu financijsku pomoć... Stigla je, u roku od nekoliko minuta, bila... Zašto? Zato jer sam bio ostao na 40 jbnih kuna s kojima sam trebao preživjeti do 1. srpnja. Blago rečeno, impossible. Pogotovo zato jer mi je frižider prazan, to je valjda kozmološka konstanta. UGLAVNOM, veoma mi se jela piletina, nisam kokošku okusio već eonima, pa sam odlučio danas napraviti „bogovski“ ručak. Budući da mi se, iskreno, ne jbe ikakvim pripremama, još jednom sam utekao tekovinama novog doba i uzeo fucking Gavelina. Gurnut ću ga u rernu i gledati kako se magija kuhanja u vrećici odvija pred mojim očima. Predivno.
Nadalje... Vani je opet prokleto vruće. Neizdrživo... Uskoro moram osmisliti kako riješiti jedan veliki problem. Naime, ako rastvorim oba balkona i napravim tajfun, super je, sve dok se prokleta zvijezda prividno ne pomakne preko zenita i na zapad. E, onda umjesto ugodnog tajfuna imam fen. Na milijun stupnjeva. A ako pozatvaram sve i aktiviram svjetlosnu i toplinsku izolaciju (jer eto, jedno ide s drugim), nastupe anoksični uvjeti i podavim se za tili čas. Nikad sa mnom na zelenu granu...
Volim mnemotehniku i smišljati kako si olakšati život by pamteći nekakve kratice koje samo meni imaju smisla. Ponekad su i zabavne. MiLe BaBa SaVi PoZa... Hint: radi se o književnosti... :) No o tome sam već pisao. Anyway, nekidan je M. kod mene učio neki svoj ungodly predmet koji se tiče nekog vraga u ekonomiji (sorry, honey, pokušavam biti supportive i izgledati kao da razumijem, ali meni je sve što ti tamo učiš čista nebuloza :D) i nabrajajući hrpu „nečega“ ustanovio je da je predivni akronim toga svega „PIZDE“... How lovely is that? :) Ja nemam pizdi u biologiji (koliko god to nevjerojatno zvučalo, pogotovo jer sam jučer proveo pola dana buljeći u male i velike usne nekakve, sudeći po obliku svega [iako nemam ništa za referencu], karikature ženske osobe)... A htio bih i ja pizdu, možda bi mi bilo zanimljivije učiti... Ovako imam hrpetinu dijelova mozga od kojih jedino mamilarno tijelo može konkurirati M.-ovoj pizdi... :D
Pijem ledenu kavu. Hvala Thoru na svim mogućim šejkerima... Išejako sam (iz + šejkati = is + šejkati = iš + šejkati = išejkati? Hahahahaha, mislim da se sva kohorta jezikoslovaca okreće u grobu sada!) nekoliko geoidića leda, hrpu kave, mlijeka i malo vode i evo, ice coffee... Nice...
Anyway, odoh... A vi lijepo, pa nedjelja je, nemojte ništa činit i bit će sve dobro :D
|
24.06.2011., petak
Change ahead! :D
Dva problema me muče trenutno i ne mogu zaspati, not yet anyway. Prvi je prazan želudac... Jbga, greška u koracima i financijama dovela je do toga da večeras idem sa samo 1500kcal u krevet. :D Not bad, rekli bi neki koji pokušavaju držati dijetu... To je donja granica do koje je još dopušteno „gladovati“... U prijevodu: neće mi ništa biti + smršavit ću kojih dvjestotinjak grama do sutra, hehehe... Kako slatko. Anyway, želudac mi se malo grči pa je teško zaspati...
No ne grči se on samo zbog toga, nego i zbog stresa. Naime, kolegica je prije kojih sat-dva javila da ispit iz parazitologije pada 1. srpnja. Trebao je biti 6., ali profesor ne može... On se sjetio da smo mu nekoć davno rekli kako nam 1.7. odgovara i sve je sredio da ispit bude taj dan... E sad, kolegicama odgovara, no meni ne... Zašto? Zato što taj isti dan imam i patofiziologiju... Hmmm... Obožavam ovakve situacije... Ne bi to bio nikakav problem, ali... There's always ali. Imat ću okruglo dva dana da naučim za ta dva ispita. Pitate se zašto ne više? Pa, da vidimo...
