Učahurena stvarnost
30.05.2007., srijeda
Hello and goodbye...
|
Vidim ja da je jedini način za prikupiti zadovoljavajući broj komentara ovo... Prosuti dušu svoju pred nepreglednom gomilom... Hehe... Neka... Hvala svakom pojedinom na komentaru, zbilja mi sipate svakojake savjete od kojih su me neki i grohotom nasmijali (Iffy, mislim da moraš paziti na izbor riječi, zaboravljaš s kime imaš posla:)) a neki skoro pa rasplakali... U svakom slučaju, ovo je tek drugi put da me puca ovakva faza, samo dvaput u sedam mjeseci, dobar sam još... No... Nećemo o tome sada. Ulfuz, slušam ove CD-ove i jako mi se sviđaju... A par pjesama me naprosto oduševilo, mislim da prelazim u nekakve fanatike... Ne znam što ti je danas bilo, niti što ti je mali gad rekao, niti zašto ste se mlatiti danas preko fizike... Nadam se samo da nećete nastaviti s time, znaš da vas ne volim gledati takve... Znate što? Ne da mi se pisati, fakat ne da... Slušam ove lijepe pjesme za meditaciju i mislim da ću uzeti krunicu, samo se nadam da se neću opet njome uspavati... Imam Mu par stvari za reći, onih redovnih.... Pa stoga, ostajte mi pozdravljeno, jednom drugom prilikom kad budem imao inspiraciju, izrodit ću nešto perverzno... Puseki... |
- 22:18 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (18) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
28.05.2007., ponedjeljak
Sub rosa
|
Sub rosa sedeo ex occulo lacrima una cadit silente inscipio ventus acer sensum difficilem aufert in dolore poenam do poena mi ignota est quare hac in hora? caelum misericordiae miserere mihi Shvatio sam, nakon gotovo dva duga mjeseca, da si svaki dan pomalo lažem... Govorim sam sebi ono što moj glupi razum želi čuti, zato jer mu je teško izreći jednu jednostavnu rečenicu koja sadrži samo glagol i zamjenicu; završava interpunkcijom ushita... Ali opet, moj razum ima donekle pravo što se tako ponaša jer postoji jedna jedina činjenica na koju on ne može zatvoriti oči i nadati se da će nestati u Savi... Dosad mi je davao nekakve razloge koje sam olako prihvaćao jer se niti meni nije dalo zamarati time ali opet, ne mogu ne primjetiti kako mi se to ciklički događa pred svake ispite, baš u vrijeme kada se NE BI trebalo događati... Danas je Ona (da, ona Ona iz nekih tamo prašnjavih postova, iz nekog maglovitog vremena) sjedila ispred mene na bakteriologiji... U onom prvom redu koji nema klupu ispred sebe tako da nemaš gdje ni bilježnicu ostaviti... Ležah na klupi tako, jer mi se spavalo... I ruka mi je polako klizila preko ruba, gledah kroz poluzatvorene oči kako nestaje iza smeđeg horizonta... Trebalo mi je da shvatim kako će, ako je ne spriječim, glupača otkliziti u nečiju kosu i taj netko će me razbiti... Probudivši se i trgnuvši je natrag, shvatih da je ispred mene Njena neobična frizura i Njen neobični nos me upravo gleda jer se okrenula! I smije se... Poput djeteta... A ogromne, suptilno našminkane oči gledaju ravno u moje... I one se smiješe... U tom trenutku se vratio osjećaj koji mi je, mišljah, zauvijek pobjegao s usana onog popodneva kada smo šetali i kada ja nisam bio napravio što namjeravah jer sam bio uvjeren da je to nemoguć pothvat... Rekao sam joj da izgleda poput Mile Jovovič, stvarno je tako i izgledala... Bilo joj je drago, nadam se, jer se opet smiješila... Potom se okrenula i nastavila pričati s prijateljicom... A ja se savladavah da ne počnem provlačiti svoje prste kroz Njenu neobično ošišanu kosu... Nikad nisam osjetio takvo nešto... Poput sreće koja sjedi na dvadeset centimetara od tebe i čeka te, a ti si prestravljen pri samom pogledu na nju... Užasno i lijepo zapakirano u čežnju... A zatim je tražila da je češkam po vratu... I namjestila se, očekujući moje prste... Osjećao sam se kao da me je anđeo zamolio da ga zagrlim... Toliko mi je bilo lijepo u mašti da sam jedva osjetio što radim... Ali opet se smijala... I tako sam shvatio da osjećaj nije prošao niti izblijedio, ma ni najmanje... Sam sebe uvjeravam da to ne smijem... Imam važnijeg posla zbog kojeg sam u Zagrebu, govorim si sada, ne smijem riskirati sutrašnji kolokvij zbog nečega tamo što prvi put u životu osjećam tako snažno... Govorim si kako mi smeta ona manica na njoj, ne fizička nego karakterna... Iako se to većini ne bi uopće činilo kao nešto loše, meni užasno smeta jer nisam hedonist... Ali što je taj minijaturni minus u nepreglednom, uzburkanom moru pluseva, moru koje je upravo moje srce i uznemirilo...? Svašta si govorim, svašta analiziram... I znam da ni ovaj put neću ništa poduzeti jer nemam snage niti hrabrosti riskirati... Iako znam da bi sve bilo u redu bez obzira na ishod, nemam hrabrosti... Nemam... Govorim si da mogu ali kad mi se pruži prilika, moj razum ugasi svjetlo, ušutka srce i ne vidim što radim... Strah me je da u mraku tome nekoga ne povrijedim... Tko zna što snivaju te oči, tko zna što u zvijezdama mi piše... No kad bih znao, ovo bi izgubilo čar i ništa ne bi imalo smisla više... Ima li načina ovladati samim sobom prije nego što ukrotiš osjećaj koji vješto izmiče? I zašto je Bog tako lijepu stvar učinio tako teškom za nas ljude? I još uvijek se pitam ima li moj osjećaj nekakve logične osnove ili je to samo rezultat očaja koji me prati na tom području? Onog tihog očaja, ne zato što svi drugi to imaju nego zato što ja to želim, a nemam... Biti zaljubljen u osjećaj ljubavi je nešto najgore što ti se može dogoditi... Istovremeno predivno i užasno... Pogotovo ako si ga ne možeš realizirati... A onda si rekoh da sedam mjeseci istog osjećaja prema istoj osobi ne može biti plod očaja, niti logike, nego derivacija srca... Očaj bi već odavno napustio neuspjeli pothvat i okrenuo se nečemu dostižnijem... Strah me je... Obveze s kojom taj osjećaj ide ruku pod ruku... Bojim se da bi to završilo onako kako ne bih htio da završi... I stoga sve ostaje samo na ovom blogu i u mojoj zbunjenoj glavi... Ulfuz i Kuusoo, vi ste jedine koje kužite o kome je riječ, naravno... A ti, Bessa, srećom si danas spavala preko bakteriologije pa možda i nisi ništa vidjela... Iako bi ti trebalo biti kristalno jasno... No... A Ti, koja povremeno dolaziš ovuda, vidiš li slučajno ovo, znaj da je sve istina i da tu istinu ne mogu izreći u tvoje božanske oči... Bojim ih se, ne želim ih vidjeti razočarane ili tužne... Želim da mi se smiju i dalje, pa makar u njima nikada u potpunosti ne uživao... Volio bih da naiđeš, isto koliko žarko želim da se ne pojaviš tu... Vidjet ću tvoju reakciju ako ovo pročitaš, iako mislim da nisi odavno bila. In spe. K.S. P.S. Mislim da vam dugujem prijevod svog pjesmuljka s početka? Pod ružom sjedim iz oka suza jedna pada tiho gledam gdje vjetar oštar osjećaj teški odnosi u boli kaznu plaćam kazna mi nejasna je zašto baš sada? nebo milosrđa smiluj mi se |
- 18:06 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (23) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
26.05.2007., subota
Something perfectly out of the unordinary...
