(evo, ako se kome čita...)
Nekoliko minuta nakon ponoći je... Grobničko groblje, oksimoroničnog li oksimorona, puno je života noćas. Dok su Ulfuz i Medo trapavo šepali preko groblja, u pravcu groba gospara Gojka, uokolo posvud dizale su se lijepe mramorne i one obične betonske ploče, leševi koje su pokrivale ustajali su iz svojih grobova i lijeno se rastezali, izgledajući prilično čangrizavo što moraju na besmisleni sastanak. S druge strane prirodnog potočića koji je tekao grobljem, prigodno nazvanog „Potočić koji teče grobljem“, skupila se već omanja grupa povećih stanovnika parcele 13, one koja najviše smrdi. Glasno su negodovali zbog nadolazećeg poreza jer su bili uvjereni da je sve to maslo novopečenih mrtvaca, to jest onih iz krematorija, koji, za razliku od „trinaestaša“, ne šire apsolutno nikakav miris...
„Ulfuz, misliš da će doći teta Lukrecija večeras? Oooo, pozdrav sinjorina Anđela! Kada će već jednom stići da krila s remonta? Čuo sam da vam ugrađuju neka aerodinamičnija pera?“
„Ne pitajte ništa, Medo, molim vas“, odvratila je Anđela odmahujući batrljkom desne ruke. „Javili su mi tek noćas da imaju problema s isporukom, navodno ih sveti Petar ne pušta preko vrata Raja dok se osobno ne uvjeri da ne švercaju Zabranjeno voće u granulama. A znate koliko je godina svetom Petru? Kolika mu je dioptrija? Nikad, NIKAD to neću doživjeti, oh....“, nastavila je mrmljati Anđela, odlazeći do splavi koja će je prebaciti preko potoka.
„Vidiš, Medo“, oglasila se Ulfuz, usput mičući pauka iz nozdrve, „ima i onih s većim problemima od naših. Jedino što nas muči je propuh u kostima.“
„Da, i činjenica da smo još UVIJEK na Zemlji!! Do kad ćemo čekati da nas pozovu u Raj? Sve papire smo predali, u deset kopija kako su zahtijevali... Bili na intervjuu s Gabrijelom, dobili njegov pečat da smo čisti... Donirali organe medicini kako je određeno paragrafom 23, članak 2a za pospješivanje postupka... Da ne govorim o zakladi „Bijeli vražićak“ koju smo osnovali za pomoć nepopravljivoj djeci kako ne bi u Pakao ih šibnuli.... Stvarno ne vidim što još napr....
„Evo, znala sam“, prekine ga Ulfuz. „Od nerviranja ti je opet slezena ispala. Čekaj da se vratim po nju, još će ti je Ante drpit... Daj se smiri molim te, i spusti glas, evo nas već kod Gojka, čini mi se da je sastanak već počeo...“
Dok su se oni pokušavali neprimjećeni uvući među ostatak leševa na sastanku, nekoliko urni na podestima se promeškoljilo, a jedna je zarotirala svoj poklopac u njihovom smjeru i progunđala:
„Medo! Ulfuz! Kasnite opet na sastanak! Gdje ste do sad? I gdje je onaj crv što Miškom se svaše?“
„Ma doma smo ga ostavili, danas baš nije razgovorljiv. Znate, gdine Uglješa, samo mu je do rupa zadnjih dana. Nismo htjeli da uvede pomutnju u večerašnji izrazito važan i nadasve pametan sast...“
„Da, da“, odvrati poklopac gdina Uglješe. „Sjedite tamo i začepite polovice svojih labrnja. Prekinuli ste tetu Lukreciju u veoma važnom izvještaju!“
Urna se primirila i okrenula svoj poklopac natrag prema prijestolju gdje se kočila ogromna statua kamenog kerubina, pozelenjela od godina i od nekvalitetne bronce iz koje je bila izlivena. U krilu nagrizenog kerubina sjedila je žena u svojim 4000. godinama i živčano promatrala kako Medo i Ulfuz guraju svoje pozadine između dvije lešine zamotane u plahte...
„Dakle, kako sam govorila prije nego su me ovo dvoje prekinuli...“, tu je napravila pauzu i pokazala svojom kljovom prema Medu i Ulfuzu, „...maglu sam večeras stavila jer je ovo veoma važan sastanak i dolaze gotovo svi stanovnici groblja. I ne želim da netko od živataca primjeti meškoljenje na groblju, ne trebaju mi kamere i glupače koje izvještavaju, kao što je bilo prošli put. Osobno sam morala poći zadaviti svaku od njih kako ne bi progovorile... Dakle, što je tako važno? Sigurno ne smradovi koje širite, to je tako ovozemaljski!“
Na te riječi nekoliko urni je kihnulo i izbacilo oblačiće pepela u magloviti noćni zrak. Moglo se jasno vidjeti da negoduju zbog tih riječi, kao da su uvrijeđene zbog primjedbe tete Lukrecije. S druge strane, „trinaestaši“ su veselo zapljeskali i klicali jer su očito izbjegli plaćanje prilično visokog poreza.