Sve do ponedjeljka, učio sam za dva petnaesta ispita (oba imam 5, if anybody's interested, ali to nije ništa posebno, jer radi se o bezveznim i malenim kolegijima, izbornim). Od ponedjeljka učim za neurofiziologiju, koja je 27.6., dakle u ponedjeljak. Neurofiziologija je jedan od glavnih predmeta ove godine, glavni ovaj semestar. Opsežna je, detaljna... Brutalno zanimljiva, ali i komplicirana za naučiti. Idealno bi bilo imati jedno 15ak dana za nju. Ja imam 7. Imao sam. Ostaje mi još vikend. I zato nema šanse da počnem raditi išta drugo...
Četvrtak mi otpada na labos... Jesam li vam rekao? Uskoro počinjem raditi na diplomskom! :)))))))))) Naime, pitali smo profesoricu, kolegica i ja, ima li što za nas (profa je jako zadovoljna kolegicom i mnome, bili smo požrtvovni, ostajali u labosu i kad nismo trebali, radili savjesno i bla bla...) i rekla je da ima. Upravo je dizajnirala novi eksperiment i treba joj pomoć...
Radit ćemo na miševima ili štakorima... Pretpostavljam štakorima jer se proučava osteoporoza. Žena se inače bavi flavonoidima, medom, propolisom te istražuje njihova svojstva, poput protuupalnog, protutumorskog, antioksidantskog... Osmislila je novi eksperiment, istraživat će neke nove spojeve te se koristiti novim metodama (u odnosu na svoja dosadašnja istraživanja)... Kolegica i ja ćemo se podijeliti na terapiju i prevenciju i navaliti...
Veoma sam uzbuđen oko početka rada, čak je i profa rekla da se veseli našoj budućoj „suradnji“. :) E, sad... To je povuklo za sobom i neke posljedice. Naime, ne idem doma. Tj., ne znam kada idem doma. Plan je bio otići doma polovinom srpnja, no to sada pada u vodu, jer profa želi da počnemo ozbiljno raditi već ovaj četvrtak! Dakle, nema ljeta! :D
Meni to ne smeta ni najmanje. Tako i tako mi se pretjerano nije išlo doma, a sada i ne moram. Kada profa ode na godišnji, otići ću i ja, možda desetak, dvanaest dana doma i to je to. I onda se vraćam natrag. Sve vrijeme koje ovo ljeto neću provesti u labosu na Zavodu na animalnu fiziologiju provest ću radeći. Ako se sve dobro složi, radit ću opet u CineStaru. Da, znam, nije baš nešto (tj. sjećam se onih svojih postova u kojima sam proklinjao CineStar i kleo se da nikad nogom obučenom u uniformu neću tamo stupiti), ali znate što? Nemam baš neki luksuz birati. Znam da neću baš svaki dan od jutra do mraka biti u labu, tako da ću si morati nekako ispuniti vrijeme. Planiram također i zaraditi malo love i kupiti si savršen smartphone najesen (hint, NIJE iPhone :P)... Ostvarivo. pogotovo ako budem radio dva mjeseca non stop :D CineStar i nije baš nabolja i najstimulativnija okolina, ali svejedno mi je. Čak i pristajem na svakodnevno jebanje u zdrav mozak. No moram se odmoriti od svog ovog nemogućeg mentalnog napora tokom ove godine....
Izmorio me PMF, strine mi... Dosta mi je više štrebanja!!! Oni svi seminari prije kojih dva mjeseca i sad ova stiska s ispitima, ma nikad mi nije bilo ovako...