|
Kuham se.... Strahotno... Nemam klimu... Znam, sada će te mi reći kako ni neandertalci nisu imali razne Panasonice ili Midee koji su ih hladili (jel to uopće netko htio reć?) i da ću preživjeti ali znate što? Jbe se meni za njih, meni je vruće sada, a ne njima.... ! No, tješim se pomišlju koja i nije tako tješljiva., a to je da ono najgore još nije ni došlo... Probudio sam se prije pola sata i tek sada shvatio da nije 11 i po nego 10 i po. Bogu hvala, kupio sam si sat vremena ljenčarenja.... I gladovanja... Naime, opet sam broke... Odavno već... Što ćete, pojeo sve pare... I ne, nisam išao u najmondenije restorane po Zagrebu, kako si sada mislite, ne.... Jeo sam K plus sir, pio Standard mlijeko i jeo Standard čokoladu od 2 i po kune (čitaj. otrov, veoma ukusan otrov:)) I nema love... Shodno tome, jučer sam jeo samo jednom, u deset ujutro na brzoj liniji u SC-u... I koji keksić domaćice sinoć, ako se ti uopće može računati pod hranjive sastojke... Jedino se mogu nadroksat saharozom.... Da.... Neću niti danas ništa jesti, nemam što... Mislim, imam ja još nekih 60 kn na računu ali moram živjeti do 10. lipnja s time i ne smijem si sada priuštiti luksuz hrane... I nemojte misliti da ovo pištem jer potajno želim da mi šaljete paštete i konzerve mesnog doručka... To upravo sada radi moja mama... No... Zaboravimo na tren da mi crijeva pjevaju kantatu za dvanaesnik i čir na njemu i recimo samo da se pripremam (psihički) za nadolazeće štrebanje... Jučer sam doživio neopisivu nepravdu na ekologiji praktikumu kada je asistent rekao da je kolokvij zadnji 21. lipnja! Natjerali smo ga da prođe profesoru i zamoli ga da se dogovorimo oko toga... A BIO JE DOGOVOR da ćemo se međusobno dogovorit i iznaći datum koji više-manje svima odgovara... Moš mislit, upravo sam se po stoti put uvjerio kako savršeno funkcionira demokracija u našem društvu! Znate kako? Onaj jbni štreberski turnus koji ima praktikum prvi u tjednu je rekao kako njima savršeno odgovara taj dan jer ih poslije straaaaaaašno muče ispiti, straaaaaaašno.... TO su napravile, Matea, Matea i Matea, siguran sam u to, iako nemam apsolutno nikakvih dokaza... Proklete bile! Naravno da njima tad odgovara kad su nadobudne budale! A što je, drage triple M, s još 60 ljudi kojima to NE ODGOVARA? Jbe se vama za nas, jel da? Ma divno i krasno: 18. je antomija, 19. je anorganska na koju MORAM, 20. bi trebala biti organska na koju nema šanse da stignem i onda još 21. EKOLOGIJA, kolokvij koji moram proći ako se želim riješiti ispita! Ma nek se gone u tri lijepe, čiste... Krave... Sljedeći put kad dobijem priliku (ako ikad) prvi nešto reći, napravit ću tako da štima meni i jbe mi se, vidim da nema poštenja i kolegijalnosti.... No dobro... A sada jedna vijest za sve moje režižile fanove ovijeh gluposti koje tu nastaju pod krinkom „uradim ja to za pola sata“... Naime, jučer sam sjeo, jer Ulfuz dipli kada će nastavak, i napisao koncept jer moram sam sebi objasniti veze među likovima i događajima... I znate što? Samog koncepta, dakle kosturčića, ima 5 vodoravno postavljenih stranica u Wordu! Sve je to jedan ogroman prolog... I motivi su veoma djetinjasti ali ako ubacim malo sarkazma, postane opravdano djetinjasti... Zbilja, čisti šund za široke narodne mase... I onda sam shvatio da neću više objavljivati nikakve nastave nego ću to razvijati u osami svoje sobe... Moram napravit barem jedno poglavlje koje objašnjava uzroke njihove smrt.... I imam razvijen zaplet i razloge zbog kojih do njega dolazi ali ne znam kako ga iznijeti jer nemam iskustva u pisanju takvih stvari... Gledam J.K. Rowling i Philipa Pullmana (trilogija „Njegove tamne tvar“) jer su mi oni uzori, ženska zbog stila pisanja, a Pullman zbog drukčijeg pogleda na Crkvu, Nebo i ono ostalo... Stoga, meni se radnja sviđa, malo neortodoksni pogled na onaj drugi svijet... Meni je jasno zašto se neke stvari događaju, imam zapisano u konceptu, ali ne znam kako objasniti čitatelju? Pretpostavljam postupno kroz ranju objašnjavati ali to je ogroman posao koji zahtijeva planiranje, prave trenutke i sl... Imam posla ali nemam vremena... Htio bi da ovo ispadne lijepo pa ćete dobiti verzije na mail vjerojatno tek kada diplomiram :) ali što ćete.... :))))) I tako to... Idem sada opet počistiti dnevni boravak jer danas imam gosta jednog.. Bivši instruktor vožnje, prijatelj tatin, tu je u Zg i volontirao je odnijeti svu zimsku robu moju u Dbk kako mi ne bi smetala... Trebao je jučer doći ali nije... JA sve usisao tamo. Jedan cimer vječito ždere čipsove tamo i namrvi ko manijak ali nikad ne makne to iza sebe... Jučer sam usisao komade čipsa veličine Texasa... oprao prozore, sterilizirao čitavu kuhinju, frižider, špaher i napu... Danas nađem opet oko kauča ostatke onih tikvinih koštica na sve strane... Za krac sam čistio, sad moram opet! Što ne može nešto čisto ostat JEDAN DAN??? Bi li ga ubilo da se sagne i pomete jbni svinjac!!!??? Ma... Jedva čekam kad ću se odselit, planiram živjeti sam, to mi je tata i rekao da mi je najbolje... Možda ću i dalje kukati za društvom ali društvo će barem moći doći kod mene i prespavati i boravit ću u ČISTOĆI (ne u tvrtki nego u imenici koja opisuje stanje moga stana:). Eto tako... Idem dakle... Pusek.... |
- 10:56 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (16) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
21.05.2007., ponedjeljak
Hora fere decima, Marinus ignem magnum domum paene comburisse mihi dixit.
|
(Bessa. bez komentara, nisam se odavno služio ACI-jem, ok:)) No apsolutno krasno! Fenomenalno! Ma savršeno! Zašto bi mene danas Usud pustio da učim kad mogu raditi stvari o kojima nisam ni sanjao da ću raditi??? No, da ne duljim previše jer radim na baterijama, ne znam koliko će potrajat.... A laptop je na baterijama jer u kući nema struje. A zašto nema struje? Zato jer je izbacila Fidova sklopka. A zašto je ona izbacila? ZATO JER JE IZGORIO JEBENI MALI WC!!!!!! Naime, dolazim ja doma s faksa sav sretan što ću se istuširat hladnom vodom nakon užasno vrućeg tramvaja, penjem se skalama do stana i primjećujem ispred vrata izgorenu, pougljenjenu, rastopljenu četku za wc školjku. I pomislih si: „Koji k**** je netko radio, nešto je garant gorilo.“ Osjećam miris, točnije nesnosan smrad, rastopljene plastike. Znam kako plastika smrdi jer sam kao klinjo palio plastične vješalice za robu zajedno s ostatkom svoje ekipe ali to nije sada važno... Ulazim u stan i primjećujem rolu wc papira koja izgleda kao da je Lucifer s njom obrisao šupak i onda kihnuo u nju. „Divota“, rekoh sam sebi, „nešto je DEFINITIVNO izgorilo, ovo nije samo plod moje mašte koja je zadnjih dana razuzdana...“. Prvo odem u svoju sobu, tamo sve ok. Fala Bogu. Odem potom u veliki wc i vidim da je četka na mjestu, dakle tu nije ništa stradalo. I odem onda u mali wc, otvorim vrata i ugledam. Havariju. Hirošimu broj 2. Ventilatora više nema. Na njegovom mjestu je ogromna rupa iz koje još blago dimi, žice od struje ljuljaju se na skoro pa ljetnom povjetarcu koji zviždi kroz ventilacijsku rupu. Lamperija na plafonu je lijepe boje crnog ugljena, s nijansama prepečeno-sive. Vodokotlić sada posjeduje predivno oblikovanu, rastaljenu rupu na svom desnom kraju, vjerojatno poljubac gorućeg ventilatora koji je tu pao. Već spomenuta četka hladi se ispred vrata.... Čađa i dijelovi plastike svud uokolo... Stojim tako i umirem od smijeha. Ne mogu vjerovati da se to dogodilo. Razmišljam i shvatim da je predragi, preglasni i sada nepostojeći ventilator uzrokovao kratki spoj. A to je mogao napraviti samo ako ga je netko ostavio da radi. Znam da ja to nisam jer skoro pa nikad ne koristim mali wc, samo kad je gužva u velikom. A i ventilator bi probudio pola Miroševca koliko je glasan, no o pokojnicima sve najbolje! Bio je krasan to ventilator, da.... Stoga zaključujem da nisam kriv za tu vatrenu stihiju i već mi je lakše oko srca. A zatim dolazi cimer Marin iz Čistoće i nastavlja s poslom... Riba malo pod pa malo pločice... Nemam mu srca reći da radi Sizifov posao jer povjetarac sporadično ubacuje još nove čađe kroz rupu koju je do ovog jutra nastanjivao ventilator. Proklinje Marin Vlada, cimera koji je jedini mogao ostaviti upaljeno svijetlo i vent. jer samo on intenzivno koristi taj wc i zadnji je danas izašao iz kuće... Misli Marin da je Vlado spavač Alkaide i da ga je htio ubiti na spavanju... U međuvremenu stiže gazda i ja, kao prava tužibaba, odlazim dolje, dižem čovjeka od lijepog ručka i pokazujem mu ne tako lijepu stvar na katu. Usput primjećujem da je plamen šikljao kroz već toliko puta spomenutu rupicu i da je nagorilo pola krova poviše ulaznih vrata. Primjetio je to i gazda. Ja Bogu zahvaljujem što večeras imam gdje spavati... Gazda sada pizdi zbog tone paučine poviše ulaznih vrata koja je tek sada, nakon osmuđivanja, postala jasno vidljiva, jer je njena crnina upravo savršeno kontrastirala prljavobijeloj fasadi... Kao da je paučina skrivila požar... On usisava paučinu i idalje pizdi oko nje, ja grabim metlu i kupim paučinu po kući koju još nisam polovio, ne želim da uđe gazda unutra i nastavi pizditi.... Usput, gazda jedno deset milijuna puta spominje kako je cijela kuća mogla izgorjeti. Da, to fakat nije očito... Zamjenjujem Marina na mjestu ribača pločica, u međuvremenu kupih Arf natural pa malo lakše ide nego s Vimom kojim se koristio Marin. Operem lijepo i wc školjku, izvana. Iznutra je nemam čime zaliti jer vodokotlić, ako se sjećate, pokazuje svima koga zanima svoju raskošnu utrobu koja skriva i ostatke ventilatora. Uto ulazi Vlado i počinje zajebavati kako smo se to nas dvojica bacili u radnu akciju, ne primjećuje jebenoočiti razlog iste. Marin ga šalje u tri p.m. i govori mu da je skoro spalio kuću i da ga je htio atentirati. Vlado popizdi i govori Marinu kako je to njega htjela ubiti njegova bivša žena, a ne on. Marin ga potom natjera da ode gazdi i prizna krivicu, što ova budala, bez pogovora (što će reći da je on i kriv pa mudro šuti) i napravi. Ja samo stojim u wc-u sa spužvom u jednoj i Arfom u drugoj ruci i trzam se od smijeha. Jesam li napomenuo da sam se porezao na plafonjeru koju sam htio oprati? E pa jesam, otkinuo sam si ne tako veliki ali zato enormno dubok komad mesa na lijevom palcu... Krv curi ko sretna a ja je nemam čime fermat. Onda se sjetim testa sveprisutnosti mikroba i kako nam je asistentica rekla da spore Clostridium perfringensa (plinska gangrena, jedini lijek=amputacija) preživljavaju apsolutno sve pa i požare.... Iako znam da će pomoći kao da i sidašu date cedevitu s devet vitamina, uzimam 9% alkoholni ocat (jer u kući nema ništa jače) i antiseptiram ranu. Boli za popizdit! Rekoh sam sebi i bolje da nisam tražio rakiju od Marina jer ako ovako boli 9% alkohol, kako tek boli 100% u rakiji:))) No, da skratim priču, još jednom, Vlado je otišao u Kaufland kupiti vodokotlić, Marin ždere jaja, a ja sveudilj umirem od smijeha i pišem ovo dok me palac boli... A još Goran mora doći doma i začuditi se kaosu. I mi ćemo mu onda pričati naše lovače priče kako smo se borili sa podivljalim plamenom, neukrotivom Meduzom i popižđjelim Pegazom koji je iz nje izletio. Jedva ukrotili zver, čoveče! Eto tako, idem se još malo smijati sudbini u brk, a onda idem nešto jesti, pazeći naravno, da i bez kuhinje ne ostanemo.... I sad si vi zamislite kako će nas 4 na jedan zahod mjesec dana? Apsolutno krasno! Fenomenalno! Ma savršeno! |
- 18:09 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (13) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
20.05.2007., nedjelja
Post mortem...
