Zabrinut sam za sebe...
Ne, neću komentirati nedavne događaje (opet) i tonu članaka koji su proizašli nakon Pridea u Splitu... Pustimo (ne)opravdanost takvih parada... Komentari... Mentalitet (ili lack of it) iza njih... E, moja reakcija, to je ono što me zabrinjava...
Mržnja. Znate što? Pa zna se kakvi smo mi Hrvati. Postoji određena mnogobrojna manjina (ovog oksimorona sam ja ponosni vlasnik, trenutno, iako je netko to sigurno već rekao, no ne znam) koja je jako glasna... Ta mnogobrojna manjina javno mrzi, javno poziva na linč i ubojstva (!!!), razapinjanje (www.homopopis.com) i sve ostale gadosti koje je jedan ljudski um sposoban smisliti.
Zatim imate mnogobrojnu većinu koja ŠUTI KAO PIČKICE u svojim foteljama, svojih udobnih domova, i SERE POTIHO, ali da se ne čuju... Ta se većina dijeli na subpopulaciju koja je „za“ i subpopulaciju koja je „protiv“...
Imaš i manjinsku manjinu koja je definitivno za, ali se boji i ili zbog mnogobrojne manjine ili zbog jednog razloga koji sam kod sebe našao... Ako ima istomišljenika, primam ih u svoj klub...
Dakle, kao pripadnika LGBT zajednice (iako ne „pripadam“ nikome i ničemu, ali eto, for the argument's sake, stavimo me u taj koš) veoma me vrijeđaju i rastužuju svi ovi događaji te komentari koje čitam... No, osim tuge i ljutnje koje u meni izazivaju, prisutan je još jedan osjećaj... Bijes... Nekontrolirani bijes... Eruptivni bijes i potencijalni gubitak kontrole... Iako ne vjerujem horoskopima i svemu tome, ipak me kao „Djevicu“ krase nekakve „osobine“, od kojih je i želja za kontrolom... Imati stvari pod kontrolom... Izrazito ne volim ne imati kontrolu nad nečim...
Trenutno nemam kontrolu nad svojim emocijama... Što najviše zamjeram homofobima i zašto bih ih čak i mogao zamrziti (iako se stvarno trudim ne mrziti nikoga, ipak sam evoluirao iznad toga, nadam se)? Zamjeram im to što su mene, Meda, staloženog i veoma frigidnog kada je riječ o iskazivanju emocija, jednog introverta i relativno pasivnu osobu uspjeli natjerati do točke u kojoj skoro pa izgubim kontrolu...
Kada čitam one sve ubilačke komentare, kada promatram toliku mržnju i toliko neshvaćanje... Kada se kao mala djeca ponašaju kada im nešto pokušavaš objasniti, kada guraju prste u uši i mumljaju nerazgovjetno, samo da te ne bi čuli što im objašnjavaš... Kada ignoriraju i kada ne žele prihvatiti činjenice... Kada su zaslijepljeni mržnjom koja im je usađena, koja je egzogenog porijekla... Kada im je ubilački sjaj u očima i krv na rukama i želja za smrti na usnama...
E tada, tada mi dođe da nekome zavrnem vratom... Dođe mi da uzmem onog dečka od jedva dvadeset godina, koji u prvim redovima antigay skupa stoji, vrišti „Mi, Hrvati“, bocama i kamenjem gađa šarene, vesele i miroljubive ljude, svoje sugrađane, dođe mi da ga zgrabim i da mu trgam ud po ud i da pritom neopisivo uživam, dok on vrišti i cvili u predsmrtnim mukama... Dođe mi da poredam one popove, koji izdaju onako odvratne knjige pune mržnje i prijezira i straha, uz neki zid i da ih siječem sjekirama, helebardama, da ih bodem bajunetima, da ih mučim strahovito i da se luđački smijem pri tom... Da se napijem njihove krvi proklete, prljave i da ih potom bacim u rupu kakvu i ne označim im grob...
Eto vidite u što su me ti homofobi pretvorili???? :((((((((((((((((((((((((((((((( Jebe mi se što mi ne daju zakonsku vezu s mojim partnerom... Baš me briga što mi nikad neće omogućiti usvajanje djece. Ne interesira me što me smatraju bolesnim ili građaninom drugog reda... Baš me briga za to sve kada su ubili ljudsko biće u meni, kada su uništili moju logiku, smirenost, analitičko razmišljanje i pretvorili me u jednog od svojih krvoločnik prokletnika... :(
I zato me je strah. Zato izbjegavam uživo ulaziti u rasprave o gay „problematici“. Nemam više strpljenja niti tolerancije... Ne više. Ubili su ih. Zato neću ići na Pride (između ostalog). Jer strah me je da će netko nešto doviknuti, nešto odurno i grozno i ubilački i prokleto i da ću ja to čuti... I strah me je da ću poginuti pokušavajući UBITI budalu koja je to viknula.
Neću im dopustiti da mi oduzmu život, prokletnici... I zato ću radije biti miljama daleko od ikakvog Pridea... Zato ću radije dizati svoj glas potiho... Daleko od incidenata i budala i žarišta. Jer volim živjeti. Nisu mi ni 24 još... Želim doživjeti 2050. i voziti se Airbusovim prozirnim avionima s holografskim televizijama... Ne dam im da me svedu na hrpicu prašine u urni koja je tamo završila jer je neki polustvor negdje uzviknuo „ubij pedera“, a ja sam to čuo...
Post je objavljen 14.06.2011. u 22:04 sati.