Moji, naravno, nisu sretni činjenicom da neću doma. Ocu su sve lađe potonule... Ali jbga, i taj dan je morao doći kad tad... Mali ptić (pih, stari kokot već) više ne može imati taj luksuz „praznika“.... treba se raditi...
Jako se veselim radu s profom u labu i s kolegicom... Kolegica je baš zakon, lijepo smo se do sada slagali dok smo rezuckali mozgove i jetre i bubrege na prijašnjim zadatcima... Bit će to lijepo... Vas, naravno, čekaju dogodovštine iz laboratorija, znam da to Nessa jako voli! Ovaj put neće biti s kemijskog praktikuma, ali bit će jednako sočno, nadam se... Pogotovo jer ćemo sada biti u laboratoriju „sami svoji šefovi“ tj. neće biti one prisilne atmosfere kakva vlada na praktikumima...
Uopće mi nije bed što ću provesti čitavo ljeto u Zg-u... Bit će to potpuno novo iskustvo :D Jeeeeej... Anyway, izgleda da je želudac malo popustio, pa idem iskoristiti window of opportunity i zaspati prije nego se opet javi... :D Ostajte mi dobro! :*
P.S. Izašla je Mozilla Firefox 5... Moram priznati da mi se jako sviđa, nevjerojatno je brza i poslušna, unlike sve prijašnje verzije... :D
|
14.06.2011., utorak
Oprostite mi... Jer ne znam više što činim... :(
Zabrinut sam za sebe...
Ne, neću komentirati nedavne događaje (opet) i tonu članaka koji su proizašli nakon Pridea u Splitu... Pustimo (ne)opravdanost takvih parada... Komentari... Mentalitet (ili lack of it) iza njih... E, moja reakcija, to je ono što me zabrinjava...
Mržnja. Znate što? Pa zna se kakvi smo mi Hrvati. Postoji određena mnogobrojna manjina (ovog oksimorona sam ja ponosni vlasnik, trenutno, iako je netko to sigurno već rekao, no ne znam) koja je jako glasna... Ta mnogobrojna manjina javno mrzi, javno poziva na linč i ubojstva (!!!), razapinjanje (www.homopopis.com) i sve ostale gadosti koje je jedan ljudski um sposoban smisliti.
Zatim imate mnogobrojnu većinu koja ŠUTI KAO PIČKICE u svojim foteljama, svojih udobnih domova, i SERE POTIHO, ali da se ne čuju... Ta se većina dijeli na subpopulaciju koja je „za“ i subpopulaciju koja je „protiv“...
Imaš i manjinsku manjinu koja je definitivno za, ali se boji i ili zbog mnogobrojne manjine ili zbog jednog razloga koji sam kod sebe našao... Ako ima istomišljenika, primam ih u svoj klub...
Dakle, kao pripadnika LGBT zajednice (iako ne „pripadam“ nikome i ničemu, ali eto, for the argument's sake, stavimo me u taj koš) veoma me vrijeđaju i rastužuju svi ovi događaji te komentari koje čitam... No, osim tuge i ljutnje koje u meni izazivaju, prisutan je još jedan osjećaj... Bijes... Nekontrolirani bijes... Eruptivni bijes i potencijalni gubitak kontrole... Iako ne vjerujem horoskopima i svemu tome, ipak me kao „Djevicu“ krase nekakve „osobine“, od kojih je i želja za kontrolom... Imati stvari pod kontrolom... Izrazito ne volim ne imati kontrolu nad nečim...
Trenutno nemam kontrolu nad svojim emocijama... Što najviše zamjeram homofobima i zašto bih ih čak i mogao zamrziti (iako se stvarno trudim ne mrziti nikoga, ipak sam evoluirao iznad toga, nadam se)? Zamjeram im to što su mene, Meda, staloženog i veoma frigidnog kada je riječ o iskazivanju emocija, jednog introverta i relativno pasivnu osobu uspjeli natjerati do točke u kojoj skoro pa izgubim kontrolu...