|
(Ne da mi se, nemam kad ali evo, dok me niste pojeli... Smatrajte to pauzom u kojoj smišljam u kojem smjeru ovo uopće voditi...) „Mihael! Izgubili smo Noctifera! Uspio je klisnuti kroz portal prije nego ga je naš odred ščepao. Oprostite...“ „Nemam ti što oprostiti kad ništa nisi skrivilo, Vuolka“, umorno je odvratio arkanđeo svome pobočniku. Bitka sa Sentinexima potrajala je do zore i nije bilo pobjednika; obje strane morale su se skloniti pred danom: Sentinexi zbog Sunčeve svjetlosti, a anđeli zbog bojazni da ih ne vidi netko od ljudi. „Koliku štetu je napravila ta gamad? Koliko vidim, odnijeli su dobar dio duša sa sobom u ono smrdljivo grotlo...“ „Zamolili smo sve duše da se vrate natrag u svoje grobove kako bismo mogli započeti brojanje...“, počelo je Vuolka dok su hodali kapelicom na groblju i čistili ostatke Sentinexa koji su uletjeli kroz razbijene vitraje. „...no prvi rezultati govore o najmanje 120 duša. Nije dobro, jer je bilo i dosta onih koji nisu zaslužili Pakao, a za njih je sada kasno“, tužno je završio anđeo, pustivši da mu krila padnu od suosjećanja. Jedna kristalno čista suza pojavila mu se u oku. „A ono troje koje smo otkrili onesviještene iza poluizgorenog debla na sjevernoj strani mauzoleja?“, upitao je Mihael, sjetivši se Meda, Ulfuza i Miška. „Tijelo gujavice, nažalost, nije preživjelo stres.“, odgovori Vuolka, mičući jednu šapu koja je bila srušila kip Djevice Marije. Zbog dodira s kipom, šapa je izgledala kao da je predugo ostala u sumpornoj kiselini, a takvog je otprilike bila i mirisa. „Ali duh u njemu je opstao, tako da sam vratilo čovjeku njegov prvobitni oblik“, ponosno se isprsilo Vuolka. „No nemam niti ovlasti niti moći vratiti ga u život, tako da će morati ostati sa svojim prijateljima u ovom međustanju dok Gospodin ne odluči što s njim. A i onima dvoje sam malo popravilo izgled, doista su izgledali kao stereotip zombija, užasno!“, gadljivo je reklo Vuolka. „Sada izgledaju više manje kao ljudi, dalo sam najbolje od sebe!“ „A naš odred? Koliko? „Šestero. Upravo putuju na Campus Pacis.“, odgovorio je anđeo kratko, kao da ne želi o tome razgovarati. „Vodi me k ono troje, molim te“. „Ovuda...“ „Ššššto se dogoddd....“ „Koje si ti posrane sreće! Koliko puta uopće možeš umrijet i ponovo zapet na Zemlji, mene to fascinira! I još te anđeo mora popravljat, dobro si i ispo na kraju...“, progovorio je Medo, rušeći Miška natrag na drvenu klupicu. „Dragi Miško! Hihihihihi... Kakav je osjećaj biti ponovo u svome tijelu? Nedostajale ti tvoje bujne lasi?“, pitala je Ulfuz dok je otresala sa sebe staro sijeno i dijelove panja iza kojeg su bili onesviješteni. „Sreća naša da je Mihael stigao dovoljno brzo, inače bi sada uživali u šene panorame u Paklu... A tebe bi dragi Luccy najvjerojatnije silovao od sreće što te vidi, Miško!“ Dok je Ulfuz još govorila, Miško se uspio osloboditi Medovog stiska koji ga je držao zakovanog za klupicu te se spustio na tlo i počeo gmizati po trbuhu prema kapelici, budući je tamo primjetio odbljeske anđeoskih halja... „Dobro, hoćeš li nam objasnit što pobogu činiš!!“, pitao je krajnje iživcirani Medo, gledajući kako Miško i dalje gmiže, te usput ustima grabi grumene zemlje i zadovoljno ih guta. „Idm pfhtat Mhfala pfar shfvari!“, odvrati Miško ustima punim zemlje. „Aha. Ma naravno“, odvrati još iživciraniji Medo, dok je Ulfuz s nevjericom promatrala kako Miško gmiže te se usput tresla od trzavog smijeha, očito se savladavajući da ne počne vrištati. „Lijepo... A da se po mogućnosti ustaneš NA NOGE???“, vrisnuo je Medo i bocnuo nogom Miška po rebrima. „Kakve nog...? A gle, vidi, stvarno!“ „Psssst!“, psknula je Ulfuz, pokazujući prstom prema kapelici iz koje su upravo izašla dva anđela. „Mislim da idu ovamo! Daj, Medo, kako izgledam?“, pitala je panično, usput popravljajući kosu i gladeći nabore na svojoj izgorenoj odjeći. „Kao savršeno prezervirani leš.“, odvrati Medo isfrustrirano. „Mora da su te čuvali u Tupperwareu. Nema ti smisla upucavati se anđelu, to i sama znaš. Bespolci su, nikakve im koristi od tebe s bravom, jednako kao i od mene s ključem. Pomiri se s tim. Jedino ga možeš pitat koji deterdžent koristi za haljinu, takvu bjelinu nisam vidio ni na kojoj reklami.“ „Rajoper“, odvrati Vuolka, koje je djelovalo zabavljeno njihovim razgovorom. „Posudilo bih ti ga ali ne smijem, osim što savršeno čisti moju halju, uklanja i sve tvrdokorne grijehe, a tako jeftinu kartu u Raj ti ipak ne želim pružiti, Medo.“, dovrši Vuolka sa širokim osmjehom na licu. „Nisam si ni mislio. Kakvi poslovi tebe dovode ovdje, Vuolka? Nismo se vidjeli od onog prijema na Vratima kada si me vratilo jer nisam imao sve potrebne kopije za Rajarizaciju.“, upita Medo anđela. „Po službenoj dužnosti, Medo. Već eonima pokušavamo uhv....“, počeo je anđeo ali je morao prestati jer ga je prekinuo stravični vrisak koji se oteo Ulfuz iz usta. Gledali su je kako stoji pored kapelice i promatra svoj odraz u jednom od malobrojnih prozora koji je ostao čitav. Miško je stajao kraj nje i također se promatrao ali za razliku od nje, nije bio prestravljen nego zadivljen, uzbuđeno se gladeći po mišićima i zagrčući svoju bujnu kosu. „O Bože...“, uzdahne Medo. Nije znao tko ga više živcira od njih dvoje. Budala koja ne može proći pored zrcala a da se ne zaljubi sam u sebe, ili ona druga koja je prestravljena što konačno izgleda kao žena. Njemu je bilo potpuno svejedno kako izgleda, iako je pretpostavio da je anđeo i njega popravio. „Nemoj ga zvati, čovječe, osim ako nije hitno. Doručkuje.“, odvratio je sada drugi glas i Medo se osvrne. Iza njega stajao je arkanđeo Mihael, držeći i dalje svoj rubinima ukrašen mač i gledajući prodorno u Meda. „Ti si Medo?“, upitao je kao da je očekivao nešto više od pretilog čovjeka u kasnim tinejdžerskim godinama. „I ono dvoje luđaka su Miško i Ulfuz?“, nastavio je, gledajući kako Ulfuz roni gorke suze nad svojim izgledom dok Miško skida majicu da provjeri jesu li sve pločice na broju. „Strava. Ne znam što Mu je bilo da vas uzme za.... No, vremena je malo, a imam neki osjećaj, i osjećam ga osjećajno jako, da će vaše ispitivanje potrajati unedogled.“ „Ispitivanje?“, uskliknu Medo iznenađeno. „Pa mislih si da je vama i Njemu sve poznato! Kvragu, niste Gestapo!“ „Njega mi ne spominji! A još manje naciste. Toliku hrpu šarlatana nisam doživio još od potopa! Ono što ja znam, On zna. Ono što On zna, zna samo On, to ti je valjda jasno. E pa On je trenutno zauzet jednom puno važnijom stvari i nije mi imao vremena prenijeti sve što moram znati o vama. Stoga, prestani cjepidlačiti i idemo u kapelicu. Tamo ćete mi ispričati vaše priče, svo troje. Nadam se da će mi onda stvari biti malo jasnije jer ovako mi sve ima smisla kao i grudnjak usred pustinje.“, dovršio je arkanđeo tiradu, usput povlačeći Meda prema kapelici. „Vas dvoje!!!“, viknuo je na Miška i Ulfuz koji su iznenađeno prestali sa samosažaljevanjem i samodivljenjem te otklipsali u kapelicu. „Dobro, tko će prvi?“, pitao je Mihael dok se Vuolka spremalo voditi bilješke. „Dame imaju prednost“, rekao je potom, naklonivši se Ulfuz, dok mu se aureola opasno zaljuljala poviše glave. Uhvativši je prstima prije nego je otpala, vratio ju je natrag. „Želim čuti sve, počevši od dana vaše smrti pa do sada. I koncentriraj se na vas troje, ne zanimaju me pričice tipa ´kupovala cipele u Interspaara´, ok? „Fine...“, odvratila je Ulfuz još uvijek šmrčući zbog izgleda. „Bilo je to ovako. Toga dana imali smo prakitkum iz kemije i zadatak je bio, ajmo reći, eksplozivan. A Miško je opet kasnio....“ „Bilo je to samo pet minuta!!!“, oglasio se ljutito Miško. „Bilo je dovoljno da se spotakneš preko asistentice i proliješ joj konc sumpornu kiselinu po kosi, ti konju s dvije lijeve!“; viknuo je Medo prema Mišku. „Otkud sam ja znao da je taj dan donijela helebardu na posao????“, viknuo je Miško natrag prema Medu i zacrvenio se od bijesa. „Uvijek sam ja kriv, uvijek ˙´Miško ovo, Miško ono...´. Kad je ova tu nešto skrivila?“ „JA?“, umiješa se sada i Ulfuz, „Što sam sad ja napravila? Pokušala utješit jadnu ženu a ona me sjekirom opizdi...!!!“ „Ovo će biti dug proces, Vuolka“, reče Mihael svome pobočniku koji je s očitim žarom promatrao svađu. Mislim da i Njemu nije jasno zašto ovo troje.. TIŠINA!!!“, riknuo je potom na posvađane. „Još jedna upadica i idete u Čistilište na jedno dobro freganje, u redu? Nastavi, Ulfuz“, dodao je kada su se svi smirili. „ Vaša smrt je imala velikog utjecaja Gore, zanima me zašto. Nastavi, dijete...“. |
- 18:36 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (15) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
15.05.2007., utorak
Urgentno djelovanje
|
