Nitko se nije ni pomaknuo. Čitava umrla svjetina, među njima i Medo, Ulfuz te šokirani Miško, u nevjerici su promatrali kako se crna kočija, ukrašenima prizorima od kojih bi se prisutnima ledila krv u žilama kad bi je imali, polako zaustavlja pred zelenim kerubinom. Kerberov podmladak režao je; dvanaest glava pljuckalo je i slinilo, svim silama nastojeći se otkinuti sa uzda i zabiti svoje mnogobrojne šiljate zube u nekoga od prisutnih. No ipak, najstrašnije od svega bila je crna, zadimljena sjena, ispunjena grimiznim plamenovima, koja je polako proklizila kroz vrata kočije i počela se vrtložiti uz zlokoban šapat, tako jezivo tih. Naposlijetku, pred svima okupljenima materijalizirao se već najavljeni Noctifer, otac tete Lukrecije i zamjenik svoga brata na čelu Pakla. Lebdeći nekoliko centimetara poviše tla, otklizio je prema svojoj kljovatoj kćeri, usput za dlaku skupivši Miška krajičkom svoje zadimljene pelerine...
„E gdje je sada orkanska bura s Velebita kad je trebaš?“, šapnuo je Miško, odlijepljujući se od trave jer se sagnuo da izbjegne Noctiferovu pojavu. „Ovaj mi ne djeluje pretjerano čvrst na nogama, if you know what I mean...“
„Miško, mislim da nije vrijeme za prcanje“, oglasila se Ulfuz jednako tiho. „Ovaj prdonja jest možda star ali svejedno je na visokom položaju i sigurno još uvijek...“
„Ima savršeno dobar sluh, draga Ulfuz“, odvrati Noctifer otrovno. „Nemoj da prdonja sada odmah pruži svima drugima primjer što će se dogoditi onima koji se suprotstave paklovnoj reformi, u redu? Ni riječi više, nisam raspoložen. Put je bio katastrofalan. Autocesta ne da je spora, nego mi je došlo da čitavoj vašoj Vladi vratim nazad njihove duše i zaboravim da sam ikad s njima imao ugovor...“
„Oče“, oglasila se teta Lukrecija odnekud iza kočije, „tempus fugit. Moramo početi s poslom prije nego što Nebesa shvate što se događa. Mislim da onoj sijedoj budali neće biti svejedno kad sazna što mu radimo bez prethodne najave.“
„Napasti moja, ništa ti ne brini. Misliš da je tvoj otac idiot? Svi putevi prema Raju se nadziru, postavih Sentinexe na svaku katedralu, crkvicu i kapelu da osluškuju neće li uhvatiti nečujni lepet krila; znaš da im je hobi čupkati anđelima krila, reagirat će odmah!“, smireno će Noctifer svojoj kćeri, mazeći pritom jednog od Kerberovih psića. „Usput, kćeri, moraš doma. Mati ti poručuje da ne može skinuti onaj mjedeni kotao s najviše police, vjerojatno treba tvoju kljovu.“
„Ali oče“, pobuni se smjesta teta Lukrecija, „prošli put sam se skrhala sa stolice i skoro slomila kljovu jer mi je Kerber naskakivao na nogu, ludo pseto...! Idem samo pod uvjetom da stric stavi tu beštiju na lanac.“
„Dobro znaš da niti jedan lanac njega ne zadržava, sama si se u to uvjerila kada si imala 300 godina“, odvrati Noctifer sada nešto nervoznijim glasom. „Osim toga, Kerber je sada vjerojatno na straži na ulazu Pakla. Idi i ne proturiječi mi, kćeri.“
„Dobro koja budala stavlja troglavu psinu da čuva ULAZ u Pakao?“, oglasi se potiho Medo, nakon dugo vremena, gledajući kako teta Lukrecija gunđa i odlazi prema netom otvorenom portalu između dva naopaka križa koja su postavili Sentinexi iz Noctiferove straže. „Tko još provaljuje U Pakao? Trebali bi staviti beštiju na IZLAZ, ne na ulaz, zar to nije logično?