Kada čitam one sve ubilačke komentare, kada promatram toliku mržnju i toliko neshvaćanje... Kada se kao mala djeca ponašaju kada im nešto pokušavaš objasniti, kada guraju prste u uši i mumljaju nerazgovjetno, samo da te ne bi čuli što im objašnjavaš... Kada ignoriraju i kada ne žele prihvatiti činjenice... Kada su zaslijepljeni mržnjom koja im je usađena, koja je egzogenog porijekla... Kada im je ubilački sjaj u očima i krv na rukama i želja za smrti na usnama...
E tada, tada mi dođe da nekome zavrnem vratom... Dođe mi da uzmem onog dečka od jedva dvadeset godina, koji u prvim redovima antigay skupa stoji, vrišti „Mi, Hrvati“, bocama i kamenjem gađa šarene, vesele i miroljubive ljude, svoje sugrađane, dođe mi da ga zgrabim i da mu trgam ud po ud i da pritom neopisivo uživam, dok on vrišti i cvili u predsmrtnim mukama... Dođe mi da poredam one popove, koji izdaju onako odvratne knjige pune mržnje i prijezira i straha, uz neki zid i da ih siječem sjekirama, helebardama, da ih bodem bajunetima, da ih mučim strahovito i da se luđački smijem pri tom... Da se napijem njihove krvi proklete, prljave i da ih potom bacim u rupu kakvu i ne označim im grob...
Eto vidite u što su me ti homofobi pretvorili???? :((((((((((((((((((((((((((((((( Jebe mi se što mi ne daju zakonsku vezu s mojim partnerom... Baš me briga što mi nikad neće omogućiti usvajanje djece. Ne interesira me što me smatraju bolesnim ili građaninom drugog reda... Baš me briga za to sve kada su ubili ljudsko biće u meni, kada su uništili moju logiku, smirenost, analitičko razmišljanje i pretvorili me u jednog od svojih krvoločnik prokletnika... :(
I zato me je strah. Zato izbjegavam uživo ulaziti u rasprave o gay „problematici“. Nemam više strpljenja niti tolerancije... Ne više. Ubili su ih. Zato neću ići na Pride (između ostalog). Jer strah me je da će netko nešto doviknuti, nešto odurno i grozno i ubilački i prokleto i da ću ja to čuti... I strah me je da ću poginuti pokušavajući UBITI budalu koja je to viknula.
Neću im dopustiti da mi oduzmu život, prokletnici... I zato ću radije biti miljama daleko od ikakvog Pridea... Zato ću radije dizati svoj glas potiho... Daleko od incidenata i budala i žarišta. Jer volim živjeti. Nisu mi ni 24 još... Želim doživjeti 2050. i voziti se Airbusovim prozirnim avionima s holografskim televizijama... Ne dam im da me svedu na hrpicu prašine u urni koja je tamo završila jer je neki polustvor negdje uzviknuo „ubij pedera“, a ja sam to čuo...
|
13.06.2011., ponedjeljak
Ma neki qr
Naprosto savršeno obožavam kada me koncentracija i volja i sve puknu na sam dan ispita, i onda „učim“ i da mi se i slično... Valjda mi fali ta ogromna doza stresa i adrenalina i kortizola da mi pokrene mozak u pravom smjeru. Anyway, nije to dobro, jer generalno je nemoguće naučiti čitavo gradivo u nekoliko sati, hahahahahahaha... Genius baš i nisam, ni u kom pogledu...
Pogotovo ne kada dođe do vježbanja... Jučer smo bili na livadi. Igralištu nogometnom, štoviše. Nepokošenom. Bilo je veoma zanimljivo. Prvo, trpuca i djeteline na sve strane, te još nekih biljkastih tvorevina sličnih kupusu... Raditi stoj na rukama je neprocjenjivo ako usput možete pasti djetelinu pod vlastitom glavom... No nije bio problem u duljini travurine nego u njenom sastavu. Naime, kako imah kratko sve na sebi, oplelo me po koži... Moje prvo iskustvo s kontaktnim dermatitisom :D Veoma slatko... Mislio sam da me bube jedu, a ispostavilo se da padam u anafilaktički šok... Iako anafilaksija i kontaktni dermatitis ne spadaju u istu kategoriju imunološke preosjetljivosti. No for the argument's sake, recimo da je to isto... Anyway, svrbilo me za popizdit...