Nitko se nije ni pomaknuo. Čitava umrla svjetina, među njima i Medo, Ulfuz te šokirani Miško, u nevjerici su promatrali kako se crna kočija, ukrašenima prizorima od kojih bi se prisutnima ledila krv u žilama kad bi je imali, polako zaustavlja pred zelenim kerubinom. Kerberov podmladak režao je; dvanaest glava pljuckalo je i slinilo, svim silama nastojeći se otkinuti sa uzda i zabiti svoje mnogobrojne šiljate zube u nekoga od prisutnih. No ipak, najstrašnije od svega bila je crna, zadimljena sjena, ispunjena grimiznim plamenovima, koja je polako proklizila kroz vrata kočije i počela se vrtložiti uz zlokoban šapat, tako jezivo tih. Naposlijetku, pred svima okupljenima materijalizirao se već najavljeni Noctifer, otac tete Lukrecije i zamjenik svoga brata na čelu Pakla. Lebdeći nekoliko centimetara poviše tla, otklizio je prema svojoj kljovatoj kćeri, usput za dlaku skupivši Miška krajičkom svoje zadimljene pelerine... „E gdje je sada orkanska bura s Velebita kad je trebaš?“, šapnuo je Miško, odlijepljujući se od trave jer se sagnuo da izbjegne Noctiferovu pojavu. „Ovaj mi ne djeluje pretjerano čvrst na nogama, if you know what I mean...“ „Miško, mislim da nije vrijeme za prcanje“, oglasila se Ulfuz jednako tiho. „Ovaj prdonja jest možda star ali svejedno je na visokom položaju i sigurno još uvijek...“ „Ima savršeno dobar sluh, draga Ulfuz“, odvrati Noctifer otrovno. „Nemoj da prdonja sada odmah pruži svima drugima primjer što će se dogoditi onima koji se suprotstave paklovnoj reformi, u redu? Ni riječi više, nisam raspoložen. Put je bio katastrofalan. Autocesta ne da je spora, nego mi je došlo da čitavoj vašoj Vladi vratim nazad njihove duše i zaboravim da sam ikad s njima imao ugovor...“ „Oče“, oglasila se teta Lukrecija odnekud iza kočije, „tempus fugit. Moramo početi s poslom prije nego što Nebesa shvate što se događa. Mislim da onoj sijedoj budali neće biti svejedno kad sazna što mu radimo bez prethodne najave.“ „Napasti moja, ništa ti ne brini. Misliš da je tvoj otac idiot? Svi putevi prema Raju se nadziru, postavih Sentinexe na svaku katedralu, crkvicu i kapelu da osluškuju neće li uhvatiti nečujni lepet krila; znaš da im je hobi čupkati anđelima krila, reagirat će odmah!“, smireno će Noctifer svojoj kćeri, mazeći pritom jednog od Kerberovih psića. „Usput, kćeri, moraš doma. Mati ti poručuje da ne može skinuti onaj mjedeni kotao s najviše police, vjerojatno treba tvoju kljovu.“ „Ali oče“, pobuni se smjesta teta Lukrecija, „prošli put sam se skrhala sa stolice i skoro slomila kljovu jer mi je Kerber naskakivao na nogu, ludo pseto...! Idem samo pod uvjetom da stric stavi tu beštiju na lanac.“ „Dobro znaš da niti jedan lanac njega ne zadržava, sama si se u to uvjerila kada si imala 300 godina“, odvrati Noctifer sada nešto nervoznijim glasom. „Osim toga, Kerber je sada vjerojatno na straži na ulazu Pakla. Idi i ne proturiječi mi, kćeri.“ „Dobro koja budala stavlja troglavu psinu da čuva ULAZ u Pakao?“, oglasi se potiho Medo, nakon dugo vremena, gledajući kako teta Lukrecija gunđa i odlazi prema netom otvorenom portalu između dva naopaka križa koja su postavili Sentinexi iz Noctiferove straže. „Tko još provaljuje U Pakao? Trebali bi staviti beštiju na IZLAZ, ne na ulaz, zar to nije logično? „Medo, molim te, nemoj pokušavati shvatiti Lucifera i njegove hirove, dobit ćeš čir na dvanaesniku“, odvrati Ulfuz nestrpljivo. „Uuuuh, ta stara pizdura“, reče, pokazujući na tračak crvene kose tete Lukrecije koji još nije nestao u portalu, „kako bi voljela jednom porazgovarat s njom u tri oka. Pitala bi je za zdravlje...“ Dok je Ulfuz sveudilj rogoborila zbog tete Lukrecije i nabrajala tisuću i jedan način na koji bi skuhala dotičnu neosobnu, Noctifer je sjeo u krilo zelenom kerubinu kojemu su smjesta izrasli rogovi i rep, odsjaj mu se promijenio u zagasitu boju skorene krvi, a desnom rukom sada je grčevito stezao plameni trozubac. „Da se osjećam kao kod kuće“, odvrati Noctifer mirno kao da je promijenio kanal na televiziji, a ne remodelirao jedan od najljepših kipova koji krasi groblje. Primjetio je da ga svi okupljeni gledaju s nevjericom u očima, barem oni koji su spomenuti organ još uvijek i posjedovali. „I možete maknuti te sarkastične poglede“, nadodao je, puštajući jednog od Kerberića da se vrati natrag prema kočiji. „Sentinex Maior!“, progovorio je Noctifer sada službenim glasom, dubokim kao da sjedi na dnu davno presušenog bunara. „Donesite mi popis, vrijeme je da oformimo grupe!“ Miško i Medo promatrali su, zajedno s ostatkom unesrećene populacije groblja, kako najveći među Sentinexima klipsa prema svome tinjajućem gospodaru i predaje mu podeblji svitak pergamenta, usput radeći jedan od najglupljih cereka koji su njih dvojica ikad vidjeli. Ulfuz je, u međuvremenu, prestala kukati nad pokvarenom sudbinom i upustila se u žučnu ali tihu raspravu sa svojom susjedom Blaženkom. „Kako možeš biti tako retardirana, kao da su ti štakori mozak izjeli!! Ti ćeš vjerojatno biti jedina koja će volontirati da ide u Pakao samo da muža vidi!“, vrištala je Ulfuz na Blaženku dok je ova cmizdrila u rupčić sa stotinu i jednom rupom na sebi. „Daj se priberi i preboli ga već jednom, ok? Ne zaslužuje te on, vjerojatno te i sada vara s kakvom sisatom vražicom, poznajući njega već sigurno imaju i krdo malih vragova oko sebe! „Šuti!!! Ne znaš ti njega! Nije on takav! Jest da ima problema sa samokontrolom kad su u pitanju zgodne žene ali znaš to mi je rekao?“, jecala je Blaženka i pritiskala muževu sliku na prsa, sliku koja ga je prikazivala kako leži na odru i kako poviše njega rida jedno deset prsatih, niskointeligentnih fotomodela, svaka natječući se u puštanju što veće količine suza. „Rekao mi je: ´Blaže moja, ti si meni zakon, uvijek ti se mogu vratiti, čak i ako Pamelu potrošim! Obožavam taj tvoj IQ! Obećaj mi da ćeš doći za mnom, gdje god bio!´ I ja sam obećala!“ „Kad si glupa ko Luciferova svekrva!“ „Nisam glupa, vidiš da je rekao da voli moju pamet! I onda sam, prije nekoliko dana nazvala Dušotragateljsku službu, znaš ono na 092, i rekli su mi da je moj Mate u Pahahahahahakluuuuuuu!“ vrisnula je Blaženka i sakrila svoje trulo lice u rupčić, ne izranjajući više iz njega. „What a surprise! Što je mislila, da će ga svecem proglasit??“, upita sarkastčno Miško dok je Noctifer i dalje čitao prezimena onih koji idu ravno u pakao. Tek je bio na slovu D. Svo troje primjetili su da se ispred portala stvara ogroman rep koji je vijugao među nadgrobnim pločama da bi ga naposlijetku progutala magla. „Nisam ni znao da nas toliko ima ovdje“, uskliknuo je, došavši pogledom do kraja repa. „Futator, Miško? Miško? Hehehehe, Miškeeeec!“, kliknuo je Noctifer vidjevši Miškovo ime na popisu. „Ooo, pa nisam znao da si i ti ovdje, ´prijatelju´ moj!“, posebno naglasivši riječ "prijatelju". „Krasno, zamjerio si se baš cijeloj lozi Devilovića, jel?“, upita Medo ozbiljno, sa samo trunkom ironije. „Ah? Ali što ja to vidim? Pa ti si reinkarnacija, dragi! Guj...kmhmkhm, gujavica? Hihihihihihihihi.... To pak znači da ti ne ideš nikamo za sada, osim ako te netko ne zgazi u međuvremenu, bwhahaha....“, valjao se Noctifer od smijeha dok su ga Sentinexi u čudu gledali, ne smatrajući njegovu dosjetku baš pretjerano smiješnom... „Dream on, dimljeni šupče... Ne možeš brata ukokat pa još uvijek obavljaš sav njegov dirty work, ha?“, siktao je potiho Miško dok su ga Medo i Ulfuz držali da ne otpuže svom brzinom prema Noctiferu. Uskoro se Noctifer približio kraju popisa onih koji idu ravno u Pakao, bez prethodnog procesuiranja. Bilo je mnogo pritužbi na račun odluke ali niti jedna nije prolazila, pogotovo ne od onih koji su tvrdili da im klima u Paklu ne pogoduje tenu. Medo i Miško promatrali su, i potajno umirali od smijeha, kako Ulfuz maše uplakanoj Blaženki koja je baš stajala pred portalom, dok su Sentinexi grohotno ispuštali zvukove koji su trebali biti smijeh. Čuli su je kako viče „evo me, Mate moj!!“ i potom nestaje u uzavreloj tmini portala. Kada se gužva pred naopakim križevima donekle smanjila i kada su zamrli krikovi onih koji su kroz njega padali, Sentinex Maior donio je drugi svitak na kojemu su se nalazila imena onih pod istragom. Ali prije nego što ga je predao Noctiferu, naglo je zastao i s velikom napetošću počeo mirisati noćni, smrdljivi zrak. I drugi Sentinexi su se uspravili i prestali gurati trozupcima leševe kroz portal, također njuškajući maglu oko sebe. „Not a moment too soon, dragi Gabrijele!“, rekao je Noctifer noćnome zraku. A tada se, uz tihi lepet krila, niotkuda stvorio arkanđeo zadužen za vanjske poslove Raja. „Dolaziš taman navrijeme da vidiš kako i posljednji padaju u zaborav...“ „Fakat. Mogao je pričekati da nas sve pokoka prije nego se udostoji pohrliti u pomoć“, dobacila je Ulfuz, otirući suzu kojom je počastila odlazak svoje drage susjede. „Problemi u prijevozu, Neštovani. Trupla svih onih Sentinexa što sjedahu na crkvama i katedralama ćeš dobiti FedExom kada sredimo ovo što se događa ovdje. Mislio si da ćeš proći neopažen?“, pitao je Gabrijel sklapajući svoja predivna bisernobijela krila kao ih ne bi uprljao o blatno tlo. „Ovo vam je do sada najžešća zamisao, priznajem. Onda kada ste slali demone da ubijaju barem je bilo dostojno Pakla. A sada? Birokracija? Heh, i ne kaže se uzalud da je birokracija đavolji posao! Nego, da ja ispunim ono što mi je posao i NAVIJESTIM ti da si GOTOV!“, rekao je Gabrijel gromoglasno i vinuo se u zrak. „Mihaele? Mislim da je red na tebe!“ „DRŽ´TE GA!!!“, kriknuo je Noctifer svojoj straži koja je smjesta poskočila i pojurila na arkanđela koji je već nestajao u visinama. Krenuli su za njim no brzo su odustali kada se na njih sručio arkanđeo Mihael zajedno s cijelim bataljunom svojih anđela. Na groblju je nastala opća strka i metež, a vriskovi su bili tako jaki da su vjerojatno probudili sve što se probuditi dalo u krugu od nekoliko kilometara. Medo, Ulfuz i Miško sjeli su na jedan panj izvan unakrsne paljbe anđela i Sentinexa te promatrali sraz sila. „E, ovo je sada i službeno sranje“, rekao je Miško, usput se izmičući odbačenom Sentinexu koji je prohujao preko njegove gujavičaste glave i prevrnuo Meda s panja. „Krivo, dragi, ovo je tek jedan sočni prdež, pravo tek dolazi!“, odvrati Medo otresajući zemlju i promatrajući kako jedan od anđela trčkara za prohujalim Sentinexom i mačem s drškom u obliku križa probada njegovo srce. „Dajte začepite vas dvojica, kvarite mi ugođaj!“ |