„Medo, molim te, nemoj pokušavati shvatiti Lucifera i njegove hirove, dobit ćeš čir na dvanaesniku“, odvrati Ulfuz nestrpljivo. „Uuuuh, ta stara pizdura“, reče, pokazujući na tračak crvene kose tete Lukrecije koji još nije nestao u portalu, „kako bi voljela jednom porazgovarat s njom u tri oka. Pitala bi je za zdravlje...“
Dok je Ulfuz sveudilj rogoborila zbog tete Lukrecije i nabrajala tisuću i jedan način na koji bi skuhala dotičnu neosobnu, Noctifer je sjeo u krilo zelenom kerubinu kojemu su smjesta izrasli rogovi i rep, odsjaj mu se promijenio u zagasitu boju skorene krvi, a desnom rukom sada je grčevito stezao plameni trozubac.
„Da se osjećam kao kod kuće“, odvrati Noctifer mirno kao da je promijenio kanal na televiziji, a ne remodelirao jedan od najljepših kipova koji krasi groblje. Primjetio je da ga svi okupljeni gledaju s nevjericom u očima, barem oni koji su spomenuti organ još uvijek i posjedovali. „I možete maknuti te sarkastične poglede“, nadodao je, puštajući jednog od Kerberića da se vrati natrag prema kočiji.
„Sentinex Maior!“, progovorio je Noctifer sada službenim glasom, dubokim kao da sjedi na dnu davno presušenog bunara. „Donesite mi popis, vrijeme je da oformimo grupe!“
Miško i Medo promatrali su, zajedno s ostatkom unesrećene populacije groblja, kako najveći među Sentinexima klipsa prema svome tinjajućem gospodaru i predaje mu podeblji svitak pergamenta, usput radeći jedan od najglupljih cereka koji su njih dvojica ikad vidjeli. Ulfuz je, u međuvremenu, prestala kukati nad pokvarenom sudbinom i upustila se u žučnu ali tihu raspravu sa svojom susjedom Blaženkom.
„Kako možeš biti tako retardirana, kao da su ti štakori mozak izjeli!! Ti ćeš vjerojatno biti jedina koja će volontirati da ide u Pakao samo da muža vidi!“, vrištala je Ulfuz na Blaženku dok je ova cmizdrila u rupčić sa stotinu i jednom rupom na sebi. „Daj se priberi i preboli ga već jednom, ok? Ne zaslužuje te on, vjerojatno te i sada vara s kakvom sisatom vražicom, poznajući njega već sigurno imaju i krdo malih vragova oko sebe!
„Šuti!!! Ne znaš ti njega! Nije on takav! Jest da ima problema sa samokontrolom kad su u pitanju zgodne žene ali znaš to mi je rekao?“, jecala je Blaženka i pritiskala muževu sliku na prsa, sliku koja ga je prikazivala kako leži na odru i kako poviše njega rida jedno deset prsatih, niskointeligentnih fotomodela, svaka natječući se u puštanju što veće količine suza. „Rekao mi je: ´Blaže moja, ti si meni zakon, uvijek ti se mogu vratiti, čak i ako Pamelu potrošim! Obožavam taj tvoj IQ! Obećaj mi da ćeš doći za mnom, gdje god bio!´ I ja sam obećala!“
„Kad si glupa ko Luciferova svekrva!“
„Nisam glupa, vidiš da je rekao da voli moju pamet! I onda sam, prije nekoliko dana nazvala Dušotragateljsku službu, znaš ono na 092, i rekli su mi da je moj Mate u Pahahahahahakluuuuuuu!“ vrisnula je Blaženka i sakrila svoje trulo lice u rupčić, ne izranjajući više iz njega.
„What a surprise! Što je mislila, da će ga svecem proglasit??“, upita sarkastčno Miško dok je Noctifer i dalje čitao prezimena onih koji idu ravno u pakao. Tek je bio na slovu D. Svo troje primjetili su da se ispred portala stvara ogroman rep koji je vijugao među nadgrobnim pločama da bi ga naposlijetku progutala magla. „Nisam ni znao da nas toliko ima ovdje“, uskliknuo je, došavši pogledom do kraja repa.
„Futator, Miško? Miško? Hehehehe, Miškeeeec!“, kliknuo je Noctifer vidjevši Miškovo ime na popisu. „Ooo, pa nisam znao da si i ti ovdje, ´prijatelju´ moj!“, posebno naglasivši riječ "prijatelju".
„Krasno, zamjerio si se baš cijeloj lozi Devilovića, jel?“, upita Medo ozbiljno, sa samo trunkom ironije.