Već se danima mučim... S Acerichem. Ali riješio sam problem. Kojeg ne bi ni bilo da nisam prokleto biće. I definitivno moram prestati pisati ovakve rečenice, isprekidane. Višak točaka. Anyway, ma nikako nisam mogao vratiti natrag na njega XP, zbog WLAN-a na faksu mi je trebao, ali nije išlo... No uspio sam, jedva. I sada svečano obećajem da u doglednoj budućnosti neću mijenjati OS na njemu.
Htio bih smartphone... Imam i favorita. Samsung Omnia 7. DA, ZNAM, cijeli svijet pizdi za Androidom i iOS-om, a ja baš želim Windows Phone, jer želim da mi nešto pobije i ovo malo relativno neekscitiranih neurona, ali eto, sviđa mi se, najviše od svih mobilnih OS-ova. Crno je sučelje, sexy, sve je integrirano... I uskoro dolazi veliki upgrade koji će riješiti hrpetinu nedostataka... Renatica (LG pop kojeg imam) se ponaša čudno lately, da ne govorim da je veoma primitivna. Ali naravno da sam zahvalan na njoj i služi me i dobro se slažemo, osim kad ona zaboravi uzet lijek ;) Onda postane veoma nervozna, zaključa se sama u sebe, a mene ko jbe... Gle, rima, a nije bila mi namjera. Anyway, da... Što me sprječava da si nabavim sexy telefon? Cijena. U VIP-a samo mob dođe 3.999 kn. Ne mogu i ne želim uzimati pretplate na milijun mjeseci, s minimalnom mjesečnom potrošnjom prosječne hrv. plaće... Gledao sam preko Njuškala tj. kod švercera (ima jedan koji je veoma nahvaljen uzduž i poprijeko forumaške klike) i kod njega je 50% jeftiniji... Time sam 50% bliže svome cilju, ali svejedno svjetlosnim godinama daleko. No, kako to obično biva, pomisao na taj lijepi telefon će mi sjediti u moždanom deblu i nagrizati svijest sve dok ga se ne dočepam, što također neće biti uskoro...
Da, ajde, recite... Mobitel ko mobitel. Bavi se nečim drugim. Bitno je da može zvat i slat poruke. Nedavno si kupio ultrabrzoimoderno računalo, ne treba ti još i smartphone, razmaženo malo derište... E, pa, za razliku od razmažene male deriščadi, ja ne potežem svog oca za rukav niti ga ucjenjujem... Ako vas baš zanima, namjeravam raditi dva mjeseca za njega... Jedino što me sprječava u tome je pronalaženje posla. Ikakvog. Koji nije na dulje, za stalno, jer to ne mogu... Treba mi nešto preko osmog i devetog... Samo toliko... Možda i pola listopada... Ali definitivno ne dalje, jer kad faks počne, imat ću opet sjbnu satnicu.
Uglavnom, želim ostati u Zagrebu. Preko ljeta. Ne ide mi se doma. Želim ili raditi ili raditi diplomski ili raditi i raditi diplomski. Oboje bi bilo izvanredno. Ni posla ni diplomskog na vidiku... A želio bih... Želim taj mob... I želim raditi za njega... Eto, je li to komplicirano... Naravno, ako sve propadne, skupljam dobrotvorne priloge... Obavijestit ću vas kada dostignem 2000kn, da možete prestati uplaćivati... Broj tekućeg vam šaljem na zahtjev, mailom... :*
|
07.06.2011., utorak
Antipost by antikrist protiv 90% svetačke populacije ove države
Ne znam, evo fakat ne znam... Bio sam gotovo siguran da neću niti jednom rječju spomenuti papin posjet, ali očito ću morati... Iako nema veze s papom, nego s ovim našim zamumuljenim uvlakačima... Pobožnicima vrlim...