„Tišina!!!“, riknula je teta Lukrecija. „Imam nešto veliko za vas, nešto...“
„...što skrivam u svojim....GAĆAMA!“, šaptao je Medo dok se Ulfuz gušila od nijemog, trzavog smijeha. „Moja batina, vatrom paklenom potkovana, usijat će i vas hladne leševe... Samonazovite060567567iodaberiteLUKRU....“
„MEDO!!!!!“
„Daaaa, teta Lukrecija?“, uspravio se Medo i složio „nisam se činio vješt znat“ izraz lica. „Vrisnuli ste?“
„Još samo JEDNA riječ i idete u Pakao express linijom, jel jasno??? Zadnje što mi treba je bahati poluraspadnuti leš“, govorila je teta Lukrecija, glasom drhtavim od bijesa. „A sada, kao što rekoh, nešto veliko imam za vas. Nešto što će protresti temelje ovog prastarog groblja i vaše šuplje kosti... Vijest koja će šokirati i ove trule tratinčice koje rast...“
„Daj već jednom isprdi tu vijest, namočit će mi se pepeo od tvog proljeva“, negodovala je jedna urna svome susjedu, dovoljno tiho da je ne čuje teta Lukrecija ali opet dovoljno glasno da je čuje cijeli red urni koje su na te riječi zahihotale i počele klepetati poklopcima.
„... i unijet strah u vaša nekrotična SRCA“, naglasila je teta Lukrecija zadnju riječ i uputila bijesan pogled prema redu urni koje su smjesta začepile i napravile blažen izraz poklopaca... „Vijest je sljedeća: u Paklu se odvijaju velike pripreme... Moj stric, Luccy, konačno je priznao da Raj provodi predobru politiku privlačenja klijentele... Ljut je na Boga što mu diže potencijalne kandidate za vječnu patnju i škrgut zuba. Odlučio je stoga provesti propaklovnu politiku, a kao pokusne kun... ovaj testnu skupinu odabrao je vas, jadne i trule duše. Svi dolazite u obzir, nije važno ako već imate pokrenut proces Rajarizacije. Nekoliko skupina vas će biti formirano... Prva skupina će odmah otići u Pakao i biti preraspodijeljena po sektorima, ovisno o vašim nesposobnostima. Druga skupina će biti oni na promatranju. Tražit će vam i najmanje propuste u dokumentaciji koju ste predali za Raj, nadzirat će vam se svaki šepavi korak! A treća i najsretnija skupina će postati `Inkvizitori`. Zadržat će sadašnji status, dakle Rajarizacija ili Paklarizacija, i provodit će propaklovnu politiku na grobljima za koja budu zaduženi. Ako se ne varam, ima vas dosta ovdje na ovom groblju s veoma nečistim papirima tako da će to biti veoma dug i mukotrpan proces. Ali k stricu mome, imamo cijelu vječnost! I još jedna stvar. Oni inkvizitori koji su u procesu Rajarizacije i odbiju pokoriti se, odlaze ravno Kerberu u usta. Možete birati koja, savjetujem broj 2, tamo su najoštriji zubi i nećete dugo vrištati...“
Teta Lukrecija je završila svoj monolog. Grobljem je vladala grobna tišina, cvilila je samo šipka u nozi motociklista koji je pokopan prije nekoliko tjedana. Nitko od pristunih nije se usudio ništa pitati, nitko nije htio negodovati. Samo tišina...
A tada se začuo slabašan glasić koji je dopirao odnekud iza Meda. Sve glave i poklopci su se okrenuli prema Medu koji je sjedio napola blijed i prestrašen preko svih granica. Znao je da će ga poslati ravno u Pakao, previše je puta zezao tetu Lukreciju, uvijek radi spačke svima i ljuti čitavo Vijeće umrtvljenih. Nije ni primjetio da svi u njega bulje.
„Medo?“, šapnula je Ulfuz. „Zašto cviliš?
„Što? Tko? Ma ne cvilim, tko cvil...? Miško!!!“, vrisnuo je Medo i podigao ruku na koju je bio naslonjen. Sada se moglo vidjeti da je pod njegovom rukom napola zgniječena bila duga, tanka, gujavica, sada donekle plosnatija nego inače. „Oprosti, Miško, nisam te vidio, mislio sam da rahliš zemlju doma u Ulfuzovom krevetu!“
„Nnnnnemmmma probbblemmma...“, odvratio je Miško drhtavim glasom. „Oddduvijekkk sam se pitttao kkkakkko jjje to bbittti obbbessskolllutićććennn,“ Na trenutak je zastao, duboko udahnuo, promeškoljio svoj hidroskelet i nastavio: „Ddošao samm čimm sam mogao, Mmedo, nnešto strašno se dogodilo! Na ulazzu u grobblje je crna koččija u koju su upregnutti Kerberovi psići... Mala gammad me skoro proždrla dok sam svom brzinom puzao ovamo... Mislim da je stigao Lucifer glavom ! Što on ovdje radi? I što se događaa tu? Veliki Rogonja obično ne dolazi osim ako stvar nije mamutska...!
„Stvar je i više nego mamutska“, odvrati Medo i pokaže na tetu Lukreciju i njenu dugu kljovu.
„ONA!“, potiho vrisnu Miško. „Ta stara kuja...“
„Miško...“, počela je Ulfuz.
„Stajala me lijepog života u Raju“, bjesnio je i dalje Miško.
„Miško nemoj...“, pokušavala je Ulfuz.
„Htjela me je odvesti Luccyju da mu krljušti čistim...!“
„Mislim da je moj otac, velepoštovani Noctifer, brat bragog mi strica Luccyja, upravo stigao!“, oglasila se teta Lukrecija. „Neka vam on pobliže objasni sve pojedinosti. A onda ćemo početi reformu. Možda da počnemo s ovim tu crvom, hmm?“, i govoreći to zabila je svoju kljovu deset milimetara od Miškovog vijugavog tijela koje je već bilo zeleno od bijesa, s primjesama bijele, strahovne, boje.
|