„Ah? Ali što ja to vidim? Pa ti si reinkarnacija, dragi! Guj...kmhmkhm, gujavica? Hihihihihihihihi.... To pak znači da ti ne ideš nikamo za sada, osim ako te netko ne zgazi u međuvremenu, bwhahaha....“, valjao se Noctifer od smijeha dok su ga Sentinexi u čudu gledali, ne smatrajući njegovu dosjetku baš pretjerano smiješnom...
„Dream on, dimljeni šupče... Ne možeš brata ukokat pa još uvijek obavljaš sav njegov dirty work, ha?“, siktao je potiho Miško dok su ga Medo i Ulfuz držali da ne otpuže svom brzinom prema Noctiferu.
Uskoro se Noctifer približio kraju popisa onih koji idu ravno u Pakao, bez prethodnog procesuiranja. Bilo je mnogo pritužbi na račun odluke ali niti jedna nije prolazila, pogotovo ne od onih koji su tvrdili da im klima u Paklu ne pogoduje tenu. Medo i Miško promatrali su, i potajno umirali od smijeha, kako Ulfuz maše uplakanoj Blaženki koja je baš stajala pred portalom, dok su Sentinexi grohotno ispuštali zvukove koji su trebali biti smijeh. Čuli su je kako viče „evo me, Mate moj!!“ i potom nestaje u uzavreloj tmini portala. Kada se gužva pred naopakim križevima donekle smanjila i kada su zamrli krikovi onih koji su kroz njega padali, Sentinex Maior donio je drugi svitak na kojemu su se nalazila imena onih pod istragom. Ali prije nego što ga je predao Noctiferu, naglo je zastao i s velikom napetošću počeo mirisati noćni, smrdljivi zrak. I drugi Sentinexi su se uspravili i prestali gurati trozupcima leševe kroz portal, također njuškajući maglu oko sebe.
„Not a moment too soon, dragi Gabrijele!“, rekao je Noctifer noćnome zraku. A tada se, uz tihi lepet krila, niotkuda stvorio arkanđeo zadužen za vanjske poslove Raja. „Dolaziš taman navrijeme da vidiš kako i posljednji padaju u zaborav...“
„Fakat. Mogao je pričekati da nas sve pokoka prije nego se udostoji pohrliti u pomoć“, dobacila je Ulfuz, otirući suzu kojom je počastila odlazak svoje drage susjede.
„Problemi u prijevozu, Neštovani. Trupla svih onih Sentinexa što sjedahu na crkvama i katedralama ćeš dobiti FedExom kada sredimo ovo što se događa ovdje. Mislio si da ćeš proći neopažen?“, pitao je Gabrijel sklapajući svoja predivna bisernobijela krila kao ih ne bi uprljao o blatno tlo. „Ovo vam je do sada najžešća zamisao, priznajem. Onda kada ste slali demone da ubijaju barem je bilo dostojno Pakla. A sada? Birokracija? Heh, i ne kaže se uzalud da je birokracija đavolji posao! Nego, da ja ispunim ono što mi je posao i NAVIJESTIM ti da si GOTOV!“, rekao je Gabrijel gromoglasno i vinuo se u zrak. „Mihaele? Mislim da je red na tebe!“
„DRŽ´TE GA!!!“, kriknuo je Noctifer svojoj straži koja je smjesta poskočila i pojurila na arkanđela koji je već nestajao u visinama. Krenuli su za njim no brzo su odustali kada se na njih sručio arkanđeo Mihael zajedno s cijelim bataljunom svojih anđela. Na groblju je nastala opća strka i metež, a vriskovi su bili tako jaki da su vjerojatno probudili sve što se probuditi dalo u krugu od nekoliko kilometara. Medo, Ulfuz i Miško sjeli su na jedan panj izvan unakrsne paljbe anđela i Sentinexa te promatrali sraz sila.
„E, ovo je sada i službeno sranje“, rekao je Miško, usput se izmičući odbačenom Sentinexu koji je prohujao preko njegove gujavičaste glave i prevrnuo Meda s panja.
„Krivo, dragi, ovo je tek jedan sočni prdež, pravo tek dolazi!“, odvrati Medo otresajući zemlju i promatrajući kako jedan od anđela trčkara za prohujalim Sentinexom i mačem s drškom u obliku križa probada njegovo srce.
„Dajte začepite vas dvojica, kvarite mi ugođaj!“
Post je objavljen 15.05.2007. u 18:56 sati.