- 18:56 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (24) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
10.05.2007., četvrtak
Noctifer
|
(evo, ako se kome čita...) Nekoliko minuta nakon ponoći je... Grobničko groblje, oksimoroničnog li oksimorona, puno je života noćas. Dok su Ulfuz i Medo trapavo šepali preko groblja, u pravcu groba gospara Gojka, uokolo posvud dizale su se lijepe mramorne i one obične betonske ploče, leševi koje su pokrivale ustajali su iz svojih grobova i lijeno se rastezali, izgledajući prilično čangrizavo što moraju na besmisleni sastanak. S druge strane prirodnog potočića koji je tekao grobljem, prigodno nazvanog „Potočić koji teče grobljem“, skupila se već omanja grupa povećih stanovnika parcele 13, one koja najviše smrdi. Glasno su negodovali zbog nadolazećeg poreza jer su bili uvjereni da je sve to maslo novopečenih mrtvaca, to jest onih iz krematorija, koji, za razliku od „trinaestaša“, ne šire apsolutno nikakav miris... „Ulfuz, misliš da će doći teta Lukrecija večeras? Oooo, pozdrav sinjorina Anđela! Kada će već jednom stići da krila s remonta? Čuo sam da vam ugrađuju neka aerodinamičnija pera?“ „Ne pitajte ništa, Medo, molim vas“, odvratila je Anđela odmahujući batrljkom desne ruke. „Javili su mi tek noćas da imaju problema s isporukom, navodno ih sveti Petar ne pušta preko vrata Raja dok se osobno ne uvjeri da ne švercaju Zabranjeno voće u granulama. A znate koliko je godina svetom Petru? Kolika mu je dioptrija? Nikad, NIKAD to neću doživjeti, oh....“, nastavila je mrmljati Anđela, odlazeći do splavi koja će je prebaciti preko potoka. „Vidiš, Medo“, oglasila se Ulfuz, usput mičući pauka iz nozdrve, „ima i onih s većim problemima od naših. Jedino što nas muči je propuh u kostima.“ „Da, i činjenica da smo još UVIJEK na Zemlji!! Do kad ćemo čekati da nas pozovu u Raj? Sve papire smo predali, u deset kopija kako su zahtijevali... Bili na intervjuu s Gabrijelom, dobili njegov pečat da smo čisti... Donirali organe medicini kako je određeno paragrafom 23, članak 2a za pospješivanje postupka... Da ne govorim o zakladi „Bijeli vražićak“ koju smo osnovali za pomoć nepopravljivoj djeci kako ne bi u Pakao ih šibnuli.... Stvarno ne vidim što još napr.... „Evo, znala sam“, prekine ga Ulfuz. „Od nerviranja ti je opet slezena ispala. Čekaj da se vratim po nju, još će ti je Ante drpit... Daj se smiri molim te, i spusti glas, evo nas već kod Gojka, čini mi se da je sastanak već počeo...“ Dok su se oni pokušavali neprimjećeni uvući među ostatak leševa na sastanku, nekoliko urni na podestima se promeškoljilo, a jedna je zarotirala svoj poklopac u njihovom smjeru i progunđala: „Medo! Ulfuz! Kasnite opet na sastanak! Gdje ste do sad? I gdje je onaj crv što Miškom se svaše?“ „Ma doma smo ga ostavili, danas baš nije razgovorljiv. Znate, gdine Uglješa, samo mu je do rupa zadnjih dana. Nismo htjeli da uvede pomutnju u večerašnji izrazito važan i nadasve pametan sast...“ „Da, da“, odvrati poklopac gdina Uglješe. „Sjedite tamo i začepite polovice svojih labrnja. Prekinuli ste tetu Lukreciju u veoma važnom izvještaju!“ Urna se primirila i okrenula svoj poklopac natrag prema prijestolju gdje se kočila ogromna statua kamenog kerubina, pozelenjela od godina i od nekvalitetne bronce iz koje je bila izlivena. U krilu nagrizenog kerubina sjedila je žena u svojim 4000. godinama i živčano promatrala kako Medo i Ulfuz guraju svoje pozadine između dvije lešine zamotane u plahte... „Dakle, kako sam govorila prije nego su me ovo dvoje prekinuli...“, tu je napravila pauzu i pokazala svojom kljovom prema Medu i Ulfuzu, „...maglu sam večeras stavila jer je ovo veoma važan sastanak i dolaze gotovo svi stanovnici groblja. I ne želim da netko od živataca primjeti meškoljenje na groblju, ne trebaju mi kamere i glupače koje izvještavaju, kao što je bilo prošli put. Osobno sam morala poći zadaviti svaku od njih kako ne bi progovorile... Dakle, što je tako važno? Sigurno ne smradovi koje širite, to je tako ovozemaljski!“ Na te riječi nekoliko urni je kihnulo i izbacilo oblačiće pepela u magloviti noćni zrak. Moglo se jasno vidjeti da negoduju zbog tih riječi, kao da su uvrijeđene zbog primjedbe tete Lukrecije. S druge strane, „trinaestaši“ su veselo zapljeskali i klicali jer su očito izbjegli plaćanje prilično visokog poreza. „Tišina!!!“, riknula je teta Lukrecija. „Imam nešto veliko za vas, nešto...“ „...što skrivam u svojim....GAĆAMA!“, šaptao je Medo dok se Ulfuz gušila od nijemog, trzavog smijeha. „Moja batina, vatrom paklenom potkovana, usijat će i vas hladne leševe... Samonazovite060567567iodaberiteLUKRU....“ „MEDO!!!!!“ „Daaaa, teta Lukrecija?“, uspravio se Medo i složio „nisam se činio vješt znat“ izraz lica. „Vrisnuli ste?“ „Još samo JEDNA riječ i idete u Pakao express linijom, jel jasno??? Zadnje što mi treba je bahati poluraspadnuti leš“, govorila je teta Lukrecija, glasom drhtavim od bijesa. „A sada, kao što rekoh, nešto veliko imam za vas. Nešto što će protresti temelje ovog prastarog groblja i vaše šuplje kosti... Vijest koja će šokirati i ove trule tratinčice koje rast...“ „Daj već jednom isprdi tu vijest, namočit će mi se pepeo od tvog proljeva“, negodovala je jedna urna svome susjedu, dovoljno tiho da je ne čuje teta Lukrecija ali opet dovoljno glasno da je čuje cijeli red urni koje su na te riječi zahihotale i počele klepetati poklopcima. „... i unijet strah u vaša nekrotična SRCA“, naglasila je teta Lukrecija zadnju riječ i uputila bijesan pogled prema redu urni koje su smjesta začepile i napravile blažen izraz poklopaca... „Vijest je sljedeća: u Paklu se odvijaju velike pripreme... Moj stric, Luccy, konačno je priznao da Raj provodi predobru politiku privlačenja klijentele... Ljut je na Boga što mu diže potencijalne kandidate za vječnu patnju i škrgut zuba. Odlučio je stoga provesti propaklovnu politiku, a kao pokusne kun... ovaj testnu skupinu odabrao je vas, jadne i trule duše. Svi dolazite u obzir, nije važno ako već imate pokrenut proces Rajarizacije. Nekoliko skupina vas će biti formirano... Prva skupina će odmah otići u Pakao i biti preraspodijeljena po sektorima, ovisno o vašim nesposobnostima. Druga skupina će biti oni na promatranju. Tražit će vam i najmanje propuste u dokumentaciji koju ste predali za Raj, nadzirat će vam se svaki šepavi korak! A treća i najsretnija skupina će postati `Inkvizitori`. Zadržat će sadašnji status, dakle Rajarizacija ili Paklarizacija, i provodit će propaklovnu politiku na grobljima za koja budu zaduženi. Ako se ne varam, ima vas dosta ovdje na ovom groblju s veoma nečistim papirima tako da će to biti veoma dug i mukotrpan proces. Ali k stricu mome, imamo cijelu vječnost! I još jedna stvar. Oni inkvizitori koji su u procesu Rajarizacije i odbiju pokoriti se, odlaze ravno Kerberu u usta. Možete birati koja, savjetujem broj 2, tamo su najoštriji zubi i nećete dugo vrištati...“ Teta Lukrecija je završila svoj monolog. Grobljem je vladala grobna tišina, cvilila je samo šipka u nozi motociklista koji je pokopan prije nekoliko tjedana. Nitko od pristunih nije se usudio ništa pitati, nitko nije htio negodovati. Samo tišina... A tada se začuo slabašan glasić koji je dopirao odnekud iza Meda. Sve glave i poklopci su se okrenuli prema Medu koji je sjedio napola blijed i prestrašen preko svih granica. Znao je da će ga poslati ravno u Pakao, previše je puta zezao tetu Lukreciju, uvijek radi spačke svima i ljuti čitavo Vijeće umrtvljenih. Nije ni primjetio da svi u njega bulje. „Medo?“, šapnula je Ulfuz. „Zašto cviliš? „Što? Tko? Ma ne cvilim, tko cvil...? Miško!!!“, vrisnuo je Medo i podigao ruku na koju je bio naslonjen. Sada se moglo vidjeti da je pod njegovom rukom napola zgniječena bila duga, tanka, gujavica, sada donekle plosnatija nego inače. „Oprosti, Miško, nisam te vidio, mislio sam da rahliš zemlju doma u Ulfuzovom krevetu!“ „Nnnnnemmmma probbblemmma...“, odvratio je Miško drhtavim glasom. „Oddduvijekkk sam se pitttao kkkakkko jjje to bbittti obbbessskolllutićććennn,“ Na trenutak je zastao, duboko udahnuo, promeškoljio svoj hidroskelet i nastavio: „Ddošao samm čimm sam mogao, Mmedo, nnešto strašno se dogodilo! Na ulazzu u grobblje je crna koččija u koju su upregnutti Kerberovi psići... Mala gammad me skoro proždrla dok sam svom brzinom puzao ovamo... Mislim da je stigao Lucifer glavom ! Što on ovdje radi? I što se događaa tu? Veliki Rogonja obično ne dolazi osim ako stvar nije mamutska...! „Stvar je i više nego mamutska“, odvrati Medo i pokaže na tetu Lukreciju i njenu dugu kljovu. „ONA!“, potiho vrisnu Miško. „Ta stara kuja...“ „Miško...“, počela je Ulfuz. „Stajala me lijepog života u Raju“, bjesnio je i dalje Miško. „Miško nemoj...“, pokušavala je Ulfuz. „Htjela me je odvesti Luccyju da mu krljušti čistim...!“ „Mislim da je moj otac, velepoštovani Noctifer, brat bragog mi strica Luccyja, upravo stigao!“, oglasila se teta Lukrecija. „Neka vam on pobliže objasni sve pojedinosti. A onda ćemo početi reformu. Možda da počnemo s ovim tu crvom, hmm?“, i govoreći to zabila je svoju kljovu deset milimetara od Miškovog vijugavog tijela koje je već bilo zeleno od bijesa, s primjesama bijele, strahovne, boje. |
- 23:18 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
09.05.2007., srijeda
Pet do ponoći...