Znate što me jako nervira? Naši ljudi. Hrvati. Biskupi hrvatski i njhova pastva... Zastrašuje me. Zastrašuje me činjenica da imaju toliku moć nad narodom... Mislim, gledao sam vražji prijenos na TV-u, jer me zanimao s antropološkog tj. psihološkog stajališta. I ono što sam vidio samo me duboko uznemirilo i gotovo rasplakalo (ali nisu bile suze radosnice)... I uopće sada nije bitno što se opet kroz jedan religijski događaj protezala vražja politika. Bitna je ta moć nad narodom, manipulacija...
Hrvatski narod ne zna razmišljati. Kritički, analitički... Ne zna. Nad nama je obavljena lobotomija, odavno, i otad smo ovisni o tuđem inputu. Poput netom kupljenog računala smo koji ima samo BIOS (bazalni gangliji rade, znamo disati i srati ali bogme netko nam treba pokazati i kako prkno obrisati) i ništa više... I kad ga upalite, ono zapne nakon tri sekunde i kaže da ne zna kud bi dalje jer nema uputa... I tu stupaju na scenu programeri (u našem slučaju, ova „elita“ pobožna s križem većim od Isusova oko vrata) i naređuju kud, kako i zašto mrdnuti... Reci ovo, napravi ono, glasaj za ovog, popljuj onog...
Najviše me nervira TO što takvi programeri uskraćuju svojim objektima (tj. pastvi) sve činjenice i serviraju im samo one koje služe njihovom cilju. Narod ne zna, to je u redu. Nitko ne zna sve, niti može znati. Ali u doba kada te informacije pronalaze brže nego ikad u prije nego uopće i pomisliš na njih i shvatiš da ti trebaju, u doba kada se TOLIKO toga zna o svijetu koji nas okružuje, o prirodnim zakonima i procesima, u doba kada smo povezani više nego ikad, NEOPROSTIVO je uskraćivati informacije i skrivati istinu. Ti ljudi imaju moć... I zlorabe je... I što je NAJGORE, SVOJE STAVOVE nameću većini... Normalno da će hrpetina neobrazovanih starih katolika imati stravično loše mišljenje o homoseksualcima kada nemaju pojma o dotičnoj temi, a sve što čiju su bijesna pjenjenja lokalnog župnika (ili još bolje, biskupa na TV-u) tijekom nedjeljne mise u građevini koja bi trebala biti centar ljubavi, praštanja i milosrđa, a umjesto toga se pretvara u rasadnik predrasuda, mržnje i zatupljivanja...
Bio sam vjernik i bio sam religiozan. Više nisam. Zašto? Jedna strana medalje je Katolička crkva kojoj sam pripadao, a druga je samo vjerovanje u nešto više... To su dvije potpuno odvojene strane, ako mene pitate, nalaze se na suprotnim krajevima svemira. U KC sam izgubio povjerenje i poštovanje nakon što sam vidio da tu nema ljubavi... Nema tolerancije i nema milosrđa... Ima snobizma, licemjerja, zločina, dvostrukih i trostrukih standarda, plašenja, ignoriranja, egocentrizma... Ok, ZNAM, nije cijela Crkva takva... Ali vrh je takav... A kad ti je krov truo, temelji će ti strunuti kad tad... Svaka čast lokalnim zajednicama u selima uokolo, gdje se dogodi, po statstičkim zakonima, svake prijestupne, jedan župnik koji je normalan i ne živi 2000 godina u prošlosti... Blaženi oni koji takvog čovjeka dobiju jer ti će se uistinu i spasiti... Ali nažalost, velika većina ih je upravo onakva kako sam Crkvu i opisao... I to me rastužuje...