|
iliti "Zagrobni trijalog". S tim da gujavica šuti, u sljedećem dijelu ćemo i njoj podariti moć govora... Ovo je nastalo prije pola sata na Ulfuzovo inzistiranje jer je onda napravila prvi dio pričice i naredila mi da nešto napišem... Pa da vidimo što je i kako ispalo: Mjesno groblje u Grobniku obavijala je gusta, ljepljiva magla. Malo neobično, s obzirom da je sredina svibnja i da su magle općenito rijetka pojava u okolici Rijeke, a pogotovo kada se pojave u petom mjesecu. Stoga je i šumska sova, koja je budno promatrala okolinu svojim jantarnim očima, razmišljala što li se to zaboga događa sa zrakom. Čula je miša kako trčkara po mramornim pločama koje prekrivaju grobove ali koliko god se trudila, nije ga mogla vidjeti. Frustriralo ju je to, neopisivo, tako da se pomaknula jednu granu na čempresu niže te pokušala ponovo probiti magleni oklop svojim oštrim vidom. Ništa. Sada već ljuta, našušurila je perje i huknula iz svega glasa, poručujući time mužu sovcu da stavi djecu u krevet, jer očito noćas opet nema ručka. -Jesi li čuo?? -Ne baš, Ulfuz, zaboravljaš da mi je jučer rovka odnijela desno uho. A u lijevom mi već tri dana sjedi obitelj veoma nemirnih i glasnih uholaža. Kako da išta čujem onda, hm? -Medo, ne kenjaj. Mislim da je netko tu. Čula sam nekoga poviše, netko je rekao „hej“. Netko se šulja, netko prolazi, daj čuješ li, netk.... -Ulfuz, ako začepiš to pola labrnje što ti je još ostalo na licu, možda nešto i čujem... Čekaj... Mislim da... Koji je ono danas dan tj. noć? Jel srijeda? -Mislim srijeda. Brojala bi na prste ali pola mi ih je ostalo u onoj erlenmayerici kada se naša draga asistentica razmahivala helebardom po praktikumu. Još dok smo bili živatci... -E ako je srijeda, onda je to gospođa Lešić, vraća se najvjerojatnije natrag u svoju rupu na parceli 23. Vidiš ti stare frajle! Stotinu i dvadeset jednu godinu je mrtva, a još se dere s onim kosturom tamo u kripti na ulazu... Sram je nije bilo. Jedan pošteni leš ima da sjedi u svojoj rupi i pusti ostale da trule u miru. I još svaki put fula svoj grob! Sjećaš se onda kad se meni prošli put uvalila u lijes? Skoro me srce strefilo! -Medo, trula dušo, ti nemaš srce! To jest, imaš ga ali se nalazi u formalinu na medicinskom faksu.... -Dobro, ubij me! To se samo tako kaže! -Da te ubijem? Hihihihi, ubiti mrtvaca! Mislim da ti je ova gujavica počela nagrizati mozak... -Gujav...? MIŠKO!!!!! Ne u tu rupu, Miško! Koliko ti puta moram reć, ti crve beskorisni, ne ulazi mi kroz nos, poslije me tri dana boli mozak od tebe! Idi van. Van, kad ti kažem... Izlazi! Joooj... pa od svih opcija koje su mu bile ponuđene za reinkarnaciju, on odabere gujavicu. Gujavicu!!! Koliko glup moraš biti za to? -Manje glup nego ti. Upravo si mu okrenuo šupak, eto već se zavuko do pola tvog rektuma. Vidim ga kako prolazi pokraj tog krnjaka od slijepog crijeva što ti je ostalo... -MIŠKO!!!! Koji je problem s tobom i rupama?? Ti bi trebao rahliti zemlju a ne ostatke mojih crijeva... Daj se makni, škakiljaš mi crijevne resice... Ako kihnem, bit će me posvuda.. . -Medo? A znaš li ti da je jedna minuta do ponoći? Moramo vani, a kako ćemo ako se netko šeće po groblju sada? Još mi samo fali da opet nekoga ubijem. Sjećaš se onih narkomana koji su se urokavali tu poviše, baš na mom nadgrobnjaku? E baš sam morala ustat dok se on puco u žilu! I stojim tako, jednom nogom u grobu, mičem ovu gujavu budalu sa sebe, pazim da ga ne prepolovim, a narkić me ugleda i zabije si iglu do mozga! Neš ti, kao da je mrtvaca vidio! I onda još hitna, policija... Tri dana nisam mogla ustat, ufatila me reuma, ukočila se... Da ne govorim kako me vrat bolio. Teta je baš morala biti škrta i kupiti mi četiri broja manji lijes... Govoreći sve to, Ulfuz je, teško stenjući onim dijelićem pluća koji još nije otpao, čekićem otkivala jedan po jedan čavao iz svog lijesa... Izvadivši i zadnjeg, maknula je Miška koji je uporno pokušavao uklizati u njen nos, spremila ga u džep, te podigla poklopac lijesa i nadgrobnu ploču... -Gleee, Medo, teta Lukrecija je maglu poslala! Kako je draga... Baš nije trebala! -I nije. Leće sam zaboravio staviti, ništa ne vidim. Gdje mi je oko? Gdje sam ga stav... ANTE!!!! Vrati to isti tren ovamo! Vrati! Ma kad te ja...VRATI kažem ti, batina ćeš dobit...Vamo dolazi! Tako... -Medooo. Nemoj ga tako, vidi kako je jadan...proziran...tanak, hihihi! -Zadnje što mi treba je da me sad zajebava kleptoman poltergeist... Nek ide tamo u mrtvačnicu i krade babama proteze, ako se ne varam, upravo je u tijeku neko bdijenje... I daj makni tu budalu već jednom, opet pokušava u nos ti ući... -Miško? Miško, mi sad idemo na sastanak preminulih nakon 2005., moramo raspraviti o uvođenju poreza na širenje smrada... Ovi stariji ne da bazde nego štipa za nos koliko smrde! Jel me čuješ? Kopuliraj s mojim prstom jednom za da i dvaput za ne... Jel to bilo jednom? Aha... Ti lijepo, ako što budeš trebao, dopuži tamo do groba dunda Gojka, to ti je onaj sa zelenim kerubinom. I pazi se preko travnjaka, zna ponekad proći grobar s grabljama, zadnje što mi treba je da skupljam tvoje kolutiće po čitavom Grobniku... Imaš tamo u dnu moga lijesa malo svježe zemlje, upalo je jučer dok su zakapali onog nesretnika s bakteriologije što je ustima pipetirao bakteriju plinske gangrene pa se malo zagrcnuo... Budala... Taj ne da će smrdit dok se bude raspadao nego...! Posadit ću mu ruže u utrobu, čim taj dio struli... -Ulfuz, daj prestani pričati sa crvom i idemo, Lešićka je pošla spat, zrak je čist, magla drži... Ponoća je... Sad je prilika. Idemo! |
- 17:08 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
06.05.2007., nedjelja
Rupe i srednjaci....