Vjerovati u nešto više sam trenuto prestao prvenstveno potaknut razmišljanjima nakog toliko godina faksa... Znanost mi objašnjava sve više i više „čudesnih“ pojava koje sam prije pripisivao božanstvu... Stekao sam dojam (i vjerujem u to) da znanost može objasniti SVE, samo je pitanje vremena... Trenutno ne vjerujem, ali to se može promijeniti... Prema trenutnim podatcima, nemam razloga vjerovati, jer priroda se odlično snalazi i bez divine influence, čini mi se... Ako se parametri promijene, spreman sam prihvatiti činjenicu da postoji nadnaravno... Ali tek kada bude znanstveno dokazano... Nepobitno... Onda više i neće biti nadnaravno, nego će biti nešto prirodno...
No dobro, pustimo mene i moju digresiju... Vratimo se na povod ovom postu... Ta moć koju ispoljavaju crkveni visokodužnosnici koji se tako obožavaju kititi tilulama poput „preuzvišeni“ i „uzoriti“... Ništa uzvišeno i uzorito ne vidim u njima. Vidim ljude koji su jako frustrirani i uskogrudni... Ljude kojima je srce skrenulo na krivi put i gube svoju ljudskost pomalo... Gdje su im suosjećanje, praštanje, ljubav prema bližnjemu te sve one stvari koje propovijedaju? Gdje? Ne vidim ih kod njih. Vidim tužitelje, egzekutore, suce i porotu u jednome... A narod ih sluša...
I onda se bune što je Hrvatska sekularna... Nije uopće... Nikad neće biti sekularna dok god jedan pop s oltara govori masama za koga da glasuju. Nikad neće biti sekularna dok god jedan pop izgovara riječi „državni zakon“ s oltara...
Trenutno je opet u žarište došao pobačaj... Toliko toga se može reći na tu temu da mi se ne da ponavljati i sebe i druge. Prije sam bio izrazito protiv... Guess what, sada više nisam. Nisam ni za ni protiv, tj. sve ovisi o trenutku... Na ženi tj. na bračnom paru tj. na roditeljima tj. na tvorcima te nakupine stanica je da odluče što s njima. Činjenica JEST da do određenog perioda ta nakupina stanica nije ništa više od toga... Jest, da, ima potencijal postati bilo što, ali u tim fazama je samo nakupina stanica... Nema živčanog sustava, nema određeni oblik... Samo hrpa stanica koje se dijele jer je to jedino što mogu i znaju... One nemaju „ideju“ ili „želju“... Uzmite ih van i promijenite im uvjete u kojima rastu i postat će nešto drugo! Omnipotentne su, mogu se razviti u ono što im vi naredite... Sva ta hrpa stanica može, u promijenjenim uvjetima, postati nečiji novi bubreg... A ako ih ostavite na miru, nastat će dijete. Jedino što ubijete u tim ranim fazama je minijaturna nakupina stanica koje se mahnito dijele, postupajući po unutarnjem programu. Žao mi je, no nema ništa magično u tome... Sve je veoma prizemno i odvija se milijunima godina već, ne samo kod nas nego i kod svih drugih vrsta koje se spolno razmnožavaju i mnogostanične su... Ono što možda jest „čudesno“ je nevjerojatna koordinacija tih stanica koje se uspiju složiti u dijete (slona, žirafu, baobab, skočimiša, čimpanzu, zebu)... Ali opet, ništa magično i zagonetno... Stanice samo prate program... A program se razvijao i usavršavao ogromnim nizom godina, pokušajima, pogreškama i uspjesima.
I opet su se uhvatili homoseksualaca... Opet na djelu da fenomenalna katolička ljubav prema bližnjemu koja se, u ovom slučaju, očituje u onoj „ubij, da se ne muči“, je li? I ona blesava izjava „ne osuđujemo 'grješnika' nego grijeh“... Moš' mislit... Kao prvo, ne priznajem ni njihov „autoritet“ niti pravo da mi govore što je grješno, a što nije... A drugo, da malo bolje pogledaju vlastita djela, vidjeli bi da rade upravo suprotno, a to je da kamenuju „grješnika“ svom jačinom... Valjda treba istjerati grijeh iz grješnika, je li? Pa je najbolje kamenom...