|
Eh, ne bi prekidao ovaj sjetni i depresivni ton koji me puca u zadnje vrijeme da se jučer nije dogodilo nešto što me čak i izvadilo iz beda nakratko.... Naime, bijasmo opet kod Miška raditi herbarij (od kojeg ovaj put nismo niti h napravili)... Ja bijah u nekakvom živčanom stanju tako da je Miško konstantno oblijetao oko mene i pokušavao me šlatat ne bi li se oraspoložio... A eto meni čak nije bilo ni do „making out“ s njim, možda zato što je on razlog moje živčanoće... Ali... Čuperak, po novome Ulfuz (to je samo blogerski nadimak, nadam se:), kuhala je ručak o svom trošku... A trebala je i moja malenkost sudjelovati u troškovima ali je slučajno ostavila doma karticu od bankomata a u novčaniku joj vlada sibirski propuh... Ručak bio božanstven (ne smijem to zaboraviti napisati jer ću dobit šaku u prostatu....) No.... Da ne duljim jer mi se ne da... Nakon ručka, Čuperak i Miško su nestali gore na katu, odakle su dopirali isprva gugutanje i tihi smijeh a potom i nekakvi udarci, vriskovi.... Tako sam bio inertan da mi je bilo svejedno što rade gore u njegovoj sobi... Tek kad sam čuo strahovit udarac i skoro dobio plafon u glavu, te nakon što je Miško zavapio moje ime (uzalud), odlijepio sam se od „Dnevnika Bridget Jones“ i pošao gore.... Čuperak sjedi na podu.... Miško stoji poviše i drži se za glavu... Oboje gledaju u istom smjeru i smiju se histerično.... Pa pogledam i ja kamo to gledaju, kad imam što vidjeti... Krevet u dijelovima... Pola podnice je otpalo, otkinula se jedna strana kreveta, drvaca po podu ima za oganj užeć, madrac dobio „S“ profil.... Mene uhvatio smijeh, neopisivi ali se suzdržah i pitah ih što su zaboga radili po krevetu da su ga raščerečili, iako sam znao odgovor... -Pa hrvali smo se!!! -Dobro, i tko je ovo napravio? -Paaaa, Miško je samo tako odlučio baciti se na krevet i vidi..... -Ajde, dobit ću novi krevet - veli moj dragi... Strahota... Miško zove ćaću da ga pita što sad... Ne smije mu reći da je sjebo krevet jer je bio s Čuperkom gore (jer je ona cura), ne zna što će... Pita mene smije li reći da smo se nas dvojica natezali po sebi i da smo zajedno sjeli na krevet... Ja se pitam želi li možda radije njegov ćaća čuti da se natezo sa ženskom umjesto s muškim po sobi ali pristajem preuzeti krivnju na sebe... Zove ćaću i ne sviđa mu se ono što čuje... Naime, ćaća mu je sasvim smireno, kao da ga uopće nije briga, rekao da će novi krevet isplatiti radom kod njega.... I zatim dodaje neka pazimo da još što ne sjebemo u kući... Mišku se ne sviđa ideja da plaća krevet pa odlazi po alat da popravi krevet... Meni se u glavi počela vrtjeti ona melodija iz crtanog „A je to“ ali šutim, smijem se u sebi.... Dolazi on i pokušava unijeti red u nered... Umjesto da skloni ostatke podnice, on se zavlači ispod tih daščica koje svako toliko dolete njemu u facu... Treba izbušiti nove rupe na jednoj strani kreveta.... Uzima moj dragi svrdlo i obilježava rupe... Nisam imao srca reći mu da mu je daska pobjegla svaki put kad bi premjestio svrdlo i da mu se niti jedna rupa neće slagati... Baš zločesto od mene, heheheheeee.... I tako on ne može naći bušilicu i mora ručno probijati drvo i zavijati šarafe...Leži na leđima i znoji se ko manijak, Čuperak ga objahala i promatra idu li šarafi u rupu ili mimo... Baš su u zanimljivoj pozi, hihi, ja se samo nadah da njemu neće „porasti“ inspiracija... I teče spika koja baš ne pomaže: -Falio si, ma fal.... gle guraš ga čitava dva centimetra više ulijevo!! -Pa kad ga ne mogu osjetiti! -Izvadi ga, Miško, izvadi i gurni opet, sad ćeš valjda pronaći rupu... -Ovo je teško, Čuperak, ajde ga ti malo guraj... -Kako da ga guram kad mi smetaš! -Dobro, ja ću.. -Miško!! OPET IDEŠ MIMO RUPE, daj pazi malo, fulao si masu! -Pa ne vidim u mraku gdje mi je, kvragu! -GURAŠ MIMO RUPE!!!!!!!! -A sad? -Mislim da je ušao... Da, cijeli je ušao, više ga ne vidim, ušao je... -Dobro, ajmo sad malo desno pa opet, samo da stegnem stvar... -(ja) Uh što si nezasitan i brz, dragi, prava zver!! -Kiki!!!! Ne pomažeš! Ubit ću te. nemoj me nasmijavat i radije drži ove daske da me ne mlate po glavi. -Miško, oćeš li sada pronaći rupu bez mog vodstva, oćeš li moći? -Da, evo idem, guram... -Miško, ne ide unutra... Morat ćeš izbušiti novu rupu, tri centrimetra lijevo od postojeće, fulao si dok si obilježavao.... -Fak! Dobro, daj mi svrdlo... -(ja) Neće li to malo boljet? -(oboje) KIKI!!!! ...i tako je spika tekla obilato, dragi je fulavao rupe i bušio nove, bušio i bušio moj Miško... Izbušio, obrisao se i postavio madrac... Jutros sam ga pitao jel izdržao, rekao je da jest... Hehehe... a da je samo njegov ćaća slušao iza vrata dok je Miško „bušio“, baš me zanima reakcija!! Jer izvana je sve zvučalo kao hard core, sado-mazo pornić... Hihihi.... A sada, dok ovo pišem, živci mi rade sto na sat... Ovi preko puta opet imaju nedjeljno čišćenje i odlučili su podizati moral (ili tlak) čitavom selu zvučnim kulisama: „nervorzna i rastrzana besna i neispavana nemam više iluzija stigla me je depresija“ „spakovat ću život ceo u dva kufera, otpušteno, otpušteno, bit će moje što je njeno... daj mi još malo vremena... dugo želim da joj kažem sve pa da samo leđa okrenem nije lako godine su to dugo smo zajedno treba mi još malo vremena, šta se ljutiš medena“ „ne vraćaju se prošle godine samo ponekad kad sve ponestane gde su sad oni dani kad smo bili nasmejani, kad nam je bilo najlepše... ne priča mi se o tebi nikome a samo ponekad kad ne spava mi se ja poželim da si tu, da svratiš u prolazu...“ „hvala što nisi ni malim prstom maknuo da me zadržiš, hvala što me nisi voleo hvala što si ženu u meni ubio...“ Dosta, idem se objesit... |
- 14:02 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (12) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
04.05.2007., petak
Nemojte čitati....
|
Kiša... Zvala me jutros sinjorina iz servisa da mi popraviše biciklu... Sav sretan poranih u grad da je uzmem i odem na praktikum... I dok sjedah na ekologiji i brojah zajedno sa Čuperkom gliste i strige u uzorku zemlje, počela kiša... Bicikle nam vani... Poslije praktikuma veliko pitanje „otići ili ne na predavanje i morfologije“... Ne.... Kiša... Vozimo se do SC-a, idemo se malo trovati nečim što je skuhala kakva trozuba baba u 150. godini života... Boli me trbuh od predivnog ručka... Kiša... Sada se vozimo, Čuperak i ja, do Kajzerice da joj instaliram skener na kompjuter... Mokar do kože, Čuperak umire od smijeha jer mi je guzica sva mokra kao da sam proljev dobio... Naočale mi pune kiše, ne vidim kud vozim... Kada skinem naočale, ne vidim ni neboder ispred sebe... Stigli kod Čuperka, tovim se velikom Milkom punjenom jagodama (ona ne voli punjene čokolade) i instaliram skener za 6 minuta. Ostatak vremena provedosmo praveći njoj blog te smijući se ministru Kirinu čije smo „obrađene“ intervjue našli na YouTubeu... Kiša... Nju zove mali gad kojeg smo jedva natjerali da ide na odradu praktikuma... Dosadilo mi je više tjerati ga svaki dan da ide na faks, ispada kao da ide zbog mene ili Čuperka, a ne zbog sebe... Nisam niti pričao s njime... Poslao mi je pusu preko Čuperka, baš mu hvala... Radije bi da je došao na ono predavanje na koje mi nismo... Eto ga tamo.. Kiša... Uskoro shvaćam da neće prestati padati tako skoro, a i trebao bih doma već poći.. Čuperak kasni na bus, treba na trening... Izašli smo ispred zgrade, pozdravih svoju Medenu (biciklu) i ostavih je na Kajzerici jer kiša lijeva... Čuperak ne ide na trening, ionako kasni previše pa nema smisla... Posuđuje mi svoju zelenu ombrelu i ja idem čekati munjovoz... Kiša... Stojim pod strehom i promatram kako se kapi otkidaju s lima i padaju na crvenicu između tračnica; zemlja izgleda kao da krvari... Prolaze munjovozi i svako malo uzburkaju malo jezerce kiše koje se postojano puni u rupi koju je sama kiša i stvorila... Nema mog munjovoza, čekam sedmicu četrdeset minuta... Bezlični ljudi prolaze pokraj mene, pričaju i dovikuju se, a mene baš briga... Kiša... Natapa zemlju koja više ne krvari nego plače iz svega glasa. Stojim još uvijek i nadam se sedmici. Gledam kako ogroman crni oblak dolazi s istoka i donosi novu količinu upornih kapi... Užasno se osjećam... Ne zbog kiše, nju volim... Ali kad pada, onda počnem razmišljati o glupostima kojima inače branim da se kote u mojoj glavi... Kiša... Tvrdoglavo pada i vlaži čitav Zagreb, a ja stojim na stanici i venem. Pored tolike vode ja venem jer me puca nekakvo besmislje svega što činim... Trudim se i molim ali Onaj gore očito misli da moje molitve nisu dovoljno iskrene... Ima i pravo, većinom se uspavam moleći... Moram biti uporan, kao kiša, upornost se isplati... Sve što radim nailazi na barijeru, nepremostiv jaz koji se sada puni kišom... A ostaje semper suh pa ga preplivati ne mogu. Kiša... Mislim na Miška i smišljam tisuću i jedan način kako ga natjerati da počne misliti na budućnost i na to da sve obveze koje sada zaobilazi povlače za sobom ogromne posljedice... On to ne shvaća... I glupira se uokolo umjesto da ispunjava zadaće koje si je sam zadao... Ništa ne pomaže, On još uvijek šuti, ja molim... Šuti... Kiša... Nisam ni primjetio da sam ušao u munjovoz; znam da me čeka užasno dug put do Dubrave... To me potaklo na opetovano razbijanje glave oko smještaja... U nedjelju, ako Bog da, idem pogledati stan Ivanine tete u Travnom... Čim sam ocu otprilike rekao očekivanu cijenu, temeljenu da Ivaninom i tetinom razgovoru, znao sam da od toga svega neće biti ništa... Moji me, odnosno moj otac, žele strpati kod sina nekog očevog prijatelja koji je svojevremeno meni bio instruktor vožnje, dok mu se autoškola nije raspala... Ja tog sina njegovog ne poznam... Druga solucija je da završim kod tatine tetke u Španskom kojoj je upravo umro muž. Brutalno zvuči ali sama tetka je to predložila, još dok joj je muž bio živ. Smrtno bolestan ali živ... Baba je opičena, nema što... Meni ne bi bio bed živjeti s njom jer je baba totalno otkačena i zabavna... Ali... Želim svoju slobodu. Iako ne idem nigdje vani, želim moći prošetati u jedan ujutro, bez da moram ikome objašnjavati gdje idem, zašto, i kada ću se vratiti... Želim si pustiti glazbu kada ja to želim a ne kada baba ode doktoru... Kiša... Ispire moje snove kako ću živjeti u lijepom stanu, slobodan, s Čuperkom (jer mislismo živjeti zajedno u tetinom stanu ali..), imati društvo i ne biti prokleto sam... Sada živim s tri čovjeka i nekoliko stotina nižih živih bića, a osjećam se tako ubitačno sam... Znam da će preseljenje teći protivno mojim htijenjima ali ja NE ŽELIM, NE MOGU i NEĆU prosvjedovati... Ako otac kaže da ne može plaćati ništa skuplje od 1300 kuna, tisuću i po MAKSIMALNO, onda ja nemam što zahtijevati da živim igdje bliže nego što sam sad... Ako me želi staviti s tim prijateljevim sinom ili sa svojom tetkom, onda samo mogu reći kako bi bilo bolje da je drukčije ali prihvaćam situaciju... Ne smijem se protiviti roditeljima koji me uzdržavaju ovako daleko, omogućuju mi da imam što jesti i što nositi na sebi (ali i o tome bi se dalo raspravljati)... Dogodit će se da ću ostati ovdje u Dubravi, s ovim ljudima i u ovakvom okruženju još godinu dana... Ne znam hoće li moj središnji živčani sustav to podnijeti... Hvala svima koji su se već bili ponudili naći mi nekakav stan... Sve opcije ću razmotriti ali konačan blagoslov dolazi od oca... Nemam utjecaja na njegovu odluku, nemam pravo na veto, samo imam pravo izraziti mišljenje koje ne mora biti prihvaćeno... Kiša... Sjedim u busu i kisnem...Prokišnjava dio poviše zgloba, kod harmonike... Promatram kako se kapi, jedna za drugom, otkidaju i padaju u svoj kraj na željeznom podu... Skupljaju se u brzace kiše koji curkaju suprotno akceleraciji sustava u kojem se nalaze... Mnogi ljudi, noseva zabijenih dublje od razine asfalta, stoje pod tom unutarnjom kišom i iščuđavaju se odakle im kiši... Nitko da nos podigne i shvati da kapi s plafona na njih... Kiša... Pred vratima stana, točnije pred skalinima koji vode do vrata stana, ugazim u lokvu duboku 30 cm... Prva lokva u koju sam danas ugazio, inače poberem svaku koja postoji u gradu. A ova baš pred vratima... Mislim kako je moglo biti i gore... Ulazim u stan i shvaćam da je prozor ostao otvoren... Pokisli svi CD-ovi koje sam tamo stavio dok im ne nađem mjesto u pretrpanoj polici... Pronalazim na podu još misterioznih zelenih bobica... Ne znam odakle dolaze... Ispod stola nalazim košticu, po svoj prilici, breskve. To mi je već sumnjivo... Pretpostavljam da djeca s ulice gađaju u prozor jer je uvijek širom otvoren budući da se volim pred zoru smrzavati... Ako ikad vidim ijedno da gađa prema gore, izvadit ću mu jetru i servirati materi njegovoj kao specijalitet dana... A mogao bi i početi zaključavati vrata sobe... Kiša je prestala... Da se vratim na Kajzericu po biciklu? Ma neeee... Tužan sam, ljut i osjećam se da nemam kontrolu nad stvarima koje mi se događaju... Zove me mama, govori mi kako tata svakodnevno ratuje s Pixiejem (mačkom), kako mu drži predavanja o moralu dok ga Pixie i dalje kolje po nozi... Rekla mi je da tata danas radi noćnu... Idem ga nazvati da mogu u miru poslije Njemu dosađivati i time se, po stoti put, uspavati... Sutra idemo kod Miška opet herbarij sređivati... Mislim da neću uopće biti raspoložen za komunikaciju ali zbog njih se moram natjerati... Oni su mi sve tu u Zagrebu, a on me tako zajebava... I tuga se uvlači natrag na mala vrata, baš kao i kiša koja nečujno počinje svoju šuštavu simfoniju.... |
- 22:11 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
01.05.2007., utorak
Religijsko naklapanje (čitaj: nemam pojma o čemu govorim)
|
Potaknut Nessinim postom o smrti i životu, potaknut nedavim smrtnim slučajem u daljnoj rodbini, padaju mi na pamet svakakva razmišljanja... A takva je najbolje podijeliti sa svijetom dok su još u nastanku, kao takva su sirova i istinska, sve poslije što čovjek napiše mozak je recenzirao... Pitam se, vjerujem kao i svaki čovjek na ovom planetu, što je to smrt? Kako izgleda? Što se događa? Kako opisati to stanje, kakvo je to stanje, čemu vodi, što nakon? Odbijam vjerovati da naša svijest nestaje zajedno s nama, pretvara se u hrpicu mišićne mase i koštane prašine. I što je to svijest? Nusprodukt komunikacije neurona u mozgu? Ma da! Pa i životinje imaju neurone koji međusobno komuniciraju, kvragu! Može li se svijest poistovjetiti s dušom? Vjerujem da je na ovo zadnje moje pitanje već mnogo puta odgovoreno u raznim filozofskim i teološkim traktatima ali ja nisam čitao niti jedan pa ne znam. Malo mi idu na živce oni ljudi koji kažu da njih nitko nije pitao žele li nastati i roditi se. Pa kako će te netko to pitati ako NE POSTOJIŠ dok se spermij i jajna stanica ne spoje? Što je netko trebao pitati tatin spermij i maminu jajnu stanicu je li njima uopće tog dana do oplodnje ili nije? Zar je tako teško prihvatiti činjenicu da je to dar što stojiš na Zemlji i dosađuješ svima oko sebe? I opet ne mogu a da ne povežem ono što učim na PMF-u i ono što učim u Crkvi. „Bog je stvoritelj“, kažu popovi. Znanost kaže: „Život nastade spontanim povezivanjem tisuća nukleotida i na desetke pomno odabranih aminokiselina u jednu RNA koja je ribozim, tj. sama sebe umnožava...“. Onda dođu moderni farizeji i odbacuju znanost kao herezu jer se „ne trudi“ dokazati da je Bog uzeo prstohvat zemlje i smijesio muškarca, iščupao mu rebro i napravio ženu. Znanost poriče Crkvu s argumentom da je to nemoguće dokazati jednako kao što ne možete predvidjeti budućnost sa stopostotnom sigurnošću. Uostalom, što je to Bog? A ja bi rekao i jednoj i drugoj strani par stvari... Život je toliko kompliciran, to tek vidim sada kada učim molekulanu biologiju... Doslovno na tisuće i tisuće biokemijskih reakcija mora proteći točno određenim redoslijedom kako bi ja narastao za par centimetara! Neka zakaže jedna sitnica i ja ostanem patuljak. Znate li da do prionskih bolesti (znate što su prioni, oni što uzorkuju goveđe ludilo), može doći mutacijom JEDNOG JEDINOG onog malog slovca na DNA (znate i kako DNA često prikazuju: ATGCATGC...), samo jednog od njih desetke tisuća koji kodiraju protein! Zbog toga nastane defektni protein koji vam doslovno razori živčani sustav i vi umrete u agoniji... I ljudi moji, naravno da Bog nije uzeo šaku zemlje, pljunuo i oblikovao čovjeka!! Niti je točno 168 sati pravio svijet i onda počinuo od velikog posla! Ali je li tako teško razmotriti mogućnost da je samo gurnuo prstom onu prvu molekulu da se „spontano poveže u život“? Što Njemu znači provesti nekoliko milijardi godina da vidi kako će se stvar razvijati kad ionako postoji oduvijek...? I s tim uvjerenjima ja živim te si govorim kako bi zbilja bilo glupo živjeti ako nakon smrti nema ničega. I zato radije vjerujem u Raj, ne prihvaćajući tuđa uvjeravanja da je smrt apsolutni kraj moga bivanja... Oprostite, ali to neću nikada povjerovati... Nitko od nas ne zna što je poslije... Samo možemo vjerovati i nadati se da Raj ipak postoji... Kažem, sumnja je uvijek tu... Vidim da se ovo sve pretvara u nekakvo teološko naklapanje oko stvari o kojoj nemam pojma. Nemojte zamjerit ali danas živimo u društvu koje je podijeljeno na grupe i grupice. I svaka grupa želi vladati nad umovima, mislima i osjećajima drugih grupa. Ili si sa mnom ili si protiv mene, tako se danas živi. A ne možemo koegzistirati? Stoga neka onih koji govore da Boga nema i koji mi ponude tisuću i jedan argument za. Ja ću ih saslušati i ponuditi protuargument koji je meni dovoljan: „Ja vjerujem u ono što vjerujem. Doviđenja.“ Ali me NEOPISIVO živcira kada netko napada ono što je drukčije od njegovog razmišljanja. Na primjer... Šećem po blogovima nekidan u potrazi za nečim i naletim na neki antifan blog o Tokio Hotelu. Tip toliko blati taj bend, toliko odvratnih stvari piše da je to za izrigati se... A onda još svako malo spomene katolike, Isusa, Boga i piše vrlo uvrjedljive stvari na tu temu... I isti taj tip koji je izvrijeđao moga Boga i negirao njegovo postojanje napiše malo dalje u postu: „Isuse, kako je ta ženska takva i takva, moj Bože kako je bila zgodna...“... Koji tvoj Bože? Kojeg to Isusa spominješ ako on za tebe ne postoji? Tko je to? Neki latino reper? Tolika arogancija i tolika mržnja sjedi u ljudima jer su nezadovoljni svojim životom i zavide svakome tko ima iole sređen život, tko se nečemu nada ili živi u uvjerenjima o boljemu sutra. Čini se da je jako teško poštovati drugog čovjeka i njegova uvjerenja, lakše je gađati kamenjem... I to me sve dovodi do podužeg kraja. Kao suprotnost takvim ljudima koji su na dobrom putu da postanu beznadan slučaj, postoje ljudi, i ima ih hvala Bogu još puno, koji vole. Ono što sam napisao Nessi u komentaru: smisao našeg života je ljubiti, voljeti. Ako ne volimo, nismo sretni, nismo potpuni... To nisu moje riječi, njih je izrekla ex profa iz hrvatskog koja je bila pravi udav ali među davljenjem se moglo probrati i par pametnih... Ima li išta ljepše kada daruješ cijelog sebe nekom drugom, kada si spreman sve podrediti tom čovjeku? Kada si spreman dati i obje ruke, samo da spasiš osobu koju voliš? Kada imaš s nekim podijeliti najintimnije misli i slušati takve iste misli od druge strane? Živcirati se ako osoba koju poznaš pet mjeseci nije dala niti jedan ispit do sada, brinuti se za život te osobe iako se ona sama ne želi brinuti za sebe jer misli da je nitko ne želi? Sve su to stvari koje počivaju na ljubavi... A na tome se temelji čitav nauk Crkve, to je njena suština. Stoga čak i ako ste ateist, a volite neizmjerno, na dobrom se putu prema Raju:) P.S. oprostite zbog svog ovog religijskog davljenja ali osjećam potrebu da ljudima kažem na čemu sam ja, i da vas natjeram na razmišljanje. Kako već rekoh, lijepo je ili barem pristojno saslušati. Eto, zasada više neće biti sličnih tema, osim ako me opet nešto ne iznervira. Ali dočekat će vas upozorenje na početku:) |