Ne vidim, stvarno ne vidim, kako homoseksualci ugrožavaju toliko hrvatske katoličke obitelji? Nije kao da idemo po državi i potajno, na spavanju, izjebemo mi muškarci muževe, ženske žene i onda ih konvertiramo „na svoju stranu“ i razorimo obitelj... Nismo vampiri, a homoseksualac ne postaješ ugrizom, doticajem drugog homoseksulaca ili boravljenjem u istoj prostoriji s njim! Rodiš se s predispozicijom čija ekspresija može biti i jest potaknuta nizom unutarnjih (poput razine i omjera raznih hormona ili tvari koje će majka pojesti ili udahnuti) i vanjskih (jednom kada ekspresija počne, eksponencijalno se tjera naprijed, a okolišni faktori mogu samo doprinijeti njenoj manjoj ili većoj izražajnosti u ponašanju jedinke) čimbenika. Osuđivati nekoga zbog TOGA je izrazito bezobrazno, protuprirodno i nehumano... Istu stvar su radili (i rade) Arijevci na temelju boje kože i ostalih stvari (pa i seksualnosti)...
Zar nije jednostavnije POKUŠATI prerasti svoje predrasude i svoj zatvoreni um? Sjesti s tim prokletim homoseksualcem kojeg toliko mrziš i poslušati ga? Pa možda i shvatiš da nije nekakav monstrum nego čovjek kao i svaki drugi... Naša seksualnost nije ono što nas određuje... Zar je to najzanimljivija činjenica o nekoj osobi? Zar nije bitnije kakav ili kakva je? Dobar, pažljiv, susretljiv, zabavan, spreman pomoći, požrtvovan... Ili možda opak, proračunato zao, gad i nepodnošljiv? To su karakteristike koje nas opisuju i na kojima bismo trebali temeljiti svoje mišljenje o drugima, a ne na tome koga je određeni čovjek odlučio voljeti! Mislim, stvarno...
Ali dobro, to je jedna od najvećih vjetrenjača protiv koje se svi mi koji se usudimo biti drukčiji (i to ne vlastitim izborom) moramo boriti valjda do posljednjeg daha... Izrazito je zamorno i nezahvalno boriti se protiv nečega za što znaš da ima milijune života i da ga nećeš tako lako pobijediti... Dođeš u fazu kad ti više nije ni bitno što dečka ne možeš za ruku primiti na ulici (zašto svi misle da gayjevi traže „prava“ da bi se mogli jbt nasred ulice??? To ne radimo mi, to rade heteroseksualci i heteroseksualke dok si na stanici ili u busu vade krajnike i drpaju se i samo fali da skinu gaće i navale jedno na drugo, a to nikome nije odvratno i neprimjereno, je li?), nije ti ni bitno što ti ne daju da osnuješ zajedništvo s nekim istog spola (ne zanima me kako se to zove, nemam ništa protiv da heteroseksualni svijet zadrži ekskluzivno pravo na naziv „brak“, jbe mi se), uopće te ne interesira ništa od toga i sve što želiš je da društvu postane svejedno... Ne treba ti pozitiva, ne treba ti dopuštenje, sve što želiš je da te nitko i ne primjećuje i da svima bude svejedno za tebe... Da nestaneš, jer ćeš onda moći primiti dečka za ruku i nikome neće biti stalo... Eto, u to nas tjeraju ljudi poput biskupa i njihovih pastvi... Tjeraju nas u nepostojanje... Lijepo od njih... Veoma kršćanski...
P.S. Naslov je takav kakav jest... NARAVNO da ima jako puno ljudi u ovih 90ak % spomenutih (ili koliko već ih je) koji su drukčiji, normalni, razmišljaju svojom glavom i zbog toga sam donekle miran jer znam da ipak neće sve preduboko otić u vražju mater... :*
|
|
|